Povijest, teorije i strategije istraživanja - nakladaslap.com cjelozivot razv - pog.pdf · 1. Povijest, teorije i strategije istraživanja 1. poglavlje Ovaj foto-esej kronološki

1. Povijest, teorije i strategije istraživanja

1. poglavlje

Ovaj foto-esej kronološki je

zapis života i obiteljske ostavštine Sofie Lentschner. Počinje 1908. godine, kada je Sofie bila mala beba, a završava 2001. godine, 30 godina poslije Sofijine

smrti, s njezinim odraslim unucima Peterom i Davidom. Opis svake fotografije može

se pronaći u legendi na stranici xxvi.

Povijest, teorije i strategije istraživanja

Čovjekov razvoj kao znanstveno, interdisciplinarno i primijenjeno područje

Temeljna pitanja

Je li razvoj kontinuiran ili diskontinuiran? • Postoji li jedan ili mnogo putova razvoja? •Je li važnija čovjekova urođena priroda ili odgoj?

Pristup cjeloživotnog razvoja: Uravnoteženo gledište

Razvoj kao cjeloživotni proces • Razvoj kao višedimenzionalan i više-smjeran proces • Plastičnost razvoja • Uklopljenost razvoja u više-struke kontekste

• Biologija i okolina: Pojam otpornosti

Povijesni temelji

Filozofski pogledi na djetinjstvo • Filozofska razmatranja odrasle dobi i starenja • Znanstveni počeci

Teorije iz sredine 20. stoljeća

Psihoanalitičko gledište • Biheviorizam i teorija socijalnog učenja • Piagetova kognitivno-razvojna teorija

Noviji teorijski pogledi

Pristup obrade informacija • Etologija i evolucijska razvojna psihologi-ja • Sociokulturalna teorija Vigotskog • Teorija ekoloških sustava

Usporedba i evaluacija teorija

Istraživanje razvoja

Uobičajene metode istraživanja • Opći nacrti istraživanja • Nacrti za istraživanje razvoja

• Društvena pitanja: Program “Access” (Pristup): Partnerstvo lokalne zajednice i istraživača

• Kulturalni utjecaji: Mladi imigranti: Čudesna adaptacija

• Prizori iz života: Utjecaj povijesnog razdoblja na tijek života: Velika ekonomska kriza i Drugi svjetski rat

Etički aspekti istraživanja čovjekova razvoja

� Psihologija cjeloživotnog razvoja

Sofie Lentschner rođena je 1908. godine kao drugo di-jete židovskih roditelja koji su živjeli u Leipzigu, nje-

mačkom gradu razvijene trgovine i kulture. Njezin otac bio je uspješan poslovni čovjek i vođa zajednice, a maj-ka je bila poznata u otmjenim društvenim krugovima po svom šarmu, ljepoti i gostoljubivosti. Već kao beba Sofie je pokazivala odlučnost i upornost, koje je zadržala čitav svoj život. Znala je dugo vremena sjediti, istražujući sitne predmete svojim očima i rukama. Događaj koji je uvijek prekidao njezinu zaokupljenost nekim predmetom bio je zvuk klavira koji je dopirao iz salona. Čim je Sofie propu-zala, nepokolebljivo se podizala uz klavir kako bi dirkala njegove tipke i divila se zvonkim zvucima.

U vrijeme polaska u osnovnu školu, Sofie je bila in-trospektivno dijete, koje je na svečanim zabavama na ko-jima se očekivala prisutnost djevojčica iz obitelji takvog društvenog ugleda, često bilo neraspoloženo. Bila je udu-bljena u svoj školski rad, naročito u učenje stranih jezika, koje je bilo sastavni dio obrazovanja u njemačkim osnov-nim i srednjim školama. Dvaput tjedno pohađala je satove klavira kod najboljeg učitelja u Leipzigu. Kada je završila srednju školu, fluentno je govorila engleski i francuski i bila je školovana pijanistica. Dok su se mnoge njemačke djevojke u to vrijeme u dobi od 20 godina udavale, Sofie je odgodila ozbiljno udvaranje u korist upisa na fakultet. Njezini su se roditelji počeli pitati hoće li njihova odlučna, marljiva kćerka ikada zasnovati obitelj.

Sofie je željela brak jednako kao i obrazovanje, ali nje-zine planove osujetila su politička previranja ondašnjeg vremena. Kada je u ranim 1930-im godinama ojačala Hi-tlerova moć, Sofijin otac uplašio se za sigurnost svoje su-pruge i djece te se obitelj preselila u Belgiju. Situacija u Europi za Židove se ubrzo pogoršala. Nacisti su opljač-kali Sofijinu obiteljsku kuću i konfiscirali očevu tvrtku. Krajem 1930-ih godina Sofie je izgubila kontakt s gotovo svim svojim znancima, uz izuzetak nekoliko ujni, ujaka, sestrični, bratića i prijatelja iz djetinjstva. Mnogi od njih (što je saznala poslije) u stočnim su vagonima bili odveze-ni na prisilni rad u koncentracijski logor u Auschwitz-Bir-kenau. Godine 1939., kada su se pojačali progoni, Sofijina je obitelj pobjegla u Sjedinjene Američke Države.

Kada je Sofie navršila 30 godina, njezini su roditelji zaključili kako se nikada neće udati te kako će se zbog fi-nancijske sigurnosti morati zaposliti. Odlučili su podržati njezin povratak školovanju, pa je Sofie stekla dva magi-sterija, jedan iz glazbe, a drugi iz bibliotekarstva. Tada je, na sastanku naslijepo, upoznala Philipa, časnika američke vojske. Njegova je mirna, blaga narav dopunjavala njezi-nu snagu i pragmatičnost. Vjenčali su se za manje od šest mjeseci. U sljedeće četiri godine dobili su dvije kćerke i jednog sina. Ubrzo zatim razbolio se Sofijin otac. Trauma zbog progona njegove obitelji te gubitka doma i posla na-

rušila mu je zdravlje. Nakon višemjesečnog ležanja u po-stelji, umro je od srčanog udara.

Po završetku Drugog svjetskog rata, Philip je napustio vojsku i otvorio malenu trgovinu muškom odjećom. Sofie je provodila vrijeme brinući o djeci i pomažući Philipeu u trgovini. U svojim četrdesetim godinama, bila je brižna majka, no malo je žena njezine dobi još uvijek imalo malu djecu. Philipe je, boreći se za posao, provodio sve više vre-mena izvan kuće, a Sofie se često osjećala usamljenom. Rijetko je svirala klavir, koji je oživljavao bolna sjećanja na mladenačke životne planove uništene ratom. Osjećaj usamljenosti i neostvareni životni planovi često su je či-nili razdražljivom. Kasno noću moglo se čuti kako se ona i Philip svađaju.

Kada su joj djeca odrasla i roditeljstvo joj je počelo oduzimati manje vremena, Sofie se još jednom vratila u školske klupe, ovaj put kako bi stekla učiteljsku diplomu. Konačno, u dobi od 50 godina, počela je raditi. Sljedećih je deset godina predavala njemački i francuski u srednjoj školi te engleski novopridošlim useljenicima. Osim što je time smanjila obiteljske financijske teškoće, doživjela je i nagrađujući osjećaj postignuća i kreativnosti. To su bile godine u kojima je Sofie imala najviše energije i osjećala se najzadovoljnijom u svom životu. Raspolagala je beskraj-nim entuzijazmom za podučavanje – za prenošenje svojih jezičnih vještina, svojeg znanja iz prve ruke o posljedica-ma mržnje i ugnjetavanja te svojeg praktičnog razumijeva-nja prilagodbe na život u novoj zemlji. Promatrala je svoju djecu, koja nisu bila opterećena ratnim traumama, kako usvajaju mnoge njezine vrijednosti i interese te započinju bračni i profesionalni život u očekivano vrijeme.

Sofie se približila šezdesetoj godini života s optimiz-mom. Kako su se ona i Philip oslobodili financijskog tereta plaćanja školovanja svojoj djeci, radovali su se većoj ko-ličini slobodnog vremena. Njihova bliskost i međusobno poštovanje produbili su se. Sofie je ponovno počela svirati klavir. Međutim, razdoblje zadovoljstva nije trajalo dugo.

Jednoga jutra Sofie se probudila i napipala tvrdu izboči-nu ispod pazuha. Nekoliko dana poslije liječnik joj je dija-gnosticirao karcinom. Sofijina snažna narav i sposobnost prilagođavanja velikim životnim promjenama pomogli su joj da se s bolešću suoči uzdignute glave. Smatrala ju je svojim neprijateljem – s kojim se treba boriti i pobijediti ga. Zbog takvog stava živjela je još pet godina. Unatoč is-crpljenosti uzrokovanoj kemoterapijom i dalje je u punom opsegu obavljala svoje učiteljske dužnosti i nastavila je posjećivati svoju ostarjelu majku i brinuti o njoj. No kada joj je tijelo oslabjelo nije više imala snage odlaziti u uči-onicu. Postupno se predala razarajućoj bolesti. Vezana za krevet posljednjih nekoliko tjedana života, tiho je utonu-la u smrt s Philipom pokraj sebe. Crkva u kojoj je održan pogrebni ispraćaj bila je preplavljena stotinama njezinih


učenika. U svakom je od njih ostavila dugotrajnu sliku hrabre i obzirne žene.

Jedno od Sofijine troje djece, Laura, autorica je ove knjige. Vjenčani godinu dana prije Sofijine smrti, Laura i njezin suprug Ken često razmišljaju o Sofijinoj poruci koju im je u tajnosti priopćila uvečer uoči njihova vjenča-nja: “Iz svog vlastitog života i braka naučila sam da mo-rate izgraditi zajednički, ali isto tako i odvojene živote. Morate jedno drugome dati vrijeme, prostor i podršku za stvaranje vlastitog identiteta, vlastitih načina izražavanja samoga sebe i davanja drugima. Najvažniji sastojak vaše veze mora biti poštovanje.”

Laura i Ken nastanili su se u malom gradiću na američ-kom srednjem zapadu, blizu Državnog Sveučilišta Illinois, na kojem i danas predaju – Laura na Odsjeku za psihologi-ju, a Ken na Odsjeku za matematiku. Imaju dva sina, Da-vida i Petera, kojima je Laura ispričala mnoge priče o So-fijinu životu i koji prenose dalje njezino naslijeđe. David ima bakinu sklonost podučavanju; on podučava prvoškol-ce u jednoj školi u Kaliforniji. Peter je pravnik u Chicha-gu; naslijedio je bakinu ljubav prema glazbi te u slobodno vrijeme svira violinu, violu i mandolinu.

Sofijina priča otvara mnoštvo fascinantnih pitanja o čovjekovu životu i razvoju:

Što određuje koja će obilježja Sofie dijeliti s drugim ljudima, a koja će je činiti jedinstvenim bićem – po njezinim tjelesnim karakteristikama, umnim spo-sobnostima, interesima i ponašanju?

Što je dovelo do toga da Sofie čitav svoj život zadrži upornost i ustrajnost, ali da se istodobno na druge važne načine mijenja?

Na koji način povijesni i kulturalni uvjeti – za Sofi-ju progon Židova koji je doveo do uništenja njezina doma, prouzročio smrti članova obitelji i prijatelja te uzrokovao odlazak u Sjedinjene Američke Drža-ve – utječu na čovjekovu dobrobit tijekom čitava života?

Na koji način vrijeme pojave nekih događaja – pri-mjerice Sofijina rana izloženost stranim jezicima te kasan početak braka, roditeljstva i karijere – utječe na razvoj?

Koji su činitelji – kako osobni tako i oni iz okoline – doveli do toga da Sofie prerano umre?

Ovo su središnja pitanja koja postavlja razvojna psiho-logija, znanstvena disciplina posvećena istraživanju stal-nosti i promjena u čovjekovu čitavom životnom vijeku. Istraživači koji proučavaju čovjekov razvoj imaju vrlo ra-zličite interese i postavljaju vrlo različita pitanja. Među-tim, svi imaju jedan zajednički cilj: utvrditi i opisati čini-telje koji utječu na promjene i stalnosti koje su prisutne u čovjekovu životu od trenutka začeća pa sve do smrti.

Čovjekov razvoj kao znanstveno, interdisciplinarno i primijenjeno područje

Razmotrite ponovno upravo navedena pitanja i vidjet ćete kako ona nisu samo od znanstvenog interesa.

Svako od njih ima također i primijenjenu ili praktičnu važnost. Zapravo, znanstvena je znatiželja samo jedan od činitelja koji je doveo do toga da čovjekov razvoj postane uzbudljivo područje istraživanja kakvo je danas. Istraživa-nja razvoja potaknuta su također i društvenim pritiscima da se čovjekov život učini boljim. Primjerice, početak jav-nog obrazovanja početkom dvadesetog stoljeća doveo je do zahtjeva za znanjem o tome što i kako treba podučavati djecu različite dobi. Interes medicine za poboljšanje čovje-kova zdravlja zahtijevao je razumijevanje tjelesnog razvo-ja, prehrane i bolesti. Nastojeći pomoći ljudima koji pate od anksioznosti ili pokazuju probleme ponašanja te olak-šati prilagodbu na velike životne događaje kao što su ra-stava braka, gubitak posla ili gubitak voljene osobe, struč-njaci u području socijalne skrbi zahtijevaju informacije o razvoju ličnosti i socijalnom razvoju. Roditelji također neprestano traže stručne savjete o odgojnim postupcima i iskustvima koji bi doprinijeli sretnom i uspješnom životu njihove djece.

Naše golemo skladište informacija o čovjekovu razvoju je interdisciplinarno. Ono je naraslo kroz zajedničke na-pore ljudi iz različitih područja istraživanja. Zbog potrebe za rješavanjem svakodnevnih problema u svim životnim razdobljima, istraživači iz područja psihologije, sociologi-je, antropologije i biologije u istraživanjima su ujedinili svoje snage sa stručnjacima iz područja obrazovanja, me-dicine, javnoga zdravstva i socijalne skrbi – da spomene-mo samo neke od njih. Danas je proučavanje čovjekova razvoja područje susretanja i prožimanja različitih disci-plina. Skup znanja kojim raspolaže razvojna psihologija nije samo znanstveno relevantan, već je i vrlo koristan i primjenjiv.

Temeljna pitanja

Istraživanje čovjekova razvoja razmjerno je nov pothvat. Istraživanja djece počela su se provoditi tek početkom

dvadesetoga stoljeća. Istraživanja razvoja u odrasloj dobi i starenja, kao i promjena koje se događaju tijekom čita-va čovjekova životnog vijeka pojavila su se tek 1960-ih i 1970-ih godina (Elder, 1998.). No ipak, zamisli o tome kako se čovjek razvija i mijenja postojale su već stoljeći-ma prije. Združivanje tih spekulacija s istraživanjima in-spiriralo je stvaranje teorija čovjekova razvoja. Teorija je uređen, integriran skup tvrdnji koje opisuju, objašnjavaju

6 Psihologija cjeloživotnog razvoja

i predviđaju ponašanje. Primjerice, dobra teorija privrže-nosti djeteta dojenačke dobi osobi koja o njemu/njoj skrbi, trebala bi (1) opisati ponašanja kojima djeca u dobi od šest do osam mjeseci traže ljubav i utjehu bliske odrasle osobe, (2) objasniti kako i zašto dojenče razvija tu snažnu želju za emocionalnom povezanošću sa skrbnikom te (3) pred-vidjeti posljedice te emocionalne povezanosti na odnose s drugim ljudima tijekom čitavog života.

Teorije su vrlo važne iz dva razloga. Kao prvo, one pru-žaju okvire koji nam pomažu u organiziranju naših opaža-nja ljudi. Drugim riječima, one vode i daju smisao onome što vidimo. Kao drugo, teorije koje su potvrđene istraživa-njima, pružaju čvrste temelje za praktične akcije. Kada uz pomoć teorije uspijemo razumjeti razvoj, možemo puno lakše znati što je potrebno učiniti kako bismo unaprijedili dobrobit djece i odraslih te skrb o njima.

Kao što ćemo vidjeti poslije, teorije su pod utjecajem kulturalnih vrijednosti i vrijednosnih sustava koji su pri-sutni u vrijeme njihova nastanka. Ali teorije se na jedan važan način razlikuju od običnih mišljenja i vjerovanja: opstanak teorije ovisi o njezinoj znanstvenoj verifikaciji. To znači da svaka teorija mora biti provjerena dovoljnim brojem istraživačkih postupaka koje znanstvena zajednica prihvaća, a nalazi tih istraživanja moraju se održati tije-kom vremena ili biti replicirani.

U području čovjekova razvoja postoje brojne teorije koje imaju različite zamisli o tome kakvi su ljudi i na koji se način mijenjaju tijekom svog života. Proučavanje čo-vjekova razvoja ne pruža konačnu istinu jer se istraživači ne slažu uvijek glede značenja onoga što opaze. K tome, ljudi su vrlo kompleksna bića; oni se mijenjaju tjelesno, mentalno, emocionalno i socijalno. Za sada ni jedna teo-rija nije objasnila sve te aspekte razvoja. Međutim, posto-

janje većeg broja teorija pomaže unaprijediti naše znanje, jer istraživači neprestano pokušavaju podržati, osporiti i integrirati ta različita gledišta.

Ovo poglavlje uvodi vas u glavne teorije čovjekova ra-zvoja i strategije istraživanja koje se koriste za njihovo provjeravanje. Svaku od tih teorija detaljnije razmatramo u kasnijim poglavljima, kada vas također upoznajemo s drugim važnim, ali manjim teorijama. Premda postoji ve-lik broj teorija, možemo ih lako organizirati budući da gotovo sve imaju stav o tri temeljna pitanja: (1) Je li tijek razvoja kontinuiran ili diskontinuiran? (2) Postoji li jedan put razvoja koji je karakterističan za sve ljude ili pak mno-go mogućih putova? (3) Jesu li genski ili okolinski činitelji važniji u određivanju razvoja? Razmotrimo pobliže svako od ovih pitanja.

Je li razvoj kontinuiran ili diskontinuiran?

Na koji je način najbolje opisati razlike u sposobnosti-ma između dojenčadi, male djece, adolescenata i odraslih ljudi? Kao što prikazuje slika 1.1, glavne teorije prepozna-ju dvije mogućnosti.

Prema jednom gledištu, dojenčad i mala djeca reagira-ju na svijet na prilično sličan način kao i odrasle osobe. Razlika između zrelog i nezrelog bića jednostavno je u ko-ličini ili složenosti. Primjerice, kada je Sofie bila sasvim malo dijete, njezina percepcija melodije klavira, sjećanje na prošle događaje i sposobnost svrstavanja predmeta u kategorije vjerojatno su u velikoj mjeri bili poput naših. Možda se njezino jedino ograničenje sastojalo u tome što te vještine nije mogla izvoditi s toliko mnogo informacija i uz takvu preciznost kao što to možemo mi. Ako je tako, onda promjena u njezinu mišljenju mora biti kontinui-

SLIKA 1.1 Je li razvoj kontinuiran ili diskontinuiran? (a) Neki teoreti-čari vjeruju kako je razvoj postupan, kontinuirani proces. Pojedinci pola-ko unapređuju sposobnosti i vještine prisutne od početka. (b) Drugi teore-tičari misle kako se razvoj ostvaruje kroz diskontinuirane stadije. Ljudi se vrlo naglo mijenjaju kada zakoračuju na novu razinu, a nakon toga se neko vrijeme mijenjaju vrlo malo. Sa sva-kim novim korakom osoba tumači svijet oko sebe i reagira na njega na kvalitativno drugačiji način.


rana – proces postupnog povećanja istih vještina koje su prisutne od samog početka.

Prema drugom gledištu, vjeruje se kako dojenčad i dje-ca raspolažu jedinstvenim načinima razmišljanja, osje-ćanja i ponašanja, koji su prilično različiti od onih kod odraslih osoba. Drugim riječima, razvoj je diskontinuiran – proces u kojem se u određenim vremenskim razdobljima pojavljuju novi i različiti načini tumačenja svijeta i reagi-ranja na njega. Iz te perspektive, Sofie kao dojenče još nije bila sposobna percipirati i organizirati događaje i predme-te na način na koji to može odrasla osoba. Umjesto toga, prije no što je dosegnula najvišu razinu funkcioniranja, prošla je kroz niz razvojnih koraka, od kojih svaki ima je-dinstvena obilježja.

Teorije koje prihvaćaju gledište diskontinuiteta gledaju na razvoj kao na proces koji se događa u stupnjevima ili stadijima – kvalitativnim promjenama u mišljenju, osje-ćajima i ponašanju koje obilježavaju određena razdoblja razvoja. U teorijama stadija, razvoj je poput penjanja ste-penicama, pri čemu svaka nova stepenica podrazumijeva zreliji, organiziraniji način funkcioniranja. Pojmom ra-zvojnog stadija također se pretpostavlja kako ljudi prolaze kroz razdoblja naglih promjena, kada zakoračuju iz jed-nog stadija u drugi. Drugim riječima, promjena je prilično iznenadna, a ne postupna i stalna.

Događa li se razvoj doista u skladnom, uređenom slije-du stadija? Za sada spomenimo tek kako je to vrlo ambici-ozna pretpostavka koja nije prošla bez osporavanja. Poslije u ovom poglavlju prikazat ćemo neke vrlo utjecajne teorije razvojnih stadija.

Postoji li jedan ili mnogo putova razvoja?

Teoretičari stadija pretpostavljaju kako svi ljudi slijede isti razvojni put. Pa ipak, u području proučavanja čovje-kova razvoja, sve je jača svijest o tome kako djeca i odrasli žive u različitim kontekstima, ili jedinstvenim kombina-cijama osobnih i okolinskih uvjeta, koji mogu rezultirati različitim putovima promjene. Primjerice, sramežljiv po-jedinac, koji se boji susreta s drugim ljudima, razvija se u vrlo različitim kontekstima od onih u kojima se razvija njegov društveni vršnjak, koji spremno traži društvo dru-gih ljudi (Rubin i Coplan, 1998.). Djeca i odrasli u ne-zapadnjačkim seoskim društvima u svojim obiteljima i zajednicama proživljavaju drastično različita iskustva od iskustava kroz koja prolaze ljudi u velikim zapadnjačkim gradovima. Te razlike u okolnostima doprinose različitim intelektualnim sposobnostima, socijalnim vještinama te mislima i osjećajima o sebi i drugima (Schweder i sur., 1998.).

Kao što ćemo vidjeti, suvremeni teoretičari promatraju kontekste koji oblikuju razvoj kao složene i sastavljene od mnogo slojeva. Osobne karakteristike odnose se na na-slijeđe i biološku strukturu. Okolinski uvjeti obuhvaćaju

pak neposrednu okolinu kao što je dom, škola i susjed-stvo, ali i okolnosti koje su znatno udaljenije od svakod-nevnog života – resursi u zajednici, društvene vrijednosti i povijesno razdoblje. Naposljetku, posebno zanimanje za utjecaje kulture učinilo je istraživače svjesnijima razlika u razvoju nego što su ih bili svjesni ikada prije.

Je li važnija čovjekova urođena priroda ili odgoj?

Osim što opisuje tijek čovjekova razvoja, svaka teori-ja daje i odgovor na glavno pitanje o njegovim uzrocima: Jesu li genski ili okolinski činitelji važniji u određivanju razvoja? To je zapravo stara kontroverza o prirodi nasu-prot odgoju. Pod prirodom pritom mislimo na urođene biološke datosti – nasljedne informacije koje dobivamo od svojih roditelja u trenutku začeća. Pod odgojem se po-drazumijevaju složeni činitelji fizičkog i socijalnog svijeta koji utječu na našu biološku strukturu i psihička iskustva prije i nakon rođenja.

Premda sve teorije priznaju barem neku ulogu i priro-di i odgoju, razlikuju se po važnosti koju im pridaju. Pri-mjerice, razmotrite sljedeća pitanja: Je li sve kompleksni-je mišljenje pojedinca u razvoju u najvećoj mjeri rezultat urođenog programa razvoja? Ili je pak u prvom redu pod utjecajem poticaja od strane roditelja i učitelja? Usvajaju li djeca tako brzo jezik zato što su genski predisponirana za to ili pak zbog toga što ih roditelji od najranije dobi tome podučavaju? I čime se mogu objasniti goleme individualne razlike među ljudima – u visini, težini, tjelesnoj koordi-naciji, inteligenciji, ličnosti i socijalnim vještinama? Je li odgovornija priroda ili odgoj?

Gledišta koja teorije zauzimaju u vezi s kontroverzom o prirodi nasuprot odgoju, utječu na njihova objašnjenja individualnih razlika. Neki teoretičari naglašavaju stabil-nost – kako će pojedinci koji imaju visok ili nizak položaj na nekoj karakteristici (kao što je verbalna sposobnost, anksioznost ili socijabilnost) zauzimati takav položaj i u kasnijoj dobi. Ti teoretičari redovito naglašavaju važnost naslijeđa. Smatraju li pak kako je važna okolina, obično ističu rana iskustva kao ono na čemu se temelji cjeloživot-ni obrazac ponašanja. Snažni negativni događaji u prvih nekoliko godina života, tvrde oni, ne mogu se u potpuno-sti prevladati kasnijim pozitivnijim iskustvima (Bowlby, 1980.; Sroufe, Egeland i Kreutzer, 1990.). Drugi teoreti-čari imaju mnogo optimističniji pogled (Chess i Thomas, 198�.; Nelson, 2002.; Werner i Smith, 2001.). Oni nagla-šavaju plastičnost – kako je promjena moguća i vjerojatna ako je podržavaju nova iskustva.

Kroz čitavo ovo poglavlje i ostatak knjige vidjet ćemo kako u pitanju stabilnosti ili promjene istraživači jedni drugima proturječe, katkada i vrlo oštro. Njihovi odgovori često se razlikuju s obzirom na područje ili aspekt razvo-ja. Prisjetite se priče o Sofie i vidjet ćete kako su njezine


lingvističke sposobnosti i ustrajno prihvaćanje izazova bili stabilni kroz čitav njezin život. Za razliku od toga, njezi-no psihičko zdravlje i zadovoljstvo životom u velikoj su se mjeri mijenjali.

Pristup cjeloživotnog razvoja: Uravnoteženo gledište

Do sada smo raspravljali o temeljnim pitanjima čovje-kova razvoja razmatrajući ekstremna gledišta i od-

govore na jednoj ili na drugoj strani. U nastavku poglav-lja, prateći dalje razvoj ovog znanstvenog područja, vidjet ćete kako su se gledišta mnogih teoretičara “ublažila”. Su-vremeni teoretičari, posebice, prepoznaju doprinose obaju ekstrema. Neki vjeruju kako se istodobno događa i kon-tinuirana i diskontinuirana promjena te kako se one me-đusobno izmjenjuju. Neki pak uviđaju kako razvoj može imati univerzalna obilježja i obilježja jedinstvena za po-jedinca i kontekste njegova/njezina razvoja. Nadalje, sve veći broj istraživača naslijeđe i okolinu smatra neodvojivo isprepletenima, pri čemu svaki od njih utječe na moguć-nosti utjecaja onoga drugog na djetetove osobine i sposob-nosti (de Waal, 1999.; Wachs, 2000.).

Za ova uravnotežena gledišta u velikoj je mjeri zasluž-no proširivanje istraživačkog interesa s gotovo isključi-ve usredotočenosti na razvoj u prva dva desetljeća života na razvoj u odrasloj dobi. U prvoj polovini dvadesetoga

stoljeća uglavnom se pretpostavljalo da razvoj prestaje u adolescenciji. Dojenačka dob i djetinjstvo smatrali su se razdobljima naglih promjena, odrasla dob razdobljem sta-gnacije, a starost razdobljem opadanja i smanjenja funk-cija i sposobnosti. Promjene u obilježjima stanovništva u Sjevernoj Americi kod istraživača su pobudile zamisao o tome kako se razvoj događa cijelog života. Zahvaljujući napretcima u prehrani, zdravstvenim uvjetima i medicin-skom znanju, prosječni očekivani životni vijek (broj go-dina za koje pojedinac rođen određene godine može oče-kivati da će poživjeti) u dvadesetom je stoljeću porastao više nego u prethodnih pet tisuća godina. Godine 1900., prosječni očekivani životni vijek bio je nešto manji od 50 godina; danas on iznosi oko 77 godina u Sjedinjenim Američkim Državama te oko 79 godina u Kanadi. Kao re-zultat toga, ima više starijih osoba, što je trend prisutan u najvećem dijelu svijeta, ali posebno izražen u industrijali-ziranim zemljama. Osobe stare 65 i više godina 1900. go-dine činile su približno �% stanovništa Sjeverne Amerike, 1950. godine oko 7% stanovništva, a 2000. godine približ-no 12% stanovništva. Porast u apsolutnom broju starijih osoba u Americi i Kanadi do kojeg je došlo u dvadesetom stoljeću još je dramatičniji. Ta je populacija porasla više od jedanaest puta, sa 3 milijuna na 3� milijuna u Sjedi-njenim Američkim Državama te s 290 000 na � milijuna u Kanadi (U.S. Bureau of the Census, 2002.a; Statistics Canada, 2002.k).

Stariji ljudi nisu samo brojniji nego prije; oni su ta-kođer i zdraviji i aktivniji. To je dovelo u pitanje raniji

Tablica 1.1 Glavna razdoblja čovjekova razvoja

Razdoblje Približan dobni raspon

Kratak opis

Prenatalno Od začeća do rođenja

Jednostanični organizam pretvara se u ljudsko biće izvrsnih sposobnosti prilagodbe na život izvan majčine utrobe.

Dojenačka dob i najranije djetinjstvo

Od rođenja do 2 godine života

Dramatične tjelesne promjene i promjene mozga omogućuju pojavu velikog broja motoričkih, perceptivnih i intelek-tualnih sposobnosti te prve intimne veze s drugima.

Rano djetinjstvo 2-6 godina Godine igre, u kojima su motoričke vještine profinjenije, mišljenje i jezik razvijaju se začuđujućom brzinom, pojavlju-je se osjećaj za pitanja morala i djeca počinju uspostavljati odnose s vršnjacima.

Srednje djetinjstvo 6-11 godina Školska dob, koju obilježavaju razvoj atletskih sposobnosti, procesi logičkog mišljenja, stjecanje temeljnih vještina pismenosti, razumijevanje samoga sebe, moralnosti i prijateljstva te pripadnost vršnjačkoj grupi.

Adolescencija 11-20 godina Pubertet dovodi do odrasle veličine tijela i spolne zrelosti. Mišljenje postaje apstraktno i idealistično, a školsko posti-gnuće ozbiljnije. Adolescenti su usredotočeni na definiranje osobnih vrijednosti i ciljeva te postizanje neovisnosti u odnosu na svoju obitelj.

Rana odrasla dob 20-40 godina Većina mladih ljudi napušta dom, završava školovanje i počinje raditi puno radno vrijeme. Glavne preokupacije su razvoj karijere, izgradnja bliskog partnerskog odnosa, zasnivanje bračne zajednice i odgoj djece ili uspostavljanje drugačijeg životnog stila.

Srednja odrasla dob 40-60 godina Mnogi ljudi su na vrhuncu svoje karijere i nalaze se na rukovodećim položajima. Moraju također pomoći svojoj djeci da započnu samostalan život te svojim roditeljima da se prilagode starenju. Postaju svjesniji vlastite smrtnosti.

Kasna odrasla dob 60 godina do smrti

Ljudi se prilagođavaju odlasku u mirovinu, smanjenoj tjelesnoj snazi i slabijem zdravlju te često smrti životnog par-tnera. Razmišljaju o smislu vlastitog života.


stereotip o njima kao o osobama koje se gase i venu te potaknulo veliku promjenu u našem viđenju čovjekova ra-zvoja. U usporedbi s drugim pristupima, pristup cjeloži-votnog razvoja nudi kompleksniju sliku promjena i čini-telja koji do njih dovode. Taj širi pogled sazdan je od četiri pretpostavke: (1) razvoj je cjeloživotni proces, (2) razvoj je višedimenzionalan i višesmjeran proces, (3) razvoj je vrlo plastičan proces i (�) razvoj je uklopljen u višestruke kon-tekste (Baltes, Lindenberger i Staudinger, 1998.; Smith i Baltes, 1999.).

Razvoj kao cjeloživotni proces

Prema pristupu cjeloživotnog razvoja, ni jedno život-no razdoblje nije važnije od drugih po svom utjecaju na tijek života. Umjesto toga, događaji koji se odvijaju u sva-kom od glavnih razvojnih razdoblja, sažeto prikazani u tablici 1.1, mogu jednako snažno utjecati na put budućih promjena. Unutar svakog razvojnog razdoblja događaju se promjene u tri velika područja: tjelesnom, kognitivnom ili spoznajnom te socijalnom. Ta područja razdvajamo kako bismo ih lakše razmatrali (sva tri opisana su na slici 1.2). Međutim, nakon čitanja prvog dijela ovog poglavlja vje-rojatno vam je već jasno da u stvarnosti ta tri područja razvoja nisu međusobno odvojena, već se u velikoj mjeri preklapaju i u međusobnim su interakcijama.

Svako razdoblje razvoja ima vlastiti “program rada”, donoseći sa sobom jedinstvene zahtjeve i mogućnosti koje rezultiraju određenim sličnostima u razvoju velikog bro-ja pojedinaca. Unatoč tome, tijekom čitavog života iza-zovi s kojima se pojedinci suočavaju i načini na koje im se prilagođavaju u velikoj se mjeri razlikuju, ne samo po vrsti nego i po vremenu pojavljivanja, što je razjašnjeno preostalim trima pretpostavkama pristupa cjeloživotnog razvoja.

Razvoj kao višedimenzionalan i višesmjeran proces

Razmislite ponovno o Sofijinu životu i o tome kako je neprestano bila suočena s novim izazovima i moguć-nostima. Pristup cjeloživotnog razvoja razvojne izazove i prilagodbe smatra višedimenzionalnima – oni su pod utje-cajem složene mješavine bioloških, psiholoških i socijal-nih činitelja.

Cjeloživotni razvoj također je i višesmjeran – na naj-manje dva načina. Kao prvo, razvoj nije ograničen na po-boljšanje. Umjesto toga, u svim razvojnim razdobljima razvoj je zajednički izraz za poboljšanja i slabljenja. Kada je Sofie kao školsko dijete ulagala svoju energiju u učenje jezika i glazbe, propustila je razviti druge vještina do nji-hova punog potencijala. Kada je u odrasloj dobi izabrala

SLIKA 1.2 Glavna područja razvoja. Ta tri područja zapravo nisu odvojena, već se preklapaju i u međusobnoj su interak-ciji.

Tjelesni razvojPromjene u veličini tijela, tje-lesnim proporcijama, izgle-du, funkcioniranju tjelesnih sustava, perceptivnim i mo-toričkim sposobnostima te tjelesnom zdravlju

Kognitivni razvojPromjene u intelektualnim sposobnostima, uključujući pažnju, pamćenje, akademsko i svakodnevno znanje, rješavanje problema, maštu, kreativnost i jezik

Emocionalni i socijalni razvojPromjene u emocionalnoj komuni-kaciji, samorazumijevanju, znanju o drugim ljudima, vještinama opho-đenja s drugima, prijateljstvima, pri-snim odnosima te moralnom rasuđi-vanju i ponašanju

© N

akla

da S

lap

© iS

tock

phot

o

© iStockphoto


učiteljski poziv, odustala je od drugih profesionalnih mo-gućnosti. Premda su dobici osobito vidljivi u ranim raz-dobljima života, a gubici na kraju životnoga puta, ljudi svih uzrasta mogu unaprijediti postojeće vještine i razviti nove, uključujući i one kojima se nadoknađuje smanjeno funkcioniranje (Freund i Baltes, 2000.). Jedan je ostarje-li psiholog, opazivši svoje teškoće s prisjećanjem imena drugih ljudi, izmislio dražestan način objašnjavanja svo-jeg neuspješnog pamćenja. Svojim je sugovornicima često laskao, govoreći im kako nastoji zaboraviti imena samo važnih ljudi! Pod takvim okolnostima, primijetio je, “za-boravljanje čak može biti zadovoljstvo” (Skinner, 1983., str. 2�0).

Kao drugo, razvojna promjena nije samo višesmjerna kroz vrijeme već je višesmjerna i unutar istog područja razvoja. Premda su se neka obilježja Sofijina kognitivnog funkcioniranja (poput pamćenja) vjerojatno pogoršala u njezinim zrelim godinama, njezino se znanje engleskog i francuskog jezika nesumnjivo povećavalo do kraja njezina života. K tome, razvila je i nove oblike mišljenja. Primje-rice, Sofijino bogato iskustvo i sposobnost suočavanja s različitim životnim problemima učinili su od nje stručnja-ka za praktična pitanja – to je obilježje mišljenja koje se naziva mudrošću. Prisjetite se mudrog savjeta koji je Sofie dala Lauri i Kenu uoči njihova vjenčanja. Razvoj mudrosti razmotrit ćemo u 17. poglavlju. Uočavate u ovim primje-

rima kako pristup cjeloživotnoga razvoja uključuje i kon-tinuirane i diskontinuirane promjene.

Plastičnost razvoja

Unutar pristupa cjeloživotnog razvoja istraživači na-glašavaju kako je razvoj u svim razdobljima života plasti-čan. Primjerice, razmotrite Sofijinu suzdržanost u društvu u djetinjstvu te njezinu odluku u ranoj odrasloj dobi da se radije školuje nego stupi u brak. Međutim, kada su se po-javile nove prilike, Sofie je u svojim tridesetim godinama s lakoćom ušla u brak i odgajala djecu. I premda su rodi-teljstvo i financijske teškoće prijetili njezinoj i Philipovoj sreći, njihov je odnos postupno postajao bogatiji i sve više nagrađujući. U 17. poglavlju vidjet ćemo kako s porastom dobi intelektualna uspješnost također ostaje fleksibilna. Posebni treninzi kod starijih osoba dovode do značajnih (premda ne neograničenih) poboljšanja u velikom broju umnih sposobnosti (Schaie, 1996.).

Dokazi o plastičnosti razvoja jasno su pokazali kako starenje nije konačan «brodolom», kao što se to često pret-postavlja. Umjesto toga, metafora «leptira» – preobrazbe i stalnih mogućnosti – pruža znatno točniju sliku promje-na tijekom čitavog života (Lemme, 2002.). Pa ipak, razvoj s vremenom postaje manje plastičan, jer se i sposobnost i mogućnost promjene postupno smanjuju. Također, pla-

Biologija i okolina

Pojam otpornosti

John i njegov najbolji prijatelj Gary odrasli su u siromašnoj gradskoj četvrti s visokom stopom kriminala. U dobi od deset godina obojica su iza sebe imala iskustvo višegodišnjih obiteljskih suko-ba, što je rezultiralo roditeljskom rastavom braka. Ostatak djetinjstva i mladenačku dob proveli su samo s majkom, a očeve su viđali prilično rijetko. U školi su obojica postizala slab uspjeh. U srednjoj su školi prekinuli školovanje i često su imali posla s policijom. Tada su se njihovi putovi razdvojili. U dobi od 30 godina John je bio otac dvoje djece, s čijom maj-kom nikada nije zasnovao brak. Proveo je neko vrijeme u zatvoru, bio je nezaposlen i puno je pio. Za razliku od njega, Gary se vratio u srednju školu, izučio je automehaničarski zanat, upisao se na lokalni fakultet te je poslije postao rukovoditeljem jedne benzinske crpke i prodavaonice rezervnih auto-dijelova. Bio je oženjen i otac dvoje djece, štedio je i kupio kuću. Bio je sretan, zdrav i dobro prilagođen.

Postoje brojni podaci koji pokazuju kako okolinski rizici – siromaštvo, negativne obiteljske interakcije i roditeljska rastava braka, gubitak posla, duševna bolest i zlouporaba droga – predisponiraju dijete za buduće probleme (Masten i Coatsworth, 1998.). Zbog čega je Gary prebrodio te teškoće i izašao iz njih bez posljedica?Novi dokazi o otpornosti – sposobnosti uspješne prilagodbe unatoč izloženosti različitim prijetnjama razvoju – privlače sve veću pažnju, jer istraživači žele pronaći načine na koje mogu zaštititi mlade ljude od štetnih učinaka stresnih životnih uvjeta (Masten, 2001.). Taj interes potaknut je rezultati-ma nekoliko dugotrajnih longitudinalnih istraži-vanja povezanosti životnih stresora u djetinjstvu s kompetencijom i prilagodbom u adolescenciji i odrasloj dobi (Garmezy, 1993.; Rutter, 1987.; Wer-ner i Smith, 2001.). U svakom od tih istraživanja pokazalo se kako su neki pojedinci bili zaštićeni od negativnih ishoda, dok su drugi imali trajne proble-me. Čini se da četiri važna činitelja pružaju zaštitu

od štetnih učinaka stresnih životnih događaja. Raz-motrimo ukratko svaki od tih činitelja.

Osobne karakteristikeDjetetove biološki utemeljene karakteristike mogu smanjiti izloženost riziku ili dovesti do iskustava koja kompenziraju rane stresne događaje. Primje-rice, intelektualne su sposobnosti zaštitni činitelj. One povećavaju vjerojatnost djetetova uspjeha u školi, koji pak neutralizira utjecaj stresnog obi-teljskog života i dalje ojačava umne sposobnosti (Masten i sur., 1999.). Osobito je značajna uloga temperamenta. Društvena djeca i djeca lakog tem-peramenta imaju posebnu sposobnost prilagodbe na promjene i izazivaju pozitivne reakcije drugih. Djeca koja su emocionalno osjetljiva i razdražljiva često dovode u iskušenje strpljivost ljudi oko sebe (Milgram i Palti, 1993.; Smith i Prior, 1995.). Pri-mjerice, i John i Gary u djetinjstvu su se nekoliko puta selili. John je svaki put postajao tjeskoban i ljut. Gary se, za razliku od toga, radovao sklapanju

novih prijateljstava i istraživanju novih predjela u susjedstvu.

Topao odnos s roditeljemBlizak odnos s barem jednim roditeljem koji pruža ljubav i pomoć te uvodi red i organizaciju u dje-tetov život, potiče otpornost. Ali uočavate kako taj činitelj (kao i onaj sljedeći) nije neovisan o djetetovim osobnim karakteristikama. Djecu koja su opuštena, društvena i sposobna nositi se s pro-mjenama lakše je odgajati i vjerojatnije će uživati u pozitivnim odnosima s roditeljima i drugim ljudima. Istodobno, neka djeca mogu razviti privlačnije oso-bine kao rezultat roditeljske topline i pažnje (Smith i Prior, 1995.; Wyman i sur., 1999.).

Socijalna podrška izvan obiteljiOsoba izvan djetetove neposredne obitelji, koja s djetetom stvara poseban odnos – možda baka, djed, učiteljica ili blizak prijatelj – također može doprinijeti djetetovoj otpornosti. Gary je u adoles-

cenciji imao podršku svog djeda, koji je pažljivo slušao o njegovim brigama i pomogao mu na kon-struktivan način riješiti probleme. K tome, Garyjev djed imao je stabilan brak i posao i vješto se nosio sa stresorima. Stoga je Garyju bio dobar model učinkovitog suočavanja sa stresom (Zimmerman i Arunkumar, 1994.).

Snažna zajednica Mogućnost sudjelovanja u životu zajednice, kod starije djece i adolescenata povećava vjerojatnost prevladavanja nepovoljnih životnih okolnosti. Izva-nnastavne aktivnosti u školi, grupe mladih vjernika, izviđači i druge organizacije podučavaju djecu važnim socijalnim vještinama kao što su suradnja, vodstvo i doprinos dobrobiti drugih. Kako sudionici stječu te vještine, povećava im se samopouzda-nje, samopoštovanje i odanost zajednici. Gary je kao student volontirao u humanitarnoj organizaciji Habitat for Humanity, sudjelujući u osiguravanju odgovarajućeg stanovanja za siromašne ljude u

svojoj zajednici. Uključenost u zajednicu pružila mu je dodatne prilike za stvaranje značajnih odno-sa s drugim ljudima, što je još više ojačalo njego-vu otpornost (Seccombe, 2002.). Istraživanja otpornosti otkrivaju kompleksne po-vezanosti između naslijeđa i okoline. Naoružani pozitivnim osobnim karakteristikama koje proizlaze iz urođenih osobina, povoljnih odgojnih iskusta-va ili obje te stvari, djeca i adolescenti hvataju se u koštac sa stresnim situacijama kako bi smanjili njihove štetne učinke. Ipak, kada se nagomila velik broj rizičnih činitelja, iznimno ih je teško prevladati (Quyen i sur., 1998.). Stoga se intervencijama mo-raju smanjiti rizici te ojačati odnosi u obitelji, školi i zajednici koji mlade ljude štite od negativnih učina-ka rizičnih činitelja. To znači da se pažnja pridaje i osobi i njezinoj okolini – ojačavaju se pojedinčeve sposobnosti i rješavaju prisutni problemi.


stičnost se značajno razlikuje od pojedinca do pojedinca. Neka djeca i odrasli ljudi izloženi su raznolikijim život-nim okolnostima. I kao što možete vidjeti u okviru Bio-logija i okolina, neki se lakše prilagođavaju promjenjivim životnim uvjetima od drugih.

Uklopljenost razvoja u višestruke kontekste

Prema pristupu cjeloživotnog razvoja, putovi promjene vrlo su različiti zato što je razvoj uklopljen u višestruke kontekste. Premda se ti široki i raznoliki utjecaji mogu organizirati u tri kategorije, oni djeluju zajednički i kom-biniraju se na jedinstvene načine, oblikujući svaki pojedi-načni životni put.

• Utjecaji povezani s dobi. Događaji koji su čvrsto ve-zani uz dob te su stoga njihovo pojavljivanje i trajanje prilično predvidljivi, nazivaju se utjecajima povezanima s dobi. Primjerice, većina djece prohoda ubrzo nakon prvog rođendana, usvajaju svoj materinski jezik u predškolskoj dobi, ulaze u pubertet u dobi od približno 12 do 1� godina i (žene) dožive menopauzu u kasnim četrdesetim ili ra-nim pedesetim godinama. Ovi događaji pod utjecajem su bioloških procesa, ali društveni običaji također mogu biti izvorom utjecaja povezanih s dobi. Početak školovanja u dobi od oko šest godina, dobivanje vozačke dozvole u dobi od 16 godina i upis na fakultet s približno 18 godina, pri-

mjeri su takvih događaja. Utjecaji povezani s dobi osobito su značajni u djetinjstvu i adolescenciji, kada su biološ-ke promjene vrlo brze, a kultura nameće mnoga iskustva kako bi osigurala stjecanje vještina koje su mladim ljudi-ma potrebne za život u društvu.

• Utjecaji povezani s povijesnim događajima. Razvoj je također u značajnoj mjeri pod utjecajem činitelja jedin-stvenih za određeno povijesno razdoblje. Primjeri takvih utjecaja su epidemije, ratovi, razdoblja ekonomskog na-pretka ili krize, tehnološki izumi poput televizije, kom-pjutora i Interneta te mijenjanje kulturalnih vrijednosti poput promijenjenih stavova prema ženama i etničkim manjinama. Takvi povijesno utemeljeni utjecaji objaš-njavaju zbog čega su ljudi rođeni u približno isto vrijeme – što se naziva kohortom – međusobno slični na načine koji ih čine različitima od ljudi rođenih u neko drugo vri-jeme.

• Nenormativni utjecaji. Normativno znači tipično ili prosječno. Utjecaji povezani s dobi i povijesnim događa-jima su normativni, jer svaki od njih zahvaća velik broj ljudi na sličan način. Nenormativni utjecaji su događa-ji koji su neujednačeni, jer ih doživljava samo jedan po-jedinac ili svega nekoliko ljudi i ne događaju se prema predvidljivom rasporedu. Stoga oni pojačavaju višesmjer-nost razvoja. Satovi klavira u djetinjstvu s nadahnjujućim

John i njegov najbolji prijatelj Gary odrasli su u siromašnoj gradskoj četvrti s visokom stopom kriminala. U dobi od deset godina obojica su iza sebe imala iskustvo višegodišnjih obiteljskih suko-ba, što je rezultiralo roditeljskom rastavom braka. Ostatak djetinjstva i mladenačku dob proveli su samo s majkom, a očeve su viđali prilično rijetko. U školi su obojica postizala slab uspjeh. U srednjoj su školi prekinuli školovanje i često su imali posla s policijom. Tada su se njihovi putovi razdvojili. U dobi od 30 godina John je bio otac dvoje djece, s čijom maj-kom nikada nije zasnovao brak. Proveo je neko vrijeme u zatvoru, bio je nezaposlen i puno je pio. Za razliku od njega, Gary se vratio u srednju školu, izučio je automehaničarski zanat, upisao se na lokalni fakultet te je poslije postao rukovoditeljem jedne benzinske crpke i prodavaonice rezervnih auto-dijelova. Bio je oženjen i otac dvoje djece, štedio je i kupio kuću. Bio je sretan, zdrav i dobro prilagođen.

Postoje brojni podaci koji pokazuju kako okolinski rizici – siromaštvo, negativne obiteljske interakcije i roditeljska rastava braka, gubitak posla, duševna bolest i zlouporaba droga – predisponiraju dijete za buduće probleme (Masten i Coatsworth, 1998.). Zbog čega je Gary prebrodio te teškoće i izašao iz njih bez posljedica?Novi dokazi o otpornosti – sposobnosti uspješne prilagodbe unatoč izloženosti različitim prijetnjama razvoju – privlače sve veću pažnju, jer istraživači žele pronaći načine na koje mogu zaštititi mlade ljude od štetnih učinaka stresnih životnih uvjeta (Masten, 2001.). Taj interes potaknut je rezultati-ma nekoliko dugotrajnih longitudinalnih istraži-vanja povezanosti životnih stresora u djetinjstvu s kompetencijom i prilagodbom u adolescenciji i odrasloj dobi (Garmezy, 1993.; Rutter, 1987.; Wer-ner i Smith, 2001.). U svakom od tih istraživanja pokazalo se kako su neki pojedinci bili zaštićeni od negativnih ishoda, dok su drugi imali trajne proble-me. Čini se da četiri važna činitelja pružaju zaštitu

od štetnih učinaka stresnih životnih događaja. Raz-motrimo ukratko svaki od tih činitelja.

Osobne karakteristikeDjetetove biološki utemeljene karakteristike mogu smanjiti izloženost riziku ili dovesti do iskustava koja kompenziraju rane stresne događaje. Primje-rice, intelektualne su sposobnosti zaštitni činitelj. One povećavaju vjerojatnost djetetova uspjeha u školi, koji pak neutralizira utjecaj stresnog obi-teljskog života i dalje ojačava umne sposobnosti (Masten i sur., 1999.). Osobito je značajna uloga temperamenta. Društvena djeca i djeca lakog tem-peramenta imaju posebnu sposobnost prilagodbe na promjene i izazivaju pozitivne reakcije drugih. Djeca koja su emocionalno osjetljiva i razdražljiva često dovode u iskušenje strpljivost ljudi oko sebe (Milgram i Palti, 1993.; Smith i Prior, 1995.). Pri-mjerice, i John i Gary u djetinjstvu su se nekoliko puta selili. John je svaki put postajao tjeskoban i ljut. Gary se, za razliku od toga, radovao sklapanju

novih prijateljstava i istraživanju novih predjela u susjedstvu.

Topao odnos s roditeljemBlizak odnos s barem jednim roditeljem koji pruža ljubav i pomoć te uvodi red i organizaciju u dje-tetov život, potiče otpornost. Ali uočavate kako taj činitelj (kao i onaj sljedeći) nije neovisan o djetetovim osobnim karakteristikama. Djecu koja su opuštena, društvena i sposobna nositi se s pro-mjenama lakše je odgajati i vjerojatnije će uživati u pozitivnim odnosima s roditeljima i drugim ljudima. Istodobno, neka djeca mogu razviti privlačnije oso-bine kao rezultat roditeljske topline i pažnje (Smith i Prior, 1995.; Wyman i sur., 1999.).

Socijalna podrška izvan obiteljiOsoba izvan djetetove neposredne obitelji, koja s djetetom stvara poseban odnos – možda baka, djed, učiteljica ili blizak prijatelj – također može doprinijeti djetetovoj otpornosti. Gary je u adoles-

cenciji imao podršku svog djeda, koji je pažljivo slušao o njegovim brigama i pomogao mu na kon-struktivan način riješiti probleme. K tome, Garyjev djed imao je stabilan brak i posao i vješto se nosio sa stresorima. Stoga je Garyju bio dobar model učinkovitog suočavanja sa stresom (Zimmerman i Arunkumar, 1994.).

Snažna zajednica Mogućnost sudjelovanja u životu zajednice, kod starije djece i adolescenata povećava vjerojatnost prevladavanja nepovoljnih životnih okolnosti. Izva-nnastavne aktivnosti u školi, grupe mladih vjernika, izviđači i druge organizacije podučavaju djecu važnim socijalnim vještinama kao što su suradnja, vodstvo i doprinos dobrobiti drugih. Kako sudionici stječu te vještine, povećava im se samopouzda-nje, samopoštovanje i odanost zajednici. Gary je kao student volontirao u humanitarnoj organizaciji Habitat for Humanity, sudjelujući u osiguravanju odgovarajućeg stanovanja za siromašne ljude u

svojoj zajednici. Uključenost u zajednicu pružila mu je dodatne prilike za stvaranje značajnih odno-sa s drugim ljudima, što je još više ojačalo njego-vu otpornost (Seccombe, 2002.). Istraživanja otpornosti otkrivaju kompleksne po-vezanosti između naslijeđa i okoline. Naoružani pozitivnim osobnim karakteristikama koje proizlaze iz urođenih osobina, povoljnih odgojnih iskusta-va ili obje te stvari, djeca i adolescenti hvataju se u koštac sa stresnim situacijama kako bi smanjili njihove štetne učinke. Ipak, kada se nagomila velik broj rizičnih činitelja, iznimno ih je teško prevladati (Quyen i sur., 1998.). Stoga se intervencijama mo-raju smanjiti rizici te ojačati odnosi u obitelji, školi i zajednici koji mlade ljude štite od negativnih učina-ka rizičnih činitelja. To znači da se pažnja pridaje i osobi i njezinoj okolini – ojačavaju se pojedinčeve sposobnosti i rješavaju prisutni problemi.


učiteljem, sastanak naslijepo s Philipom, kasan ulazak u brak, kasno roditeljstvo i kasno zapošljavanje, kao i bor-ba s karcinomom, bili su nenormativni događaji koji su imali važan utjecaj na tijek Sofijina života. Budući da se pojavljuju slučajno, nenormativne događaje istraživačima je najteže obuhvatiti i istraživati. Pa ipak, kao što svatko od nas može posvjedočiti iz vlastita iskustva, oni mogu imati vrlo snažan utjecaj na nas.

Unutar pristupa cjeloživotnog razvoja istraživači isti-ču kako su u današnje vrijeme u razvoju odraslih osoba nenormativni događaji postali utjecajniji, a događaji pove-zani s dobi manje utjecajni. U usporedbi sa Sofijinim vre-menom, dob u kojoj ljudi danas završavaju obrazovanje, zapošljavaju se, zasnivaju brak, rađaju djecu i odlaze u mi-rovinu, puno je raznolikija (Schroots i Birren, 1990.). Do-ista, Sofijina za dob neprikladna postignuća bila bi manje neobična da se rodila generaciju ili dvije poslije! Dob je i nadalje značajan organizator svakodnevnih životnih isku-stava i očekivanja vezana uz dob zasigurno nisu nestala. No dobne su oznake manje jasne i razlikuju se u različitim etničkim skupinama i kulturama. Sve veća uloga nenor-mativnih događaja u određivanju tijeka života pridonijela je fluidnosti cjeloživotnog razvoja.

Uočavate kako umjesto jednog pravca razvoja pristup cjeloživotnog razvoja ističe velik broj mogućih putova i is-hoda razvoja – slika koja nalikuje granama drveta pruže-

nim u različitim smjerovima i koja uključuje mogućnost prolaska kroz kontinuirane i diskontinuirane promjene (vidjeti sliku 1.3). Prijeđimo sada na povijesne temelje ra-zvojne psihologije, koji će nam poslužiti kao uvod u ra-spravu o vodećim teorijama koje se bave različitim aspek-tima razvojne promjene.

Zapitajte se

PONOVITENavedite razlike između utjecaja na cjeloživotni

razvoj koji su povezani s dobi, utjecaja povezanih s povijesnim događajima i nenormativnih utjecaja. Pro-nađite po jedan primjer za svaku od tih vrsta utjecaja u priči o Sofijinu životu s početka ovog poglavlja.

POVEŽITEKakav stav prema pitanju jedan ili puno putova

razvoja ima pristup cjeloživotnog razvoja? Kako taj pristup gleda na pitanja priroda nasuprot odgoju te stabilnost ili promjena? Objasnite.

SLIKA 1.3 Shvaćanje razvoja unutar pristupa cjeloživotnog razvoja. Umjesto zamišljanja razvoja kao jedinstvenog prav-ca stupnjevite ili kontinuirane promjene (pogledajte sliku 1.1), teoretičari unutar pristupa cje-loživotnog razvoja prikazuju razvoj poput grana drveta koje se pružaju u različitim smjero-vima. Mogući su brojni putovi razvoja, ovisno o kontekstima koji utječu na život određenog pojedinca. Svaka grana na ovoj slici predstavlja neku vješti-nu unutar jednog od tri glavna područja razvoja. Križanje gra-na pokazuje kako su područja razvoja – tjelesno, kognitivno, emocionalno i socijalno – me-đusobno isprepletena.

Documents

Povijest, teorije i strategije istraživanja - nakladaslap.com cjelozivot razv - pog.pdf · 1. Povijest, teorije i strategije istraživanja 1. poglavlje Ovaj foto-esej kronološki