NIH D E HAD ENGI I B OVA D MIJA KAO BEGO A AM O D LO UMJE DJEL U ETNO TI OST S S A

BIBLIO OTEKA: K KULTURN NASL NO LIJEE

Urednica Amra Meki, prof. Recenzent Nihad Kreevljakovi Likovno i grafiko oblikovanje DTP studio Sarajevo Publishinga Lektura i korektura Lektorsko-korektorska sluba Sarajevo Publishinga tampa Bemust Sarajevo Ova knjiga izdata je uz potporu Fondacije za izdavatvo/nakladnitvo. Sarajevo Publishing, d.d. Sarajevo, 2008. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnoavati, fotokopirati niti na bilo koji drugi nain reproducirati bez izdavaevog pismenog odobrenja.CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 726.2.025.4(497.6Sarajevo) ENGI, Nihad Begova damija kao djelo umjetnosti : estetska metamorfoza kroz stoljea i posljednje konzervacije originaliteta / Nihad engi. -Sarajevo : Sarajevo Publishing, 2008. - 137 str. : ilustr. ; 25 cm (Biblioteka Kulturno naslijee) Nota o autoru: str. 131-132 str. 135-136. Bibliografija:

ISBN 978-9958-21-495-0

COBISS.BH-ID.

Nihad engi

BEGOVA DAMIJA KAO DJELO UMJETNOSTIESTETSKA METAMORFOZA KROZ STOLJEA I POSLJEDNJE KONZERVACIJE ORIGINALITETA

SARAJEVO PUBLISHING Sarajevo, 2008.

Bivim, sadanjim i buduim graanima Sarajeva.

Realizacija ovog projekta ne bi bila mogua bez neizmjerne podrke i ekspertne pomoi Elise Stefanini.

Zahvaljujem GAZI HUSREV-BEGOVOM VAKUFU na saradnji i stimulansu. Zahvaljujem na asistenciji Almedini Dedovi i Dini Abazovi. Nihad engi

"... Ova knjiga ini se kao neki zdravstveni karton Begove damije u kome su zabiljeene sve bolesti od kojih je u svojoj dugoj historiji bolovala. Tu se nalaze i uputstva o terapiji koja joj je potrebna, a kako bi ostala ono to jeste - jedan od najznaajnijih objekata islamske historije u cijeloj Evropi. Za sada je uraen samo dio toga, a kao garant pravilnog pristupa u nekoj, ako Bog da, budunosti sluit e upravo ovo djelo. Kao to i pie: 'spomenik kulture najbolje uva kultura onih kojima pripada'..." (Iz recenzije Nihada M. Kreevljakovia)

5

UVODDovoljno je rei "Begova damija" pa da se pomisli na jednog posebnog bega i posebnu damiju, a toliko je begova podiglo damija i damija. I pitaju se ljudi: "A otkud to begova, pa toliko vea od careve?" Ima o tome pria i pria, te o begu, te o caru... Jedna od posljednjih pria govori o namjenskom i potpunom unitenju likovnih vrijednosti Begove damije kao i njenim prebojavanjem u bijelo, u talasima poslijeratne obnove, a druga, opet, o tome kako su sve njene slikarije kasnije u potpunosti vraene da budu onakve kakve su nekad bile. Ova napriavanja zahtijevaju svoje objektivno redimenzioniranje realnim sagledavanjem, da bi bar budui odnos prema ovom objektu mogao progredirati prema etiki ispravnijem. Naalost, za neosnovane prie ovo podneblje je plodno tlo, tako one rastu i sazrijevaju na opem nepoznavanju ili, bolje reeno neznanju koje je prisutno i u zvaninim, da ne kaemo strunim krugovima. Da bi Begovu damiju uope mogli valorizirati kao umjetniko djelo, mora se, u moguoj mjeri sagledati njeno stvaranje i proi put njenog postojanja koje je dugo ve 476 ljeta ili 490 lunarnih godinjih ciklusa. Tu se spotiemo o skromno i povrno znanje koje je, opet, prikriveno prosto proirenim neznanjem. Za dosadanja saznanja o Begovoj damiji treba zahvaliti iri Truhelki, Hamdiji Kreevljakoviu i Husrefu Rediu koji su se njome bavili i o njoj pisali. Historiar iro Truhelka je 1912. godine napisao prvi i najkompletniji rad pod nazivom Gazi Husrev-beg, njegov ivot i njegovo doba" za Glasnik Zemaljskog muzeja, u kojem je kao istinski ljubitelj lijepog dotakao teme historije umjetnosti opisujui objekte Gazi Husrev-bega. Potom, historiar Kreevljakovi 1930. godine pie, povodom etiristogodinjice damije, informativno jak tekst i koncizne kritike komentare o njenoj estetici. Pedesetih godina, arhitekta Husref Redi je napravio prvu profesionalnu arhitektonsku analizu Begove damije i dao pravac argumentovanijem atribuiranju. Bez obzira na popularno ignorisanje ovih analiza, ova pisanja su za razliku od prianja zasluna za ouvanje i dosadanje vrednovanje Begove damije. Time je ona, osim toga to slui kao glavni duhovni centar ovdanjih muslimana, postala kulturno-historijsko naslijee svih ljudi ovih prostora (htjeli oni to ili ne), a u sadanje vrijeme planetarnog globaliziranja, moemo rei da je jednim skromnim dijelom pripala i ogromnom naslijeu ovjeanstva (prihvatao to UNESCO ili ne). Nastala je kao glavni dio (lat. fulkro) arhitektonskog komplesa (tur. kulliye), zahvaljujui kojem je Sarajevo izraslo u kulturalno jezgro sa posebnim originalitetom. Tako kompleks kojem ona pripada velikim dijelom sainjava nukleus kojim Sarajevo i danas fascinira i zahvaljujui kojem opstaje kao kosmopolitski grad, zapaen u ambijentu kulture i umjetnosti. Stoga, ovaj ipak skroman, i ne tako veliki grad, budi svjetsko interesovanje koje se ne tumai na najispravniji nain.

Normalno je eljeti da i drugi potuju nae iskonske umjetnike ili uope kulturalne vrijednosti. Ipak, samo nama pripada obaveza kontinuirane spoznaje i ispravnog tretiranja tih vrijednosti, jer ako to nedostaje, iste je mogue u potpunosti izgubiti. Jedan spomenik kulture najbolje uva kultura onih kojima ona pripada. Ne treba misliti da o Begovoj damiji znamo dovoljno samo zato to je ona sastavni dio nae svakodnevne panorame. Nekima moe zvuati strano da Begovu damiju tek treba otkriti. Sva dosadanja pisanja o njoj su samo rasuti dijelovi kompliciranog mozaika spoznaje. Ona je stvarni duomo ovog grada (duomo, lat. domu(s) - boija kua; fr. dome - kupola, naziv za glavnu kupolu katedrale metropola). Stoga je prirodno nastaviti dublje istraivanje njenih umjetnikih, tehnolokih i historijskih karakteristika. To e nam na prvom mjestu trebati radi ispravnijeg odravanja njenog materijalnog postojanja kao i za egzaktnu kritiku istog. Tekst koji slijedi je rezultat restauratorskog zapaanja, istraivanja i analiziranja trenutno raspoloive dokumentacije i objekta. Pisan je na nain da bude javna i detaljna informacija u kojoj su saznanja o ovom objektu objedinjena; neto poput onog to je uobiajeno u sredinama koje kulturno-historijskom naslijeu posveuju istinsku panju.

KONTEKST VREMENA, POKROVITELJ, UMJETNIKI STIL, AUTOR I ATRIBUCIJAIzgraena je 937. hidretske godine, odnosno 1530./31. godine. Kako tradicija nalae pri podizanju hajrova (dobroinskih djela javne namjene), obavezno bi se spjevao epigram iji bi posljednji stih sadravao hronogram, tj. skriveni datum u brojanoj vrijednosti slova, odnosno harfova, to je bila praksa jo kod Rimljana. Tako je iz zbira brojane vrijednosti harfova posljednjeg stiha epigrama Begove damije konstatovano vrijeme njenog nastanka.

Slika 1. Epigram Begove damije To je bilo planetarno vrijeme univerzalnog renesansnog talasa ili klasicizma koji se odrazio u umjetnikom svaralatvu razliitih kultura. U islamu je posebno prepoznatljiv u evolutivnom procesu arhitekture za vrijeme Osmanlija. Bilo je to vrijeme zenita Osmanske imperije, koju su kao svaku veliku imperiju pratili surovost i arm kulture. Tada je mala srednjovjekovna kraljevina Bosna potpala pod ogromno Carstvo, pa time postala i dijelom ogromnog, drugaijeg i raznovrsnijeg trgovako-kulturalnog prostranstva. Sa Osmanlijama je dola kultura sufizma i islama uope, a pod njihovom je upravom na Balkanu dolo do razvoja prvih evropskih kosmopolitskih gradova. Ta vremena sukoba Istoka i Zapada, kako ih nazivaju, ujedno su bila i vremena direktnog kontakta, razmjene i spontanog mijeanja razliitih kultura, a Balkan burna pozornica svega toga. Smatra se jednom od tajnih uspjeha

Osmanske imperije njena kosmopolitska karakteristika da ne odbacuje vrijedne i talentirane ljude koji su je prihvatali. Bezbroj je primjera ljudi koji nisu turkmenskog porijekla, a prosperirali su do vrlo znaajnijih pozicija, te ih nalazimo kao najpovjerljivije sultanove saradnike, vezire, vojskovoe, upravitelje pokrajina, kao vodee graditelje, ili uope vane (kljune) linosti. Ove i druge karakteristike, nimalo sluajno sline Rimskoj imperiji, inile su ovu dinastiju stoljeima dominirajuom na podruju Sjeverne Afrike, Bliskog istoka, Male Azije i Balkana. Spomenutu karakteristiku izdvajamo radi toga to su svi historijski sudionici nastanka Begove damije upravo te linosti. Pokrovitelj (vakif) damije je bio tadanji upravitelj Bosne, Gazi Husrev-beg, sin Ferhad-bega, koji je bio Bonjak (poginuo 1486. godine), i Selduke-sultanije, keri sultana Bajazita II (preminula oko 1512. godine i turbe joj je na tzv. Bajazitu - Istanbul). Imao je i sestru, Naslisa-sultaniju, koja je takoer boravila u Sarajevu. Kao sultanov unuk, vjerovatno je rastao na dvoru i pohaao prestine kole. Historiari ga opisuju uobiajenim karakteristikama velikih i plemenitih vladara. Gazija je viteka titula najvieg nivoa koja se dobijala samo za izuzetno izraenu hrabrost i vjetinu u bitkama, a beg prenosna plemika titula pa tako iste sainjavaju sastavni dio njegovog imena Husrev. Slika 2. Drvorez Benedikta Kuripeia kojim je ilustrirao prijem poklisara kralja Ferdinanda, Josipa Lamberga i Nikolu Juriia kod Gazi Husrev-bega na proputovanju za Istanbul. Gazi Husrev-beg je primio poklisare u selu Kovai pred Sarajevom, 13. septembra 1530. godine kada je gradnja Begove damije i itavog kompleksa bila u najveem jeku. Kuripei je putovao u ulozi tumaa i vodio dnevnik, te po povratku u Ljubljanu realizirao vrijedan putopis. Ovaj drvorez je, po svemu sudei, napravljen po sjeanju i opisu, te je jedna veoma rijetka ortaka rafiguracija Gazi Husrev-bega, a pored ovog u putopisu je opisan kao velik i krupan ovjek koji je veoma korektno i dosljedno velikom dostojanstveniku primio poklisare osiguravi im bezbrino putovanje. Linost desno mogao bi biti Murat-beg Tardi, s obzirom da ga Kuripei spominje kao vojvodu koji je izaao pred njih i dopratio ih do Gazi Husrev-bega.

8

"Sve do 1521. godine ne znamo nita pouzdano o Husrev-begu. Ove je godine bio sandak-beg u Smederevu. Kada je Sulejman I odluio 1521. udariti na Beograd kao klju bogate Ugarske, Husrev-beg je igrao vrlo vidnu ulogu u ovoj vojni pored bosanskog sandaka Kuuk Bali-bega Jahjapaia i drugih dostojanstvenika. Kada je Beograd pao, Husrev-beg se zamijenio za mjesto sa Kuuk Bali-begom. Sultan je rado na ovo pristao ifermanom od 15. septembra 1521. imenovao Bali-bega sandakom smederevakim, a Husrev-bega bosanskim. Dvokratnim kraim prekidom je upravljao Bosnom sve do svoje smrti 1541. godine." (H. Kreevljakovi, Spomenica...)

Slika 3. Sultan Sulejman I u vrijeme kampanje u kojoj je osvojio Beograd i Budim i izveo probnu opsadu Bea. Na tim pohodima je uestvovao i istakao se Gazi Husrev-beg. Historiari naglaavaju njegovu diplomatsku sposobnost u pregovorima koju je razvijao u svojim prvim iskustvima diplomatskog izaslanika u Rusiji... Ovo je detalj minijature iz manuskripta koji ilustrira spomenute pohode. (Biblioteka Topkapi, Istanbul) Prema ovom je evidentno da je Husrev-beg, potaknut svojim bosanskim porijeklom po ocu, elio biti upravitelj Bosne, pa je iskoristio povoljnu priliku da to i postane. Pod njegovom upravom je ovo podruje doivjelo ekonomsko-kulturalni prosperitet, a posebno u Sarajevu ostaje zapamen kao dobrotvor. Dao je izgraditi svoj kulliye (arhitektonski kompleks vienamjenskih graevina opeg dobra sa damijom u centru) kao svoje ivotno djelo dobroinstva. Podizanje takvih zadubina u sklopu kojih je damija, medresa, tekija, imaret itd. je uobiajena islamska tradicija koja proizilazi iz jednog od osnovnih pet uvjeta tj. artova, mnotva kur'anskih

ajeta i hadisa o dobrim djelima. Sve to obligira i upuuje muslimane na dobroinstvo, koje je kod osmanske dinastije postalo tradicija i razvilo se u formi vakufa, a osnove ovog pronalazimo jo kod prvih muslimana. To je bio ujedno i najefikasniji recept opeg prosperiteta i kulturalne ekspanzije. Uostalom, Sarajevo tako i nastaje kao grad, a i svi javni objekti tog vremena su podizani kao hajrovi, poev od onih manjih kao to su esme, sebilji, mektebi i manje damije, koje su pored monika podizali i pojedini muslimani iz najplemenitije ljudske pobude. One velike poput kompleksnih kulliya, damija, tekija i mostova su podizali plemii i vladari. Svi su oni mogli uvakufiti i kompletno imanje kad nisu imali nasljednika, u protivnom je to iznosilo treinu posjeda prema zakonskoj regulativi. Neki monici su to koristili da bi ovjekovjeili svoje ime ili iz prostog formalizma vlastele. Meutim, mnogobrojniji su oni drugi koji su to inili iz iskonske islamske tradicije inspirisane ljubavlju prema Bogu, te istinskog dobroinstva i plemenitosti, posveujui tome svoj ivot. Koncept Husrev-begove zadubine je klasian po osmanskoj tradiciji, a za vee podruje Balkana izdvaja se po raznovrsnosti i veliini. Za svog ivota podigao je damiju (mesdid -molitveni prostor opremljen za obavljanje dume i vaza, odnosno glavne sedmine molitve i propovijedi), a uz nju svoje turbe (natkriveni mezar, grobnica - mauzolej) i turbe prvog mutevelije (upravnik zaostavtinom - direktor vakufa). Nasuprot damije je podigao hanikjah (tur. tekija; ar. zawiya - objekat za dervie, njihov boravak, ceremonije i studiranje) i medresu (islamska, via kolska ustanova) koju je opskrbio bogatom bibliotekom koja je bila uz damiju do minareta, a na stranama harema mekteb (ustanova islamskog osnovnog obrazovanja), imaret (zajednika kuhinja humanitarnog karaktera) i musafirhanu (smjetaj za goste vakufa, siromane putnike i beskunike sa kapacitetom druge pomoi). Takoer je za to vrijeme izgradio kompleksan vodovod da bi opskrbio neizbjeni adrvan i abdesthanu u haremu, kao i javni toalet pored imareta i musafirhane. Za odravanje i aktivnost kompleksa je uvakufio svoje nekretnine u vidu zemljinih posjeda i duana, kao i kretnine u vidu vrijednih predmeta i gotovine. Dao je precizno osmisliti vakufname ili ono to bismo mogli smatrati oporukama, te je to, zajedno sa dobrom poetnom materijalnom osnovom, imalo rezultat da ovaj vakuf ubrzo postane finansijski mona i utjecajna institucija. Tako je vakuf nastavio graditi i kupovati objekte kao to su hamam (tursko kupatilo, slino rimskim banjama), bezistan (bazar, natkrivana trnica), nekoliko hanova (funduq -karavansaraj; boravina stanica za karavane - arhaini oblik trgovakog hotela) i mnoge duane, te od iznajmljivanja istih finansirao prestine prosvjetne i humanitarne aktivnosti, koje je, pored ostalog, obogatio i podizanjem prve humanitarne bolnice polovinom XIX stoljea. Zahvaljujui bogatoj osnovi i dobrom voenju, ovaj vakuf je uz uspone i padove uspio preivjeti mnoge nedae, i na jedan odreen nain i danas postoji i djeluje za razliku od mnogih vakufa. Zanimljivo je da nema informacija o tome da je Gazi Husrev-beg podigao druge damije ili vakufe. Izgleda da je on, kao vjet strateg, koncentrirao svu svoju finansijsku mo prema

11

neophodnostima za opi prosperitet kraja kojem je dobro elio i kojem je pripadao. On je ovim pokazao svoju kulturu i dobrotu, to ga izdvaja od mnogih drugih upravitelja Bosnom. Interesantno je spomenuti izuzetnu zadubinu njegovog dede, sultana Bajazita II (1481-1512), koji je u svom Ederinu (Jedrene) 1488. godine u sklopu vakufa dao podii damiju, darusifhanu (bolnicu za umobolne u kojoj se lijeilo termama i muzikom), kolu medicine, medresu, imaret i biblioteku. Takoer, znamo da je Bajazit II stimulirao i potovao univerzalni umjetniki genij i u njegovo vrijeme je dolo do prekretnice u kreativnom stvaralatvu koju biljee djela mimara Hajrudina. Iz italijanskih izvora saznajemo da je traio i od famoznog Leonarda (Leonardo da Vinci, 1452-1519) da projektuje most na Bosforu u Istanbulu 1501. godine, ali projekat nikad nije prevaziao fazu skiciranja. etiri godine poslije, istu narudbu je uputio Mikelanelu (Michelangelo Buonaroti, 1475-1564). Bajazit je ponudio da ga finansira preko banke Gondi di Firence, no tome Slika 4. Sultan Bajezit II, Galerija Topkapi se usprotivio papa Julio II, te do realiziranja projekta nije nikad dolo. Ove zanimljivosti otkrivaju interesantan ugao linosti sultana za vrijeme kojeg je umjetniki kreativitet na Istoku uao u dinaminiji evolutivni proces. To je rezultiralo briljantnim stvaralatvom u domenu arhitekture i onog to prati tu disciplinu, stvarajui remek djela koja stoljeima kontinuirano izazivaju ope divljenje umjetnike javnosti ovjeanstva. Gazi Husrev-beg je, s obzirom na svoj rang i imetak, dao napraviti znaajan kompleks koji nosi zaslugu da je jednu gotovo anonimnu kasabu (malo mjesto) pretvorio u ne samo urbanistiki, nego i kulturalno krasan i popularan eher (velegrad). To se najvie atribuira kvantitetu posveene panje didaktici i literaturi u konceptu vakufa. Njegova damija, kao i itav urbani kompleks, mali su i skromni za svijet, ali izuzetno monumentalni i velianstveni za vei dio Balkana. Podizanje kullya obiljeava poetak zlatnog doba Sarajeva. Ustoliena stilska definicija za Begovu damiju je tzv. ranoistanbulski stil. To se odnosi na rani period osmanskog klasicizma ili ranu renesansu Orijenta koja poinje velikim djelima mimara Hajrudina, od kojih je najistaknutiji primjer ve spomenuta zadubina Bajazita II u Ederinu (mimar - titula glavnog arhitekte na dvoru).

12

Slika 5. Kulliye Bajazita II, Ederin, dio duevne bolnice sa hamamom za terapije (lijevo) i biblioteka sa damijom (desno); arhitekta mimar Hajrudin, 1488. Kao to je susret i slobodnije izuavanje srednjovjekovnih kranskih umjetnika sa djelima kulture Grke i Rima tj. klasikom, rezultiralo stvaranjem klasicizma ili onog to popularno nazivamo renesansom, tako je susret islama preko Osmanlija sa djelima kulture Istonog rimskog carstva rezultirao stvaranjem osmanskog klasicizma ili orijentalne renesanse. U sakralnoj arhitekturi to prepoznajemo u procesu postepenog nadograivanja prvobitne (arapske) pravougaone osnove damija klasinim elementima arhitekture Istonog rimskog carstva: prvo pokrivanjem centra pravougaone osnove kupolom, zatim nadogradnjom prostora kible koji je natkriven jo jednom, neto manjom, polukupolom ili kupolom u produetku. Time se dobio tlocrt u obliku slova T i tako krajevi pravougaone osnove, koje ne pokriva12

centralna kupola, postaju po tome zvane tetime, nie i natkrivene manjim kupolama. Ovako nastaju monumentalne tzv. vieprostorne damije koje biljee rani osmanski klasicizam, dok monoprostornu damiju dobijamo otklanjanjem tetima i prostora kible tj. zadravanjem centralnog kubusa sa kupolom.

U sklopu tog procesa, sofe (trijemovi) su natkrivene sa vie malih kupola, dok munara naputa zdepaste forme sa uim i kratkim nastavkom iznad erefeta, osvajajui visinu ujednaenom elegancijom. Kreativno-evolutivni proces orijentalnog klasicizma kulminira susretom osmanskih graditelja sa velianstvenom Aja Sofijom. Tako razvoj vieprostornog tipa koji je postigao visinu, poinje teiti prema jedinstvu prostora koje, na koncu, ostvaruje komponirajui simfonije kupola koje odjekuju horizontima Istanbula. Takoer, neizbjean kontakt i razmjena sa umjetnikim stvaralatvom drugih imperija, zainjavaju detalje renesansnih procesa. To se najbolje vidi na primjeru entile Belinija (Gientile Belini 1429-1507), kojem se atribuiraju introdukcije renesanskih elemenata u umjetniki izraz osmanskog klasicizma, iako je vidljivije prisustvo osmanske minijature i kostima u venecijanskom renesansnom slikarstvu iji je utemeljiva. Belini 1479. biva poslan kao najbolji venecijanski slikar, da u znak diplomatskog prijateljstva portretira sultana Mehmeda II el Fatiha (slika 6, slika 7). Za vrijeme svog boravka na sultanovom dvoru on dolazi u kontakt i oigledno analizira orijentalne kostime, to se vidi na primjeru slike "Veera u Emausu" (ilustrativna scena evaneoske epizode u kojoj su rafigurirana etiri gosta hodoasnika - slika 8 - detalj sa prikazom jednog od hodoasnika) u crkvi San Salvador, Venecija.Slika 6. Mehmed II (G. Belini, 1479) Galerija Topkapi

Slika 7. Mehmed II (G. Belini), portret, The National Galery oj London

Slika 8. Veera u Emausu {Gena in Emaus), G. Belini, crkva San Salvador, Venecija

U tom razdoblju mimar Hajrudin prvi nagovjetava stvaranje posebnog autohtonog stila slobodnijim rjeenjima, stvarajui prva velika djela ranog klasicizma na kojima se prepoznaje tenja prema jedinstvu prostora, prvo u Ederinu, a zatim u Istanbulu (kulliye i damija Bajazita II). Poslije Hajrudina, osmanski klasicizam e dosei svoju ekstazu remek-djelima slavnog mimara Sinana. Izmeu ova dva velikana (Hajrudina i Sinana), titulu mimara je nosio Perzijanac Adem Esir Ali, manje zapaen, ali nita manje zasluan u procesu kreativne inovacije koja prethodi Sinanu. U vrijeme kada je on bio glavni arhitekt (mimar) podignut je urbani kompleks Gazi Husrev-bega. Od istanbulskih remek-djela atribuirana mu je jedino damija Selima I, mada ima i onih koji tvrde da je to djelo slavnog mimara Hajrudina. Ovo konfondirajue atribuiranje pokazuje da se Adem Ali nadovezao na Hajrudinov istraivaki koncept, pa su im djela u osnovi slina.

Slika 9. Damija Selima I, Istanbul, 1522. godine, presjek damije sa medresom i munarama, atribuirana mimaru Ademu Slika 10. Damija Selima I, Istanbul, 1522. godine, tlocrt damije sa medresom u tetimama i harem sa adrvanom

Adem (Acem) Esir Alije u svom ivotu proao put od zarobljenika u osmansko-perzijskom ratu, sve do dunosti mimara na sultanovom dvoru, koju je obavljao do 1538. godine, kada je preminuo. Nalazimo ga jo pod imenima Acem Ali Alaeddin i Acem Isa, a i oca potpisuje Abdulah, Abdulkerim ili Abdulvehab, to u sutini znai "Boiji rob". Ovo porodino ime nalazimo kod muslimana od iskona, a u osmanskom razdoblju je koriteno na nain da ne ostavlja precizne indikacije o porijeklu linosti, s obzirom da mnogi nisu bili narodi turkmenskog porijekla. Njegovo ime Adem znai stranac i koriteno je kao nominativ za Perzijance, a Esir - rob ili zarobljenik, to bi zajedno znailo Perzijanac Zarobljenik Ali, sin Boijeg roba. Malo se zna o njegovom porijeklu i profesionalnom formiranju. Smatra se nedovoljno istraen i neadekvatno vrednovan kao glavni arhitekt na dvoru sultana Selima I, pa tako Fertus Mosavi svoj lanak o njemu naziva "Zaboravljeni arhitekt". Zanimljivo je napomenuti daje sultan Selim I, sin sultana Bajazita II, iz ega proizilazi da je Selim I daida Gazi Husrev-bega. iro Truhelka prvi intuira i proksimativno atribuira da je neimar Begove damije mimar Sinan ili neki Sinanov uenik. Od ovog atribuiranja se odustaje nakon argumentirane analize arhitekte Redia. Historijski oslonac za atribuiranje Begove damije Sinanu proizilazi iz injenice da je Gazi Husrev-beg uestvovao u vojnama sultana Sulejmana I (Zakonodavca na Istoku, Velianstvenog na Zapadu) na kojima je bio i Sinan, pa su se ta dvojica mogli vrlo lahko sresti, s obzirom na njihov rang. Sinan nije osmansko-turskog porijekla, to takoer vidimo iz njegovog prezimena Abdulgafur (rob sveopratajueg Boga), koje je analogno Ademovom. Isto prezime je nosio i Husrev-begov otac, pa i to moe biti tumaeno kao njihova zbliavajua taka.

15

Meutim, u to vrijeme se Sinan bavio preteno vojnom ininjerijom. Kao jedno od njegovih ranih djela biljei se damija u Alepu 1536. godine, nakon ega projektuje za sultaniju Rokselane u Istanbulu, dok mimarom biva imenovan 1539. godine. O ranom Sinanovom periodu se zna malo toga, a kako se proslavio, mnogi ga prisvajaju i pripisuju mu djela (Mustafa Sai mu je atribuirao 334 objekta). Zbog njegove nedvojbene genijalnosti, zapadni ga historiari umjetnosti nazivaju "Mikelanelo Orijenta". Ipak, sagledamo li Begovu damiju, posebno upotrebu kontraposta na oblom tamburu glavne kupole, jasnou povrina i inovacijske nagovjetaje, nai emo evidentne slinosti sa njegovim djelima. Meutim, te slinosti proizilaze iz Sinanovog nadovezivanja na Hajrudinov i Ademov inovativno kreativni kurs. Sinanov uspjeh je zasjenio njegovog prethodnika koji nije napravio mnogo djela koja su zapazili analitiari, ali iji je doprinos u nastanku osmanskog klasicizma nedvojbeno znaajan. Begova damija je rijedak izvorni primjer vieprostornog tlocrtnog koncepta ("T") sa inovacijskim sadrajima koji e karakterizirati orijentalni klasicizam. Arhitekta Husref Redi nalazi 33 godine stariju Atik Ali-painu damiju u Istanbulu koja je identine osnove i forme, te za razliku od Begove, ima po jo jednu tetimu sa strana, pa je na njoj itljivije pravougaono porijeklo vieprostornog koncepta "T". Izgraena je 1497. godine, to pripada vremenu mimara Haj rudina.

Slika 11. Tlocrt Gazi Husrev-begove damije, Sarajevo

Slika 12. Tlocrt Atik Ali-paine damije, Istanbul

Na ovom primjeru se vidi koliko je Adem nastavljao razraivati uspostavljene osnove svojih prethodnika, ali to ne mora znaiti da mu je Atik Ali-paina bila uzorom za Begovu damiju. Analogiju ovih damija Redi nalazi u identinoj piramidalnoj organizaciji prostornosti i navodi

da su, po svim drugim elementima kao to su kupole, mihrabi, minberi, portali, mukarnasi na kibli itd. u potpunosti razliiti. Obje damije su, za svoje vrijeme, veoma savremena, znaajna i avangardna djela. Zanimljivo je da se Begovoj damiji jednoglasno pripisuju fascinantnija harmoninost formi i proporcija.

Slika 13. Presjek Gazi Husrev-begove damije, Sarajevo

Slika 14. Presjek Atik Ali-paine damije, Istanbul

Inovacijska savremenost je oigledna na tamburu glavne kupole koji ima plitke kontraposte u vidu pravougaonog zadebljanja izmeu svakog prostora i osam veih kontraposta, rasporeenih u parovima na okove kubusa. Upotrebu veih kontraposta zapaamo na pojedinim starijim damijama ugaonog tambura iz XV stoljea, dok plitke kontraposte na oblom tamburu sreemo u prvim ranim periodima klasicizma. Atik Ali-paina i Gazi Husrev-begova damija su meu prvima na kojima zatiemo kombinaciju razliitih kontraposta koje e kasnije, itekako, upotrebljavati i razraivati mimar Sinan.

Slika 15. Crte Gazi Husrev-begove damije, Sarajevo

Slika 16. Crte Atik Ali-paine damije, Istanbul

18

Slika 17. Plitki i veliki kontraposti ili kontraforti tambura Begove damije

Pogledamo li pored ovog eksterijer straga Begove damije, primijetit emo na oku dodira zida tetime sa zidom centralnog prostora, zanimljivo rjeenje sa mukarnasima u esencijalnoj formi.

Slika 18. Mukarnasi straga sa izdvojenim detaljem.Ovo esto sreemo u razraenoj varijanti kod Sinana, dok znaajni analitiari, kao Henri Stierlin, to smatraju iskljuivo njegovom inovacijom.

18

Ipak, sarajevski kulliye je nesumnjivo Ademov projekt to vidimo na primjeru portala, odnosno, po masivnim, skoro mastodontinim proporcijama, i spektakularno originalnoj organizacijskoj razradi mukarnasa, koji nam ukazuju na njegovu posebnost i kreativni

Slika 19. Pogled sa poda na mukarnase portala otkriva poseban kvalitet, originalnost i stilsku zrelost autora

Karakterizira ga i upotreba rozete ili krunog prozora, a njegov perzijski duh je najprepoznatljiviji na razigranoj liniji horizonta mihrabske krune i primjeni sinusoidnih lukova.

Slika 20. Kruna mihraba

20

Ademov originalitet je lake prepoznatljiv na primjeru Kurumli medrese, gdje su karakteristino zasjeeni gornji okovi kubusa pod kupolom glavne aule, to je primjena arhainih formi Selduka iz perzijskog podruja. Takoer su identinog porijekla i dimnjaci, u ovoj osmougaonoj osnovi i koninog pokrova, razliiti od formi koje su za dimnjake preferirali Hajrudin i Sinan. Identine karakteristike prepoznajemo na Ademovom djelu Coban Mustafa-pae gazbe.

Slika 21. Kurutnli medresa

Dakle, Adema Esira Alija nalazimo vie na detaljima nego na globalnoj, obino arhainoj formi koja prikriva njegov inovativni renesansni duh. Ne zna se je li sam Adem vodio realizaciju Gazi Husrev-begovog ll, te koliko je zasluga profesionalne izrade djelo nekog neimara. Bitno je imati u vidu da su se projekti tog vremena vie odnosili na makete nego na nacrte. Postoji argumentirana pretpostavka da je Sinan imao vodeu ulogu u gradnji, to se pored navedenih koincidencija oslanja na injenicu da se u to vrijeme sa svojim ininjerskim jedinicama nalazio u zoni. Sasvim je prirodno da je i on od nekog uio i iskustveno se bogatio. Poznate su damije koje je Sinan izgradio prije nego to je postao mimarom, kao Husrev-paina u Alepu 1537. godine i Hasseki Hurem u Istanbulu 1539. godine, ali ti njegovi rani radovi su ocijenjeni (profesor Redi) kao pravi poetniki na kojima se tek izdaleka nagovjetava Sinanov genijalitet, i to vie na poznavanju konstrukcija nego stilskim rjeenjima. Medutim, iako starija od prvih Sinanu atribuiranih damija, Gazi Husrev-begova je ocijenjena kao stilski zrelija. Ovome dodajemo da analitiar i arhitekt Fertus Mosavi, oslanjajui se na mnogobrojne izvore, navodi mimara Adema Esira Alija kao Sinanovog uitelja. Ovim je logino da je Sinan kao pripadnik hijerarhijski organiziranog vojnog tijela, vodio i materijalne realizacije projekata, tada glavnog mimara, Adema Esira Alija. Interesantno je da20

npr. velianstvenu damiju Selemije u Konji (Konya) kod nekih analitiara nalazimo atribuiranu Ademu, a kod drugih Sinanu. itava zbrka upravo proizilazi iz toga to su oni zajedno radili, meusobno saraivali i pronalazili stilska rjeenja.

Slika 22. Damija Selemije

Meutim, ova i druga nerazjanjena atribuiranja potvruju koliko estetske slinosti sadre djela Haj rudina, Adema i Sinana, te koliko je kontinuirano nadograivanje neizbjean proces u nastanku svih epohalnih stilova, ma koliko ih mi prepoznavali u genijalitetu individue koju glorificiramo. Zanimljivo je navesti da se zona Sarajeva ispod ulice Golobrdice nekad zvala Mimar Sinanova mahala, to se pouzdano zna prema popisu sarajevskih mahala Mula Mustafe Baeskije. I danas tu postoji Mimar Sinanov mesdid, ali jo uvijek nije razjanjeno na kojeg se mimara Sinana odnosi, s obzirom da je postojao jo jedan mimar sa istim imenom. Nema analitiara koji je pisao o Begovoj damiji, a da nije primijetio da iza realizacije ovog objekta stoji posebno nadaren i vjet neimar. Inae, izvedba ovakvog objekta zahtijeva vrlo snalaljiv i improvizacijski duh graditelja, pa ovo traganje za identifikacijom te kreativne linosti navodi nas na hipotetiki zakljuak da je Gazi Husrev-beg za svoju zadubinu dobio projekt od mimara Adema Esira Alija u vidu makete, a zatim se za realizaciju obratio Sinanu, tada janjiarskom komandantu i ininjeru, koji se nalazio u zoni i koji je, po svemu sudei, rukovodio izvedbom projekta. To se vidi po razliitim dovitljivim nainima koritenja, tada skromnih, lokalnih resursa za realizaciju monumenta ovog nivoa i kreativnosti.

TEHNOLOGIJA GRADNJE I OSNOVE IZGLEDA

Slika 23. Begova damija oko 1950. godine

Osnovne dimenzije Begove damije su sljedee: frontalna irina je 32,40 m, skoro jednaka ukupnoj duini od 30,20 m, dok je visina kupole 24,40 m od ega je strijela kupole 4 m, a ukupna visina munare 45,60 m. Njeni zidovi su razliite debljine u donjoj zoni koja je, zavisno od zida 1,80 m (npr. tetime) ili 2,20 m (npr. kible). To su masivne zidine od kamena, povrne obrade, na temeljima od velikih kamenih blokova, meusobno povezanih metalnim klamfama koje su zalivene olovom.23

Slika 24. Tehnologija zida Begove damije

Slika 25. Hatula u zida Begove damije Kamenje je kompaktnije zidano na povrinama zida, dok je unutranjost ojaana konstrukcijom drvenih hatula i punjena mjeavinom razliitih kamenih detrita i maltera na bazi masnog krea i fluvijalnog pijeska nejednake granulacije. Hatule su obino anticipirale zidanje dajui pravce horizontalnih i vertikalnih nivoa. Prije ugraivanja su ponekad nagorene tj. povrinski napaljene to im je davalo dugovjenost, odnosno efekat konzerviranja. Ovi zidovi zadravaju gotovo svu debljinu, sve do u visinu pandatifa, dok se od te take suavaju sa vanjske strane na 1,50 m. Ovo arhaino zakoenje kubusa su sva naknadna malterisanja fasade pokuala ispraviti, mada je paljivim osmatranjem to jo uvijek primjetno. Kako su novije fasade deblje, prilino su zaravnale ovu autentinu zakoenost gornjih okova kubusa, pa je lake primjetna na starim fotografijama.24

Kupole na ovoj fotografiji supokrivene olovom. Plaviasta boja kupola je posljedica refleksa olova na starim kolor fotografijama sa poetka XX stoljea. Originalni nosivi lukovi u enterijeru i ulazi u tetime, sa unutranje strane, su

Slika 26. Kosina kubusa Begove damije

od peene cigle plosnate forme, odnosno od iste cigle kao i kupole. Nije samo luk izidan ciglom nego i okolica krivine luka, sve dok se nije postigla horizontala. Zid je nastavljen kamenom nakon ciglom postignute horizontale. To je sluaj samo na njegovoj unutranjoj strani, dok je vanjska u cijelosti od kamena. Kroz unutranjost sjevernog i dijela istonog zida prolazi servisno stepenite kojim se penje na tambur, pod glavnu kupolu, a koriteno je za odravanje nekadanjeg osvjetljenja. To je razlog zbog kojeg je zid glavnog tambura iri na istonoj strani. U tom stepenitu nalazimo prisustvo hatula i cigle u luku, kao i fragmentarne ostatke starog maltera. Debljina plosnatih cigli varira od 3 do 4 cm, irina je oko 20 cm, a dugake su oko 35 cm. Na nekim ciglama se razaznaju tragovi ice kojom je sjeena glina prije peenja.

Slika 27. Luk nad izlazom iz tetime

Slika 28. Zid unutar servisnog stepenita luka tetime

Pandatifi manjih dimenzija su obino graeni od cigle i grnarskih upova. Pravljeni od peene zemlje, upovi su vrsti i lahki; tako imaju veliku nosivu mo, pa su veoma pogodni za punjenje noseih svodova. Pored toga, imaju karakteristiku upijanja zvunog talasa, te ih obavezno nalazimo naizmjenino ugraene u zidove radi kontrole akustike. Za ovo su koriteni25

upovi koji su prilikom proizvodnje deformisani ili lake oteeni pa su, izgubivi komercijalnu vrijednost prve namjene, prodavani kao graevinski materijal, to potvruju i ornamenti koje na njima esto nalazimo. Na tetimama Begove damije su pandatifi u cijelosti izgraeni od plosnate cigle i u svojoj unutranjosti su punjeni upovima. Pandatifi koji nose tambur glavne kupole su od grnarskih vodovodnih cijevi, u kombinaciji sa plosnatom ciglom i dijagonalnom hatulom po sredini pandatifa. Zidani su u naizmjeninim redovima cijevi i cigle. Po dijametru i uklopnom obliku otvora jasno se vidi da su u pitanju vodovodne cijevi.

Slika 29. Pandatif'glavne kupole 1997. godine

Tamburi pod kupolama su osmougaoni, osim glavnog tambura pod centralnom kupolom. Svi su tamburi sa unutranje strane od cigle, a sa vanjske od sedre. Sedra je upljikava i vrsta stijena, esto upotrebljavana za nosive svodove. Zbog mnotva upljina upija zvuni talas, te uestvuje u kontroli akustike. Zidani komadi sedre imaju 26 karakteristiku da, pomou vlage, meusobno razmjenjuju minerale koji kristaliziraju, pa je tako zid od sedre vremenom sve vri i kompaktniji. Glavni tambur je, za razliku od drugih, oble osnove, sa kontrapostima od

sedre, rasporeenim u parovima. Ukupno je osam velikih i osam plitkih. Dok velike kontraposte uoavamo sa lahkoom, plitki su konfondirani naknadnim zidarskim interventima, pri kojima su zazidani pojedini prozori. Usporedimo li ovaj tambur sa svim drugim ove vrste, ustanovit emo da bi trebao imati esnaest prozora, za razliku od aktuelnih devet nesrazmjerno rasporeenih. Srednja debljina zida ovog tambura je 55 cm, osim na istonoj strani gdje dosee 80 cm radi kontakta sa servisnim stepenitem u zidu. Sa vanjske strane, po rubu tambura, sporadino je opstala lijepa arhitravna profilacija. Sedru vidimo uzidanu i u prozorska okna, ali u ovom sluaju u unutranjosti svoda prozorskog okna. Prozori Begove damije imaju vanjske profilacije od bijelog kamena, fine obrade, u cjelovitim komadima. Centralni kubus, pod tamburom glavne kupole, na strani kible, ima jednu interesantnu deformaciju: gornja horizontalna eksterijerna profilacija je sa te strane prelomljena i djeluje kao otvoreno slovo "V".

Slika 30. Potkupola kible, "V" prijelom kubusa i tambursa kontrapostima

27

Takoer, ista deformacija je primjetna i sa unutranje strane na galeriji tambura, koja je na tom mjestu vidno ulegla za oko 30 cm. Smatra se da je nastala tokom gradnje. Poznato je da su stari neimari obino, nakon podizanja zidova i noseih lukova, obustavljali izgradnju na due vrijeme, putajui tako da se objekat asestira na teren. Nakon to bi se manifestirala oteenja od asestiranja, konsolidirali bi nosee lukove i popravili horizontalu, pa tek onda nastavili sa gradnjom tambura i kupole. Meutim, ovo prije moe biti naknadna posljedica hitnijeg oteenja koja je obnovom poprimila ovaj oblik. Bez obzira ta je razlog odstupanja od horizontale, ovo je pokazatelj o virtuoznoj neimarskoj dovitljivosti pri improvizaciji, a i estetski sasvim dobro djeluje. Damija je pokrivena sa osam kupola i jednom polukupolom. Prvih pet natkrivaju sofe, one su najmanje i najnie, osim srednje koja je neto via i vea, jer natkriva ulaz. Dvije masivne, vie i dublje natkrivaju tetime, dok je polukupola neto via i natkriva prostor kible, iznosei skoro pola od dominirajue glavne kupole iji je dijametar oko 13,30 m i natkriva centralni prostor. Ove kupole su izidane od plosnate cigle i sve do poetka XX stoljea su bile pokrivene olovom kojeg je, u novijim obnovama, zamijenio bakar. Olovo je izvrstan materijal za pokrov jer je, pored tehnikih prednosti, svojim plaviastim izgledom kompatibilno sa kamenom i daje potpuno drugaiji ton kolorita, za razliku od bakra. avovi poveza olovnih ploa su obli i gui jer su ploe manjih dimenzija, a samo olovo je manje perfektno, valovito, pa to sve skupa daje potpuno drugaiji arm eksterijeru. Dovoljno je pogledati damije na kojima je konzerviran olovni pokrov da se uvidi koliko je olovo estetski kompatibilno i tehniki funkcionalna i autentina tehnika. Naalost, moda bakra je istrijebila olovom pokrivene kupole u Sarajevu. Jedini oblinji primjer su olovom pokriveni dimnjaci Kurumli medrese, koja, po ovom materijalu, nosi svoj tako popularni naziv (tur. kurum - olovo), a zapravo izvorno ime je po Husrev-begovoj majci Selduke sultanije. Nije razjanjeno je li izvorno imala malterisanu fasadu. Mnogi su miljenja da je morala imati, smatrajui njene zidove sirovim i po rasprostranjenom ukusu neprilinim. Ipak, nakon detaljne analize ove teme, mislimo da njeni graditelji nisu bolovali od naeg perfekcionizma, to se vidi iz mnogih, uvjetno reeno, nepreciznosti. Pogledamo li sve preostale graevine u gradu iz orijentalnog perioda, koje nose tragove originalne fasade, primijetit emo da su ispod oronule fasade zidovi od erpia na kojima se vide hatule. Nalazimo da su fasade tog vremena obino od ok maltera koji je spravljan od slame, masnog krea i proteinskih ojaanja (jaja ili kazeina). Pijeska u ovom malteru nema; obino kreni malter punjen pijeskom sreemo koriten za zidanje kamenih zidina. Malterna fasada se koristila prvenstveno radi zatite erpia koji je podloan eroziji od kie, s obzirom da je spravljan od blata, slame i kobi, te drvenih hatula koje su podlone truhljenju.

28

Slika 31. Oronula fasada od ok maltera na orijentalnim objektima Sarajeva

Za mentalitet orijentalnog graditelja, fasada od maltera na kamenom zidu koji nema probleme erozije i ne zahtijeva odravanje, u svojoj osnovi je jednostavno nepotrebna. Jedino doba kada je Begova damija mogla dobiti prvu malterisanu fasadu radi estetike je vrijeme neoklasinih obnova koje su poetkom XIX stoljea preplavile grad. To je vrijeme kada su se orijentalni graditelji zarazili zapadnoevropskim parametrima estetike. Pa i ta fasada je bila u kombinaciji sa kamenim lukovima i obrubima prozora, prilino neravne povrine, odnosno kondicionirana krivinama zida od kamena povrne obrade. Pogledamo li druge damije od fino obraenog kamena krenjaka, primijetit emo upotrebu sedre oko prozora koja je izvrsna za tako neto, ali je drugaijeg izgleda, zidana, za na pojam, estetski nesrazmjerno. To je plastian pokazatelj koliko stari neimari nisu bolovali od patoloke estetike bazirane na uniformnosti i iluzionom perfekcionizmu. Kameni objekti su u to vrijeme malobrojni. Obino su kameni zidovi iz tog ranog perioda, u ovoj zoni, bili neto siroviji, to ne znai da su imali malterisanu fasadu ili da su zbog toga manje lijepi. Naprotiv, takvi kakvi jesu, oni su 29 ambijentalno mnogo kompatibilniji sa arijom u kojoj dominira drvo kao materijal. Koliko god kameni zidovi bili sirovi, oni su

olienje bogate gradnje tog vremena, koja garantira dugovjenost objektu. Zahvaljujui njihovoj otpornosti na poar, danas su jedine autentine gradevine arije. Potvrdu da Begova damija nije imala malterisanu fasadu nalazimo u tome to je sa vanjske strane graena integralno od kamena, dok sa unutranje strane nalazimo prilinu mjeavinu sa ciglom. Kako se ova analiza kosi sa operasprostranjenim miljenjem, ostaje neophodna zajednika materijalna istraga njene spoljanjosti. Za tako neto samo treba priekati da aktuelna fasada oroni. Dakle, njeni zidovi su, po svemu sudei, bili poput onih na Bursa-bezistanu, a prvu malterisanu fasadu je dobila u vrijeme "neoklasike". Ovu je zamijenila "austrougarska", koju je opet smijenila "postolimpijska" a ova izreetana ratom biva pokrivena aktuelnom. Posljednja fasada nije malterom pokrila sofe jer su od fino obradenog kamena, a i prvi metar od zemlje, poput sonde u autentinost. Ipak i ova posljednja skriva originalnu arhainost i zbunjuje posmatraa svojim modernizmom.

30

Slika 32. Begova damija i Bursa bezistan 1960./1970. godine

Nekadanji pod je, sudei po drevnim sjeanjima, bio od blok-cigle na kamenoj osnovi, izvorno sa prostrtim kurbanskim koicama, to je karakteriziralo podove monumentalnih damija, dok su drveni podovi karakterizirali manje mahalske damije. Pod Begove damije je, po svemu sudei, bio u dva nivoa, to je logino sagledamo li sline vieprostorne damije, poput onih u Bursi, koje jo uvijek imaju originalnu organizaciju poda. Podovi u tetimama i prostoru kible su uzdignutiji od centralnog prostora. Ovo ne treba iznenaditi i moe biti posljedica tadanjeg klasnog feudalnog drutva. Kako je aktuelni pod podignut i zaravnjen, vjerovatno 1885. godine, taj su nivo, u neto manjoj mjeri, zadrale i posljednje obnove. Ovaj zaravnjeni pod je skoro u cijelosti potopio baze stubova mahvila za otprilike 30 cm. Osjeaj potopljenosti je manji pogledamo li minber kojem nedostaje poetni dio prvog stepenika, to je otprilike 10 cm. Iz ovog proizilazi da je i Begova damija imala pod u dva nivoa u visini jednog stepenika od dvadesetak cm, to je dalo povoda da se zaravni. Posljednji radovi na podu, ugraivanjem sofisticiranog podnog grijanja, malo su popravili situaciju, ali i zadrali zaravnjenost, pa je ofklonjena mogunost dubljeg istraivanja i rekuperiranja.

Slika 33. Pod damije sultana Bayezita II Yildinma (Pravednog)

Munara je pozicionirana uz zapadnu tetimu i ima zaseban ulaz iz harema. Njena baza je izgraena u pjearu arenaru koji je obnavljan prije rata. Zapadna strana paralelopipedne 31 baze ima uklesanu zanimljivu oblu profilaciju koja opcrtava plitku niu razigranog sinusoidnog luka,

to estetski oivljava masivnu pravougaonu povrinu orijentalnim armom. To je interesantna, dublja profilacija, rijetka na naim prostorima i moe se protumaiti kao Ademova karakteristika. Zanimljivo je da kvadratna osnova baze ima prilagoenje na esnaestougaonu formu stabla dijagonalnim zasjecima popunjenim skladnim i profinjenim mukarnasima, koji djeluju kao stilizirani stalagmiti, a dno erefeta je jednostavno i bez mukarnasa. Na mnogim drugim munarama ove dobi i stila, sreemo obrnut odnos, odnosno ravne i jednake zasjeke u bazama, a dna erefeta bogato okiena mukarnasima. Na esnaestouganoj formi stabla munare, koje se protee od baze do erefeta, je prisutan uobiajeni reljefni ukras u obliku stilizirane floralne forme, tzv. istanbulskog ljiljana, koji se ponavlja na svakoj stranici. Po jedan je uklesan na poetke i krajeve svake od esnaest strana, pa je forma ljiljana itljiva i u pozitivu i u negativu. Ovaj nain ornamentiranja stabla munare obiljeit e osmanski klasicizam, pa e biti veoma moderan i u vrijeme osmanskog neoklasicizma, koji e poetkom XIX stoljea replicirati ovaj ornament na sve munare koje je obradivao.

Slika 34. Unutranjost vrha munare otkriva nam da je nastavak iznad erefeta bio preziivan i u potpunosti promijenjen i to ne tako davno. Toje jasno po tragovima mainske obrade greda i zastiti za drvo koja djeluje kao sintetiki impregnator. Vjerovatno se radi o restauraciji koja je izvedena polovinom osamdesetih. Po nekim starim fotografijama reklo bi se daje za ovaj zahvat postojala opravdanost.

Kompletno stablo ili fusto munare je od sedre, dok je spiralno stepenite veinom od pjeara. Ono to zbunjuje na munari je prilino jednostavno erefe za damiju na kojoj je svaka pogodna forma ukraena. Takoer i nastavak iznad erefeta djeluje malo neproporcionalno, odnosno, masivno stablo munare navodi na oekivanje neto krupnijeg nastavka, kao to je na svim munarama te dobi i stila. Meutim, ta uvjetno reeno nepreciznost, optiki je ini viom nego to jeste kada se gleda iz perspektive etaa, pa djeluje "kao zabodena u nebo", kako pie u jednom turistikom opisu. S obzirom na dramatinu prolost ovih prostora, po svemu sudei je erefe sa nastavkom bilo teko oteeno ili obrueno, pa je u naknadnim obnovama poprimilo ovaj zbunjujui, ali fascinantan izgled.32

Slika 35. Begova damija 1970. godine

Slika 36. Munara 2004. g., aktuelni izgled nakon Slika 37. Munara posljednje Begove damije obnove 1892. godine izgledom kojijojje dao neoklasicizam poetkom XIX stoljea

33

Slika 38. Baza munare; na munarije intervenisano osamdesetih godina prilikom ega je pjear arenar mjestimino zamijenjen novim blokovima, a ulazni luk kojije bio spektakularno rijeen, (identian onom na ulazu minbera) zamijenjen ovim stilski neodredenim rjeenjem u bijelom kamenu

Slika 39. Fusto munare sa ukrasima; njen bijeli aspekt je posljedica kreenja sedre koja lahko apsorbira neistoe koje je izuzetno teko otkloniti

34

Njen harem, (ograeno intimno dvorite oko objekta, takoer, molitveni ambijent) koji aktuelno obgrljava prostor oko damije, po svemu sudei, nije autentian. Izvorno je prostor izmeu damije i Kurumli medrese sa hanikjahom najvjerovatnije bio otvoren, tj. medresa i hanikjah su bili u sklopu harema, to je sasvim prirodno za jedan kulliye. ini se loginim, ne samo sagledavanjem ovog urbanog kompleksa, nego i njegovom usporedbom sa svim drugim arhitektonskim cjelinama ove vrste, da su mektebi, medrese, tekije i biblioteke u sastavu harema. Drugi objekti kompleksa, kao imareti i musafirhana, su uz sam zid harema sa spoljanje strane i kapijom su povezani sa haremom. Ovo znai da je harem obuhvatao vei prostor i inio jedinstvenim ambijent sa drugim objektima kompleksa. Malo zbunjuje blagi dijagonalni odnos medrese i hanikjaha sa damijom, ali to je osjetno samo pri posmatranju iz tzv. ptiije perspektive. Takoer, kod drugih kulliya sreemo mala odstupanja od perfektnog pravougaonika ili odreene nesimetrije, posebno kada su se prilagoavali urbanom okoliu. Meutim, panoramnim sagledavanjem jo uvijek je mogue prepoznati prostor nekadanjeg harema, koji je bio bogat vrtovima. Dananji harem je nastao u urbanistikim promjenama nakon 1697. godine, pri kojim je nastala ulica Veliki mudeliti, a produetkom Saraa je presjeen prostor izmeu damije i medrese sa hanikjahom. To je napravio vakuf koji je izgradnjom duana, na utrb haremskog prostora i njihovim davanjem u zajam, popravljao svoju dramatinu finansijsku situaciju koja ga je zadesila nakon pohoda Eugena Savojskog i pljake. Iz istog razloga je npr. ekrijina damija u potpunosti okruena duanima. Ova, kao i druge urbanistike promjene kroz stoljea, srasle su sa gradom i postale dio njegove autentinosti.

Slika 40. Isjeak sa crtea rekonstruktivne makete koji prikazuje izgled Gazi Husrev-begovog kulliya nakon 1697. godine. Danas u haremu nedostaje zgrada biblioteke, a autentinost mekteba i hanikjaha je veoma naruena ve stoljeima.

35

Meutim, kontinuiranom izgradnj om veih zgrada u okolici, prilino je priguen dominirajui panoramski efekat kojim je damija nekad karakterizirala horizont sarajevske doline, poput Bruneleskove kupole u Firenci, dok je njen kulliye u potpunosti skriven, pa se sa ulice uope ne primjeuje njegova egzistencija.

Slika 41. Studija horizonta sarajevske doline arhitekte Juraja Neidhardta (oko 1970. godine)

36

UEE DUBROVAKIH KLESARA U IZGRADNJIOd Truhelke saznajemo daje Gazi Husrev-beg, pored vjetog neimara sa Orijenta, u ispomo pozvao dubrovake klesare da "nadgledaju radove i obavljaju finije poslove". Tom zahtjevu su Dubrovani udovoljili 5. maja 1530. godine. To je ista godina za koju se smatra da je zavrena Begova damija; istina 937. hidretska see sve do 15. VIII 1531. godine, pa uzmemo li u obzir otru sarajevsku zimu u kojoj graevinska aktivnost zamire, zakljuujemo da su dubrovaki majstori uestvovali na zavrnici gradnje. Da ovu temu preciznije istraimo ponukalo nas je pitanje ta su dubrovaki klesari, koji su bili pod utjecajem italijanskih kola pa se bavili potpuno drugaijom prirodom skulpturalne forme, u stvarnosti, isklesali na Begovoj damiji? Zasigurno nisu poznavali mukarnase koji su kao reljefne forme tipini samo za islamsku umjetnost, ili forme ljiljana na ulaznom luku, mihrabskoj kruni i munari, koji su u ovoj formi klasini istanbulsko-perzijski, a kaligrafiju islama bolje da ne spominjemo. Osim ovih, drugih posebnih skulpturalnih formi na damiji nema. To bi znailo da ti klesari nisu bili umjetnici, ve su znali podizati snane i ravne zidove kojima Dubrovnik obiluje. Kod putopisca Evlije elebije itamo divljenje kvalitetu tih zidova. injenica da je to bio razlog njihovog pozivanja, takoer nije ba na stabilnim osnovama, jer je Gazi Husrev-beg na raspolaganju imao u kamenu vrsne Hercegovce, a ni zidovi damije nisu tog tipa, osim onih na sofama. U sluaju zidova nad sofama, tijesni smo sa vremenom jer su sofe, po svemu sudei, bile ve izgraene prije dolaska Dubrovana. Meutim, to se tie vodovoda i kanalizacije, Dubrovnik je u urbanim sredinama tog vremena prilino napredan u svom okruenju i to zahvaljujui kompleksnom vodovodu koji je u XV stoljeu kreirao Napolitanac Onofrio di Kava i kojim je, za napajanje male i velike fontane Dubrovnika, dovedena voda sa velike udaljenosti. Takoer, Dubrovnik je imao reguliran odvod tzv. crnih voda. To je doimalo bosanske namjesnike koji su poznavali Dubrovnik, te su rado koristili dominaciju svoje protektoratske pozicije. Ovo se da zakljuiti iz pisanih izvora Dubrovakog arhiva, na koje se oslanja Truhelka, iz kojih proizilazi da je 1506. godine, jo prije Gazi Husrev-bega, Feriz-beg pozvao Dubrovane na gradnju svog hamama, to podrazumijeva i gradnju vodovoda i odvoda (za Feriz-begov hamam voda je dovedena sa Sedrenika). Da je Gazi Husrev-beg pozvao Dubrovane da mu izgrade vodovod, po ugledu na Onofrijev, naveo nas je opis originalnog adrvana Begove damije iz kojeg se saznaje da je imao krunu osnovu i 16 lula kroz koje je tekla voda, to je identino velikoj fontani Dubrovnika, kao i to da je za adrvan dovedena voda ak sa vrela Crnila. Bio je to kompleksan vodovod koji je u jednom razdoblju napajao kompletan sjeveroistoni dio grada, sve do Ferhadije. Ne treba zaboraviti daje za adrvan, abdesthanu i begove hale reguliran odvod voda, za koji su nam rekli da jo uvijek dijelom funkcionira. Ovo su jedini objekti Gazi37

Husrev-begovog kompleksa u iju izgradnju moemo smjestiti dubrovake majstore i to vie u tehnikom smislu nego u estetskom, s obzirom da je estetika Begovog adrvana bila tipino orijentalna. Inae, Sarajevo tog vremena obiluje vodovodima i majstorima koji su ih gradili, sujoldijama, pa pretpostavljamo da je prikljuivanjem Dubrovana sarajevskim majstorima, Husrev-beg elio postii neto posebnije i dugovjenije.

38

PORIJEKLO MATERIJALA OD KOJEG JE NAPRAVLJENAPo pisanju fra Nikole Lavanina iz 1696. materijal za graenje je dobavljen iz Rogaia vie Blauja, sa navodnih ruevina crkve sv. Blaa. Ovaj neosnovani navod je pisan 166 godina nakon izgradnje Begove damije i sasvim sluajno pred sam dolazak Savojskog, te nije potkrijepljen informacijama. Samim tim, jo Truhelka argumentirano ispravlja i navodi da materijal moe potjecati samo sa neke rimske, a ne kranske graevine. Da se ne bi instalirao mehanizam razmiljanja po kojem je materijal za damiju obavezno rekuperiran sa nekog drugog objekta, Truhelka spominje pisanje Abdulaha ef. Kantamija, sa poetka XVIII stoljea, u kojem se navodi da je mramor za damiju vaen sa mejdana koji se nalazio pod Ozrenom. Ovoliko nesvakidanje interesovanje svakako proizilazi iz njene univerzalne ljepote i monumentalnosti koja je u to vrijeme bila doivljavana mnogo vie nego to nam se to danas ini. Meutim, spomenuti navodi se najvie odnose na njene monumentalne stubove sofa koji su prvi element koji doeka posjetioca i nikog ne ostavlja ravnodunim. Nakon konsultacija sa geolozima i iskusnim kamenorescima, saznali smo da se radi o kamenu generalno zvanom brea (lat. briccia - sedimentna stijena pomijeanih detrita, meusobno ulijepljenih geolokim procesima). Obino je bogatog kolorita od prisustva oksida eljeza pa varira od okera, preko crvene do bordo - smee, proaran bijelim i sivim damarima i detritima. Varijabilne je vrstoe, najvri na bijelim povrinama, dok je njegova slabost skriveno prisustvo pijeska u pojedinim damarima, pa na tim mjestima lahko puca i raslojava se, te je nezahvalan za obradu i vaenje na kamenolomima. Zbog svoje hromatinosti i razigranosti nijansi, bio je preferiran od Rimljana i drugih koji su vrednovali ljepotu, npr. Dioklecijanova menza u splitskoj palai, pa i stubovi od sive bree u samom foru (centru) kastruma (pravougaona rimska utvrda), ili naizmjenini elementi lukova sofa istanbulske Sulejmanije i Sukulu itd. Tragali smo i sretali taj kamen ugraen na mnogim mjestima i na kraju stekli dojam da su gromade poput onih od kojih su napravljeni stubovi Begove damije, izuzetna rijetkost. Naime, etiri stuba na sofama su visoki 4,90 m. Dva centralna su iz jednog komada, a dva sporedna su iz dva dijela. Na spojnicama izmeu dijelova i na sastavima sa bazama i kapitelima, nalaze se bronzani prstenovi oblika tore, debljine svega 1 cm. Sluili su da zadre olovo kojim su zalijevane jake metalne spojnice u unutranjosti spoja. Njihove proporcije su precizne po arinu, to iskljuuje njihovo eventualno rimsko i drugo porijeklo. Dijametar stabla (fusto) stuba je tano jedan tzv. istanbulski arin, odnosno 66,5 cm. Morali su biti pronaeni u cijelosti, veliki, da su sa neke ruevine, pa onda biti doklesani na ovu tipino orijentalnu jedinicu mjere.

39

Slika 42. Sofe i stubovi Begove damije

Sasvim je normalno da materijal svih starih graevina potjee iz oblinjeg okolia, izuzev onih objekata koji su u direktnom kontaktu sa plovnim rijekama i morima. Kada se radi o masivnom i tekom materijalu, pod oblinjim okoliem se podrazumijeva prostor na kojem nema visinskih prepreka. Upregnuti volovi uzbrdo su i nekako mogli vui, ali nizbrdo nisu mogli koiti. Obino se materijal sputao saonicama koje su koene konopcima, obavijenim oko namjenski fiksiranih greda i prenosnika, a volove bi upregnuli na ravnijim dionicama.

40

Slika 43.

Slika 44.

Takoer, sasvim je prirodno da stari graditelji prohujalih stoljea, koriste sve raspoloive resurse, pa i da recikliraju materijale sa ruevina i nekropola minulih kultura. U sluaju Begove damije to bi mogli biti jedino steci koje povremeno viamo ugraene u stare crkve i damije irom Bosne i Hercegovine. Steci, posebno oni anonimni, neukraeni, koji su svojom paralelopipednom formom idealni za temelje, nalazili su se na dohvat ruke. Ipak, kako su grobovi u pitanju, a svijet sujevjeran, sumnjamo daje recikliranje steaka imalo masovnu upotrebu. Na podruju Sarajeva, efik Belagi oko 1960. godine registrira u opini Vogoa pet nekropola, na Ilidi est nekropola, u Novom Sarajevu est nekropola, a u opinama Stari Grad i Centar dvije skupine prenesenih steaka. Po Kreevljakoviu, neka korita sarajevskih esmi su isklesana od steaka. Meutim, kada je graena Begova damija, sepulkralna kultura steaka je jo uvijek egzistirala fazom jenjavanja. Pri dnu zidova Begove damije, iz zemlje mjestimino izviruju veliki komadi kamena, poput onih na sofama, ali ni najmanji trag, da je neki od njih steak, nije identificiran. Realno gledano, materijal damije dolazi sa okolnih mejdana (kamenoloma). Meutim, da su masivni komadi za stubove vaeni sa nekog mejdana, poznavaocima materije je zvualo malo vjerovatno, jer taj kamenolom bi morao biti jo u to vrijeme razraen, a sama operacija vaenja ovolikih gromada je izuzetno teka i ravna ogromnom poduhvatu. Tako neto su mogli izvesti samo izuzetno iskusni i za ovo vrsni kamenari, a pored ovih stubova imali bismo jo primjeraka velikih komada bree u objektima grada. Zbog toga, najrealnije zvui varijanta geologa prof. Hazima Hrvatovia, da to mogu biti prikupljene stijene koje su se putem erozije odronile na pristupaan teren. Te stijene su pogodne jer su prirodnim putem selektirane kao kompaktni komadi. Ovo slikovito opisuje kako su stari graditelji koristili prirodne resurse okolia, pa iako sa ogranienim tehnikim mogunostima, koristei dovitljivost, jednako su uspijevali napraviti velianstvena djela. Od ovog privlanog kamena izgraen je kompletan mihrab, veina stubova mahvila, dijelovi minbera, okvir epigrama i ulazni otvor portala. Da lokacija kamenoloma bree nije nikakva tajna potvruju nizovi spektakularnih primjeraka, koje jo uvijek vidimo ugraene kao rubove trotoara iz vremena XIX i poetka XX stoljea. Neki od njih su identini koloritom i venaturama onim od kojih su najljepi dijelovi damije. Ovi lijepi plonici su velikim dijelom zamijenjeni betonskim, u vrijeme predolimpijskih obnova, a to je karakteristika i aktuelne obnove grada. Prisustvo ovog kamena primjeujemo u pojedinim objektima iz 70-tih i 80-tih godina, a zanimljivo je kako savremeni graditelji ignoriu ovako lijep materijal koji karakterizira lokalno geoloko podruje, pa su plonici, poput onih u ulici emerlijina, sve rjei preostali primjerci.

41

VELIKASTRADANJAKapitel istonog stuba sofe je, takoer, od bree, sa skladnim mukarnasima, izuzetne obrade. Kapiteli centralnih stubova su od vrstog bijelog krenjaka, drugog tipa mukarnasa koji se razvijaju sa tzv. visuljkom.

Slika 45. Istoni kapitel

Slika 46. Centralni kapitel, zapad

Meutim, kapitel zapadnog stuba je neto manji, drugaijeg razvijanja i tipa mukarnasa, loijeg kvaliteta, a sa unutranje strane dozidan za desetak centimetara da bi bio proporcionalan. Osim metalnog pojaanja u gornjem dijelu, kao i drugi kapiteli, on, takoer, ima i metalno pojaanje u svom donjem dijelu koje se usijeca u domalterisane mukarnase. Ti metalni opkovi su naknadni konsolidacijski interventi koji su postavljeni i u podnoje stubova.

42

Slika 47. Ezanta

Slika 48. Neoriginalni kapitel zapadnog stuba

Jo je Truhelka primijetio razliitost i neoriginalnost ovog kapitela, te ispravno zakljuio da se originalni kapitel nalazi nekoliko metara ispred istog stuba koriten kao ezanta (kameno uzvienje za mujezina u vrijeme ezana). I zaista, ezanta je samo za 2 cm krai od mjere tzv. graevinskog arina koji iznosi 75 cm, to je identino svim autentinim kapitelima sofa. Njegovi mukarnasi su identini onima na istonom kapitelu, iste veliine i jednako kvalitetno isklesani. Na njegovoj gornjoj povrini su evidentni kanalni usjeci koji su predispozicija za uklapanje metalnih profila koji horizontalno povezuju kapitele sa zidovima. Pozicija tih usjeka jo vie potvruje da je to kapitel ba sa zapadnog stuba. Zauuje koliko je u dobrom stanju. Ovdje je neizbjeno pitanje zato bi neko zamijenio potpuno neoteen kapitel za kapitel loijeg kvaliteta i manjih dimenzija? Jedino objanjenje je da se kapitel obruio prilikom neke velike devastacije, te se nije mogao ponovo uklopiti, pa je tako morao biti zamijenjen manjim. Primijetit emo da uz ezanta stoji stepenik za lake penjanje, koji je nedvojbeno komad jednog stuba, s obzirom na vrstu kamena i dimenzije. Ipak, postojei stubovi su cijeli, pa se namee pitanje da li je to viak od obrade jo u vrijeme izgradnje, ili je komad stuba koji je stradao u istoj devastaciji koja je prouzrokovala padanje kapitela? Na ovo se nadovezuje neobinost sofa Begove damije koje su sa bonih strana zazidane debelim zidovima sa velikim zastakljenim otvorima, te ne zavravaju sa stubovima ili polustubovima, to se oekuje pratei ritam formi. Ovo, kao i neka druga pitanja, i dalje ostaje nepoznanica. Osjeamo potrebu da pojasnimo tzv. narodska vjerovanja oko nastanka i upotrebe ezantaa. Sasvim je sigurno da nije postavljen da bi se preko njega gazija propinjao na ata, niti kao rtveni tron za kurbane, kao ni postolje za obavljanje erijatskih presuda, jer presude na koje se aludira su izvravane na drvenom, a ne kamenom postolju. On je jednostavno kapitel sa damije koji je ostavljen u ulozi ezantaa, te kad nema nikoga, na njemu se okupe golubovi da bi se probrkali u vodi koja ostaje u njegovom centralnom usjeku i koju kustos harema za njih redovno mijenja. Osim ove romantinosti, on je najevidentnije svjedoanstvo o velikom stradanju Begove damije. Dok vidljivu nakoenost stubova htijenjem moemo pripisati asestiranju objekta na teren, mnogi drugi tragovi navode na devastaciju velikih razmjera. Naime, pogledamo li glavnu kupolu sa sjeverne padine grada, primijetit emo da je prilino nepravilna, te podsjea na francusku kapu. Horizont kupole ili kalota sa istoka poinje pod otrim uglom, dok na zapadu zavrava pod tupim uglom. Ovo ostavlja dojam da je kupola preziivanjem poprimila ovaj nepravilni oblik. Zatim, sedam prozora koji nedostaju na tamburu pod istom kupolom su, evidentno, naknadni konsolidativni intervent. Potom, oigledno preziivanje gornjeg dijela munare i neautentinost erefeta potvruju da je bila ruena. Dodamo li ovom ve spomenuti tzv. 'V prijelom na strani kible centralnog prostora koji je u korenspondenci sa naknadno izidanim masivnim potpornim lukom u enterijeru, kao i dva manja, takoer, naknadna potporna luka, koji tretiraju svod izmeu tetima i centralnog prostora, dobit emo sliku o dramatinom momentu koji je sa sobom nepovratno odnio bitan dio njene autentinosti.

Slika 49. Deformirana kalota kupole koja se primjeuje i na staroj razglednici Begove damije sa kraja XIX stoljea, potvruje da je to posljedica davnih obnova. Njena plaviasta boja je refleks olovnog pokrova na starim fotografijama.

Prvi dogaaj koji biljei historija, a mogao je prouzrokovati ovoliko ruenje, je svakako onaj iz 1697. godine kada je stradao itav grad. Naime, to je period kada, do tad prosperitetno, Osmansko carstvo definitivno poinje padati, vidno oboljelo od korupcije i drugih tumora koji su simptomi dekadencije. Nakon to je druga opsada Bea 1683. godine neslavno prola, Habsburzi u alijansi sa Vatikanom i Venecijancima (Mleanima), finansiraju, organiziraju i realiziraju seriju vojnih ekspedicija u dubinu osmanske teritorije. Eugen Savojski, Francuz, malehan rastom, iz plemike porodice Savoja, biva sa podsmijehom odbijen za vojnu slubu kod francuskog kralja pa je odbjegao u slubu Habsburzima. Nakon to se istakao na odbrani opsjednutog Bea, postaje komandantom koji predvodi navedene vojne ekspedicije. Do tog vremena putopisci koji posjeuju Sarajevo opisuju grad sa bogatim i raznovrsnim trnicama, ugodnim i lijepim kuama rajskih vrtova i vonjaka, te zdrave i ivahne vode u obilju. Ovi opisi idu do te granice da kod zapadnjaka nailazimo na primjere opisa: "rajskog grada", "Damaska Evrope", "grada zlatnih kupola". Evlija elebi navodi da je Sarajevo najljepi grad Osmanskog carstva poslije Istanbula, a on je ovo Carstvo zaista preao uzdu i poprijeko, te iako je znao da pretjeruje, ovakvo poreenje u opisima drugih gradova izgleda nije ponovio. Dakle, Sarajevo za navedenu alijansu prije svega znai bogatstvo i prosperitet Osmanlija tj. islama u srcu kranske Evrope. Stoga je sasvim normalno da je Savojski imao nalog da usredsredi razaranje upravo na, za ovu alijansu, neprijateljske simbole, a kako u gradu nema objekata iz tog vremena koji u svojim zidovima ne nose tragove ovog razaranja, stie se utisak da je grad u cijelosti bio tumaen kao neprijateljski simbol. U svakom sluaju, Sarajevu je nanesen udarac koji ga je zauvijek promijenio, a ovim vojnim kampanjama su Osmanlije bili primorani potpisati Karlovaki mir 1699. godine. Ovaj period ovjeanstva karakterizira razvoj vatrenog oruja, a posebno dalekometne artiljerije ija prednost u vojnoj strategiji postaje presudna u bitkama, a hrabrost i vjetina lepravih vitezova sa sabljama ostaje pobjedonosna samo u epskim ispjevavanjima. Ovaj novi momenat otkriva bitnu strateku slabost Sarajeva koje je skoro u potpunosti bilo osvojeno. Tako su Savojine trupe danima ubirale ratni plijen, dok je otpor Sarajlija muku muio koncentriran na Vratniku i oko Bijele tabije.

ovom dogadaju nalazimo zapisano samo da je Eugen Savojski spalio grad prepustivi ga vatrenoj stihiji, ali pored toga on je po svemu sudei dao razoriti one objekte koji su gradu najvie znaili. U njegovoj ekspediciji prati ga konte Marsili, general iz Bolonje, koja je u to vrijeme bila sastavnim dijelom Vatikana ili Papske drave. On je interesantna linost jer je sa raznih pohoda donosio mnogo nauno interesantnog materijala i zabiljeki za Univerzitet Bolonje i tako fondirao jedan njegov ogranak. Materijal sa pohoda po Bosni i danas se uva u njegovoj zbirci Univerzitetske biblioteke u Bolonji, pa iako je konsultacija manuskripti sasvim dostupna u ugodnim prostorijama, biblioteka hronika ne biljei ozbiljnije prisustvo naih istraivaa. Konte Marsili ie, takoer, i autor naistariieg crtakog prikaza Sarajeva.

Slika 50. Bolonja nafresci Franeska Franca 1505. godine

Slika 51. Crte Sarajeva, konte Marsili, 1697. godine

Ovaj crte Sarajeva nije vjerodostojan i raen je po sjeanju koje se konfondira sa Dobojem pa uzvienje sa tabijom smjeta u sredite grada. Nema objekta za koji bi mogli tvrditi da je prikaz Begove damije. Mnotvo munara predstavlja vie bogat grad nego broj damija, s obzirom da Bolonju u vrijeme Marsilia karakterie obilje tornjeva koji su abitativni i simboliu bogatstvo i uzvienje monih porodica, pa i ovo znaajno influira njegov crte. Sarajevo e se decenijama dizati iz pepela, a ovo e ujedno i oznaiti kraj zlatnog doba, pa u gradu nita vie kulturalno bitnije nee biti podignuto za vrijeme Osmanlija, izuzev vojnih objekata. Atribuiranje razaranja Begove damije Savojskom je sasvim logino, pa ipak on nije mogao bitnije nauditi strukturi objekta. To se vidi na popisu oteenih objekata ovog stradanja iz 1700. godine na kojem je i Begova damija. Njeno stanje je ocijenjeno dobrim, jer se u njoj obavlja namaz. Kako masivni potporni lukovi, za koje se tumai da su ak pretjerani, odraavaju strahovanje da se Begova damija mogla obruiti u cijelosti, pomislili smo kako je strukturalni udarac ovako masivnom objektu mogao nanijeti samo neki jai zamljotres. U Ljetopisu (hronici) Mula-Mustafe Beeskije pronalazimo biljeku: "Godina 1167. (29. X 1753. - 17. X 1754.). U mjesecu45

saferu 1167. (od 28. XI do 26. XII1753.) godine, tri noi izmeu aksama i jacije, u isto vrijeme uzastopno, dogaao se zemljotres. Nakon toga su se kroz cijelu godinu uli svaki dan i svaku no ispod zemlje uestali udarci, slini udarcima u bavu ili bubanj." Odmah zatim u zapisu sljedee godine, 1168. (od 18. X 1754. do 6. X 1755.) izmeu ostalog navodi: "Popravljena je i ukrasena Husrev-begova damija". Kako u navodima nema spomena o ljudskim rtvama i materijalnim tetama, a i geolozi su izrazili uvjerljive sumnje u pretpostavku da je Sarajevo to vrijeme zadesio razoran zemljotres, protumaili smo da je ovaj potres, u vidu pukotina, naglasio ve postojee slabosti objekta iz prethodnog stradanja. Popravka i ukraavanje koje Baeskija spominje u narednoj godini, najvjerovatnije je prva opsenija obnova koju je poduzeo vakuf jo od 1697. godine. S obzirom da je vakuf morao pritedjeti sredstva za veliku obnovu, ovaj zemljotres je oznaio krajnje vrijeme evidentirajui posustajanje strukture. Poari su bili boljka svih starih gradova, a posebno onih u kojima je drvo bilo dominirajui materijal. Tako je Sarajevo, poput Feniksa, cikhno izgaralo pa se obnavljalo, a mnogi od tih poara nanosili su tetu Begovoj damiji i iziskivali obnavljanje njene estetike. U apsurdu realnosti, nas je zadesilo da budemo svjedoci posljednjeg velikog stradanja damije koje se odigralo u vremenskom razdoblju od 1992. do 1995. godine, tokom kojeg je kontinuirano gadana artiljerijom svih kalibara. Tako je ona, zbog onog to znai i simbolizira, ponovo, tri stoljea nakon Savojskog, bila metom destruktora.

Slika 52. i slika 53. Ratno oteenje kupole i zida servisnog stepenita su samo neka od mnotva oteenja

Begova damija je, dijelei dramatinu sudbinu ovog podneblja, u zaaranom toku historije, izmeu stradanja i zaputenosti, u vie navrata iz konkretne potrebe bivala obnavljana i nanovo ukraavana.

46

OBNOVEPrva obnova o kojoj imamo neki pisani trag je upravo ona koju spominje Baeskija i koju tumaimo kao prvu veliku nakon serije parcijalnih intervenata, koji su prvom polovinom XVIII stoljea revitalizirali Begovu damiju. Pretpostavljamo da je u prvim fazama djelimino sistematiziran objekat za funkciju i ponovo izidan vrh munare sa erefetom, a pri posljednjoj etapi 1755. godine izidani potporni lukovi, ojaan tambur, popravljene sofe i ukraen enterijer. Kako ne znamo do koje granice je bila oteena (jer moe biti i vie nego to nam se ini), tako je veoma teko preciznije definirati koje su promjene na Begovoj damiji nanesene ovom obnovom. Meutim, sasvim je sigurno da su joj ti interventi dali novu osnovu izgleda koju e ona u velikoj mjeri zadrati do naih dana. Ova obnova se ne odlikuje virtuoznom majstorijom a ni studioznou kojom se odlikovala njena gradnja, pa je njome umanjena stilska elegancija objekta. Poduzeti interventi su prilino ojaali strukturu zahvaljujui emu ona sad pretendira da doivi pola milenija postojanja. Bez obzira na neimarsku skromnost, ovo je pristojno obavljeno pa sve donedavno nismo ni primijetili da je nekad bila u izrazito tekom stanju i obilno obnavljana. Likovni dekor, kojim je ona u to vrijeme ukraena, karakteriziraju osnove tzv. barokizma ili osmanskog baroka koji interpretira klasine forme, dajui vie pokreta i energinosti u kompoziciji, a izvedbu karakteriziraju slobodniji potezi kista i nervoznije komponiranje, kao i postepeno naputanje stilizacije. Tako su kreirani lepravi floralni ornamenti koncentrirani u pandatife, kupole i lukove i to sve na toploj sivoj podlozi koja je dominirala masovnim povrinama zidova. Hromatizam karakterizira arka crvena ili crvena ari koja se dobijala od oksida olova tzv. minio (takoer postoji daleko skupocjenija i jo jaa varijanta od merkurija tj. ive tzv. vermiljo). Pored crvene, idetificiramo jo smeu peenu zemlju i zelenu zemlju. Ne treba iznenaditi to to je ovo slikarstvo, sa prisustvom evidentnih baroknih utjecaja, sasvim u koraku sa vremenom. Ovo tumaimo na osnovu fotografija nekoliko fragmenata koji su dokumentirani prije 1992. godine. Na sreu, jo uvijek postoji nekoliko malih sondi ovog slikarstva na kupoli zapadne tetime. Pretpostavlja se da je damija bila redekorirana krajem XVIII stoljea, ali prisustvo ovog hromatskog sloja je indentificirano samo na minberu, pa je mogue da je to bio parcijalan intervent.

Slika 54. Primjer naputanja stilizacije 47

Slika 55. Fragment medaljona na fotografiji je rekonstruiran i interpretiran u posljednjem dekoriranju damije 2002. godine. Ovi fragmenti su jedini pronaeni primjerci slikarstva koje spominje Baeskija, a trag im je izgubljen izmeu 1992. i 1997. godine.

Druga bitna obnova realizirana je poetkom XIX stoljea u talasu orijentalnog neoklasicizma koji je preplavio grad. Skoro da nema damije koja nije doivjela obnovu u duhu ovog stila. Mnoge damije bez munare ili sa drvenom munarom dobile su zidanu munaru, a kamene munare su omalterisane. Ovaj stil karakterizira veliki estetski utjecaj Zapada koji je interpretiran uz prisustvo neizbjenog orijentalnog arhainog shvatanja. Tako nastaju i kompozicije koje moemo svrstati u tzv. trom-oley (trompe V oeil) slikarstvo. Ilustrativne primjere ovog likovnog fenomena imamo u ekrijinoj i Carevoj damiji. Zbog rafiguriranih baroknih ograda, stubova i drugih arhitektonskih elemenata sa kojima se prepliu biljni motivi, grekom je definiran kao "turski barok". Hromatski ga karakterizira masovna upotreba azurnoplave tj. ultramarin ili lapislazulij na iskljuivo bijeloj podlozi. Sporadino je prisutna i crvena digerica ili peena sijenska zemlja kao i jaka crna tj. avorio ili crna od slonovae. Najmasovnije interpretirani biljni element je vinova loza plavih listova i grozdova ili biljke iz porodice tzv. penjaica koje su manje ili vie stilizirane, ovisno od likovnih kapaciteta majstora. Obnova na Begovoj damiji u duhu osmanskog neoklasicizma je sigurno omalterisala damiju i munaru da bi prikrila arhainost objekta. Dekorativna likovna interpretacija, koliko moemo protumaiti sa krtih fragmenata, nije neto posebno odskakala od kliea tog vremena. Ovo, takoer, tumaimo na osnovu rijetkih fotografisanih sondi.

48

U toku ove obnove po minberu je oslikan bijeli lani mermer sivkastih venatura, tada novim i dragocjenim masnim bojama, koje su oaravale svojim sjajem. A da bi sve bilo u bogatom duhu stila, profilacije minbera obrubljivala je zlatna linija. Inae, oslikavanje mermernih hromatizama takoer je jedna od karakteristika orijentalnog neoklasicizma, koji je najradije interpretirao kombinaciju bijelog tzv. slonova kost sa zlatom. Takoer su i mukarnasi mihraba bili oslikani masnim bojama, ali bitno loijim hromatskim rjeenjem. Koju deceniju poslije, Begova damija je dobila svoju aktuelnu drvenariju tj. ograde na galeriji tambura, mahvilu, ursevima i pozadinskim separeima. Takoer je i ova drvenarija, jo u toku proizvodnje, bila prefarbana u bijelo (kao minber) masnim bojama, a hromatsku kombinaciju crvene, plave i bijele dala joj je obnova iz 1885. godine.

49

Slika 58. Hromatizam drvenarije je jo uvijek prepoznatljiv najednoj vrsti sehare u kojoj se drze duzovi i koja se i danas nalazi u uglu lijevo od mihraba. Ova sehara je ncdvojbeno nastala u isto vrijeme i od istog autora kojije projektovao svu drvenariju damije, samo to sa nje nije u cijelosti zguljena boja. Kreativna analogija je prepoznatljiva po sinusoidnom donjem rubu i stubiima koji su karakteristineforme. Sinusoidni rukohvat i stubii ovog gabarita karakteriziraju svu drvenariju u damiji. Vidjeti mahvil i staru fotografiju adrvana.

Od Kreevljakovia saznajemo da je 1860. godine autor drvenog natkrova za adrvan Salih ef. Muvekit, a na starim fotografijama primjeujemo da su kao sastavni dio adrvana bile nekad klupe identine forme. Ovo nas je navelo da u njemu prepoznamo kljunog protagonistu ovog dijela obnove. On je bio lan vakufa i po nasljednoj familijarnoj obavezi brinuo o Sahat-kuli i tanosti vremena po kojem su se ravnali vakat-namazi. Tako je njegovom imenu Salih Sidki Hadihuseinovi dodana titula muvekit, to znai onaj koji mjeri vrijeme, a njegov laboratorij koji se i danas nalazi u haremu pored abdesthane zove se po tome muvekithana. Medutim, on je poznat kao historiar i autor djela "Povijest Bosne" a ime otkrivamo jo jednu strast njegove multidisciplinarne kreativne linosti. Sagledavanjem ostataka ove obnove, paviljonski pokrov adrvana je njen daleko najkreativniji element.50

Slika 59. adrvan, stara fotografija

50

Estetika Begove damije, kojom ona ulazi u nae dane, a stariji je pamte, nastala je u obnovi 1885. godine. "Naime, sedam godina prije toga, u znak dobrosusjedskih, bilateralnih odnosa izmeu dvije imperije, Osmanlije poklanjaju Bosnu i Hercegovinu Habsburzima." Kako austrougarska okupacija nije prola bez borbe, tako ni grad nije proao bez oteenja i razaranja. Kreevljakovi biljei da je u to vrijeme harem Begove damije bio sreditem otpora, te da su se tu odravale narodne skuptine i donoene mnoge vane odluke. Godinu dana poslije, na ovo se nadovezuje poar, za kojeg e vam stare Sarajlije rei daje bio podmetnut, a u kojem e stradati skoro itava arija. Ovi dogaaji su za Begovu damiju znaili laka oteenja i veliko zaprljanje dimom. Nakon toga e mudra i, takoer, kosmopolitska Austro-Ugarska monarhija poduzeti mnoge obnove na sarajevskim damijama i tekijama da bi smanjila tenzije sa populacijom koja je veliko zlopamtilo jo od Savojskog. Tih godina, u Beu, historiar umjetnosti Alois Riegel biva angairan od Zemaljske vlade da napravi nacrt Zakona zatite kulturno-historijskih spomenika na teritoriji Monarhije, a Sarajevo se, svojim orijentalnim karakteristikama, isticalo kao novo, interesantno i specifino podruje. Naalost, preminuo je prije kompletiranja svoga rada, pa je prava teta to se takvo, prvo zdravo razmiljanje, po tom pitanju, nije nikada implementiralo. To bi, sasvim sigurno, obnovama koje su uslijedile, dalo vie konzervacijskog karaktera, to bi se pozitivno odrazilo na ouvanje mnogih objekata i urbanih cjelina.

Obnova koja je uslijedila na damiji imala je purifikacijski stav prema povrini, pa je pritom sa zidova sruen najvei dio slikarija prethodnih dekora. Slikarstvo koje se potom egzibicioniralo na damiji, jo od savremenika bilo je s razlogom loe okarakterizirano. Naprimjer, ve Truhelka 1912. godine ocjenjuje to slikarstvo neuspjelim pokusom i kao glavni razlog navodi to to vrevom linija i eksperimentalnih motiva paralizira arhitektonski dojam objekta. Zavrava svoju kritiku sa eljom da se ova boja ostrue i greka ispravi. Takoer, Kreevljakovi kratko navodi da je damija tom prilikom hravo oslikana. U vrijeme te obnove, u Beu sazrijeva talas secesionizma koji se buni protiv banalnog gledanja zvaninih akademija na umjetniki kreativitet. U okrilju tih akademija stvaraju se standardizirani kliei kao rezultat istraivanja stilova raznih epoha i kultura. Od orijentalnih su najvie preferirali tzv. maurski stil, esto banalno i kiasto interpretiran. Naalost, na Begovoj damiji se desio teko definirajui hibrid provincijalne interpretacije tih kliea, banalno ukomponiranih do potpunog zasienja povrine. Bilo je, u toj vrevi poslastiarskih motiva, i pokoje elegantno rjeenje koje nije uspijevalo da doe do izraaja, kako zbog pretrpanosti tako i zbog kolorita. Bitno je razluiti da ovo, kao i najvei dio onog to je Austro-Ugarska napravila u Sarajevu, nema nikakve veze sa secesionizmom koje se esto spominje. Obino se radi o kasnom neoklasinom ehu koji, kad interpretira motive islamske umjetnosti, obino nazivaju pseudomaurski ili u sluaju renesanse pseudorenesansni itd. U sluaju ovog dekora ni pridodatak pseudo ne moe pomoi pri definiranju. Ovaj dekor je prilino dokumentiran na starim fotografijama, a pored njega ova obnova je na damiji napravila i bitne arhitektonske promjene.

Slika 60. i slika 61. Pojedini detalji dekora iz 1885. godine: dekor na fotografiji desno vidljivje i u pozadini fotografije lijevo

52

Sve je omalterisano novim malterom na prethodno obijen i oien zid. Rijetki opstali fragmenti prethodnih slikarija su ostali na teko dokuivim mjestima i zonama gdje je zid letimino oien. Lukovi na sofama su obojeni naizmjenino bordo, bijelo, a na svim masivnim povrinama zida, u enterijeru i na sofama, iscrtano je neto kao pravougaoni elementi od kojih svaki u svom lijevom donjem uglu ima tri polukrune linije poput kornera na fudbalskom stadionu. Zaista je teko povjerovati da je ovaj motiv trebao imitirati zid od fino obraenih kamenih blokova. U sklopu ovog slikarstva, vrijedne panje su svakako kaligrafrje Rakima Islamovia, kao i neka rjeenja kupola i dijelovi portala. Prilikom arhitektonskih promjena zaravnjen je pod, a prozorska okna gornjih prozora su promijenjena i stavljena sa unutranje strane. Ovo je imalo za posljedicu da je voda klizila, inae normalno zakoenim dnom prozora, radi linearnog ulaza svjetlosti, pa su isti zaravnjeni tj. dat im je pad prema vani. To je prilino umanjilo dnevnu svjetlost u centralnom ambijentu. Takoer, glavni ulaz, odnosno izlaz, je poprimio potpuno novu formu u enterijeru koja je karakteristina za eksterijer. Zazidane su mihrabske nie na sofama, a na njihovim mjestima su naslikane nove. Usput reeno, naziv "poslastiarski stil", prvi put je registriran vezano za ove naslikane mihrabe. Sve zajedno je bila masa likovno-arhitektonskih intervenata koji su sa starim objektom inili zbunjujue interesantan koktel. Tako neto nije postojalo nigdje drugo na planeti Zemlji. Ovo je bila reanimacija damije koja je najradikalnije promijenila njen izgled, to je utjecalo na budue obnove koje su zadrale upravo te promjene. Uprkos svemu, arhitekt Hans Nimetszhek i njegovi slavonski soboslikari su uspjeli ovim dojmiti obine ljude i utjecati na formiranje ukusa od kojeg ova sredina jo uvijek boluje.

Slika 62. Austrougarski dekor iz 1885. godine

Slika 63. Kaligrafija Rakima Islamovia slikana preko dekora iz 1885. godine

53

Ulaskom u XX stoljee, Begova damija postaje prva elektrificirana damija na svijetu i tom sveanom prilikom gubi izvornu iluminaciju i orijentalne lampe-uljanice, koje su noene nizom lanaca, vjerovatno nita drugaije od onog to vidimo na damijama koje jo uvijek imaju izvorni raspored svjetla. Prigodno je obiljeeno postavljanje skupocjenih "jugenstil" lustera kojima su zamijenjeni orijentalni. Od Kreevljakovia saznajemo da je umjetnik Salih Bekti 1860. godine napravio mukave, tj. velike svijee kao uspravne lampe oko mihraba. To su i danas jedini preostali elementi koje moemo smatrati autentinim osvjetljenjem koje pripada lancu neoklasinih obnova. Uoi etiristotog roendana spremala se velika proslava koja je trajala od 19. do 21. oktobra 1932. godine. Damija je za tu priliku okiena mnotvom elektrinih sijalica, a pozvani su i lokalni moleri da osvjee slikarije. Intervencija na slikarijama nije pokrivala itavu povrinu damije, nego se odnosila na njene najvanije elemente -mihrab, mahvil, portal itd. Moleri su bojom ponovili postojee motive i zanimljivo je da njihovo prebojavanje na nekim mjestima unosi poboljanje, a ponegdje pogoranje dekora. To upuuje da je jedan od tih molera bio likovno nadaren. Pedeset godina poslije, sve je djelovalo oronulim. Zaprljanost zidova je zatamnila ve, sam po sebi, taman kolorit, a boja se na mnogim mjestima ljutila. Damija je djelovala tmurno i vapila je za obnovom.

Slika 64. Okiena Begova damija tokom etiristogodinjice

54

Slika 65. Portal sa sofama sedamdesetih godina

55 Slika 66. Enterijer Begove damije sedamdesetih godina

Ipak poetkom osamdesetih godina, nakon mnogih sastanaka i nikad konkretiziranih dogovora nadlenih institucija, poelo se deavati neto konkretnije. Zapoelo je sondano ispitivanje, a na zapadnoj tetimi je otklonjen austrougarski sloj s ciljem otkrivanja autentinog orijentalnog dekora. I zaista, na zapadnoj tetimi se otkrio stari malter sa dekorom za koji bi se reklo, po onom to se naziralo na pandatifu, da je iz 1755. godine a fragmentarno se prostirao na dijelovima kupole iste tetime. Zanimljivo je da su izblijedjeli ornamenti pokrivali mnogo manju povrinu od oekivane. Ovo otkrie djelovalo je samo kao starinski malter toplo-sive boje sa veoma malo ornamenata. Malter je povrinski bio nagrubljen (natuen) zidarskim ekiem, tako daje ostao hrapav, tamo gdje nije otpao, da bi bolje primio naredni sloj maltera.

Slika 67. Slikarstvo koje se nazire na pandatifu zapadne tetime

Slika 68. Nagrubljen stari malter zapadne tetime

Pored ovog, sporadino otvarane sonde na pojedinanim mjestima pokazale su postojanje dijelova neoklasinog slikarstva na potpuno razliitom sloju ok maltera. Ova otkria su pobudila nadu da na zidovima Begove damije ima jo mnogo toga da se otkrije ispod austrougarskog sloja, kojeg su mnogi jedva ekali da se kutariu. Nakon toga slijedi niz beskrajnih sastanaka koji krajem osamdesetih godina rezultiraju formiranjem komisije Saveznog zavoda za kulturno-historijsko naslijee SFRJ zajedno sa Republikim zavodom za kulturno-historijsko i prirodno naslijee SR BiH, koji je nosio glavne ingerencije. Ova komisija imenuje iskusnog Bahtijarevia za glavnog restauratora koji je tih godina uspjeno zakljuio restauraciju Careve damije, koja je i danas najpozitivniji primjer tretiranja objekta koji ima vie ouvanih dekorativnih slojeva. Izgleda da je komisija donijela odluku o potpunom otklanjanju austrougarskog sloja koji je jednoglasno ocijenjen bezvrijednim. Ne osvrui se na profesionalnu etiku i pozive restauratora za postepenost u izvoenju, odluilo se za munjevitu akciju. U kratkom vremenskom periodu je sa enterijera u potpunosti eliminiran malterni sloj koji je nosio dekor austrougarske obnove, ispod kojeg su se ukazali goli zidovi na kojima se nije otkrilo nita vie od nekoliko navedenih fragmentarnih povrina orijentalnih dekora. Praktino, na oko 3500 kvadratnih metara

povrine zidova entrinera otkriveno je svega nekoliko metara slikane povrine. Ovo bi se moglo potkrijepiti i dokumentima, ali nema nijedne profesionalne biljeke o ovim radovima, pa se navedeno oslanja na lino sjeanje i rijetke fotografije. Poetkom devedesetih se sa vie panje pristupilo istraivanju kupola nad sofama, no to prekida rat. Sarajevo pada pod viegodinju opsadu, a pokrov Begove damije biva oteen ve na samom poetku. Dok su granate pravile nova oteenja, vremenske nepogode su uveavale propadanje preostalog na njenim zidovima. Nije registrirano ta je, od inae malo toga to je pronaeno, doekalo kraj opsade.

Slika 69. Kupola i munara Begove damije u vrijeme p r v e poslijeratne obnove. Zavrna faza postavljanja novog bakrenog pokrova djeluje kvalitetno izvedena. Nova malterisana fasada je pokrila staru oteenu fasadu na tamburu. Na ovoj fotografiji primjeujemo da je deformisana kalota kupole zadrala svoj oblik.

Obnova koja je uslijedila neposredno poslije rata bila je brzopleta i motivirana to brim stavljanjem u funkciju, ve dugi niz godina, neaktivnu damiju. Tako je zapostavljeno istraivanje i rekuperiranje damije kao umjetnikog djela i spomenika kulture. Samovoljom i nekvalificiranou su nanesene dodatne tete njenoj autentinosti. Radovi su povjereni uobiajenim graevinskim firmama koje su se rasturene i skoro bez strunog kadra, improvizirane, upustile u realiziranje, nepotkrijepljeno projektima i elaboratima. Istodobno su vjernici jedva ekali da obave namaz u, za njih, glavnoj damiji, dok su zatitarske institucije, u totalnoj egzistencijalnoj krizi, ekale sud o redefiniciji svog postojanja i inertne samo diskretno posmatrale. Uostalom, tad su sve pore drutva u ovoj napaenoj zemlji teile da prikupe sopstvene fragmente i prvo restauriraju sebe same. Ova situacija i karakteristike obnove su zajednike za skoro sve intervente na spomenicima kulture diljem Bosne i Hercegovine, pa ono to nije unitio rat, unitila je poslijeratna obnova. Tako, ako usporedimo ovu obnovu sa rasprostranjenim standardom u zemlji, ona spada meu one obzirnije.

Slika 70. Enterijer kible nakon malterisanja i u toku radova na podu 1997. godine

Slika 71. Sanacija ratnih oteenja na eksterijeru oko prozora

Goli zidovi enterijera jo od predratnih restauratorskih radova omalterisani su malterom na bazi krea i pijeska. Ostavljene su sonde preostalih fragmenata starih dekora, ali tako male i neosmiljene, da se sa njih malo ta razumije. Promijenjeni su rubovi donjih prozora pri emu su proireni za dvadesetak centimetara. Najloije i grubo je obraena drvenarija, dok glavni elementi kao mihrab, minber, mahvil i mukarnasi na kibli nisu bitnije tretirani. Ugradeno je sofisticirano podno grijanje, ime je pod uspostavljen na nii nivo od onog koji je uspostavio Nimetszhek 1885. godine. Zazidane su rupe od granata, a nova fasada ostavila je prvi metar od tla kao sondu u autentinost njenih zidova. Stubovi na sofama su mehaniki oieni tj. obrueni, a potom lakirani. Kompletan portal je prelakiran sintetikim smolastim materijama, a osnovna konstrukcija vrata je promijenjena. Sarajlije ie najvie zaboljelo nepotrebno preziivanje i betonsko ojaavanje haremskog zida kao i promjena, odnosno, rekonstrukcija drvenog pokrova adrvana. Ova obnova je ogledalo kompleksno zamrenog stanja u kojem se zatekla ova sredina po okonanju ratnih dejstava. Uinjene greke djelujukao nehotice, napravljene iznekompetentnosti, nesvjesno i u dobroj namjeri. Meutim, generalno gledano, ovim radovima je objekat graevinski osposobljen da doeka budue generacije, a ovo, s obzirom na nivo njegove oteenosti, je ipak . o ogroman posao koji ne treba nimalo omalovaavati. Sreom, mnoge greke su reverzibilne i d. u se ispraviti ili redimenzionirati studioznou, istrajnom voljom i moralnim djelovanjem.

58

Ulaskom u XXI stoljee odnos prema obnavljanju Begove damije nastoji se korigirati formiranjem strune komisije koja bi odobravala projekte i odgovorno nadzirala izvedbu istih. Tako, dvadeset godina nakon prvih predratnih restauratorskih komisija i intervenata, zapoinje posljednja faza obnavljanja Begove damije. Strunu komisiju su sainjavali: direktorica Kantonalnog zavoda za zatitu kulturno-historijskog naslijea, arh. Velida eli-emerli, predstavnik Rijaseta Islamske zajednice prof. Hasan Eminovi, historiar umjetnosti prof. dr. Ibrahim Krzovi, sekretar komisije Nidara Ajanovi i predsjednik komisije prof. arh. dr. Nedad Kurto. Prva odluka komisije je bila raspisivanje natjecateljskog konkursa za idejno rjeenje oslikavanja Begove damije. Prva nagrada nije dodijeljena, ali je odobren za izvodenje projekat idejnog rjeenja orijentaliste-kaligrafa Hazima Numanagia i mladog arhitekte Nihada Babovia, koji su dijelili drugu nagradu sa modernistikim rjeenjem likovnog umjetnika Kenana Solakovia. Lini angaman, kao sudionika u ovoj fazi obnove, uslijedio je nakon pismenog obraanja komisiji kojoj sam izrazio svoje kritike stavove, te dao ideje, prijedloge i