UNIVERZITET U SARAJEVUFAKULTET POLITIČKIH NAUKA

ODSJEK ZA POLITOLOGIJUSARAJEVO

DRUŠTVENA MISAO

SAFETA KRUPIĆASEMINARSKI RAD IZ HISTORIJE SOCIJALNE I POLITIČKE MISLI U BIH II

Studenti: Mentor:

Agić Midheta prof. dr. Esad ZgodićBilalagić Amina ass. Elvis FejzićHasanović Jasmin

Sarajevo, april 2011.

SADRŽAJ

1. UVOD ……………………………………………………………………… 2

2. BIOBIBLIOGRAFSKE CRTICE …………………………………………. 3

3. FILOZOFSKI PROFIL SAFETA KRUPIĆA …………………………….. 5

4. SOCIJALNO- POLITIČKI ANGAŽMAN ………………………………... 7

5. KRUPIĆEVA KULTUROLOŠKA DJELATNOST ………………………. 10

6. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA …………………………………………. 12

LITERATURA ……………………………………………………………….. 13

1

1. UVOD

Za historiju socijalne i političke misli u Bosni i Hercegovini s prve polovine XX

stoljeća ne može se reći da je u svojoj sadržini potpuno homogenizirana krajnje

desničarskim i konzervativnim, prije svega nacionalističkim shvatanjima realnosti, na

osnovu kojih je crpila elemente za recepciju kritike, ne samo društveno- političke zbilje

datog historijskog konteksta, već i pogleda na razne kulturne, psihološke, filozofske,

estetske, moralne i svake druge aspekte života.

Naprotiv, u Bosni i Hercegovini, kao i u europskoj misli tog doba, javlja se i

dolazi do afirmacije lijevičarkih, socijalističkih doktrina, koje su, kao što znamo svoje

utemeljenje na našim prostorima imali i ranije; vidimo ih još u radovima Vase Pelagića,

Riste Radulovića, Alije Hotića i drugih. Smatramo da je suvišno posebno naglašavati

značaj takvih, građanskih vrijednosti i nastojanju njihovog instaliranja u jednoj mračnoj,

međuratnoj epohi naše historije, kada dolazi do općeg sunovrata i degradacije čovjeka

kao individue, promatranog prije svega organicistički, kolektivističi i krajnje arhaistično.

Na osnovu tog iskustva, profilirat će se život, djelo i revolucionarni rad jedne

krajnje tragične, ali zbog recepcije pomenutih ideja, izuzetno bitne ličnosti u historiji

socijalne i političke misli Bosne i Hercegovine, profesora Safeta Krupića.

Nažalost, da se radi o, u današnjem vremenu, marginaliziranoj i zapostavljenoj

personi, govori i činjenica o teškoći pronalaska relevantne građe na osnovu koje bi se

rekonstruirale temeljne ideje i misli Safeta Krupića.1

Pa ipak, to je samo dodatni motiv da u našem izlaganju, nastojimo oživiti sjećanje

na ovog mladog i talentovanog intelektualca, profesora, marksistu, filozofa, prije svega

uvidom u njegov život, koji je do kraja posredovan njegovom djelatnošću, ali i da

prezentiramo osnovne elemente koji određuju njegovu misao i djelatnost, podjeljenu u tri

tematske cjeline: njegov filozofski profil, socijalno- politički angažman, te kulturološku

djelatnost, a koje su opet, s druge strane, posredovane njegovim kratkim, ali burnim i

izuzetno produktivnim životom.

1 Filipović, Muhamed (1986) Safet Krupić, Sarajevo: Veselin Masleša. Svi navodi bit će dati prema ovoj studiji.

2

2. BIOBIBLIOGRAFSKE CRTICE

Već smo rekli da je život jedne tragične persone poput Safeta Krupića profilirao i

determinirao njegovu ulogu u historiji socijalne i političke misli u Bosni i Hercegovini u

jednom burnom periodu između dva svjetska rata.

Safet Krupić rođen je 8. marta 1911.godine u Bosanskoj Krupi. Rođen je u takvo

doba u kojem je već svijet u kojem je nastao i rastao bio osuđen na smrt. Bio je

predodređen da dijeli sudbinu svoje rodne sredine, ali i da sam, bez oslonca, traži svoj put

u bolji svijet. Krupićevo kasnije intelektuualno shvatanje po svemu je bilo pod jakim

utjecajem opste dekadencije i zaostajanja njegovog naroda, dok je pozadina dešavanja

koja je bila okarekterizirana tragičnom involucijom i zaostalošću mnogih muslimanskih

slojeva direktno implicirala Krupićevu orijentaciju na traženje puteva ka boljoj

budućnosti.

Još za vrijeme svoga srednjoškolskog obrazovanja Krupić se interesirao za

društvena i politička pitanja, pa je oštro i kritički reagirao na političke prilike i opće

stanje naroda. Na osnovu tog iskustva, formira se njegova političko- filozofska doktrina

koju će provlačiti tokom svog cijelog života, te vjerujući da je za Južnoslavenske narode

jedini spas komunistička revolucija, ošto je zastupao stav sovjetskog komunizma.

Njegova kasnija komunistička i kritička opredjeljenja su, vrlo je vjerovatno, također

samo zreli izrazi takvih ranih mladalačkih stavova, a koji su, kako je već navedeno,

kritički bili ustrojeni ka tadašnjem režimu i društvenom stanju općenito.

Po završetku srednje skole, što je koincidiralo i sa pojavom Šestojanuarske

diktature2 kao završnog čina antidemokratske politike ondašnje velikosrpske buržoazije,

Krupić se upisuje na Odsjek za filozofiju i francuski jezik Filozofskog fakulteta u

Zagrebu. U ovo doba već je bio kompletna osoba sa izrazito moralnim i intelektualnim

potencijalima lijeve orijentacije. Zahvaljujući svojoj erudiciji i jasnim usmjerenjima,

Krupić je često dolazio u konflikte sa predstavnicima nacionalističkih i klerikalističkih

usmjerenja, pa je veoma brzo postao centralna figura intelektualnih napada prethodno

navedenih, što će kasnije kulminirati i u motivima njegovog slanja u Jasenovac, u jesen

2 Diktaturom uspostavljenom 6. januara 1929. godine kralj Aleksandar je iskazao da posrednici između naroda i kralja ne trebaju, te da je kralj nosioc cjelokupne vlasti u zemlji, donosi i proglašava zakone, vlast je neprkosnovena i bez odgovornosti. Ukinuo je i stranke, te uvodi čisti nacionalni unitarzima u vidu integralnog jugoslovenstva. Narod Srbi, Hrvati i Slovenci trebao je postati jugoslovneski narod.

3

1942. Već 1934. godine Krupić završava studij filozofije sa iznimno velikim uspjehom,

no kao propagator marksizma i apologet komunizma, bio je uskraćen u dobivanju

državne službe. U periodu 1934-1937, kada stiće i diplomu francuskog jezika i

književnosti, doba je njegove najveće javne aktivnosti i rada. Međutim, uzimajući u obzir

njegove komunističke aspiracije, Krupić je isključivi prostor svoga intelektualnog i

idejnog rada pronalazio u saradnji sa lijevo orijentiranim časopisima koji su u to vrijeme

uglavnom izlazili u Zagrebu, te je isključujući zvanične institucije, svoje ideje izražavao i

slobodno propagirao u znanstvenim klubovima, seminarima, javnim tribinama koje su u

to vrijeme jedine dopuštale slobodno mišljenje i razmjenu misli bez diskriminacije.

Njegov negativni građanski status bio je implikacija ne samo njegovog

promoviranja kao komuniste i marksiste, nego i kao člana KPJ. Svojim javnim

djelovanjem, te otkrivanjem jasne idejne i političke pozicije, Krupić je sebe u potpunosti

izložio sukobu sa nacionalistima i reakcionarima.

Izbijanje rata zateklo je Krupića u relativno složenoj situaciji. Partijska izolacija,

te sumnje u dosljednost njegove partijske usmjerenosti dovele su do određenih akcija

koje su Krupića svjesno vodile ka tragičnom kraju. Tako 1941. godine, u napadu

ustanika, u blizini Ključa, Krupić biva ranjen, što će kasnije biti osuđeno i etiketirano kao

čin dezertacije i odbijanja njegovog pridruživanja ustancima. Ovakva procjena, iako

krajnje neosnovana, utjecala je na još veće smanjenje njegove aktivnosti u KPJ.

Izoliran i uz pogoršano stanje svoga zdravlja, jedini način opstanka vidi u

sklanjanju u bolnicu, što mu, ipak, nije obezbjedilo sigurnost i mogućnost opstanka. U

banjalučkoj bolnici, prepoznao ga je i uhapsio ustaša Zubić. Po hapšenju je priveden u

zatvor na Savskoj cesti, a 9 ili 10. oktobra transpostiran je u Jasenovac, gdje je u jesen

1942. godine i usmrćen. Likvidacija Safeta Krupića ujedno je bila i likvidacija velikog, i

značajnog neprijatelja cijelog ustaštva.

Rekonstrukcija Krupićeve misli zasniva se na nekolicini njegovih, kako

dovršenih, tako i radova koji su ostali kao skica. Naime, kako Filipović u svojoj studiji o

Krupiću navodi, većina tih radova je propala u okolnostima koje su nastale 1941. godine.

4

Ipak, od onoga što je ostalo, te što će poslužiti i nama u ovoj kratkoj studiji o

životu i djelu Safeta Krupića, nabrojat ćemo samo neka koja su nam relevantna za dalju

rekonstrukciju.

Tako, bitno je napomenuti njegovo djelo „Izvor i osnov logičkih principa“

napisano 1934. godine, a koje je posvećeno pitanju sigurnog utemeljenja logičkog

mišljenja. Pretpostavlja se da je ovaj rad prvobitno bio napisan kao seminarski rad, a

kasnije proširen u jednu obimniju studiju, a naposlijetku i doktorsku disertaciju.

„Socijalne pretpostavke i socijalno značenje umjetnosti“, djelo ostalo u rukopisu

napisano je iste godine, a u kojem Krupić „izlaže svoja gledišta o socijalnim korijenima i

ishodištima umjetnosti, te djelovanja socijalnih pretpostavki na umjetnost i umjetnika,

preko se čije se ličnosti prelamaju i transportiraju klasni i socijalni odnosi i sukobi i

izražavaju u umjetničkim djelima.“ (Filipović, 1986: 95)

„Problem umjetnosti“, članak koji je inače Krupićevo predavanje održano u

Banjoj Luci 9.1.1935. godine, u kojem se iznose razna tumačenja teorija umjetnosti.

Jako bitan Krupićev rad jeste onaj objavljen u časopisu „Almanah savremenih

problema“ u Zagrebu pod nazivom „Filozofija i nauka“, na koji ćemo se kritički osvrnuti

u nastavku našeg izlaganja, kada budemo govorili o filozofskom profilu Safeta Krupića.

Pored ovoga, mi ćemo u nastavku našeg izlaganja rekonstruirati Krupićevu misao

upravo analizom i interpretacijom njegovih radova, kao što su npr. i „Izvor i osnov

logičkih principa“, Erazmo Rotterdamski“, „Današnjica i mi“, „Mi danas“, „Nešto o

nauci i naučnom radu“.

3. FILOZOFSKI PROFIL SAFETA KRUPIĆA

Filozofska djela Safeta Krupića, rekonstruišemo iz tri njegova rada: članka

„Filozofija i nauka“, zatim neobjavljenog rada „Izvor i osnov logičkih principa“ koji smo

već napomenuli, te djela pod nazivom „Erazmo Rotterdamski“.

Upravo u njima, njihovom pristup, tematici, stilu i temama vidimo Krupićev marksistički

diskurs u kojem se odvija rasprava o ulozi i značenju temeljnih filozofskih pitanja i

njihove recepcije na društveni realitet.

5

Svakako najznačajniji Krupićev rad iz oblasti filozofije jeste već pominjani članak

„Filozofija i nauka“, za koji on kaže: „ovo je tek skica jedne naširoko koncipirane radnje

o odnosu filozofije i nauke“ (prema Filipović, 1986: 106), a koji je Krupić objavio u

časopisu „Almanah savremenih problema“ 1936. u Zagrebu, uređivanog od strane jedne

dosta šarolika grupa naprednih ljudi, a također, u njemu su surađivali uglavnom i ljudi sa

ljevice širokog opsega i profila. U tom članku koncipiran je odnos, kako je već u samom

naslovu naglašeno, filozofije i nauke. Problemu pristupljeno iz jasne logičko-

metodološke diferencije navedenih oblasti. Tako, diferencija između znanosti i filozofije

sastoji se po njemu, u tome što je filozofija općenita, univerzalna svijest subjekta

povijesnog procesa i temelj za njegovu povjesnu djelatnost, dok je nauka parcijalna

spoznaja, koja kad se ujedini, ne može da bude ništa drugo, do agregat, a nema

unutarnjeg jedinstva spoznaje i prakse, kako to ima i može da postigne filozofijska

spoznaja i svijest. Za samu filozofiju će Krupić, međutim, reći: „Filozofija je, dakle, izraz

totalitetnog zbivanja kako ga zahvaća pojedinac smještenog u okviru izvjesne epohe sa

izvjesnom problematikom koja izvire iz te epohe. I ona, historijski gledano, imanentno

nosi intencije da bude što adekvatniji izraz svega toga.“ (prema Filipović, 1986: 133)

Filozofija je svijest epohe koja teži da obuhvati totalitet epohe i njenog zbivanja i da ga

izrazi u jednom zahvatu, koji onda služi historijskom subjektu te epohe i povijesti uopće

kao osnova i temeljno oruđe za akciju, odnosno praksu. Znanost, pak, uvjetovana je

nužnošću strogog i unaprijed određenog epistemološkometodologijskog određenja,

postupka i procesa određivanja svoga predmeta i svojih metoda, čime je ona i prostorno-

objektno i vremenski-epohalno bitno limitirana, kako u spoznaji tako i u praksi.

Drugi Krupićev ogled, koji zahvata i problematiku filozofije, vezan je za pitanje o

osnovama ili o utemeljenju logičkih principa, a izložen je u njegovom prije rata

neobjavljenom radu pod naslovom „Izvor i osnov logičkih principa“. Taj rad potiče iz

1934. godine i istraživač vjeruje da je prvobitno bio napisan kao seminarski ili diplomski

pismeni rad, a tek potom prerađen u članak za objavljivanje. Karakteristično za ovaj rad,

jeste to što vidimo i ujecaj djela Karla Marksa, kao i tvrdnja da ljudska spoznaja ima

isključivo praktični karakter.

6

I u trećem svom radu, koji pretežno razmatra i bavi se pitanjem filozofije, pod

naslovom „Erazmo Rotterdamski“, Krupić ostaje pri pokušaju da odredi što je to

filozofija i kakav je odnos čovjeka i društva prema filozofiji i nje same prema čovjeku i

društvu. Filozofija ne može kako Krupić misli, biti znanost, jer je ona povezana sa

sudbinom čovjeka kao društvenog bića u cjelini i predstavlja izraz njegovog

povijesnodruštvenog stajališta i povijesnog odnosa u kojem se nalazi. Krupićev rad o

pitanjima filozofije bio je zapažen i veoma cijenjen još u vrijeme kada su njegovi radovi

tek počeli da se javljaju i objavljuju, o čemu govore brojna svjedočanstva njegovih

drugova. Krupić je bio kompletan u pitanjima filozofije i općenito priznat među

marksistima, ljevičarima i svojim kolegama po struci, pa i profesorima, a osobito u široj

javnosti na Sveučilištu.

4. SOCIJALNO- POLITIČKI ANGAŽMAN

Iako se možda kroz dosadašnje izlaganje Krupićevog života i filozofskog profila

donekle moglo i naslutiti njegovo pojmanje socijalnog i političkog, u ovoj cjelini našeg

rada nastojat ćemo da do kraja identificiramo njegove glavne, konkretne socijalno-

političke ideje, misli i stanovišta, zasnovane konkretno na Krupićevom angažmanu u

istim, ali i stvaralačkom opusu.

Naime, u razmatranju i recepciji njegovih socijalno- političkih ideja relevantna su

nam tri njegova rada; esej „Današnjica i mi“ napisan kao programski tekst i uvodnik za

časopis „Putokaz“, zatim članak „Mi danas“ objavljen u „ARS-1937“, te članak „Nešto o

nauci i naučnom radu“ koji je Krupić objavio u zagrebačkom časopisu „Medicina“ 1936.

godine i koji je, između ostalog, značajan za historiju socijalne i političke misli Bosne i

Hercegovine zbog toga što pored problematike nauke, razmatra i totalitet tadašnje

situacije u društvu, ali njegova bitnost ogleda se i u tome što omogučava analizu

Krupićevih shvatanja znanstvenih, kulturnih i društvenih osnova filozofskog,

znanstvenog i kulturnog rada u tadašnjoj društvenoj situaciji, koja je u mnogome

određivala okvire tog rada.

Za rekonstrukciju njegovih socijalnih i političkih pogleda, ali i razumjevanje

njegovih shvatanja i problema generacije epohe u kojoj živi, te njenom suočavanju sa

tadašnjom društvenom stvarnošću i zadacima u društvu i kulturi, pa i u politici na kraju,

7

možda se najznačajnija relevancija nalazi upravo u njegovom eseju „Današnjica i mi“. U

njemu mi vidimo kako se njegovi kritički momenti kreću sistematski, logički i

metodološki osvješteno. Naime, on izlažući prije svega deskripciju spoljne manifestacije

južnoslovneskog društva tog doba, nastoji da da dijagnozu njegove društveno- povjesne i

kulturne situacije, sa posebnim akcentom na društvo u Bosni i Hercegovini, te pledira da

se odrede zadaci mlade generacije, koja se sa novim pogledima i zahtjevima suočava sa

stanjem stvari i naslijeđem koja joj je ostavila povijest i namrle pređašnje generacije.

Možemo dakle utvrditi da je jedan od elemenata njegove kritike, prije svega kritika

dotadašnje, nazadne, konzervativne politike u Bosni i Hercegovini, akcentirajući prije

svega muslimansku politiku. Tako, on govoreći o sudbini i izgledima Muslimana u

tadašnjem vremenu i prilikama koje su vladale, upozorava ih da oni nisu žrtve ničijeg

zaborava ili nekih tuđih sila, već ponajviše sopstvene povijesti i njenih vodećih političkih,

društvenih i ideoloških snaga.

Nadalje, on također napominje da su Muslimani silom povijesnih prilika ušli u europsku

povijest, te time stavljeni u poziciju anahrone društvene, političke i kulturne grupacije,

nemoćne da se uključi u savremeni društveni život. Iz prvog elementa, ali kroz

konkretizaciju Muslimanske dekadencije profilira se i njegova kritika begovata. On je tu

eksplicitan: „Svakako da tome svemu leži uzrok (socijalnoj bijedi i zaostalosti

Muslimana) u društvenom uređenju, begovatu, koje nije dozvooljavalo da se upozna

europska stvarnost koja je neminovno morala i k nama doći“. (prema Filipović, 1986:

136)

Ponovo, referirajući se na mlade, on jasno podvlaći, te tako oblikuje i drugi element svog

društveno- političkog stajališta koji se ogleda u dominirajućoj karakteristici stava mladih,

u duboko razočarenje nastalo iz iluzija mladosti o oslobođenju od tuđina i ujedinjenju

1918. godine. Ovaj članak on, posvećuje prije svega javnosti Bosne i Hercegovine,

posebno Muslimanima.3

Krečući se svojom kritikom, nastojeći odrediti uzroke i stanje stvari, a povezujući ih sa

već gore navedenim identifikacijama, formulira se i njegova kritika postojećih društvenih

odnosa i feudalizma, koji za njega jesu ključan razlog relativnog zaostajanja Muslimana i

3 Članak koji je napisan u časopisu „Putokaz“ bio je prvi lijevo orijentirani literarni i društveni časopis Muslimana od pojave moderne publicističke djelatnosti kod njih, koji im se obraća, ne više kao vjerskoj skupini, već kao nacionalnoj grupaciji i to sa izrazito lijevih pozicija.

8

njihovih vodećih slojeva, ali i posljedica stava buržoazij, koja nije bila sposobna da

Muslimane kao narod dovede do europske emancipacije. No, istina, ni sam Krupić „u

ovom članku ne ulazi dublje u otkrivanje stvarnih uzroka takvog stanja.“ (Filipović,

1986: 133). Naime, po Filipoviću, to je donekle i razmljivo, jer članak nije bio prilika za

dublje i šire analiziranje ovog problema, no ipak, sasvim dovoljan da se iz njega iscrpe

elementi njegove socijalno- političke misli.

Elemente Krupićevog pojmanja socijalno- političkog realiteta možemo

rekonstruirati i iz njegovog već pomenutog eseja „Mi danas“. On je više obojen

terapijskim projektom, odnosno, pitanjem o orijentaciji Muslimana u ondašnjem vremenu

i mogućnostima da se nešto poduzme i potraži siguran i trajan oslonac u napretku.

Moramo primjetiti, da Krupić i ovdje, akcenat svog obraćanja stavlja na mlade, ne samo

zbog toga što je i sam on jedan od njih, već zbog toga što spoznaje bitnost mladih kao

nosioce daljeg razvoja društva.

Napredak Krupić vidi prije svega u umjetnosti. Za njega, ona se „razvija po svojim

nutarnjim organičkim zakonima, a ipak je u svakom svom izražavanju historijski

uvjetovana...“. (prema Filipović, 1986: 135) Umjetnost, tako ima jednu himničnu misiju,

ona je pozvana da se bori za napredak i da da realnu sliku društva i društvenog stanja,

preko njenih nutričkih organičkih zakona. I ovdje, vidimo, on umjetnost pojma kao

dvostruku djelatnost, određenu ljudskim talentom i društvenosti, ali je sada definira i kao

jezgro ljudske osjećajne i idejne izgradnje. Umjetnost je, dakle, poziv i zadatak epohe i

polje prave djelatnosti za mlade koji žele istinu i mijenu, te da se angažiraju u služenju

istini, moralu, napretku, odnosno, slobodi. No to nije sve, u tom pozivu on vidi i pravilan

orijentir mladih, prije svega u jasnoj slici i svijesti o sebi i svom vremenu, te odnosu

prilika. Na osnovu toga, on izvodi i svoju slijedeću kritiku, kritiku devalviranja i averzije

prema obrazovanju, nauci i znanju općenito. Tako, Krupić nudi krajnje depresivnu

deskripciju stanja bosanskohercegovačkog društva tog perioda, te poručuje da trebamo

biti „...svjesni šta se događa sa nama koji dolazimo iz sredine naših Iva, Jova i Meha, čiji

riječnik ne prelazi 600-800 riječi, a čija pismenost ne ide dalje od potpisa, koji su naučili

pod pritiskom mjenica, fiškala, zelenaša i poreznika.“. (prema Filipović, 1986: 137)

Marksistički diskurs Safeta Krupića u njegovom gledanju na dekadenciju stanja i prilika

tog vremena, te pružanja odgovora na njih, vidi se u njegovoj kritici neorganičkog

9

razvoja, koja bi se po njemu trebala razvijati iz ekonomskih pretpostavki, iz kojih bi se

onda mogle razviti adekvatne socijalne i političke prilike i odnosi, odnosno procesi u

kulturi i nagradnji uopće. Umjesto takvog slijeda evolucije realiteta, Krupić uočava, da se

u tadašnjem jugoslovenskom društvu, nastoji razviti neka viša politička i kulturna forma

života na nerazvijenoj ekonomskoj i socijalnoj osnovi.

Vidimo dakle, kako „Krupićevo shvatanje filozofije, nauke, umjetnosi i kritike

karakteristično je po dominirajućim utjecajima marksističke teorije, po kojoj je filozofija

epohalna svijest koja određuje opći pravac kretanja svih momenata koji tvore strukturu

duhovnosti određene epohe.“. (Filipović, 1986: 142)

5. KRUPIĆEVA KULTUROLOŠKA DJELATNOST

O Krupićevoj kulturološkoj djelatnosti, govorit ćemo iz dvije perspektive; Prve,

koja je vezana za analizu njegovih estetskih radova, odnosno njegovih radova o

problematici i temi umjetnosti, te druge dimenzije njegovog kulturološkog djelovanja, a

koja se ogleda u njegovom učešću u tzv. sukobu na književnoj lijevici.

Na polju radova o umjetnosti, izazito značajno mjesto zauzima njegov rad pod

naslovom „Problem umjetničke kritike“, te radovi “Problem umjetnosti“ i „Andre Gide“.

Osnovu vrednovanja umjetničkih djela pronalazi i preuzima Krupić iz misli

Oscara Wilda prema kojoj je djela moguće ocjenjivati isključivo s aspekta njihove

specifične prirode. Iz ovog stava izvodi Krupić koncepciju umjetničke kritike. Definira ju

on kao jedino relevantno mjerilo zasnovano na samoj filozofiji, sj. shvatanjem prirode i

biti umjetnosti. Koncept umjetničkog stvaranja autonoman je čin, pa se implicitno tome

za njega vežu samo ona mjerila koja u obzir uzimaju autonomnu prirodu umjetnosti.

Razrađujući vlastiti stav po pitanju umjetnosti, navodi Krupić kako je umjetnost

moć, tj. umijeće oblikovanja, te ovom slučaju akcentira subjektivnu stranu te moći. U

konačnici, bit umjetsnoti vidi u njenoj kulturnoj funkciji kao društvenoj pojavi, što ona

primarno i jeste. Autonomna, te objektivno uklopljena u opću i društvenu zakonitost, ona

je ustvari povezana sa osnovama na kojima leži društvena u kulturna cjelina.

10

Kada govorimo o drugoj dimenziji njegovog kulturološkog djelovanja, Safet

Krupić svoj angažman na polju literature, i to lijevog krila, započinje tek 1934. godine. I

u ovoj dimneziji njegovog djelovanja vidimo kako se njegova politička orijentacija,

kasnije odrazila i na poziciju njegovog književnog stvaralaštva. Međutim ono što

predstavlja paradigmu te usmjerenosti jeste njegova veoma složena pozicija u sukobu na

književnoj ljevici.

Osnovni poticaj sukoba proizilazio je, ne isključivo iz idejnih i filozofskih

momenata, nego i u velikoj mjeri isključivo iz političkih aspiracija. Ovakvi poticaji bili

su usko vezani i za razvoj literature u odnosu na politiku SSSRa, te na njenu kontrolu od

strane istih. Smisao sukoba može se definisati i kao opća refleksija pokušaja uticaja

staljinizma u našoj napredno-marksističkoj misli o njoj.

Za razumijevanje Krupićeve, nimalo jednostavne, pozicije u ovom sukobu bitno

je imati na umu nekoliko stavki;

Prije svega, Krupić je, kako je već napomenuto, bio komunista koji se u mnogome

slagao sa stavovima političke linije KPJ o aktuelnim pitanjima sukoba. Osim toga, utjecaj

marksističke filozofije uvjetovao je da se njegovo proučavanje određenih problema vodi

upravo principima ove filozofije.

Zaokupljenost problematikom bosanskohercegovačkog društva dovela je do

izdvajanja njegove misli iz okvira osnovne sadržine spora, dok ga je ulaz u sukob po

zahtjevu CK KPH, a ne na osnovu vlastitih političkih stavova i shvatanja, doveo u

nepovoljnu situaciju potencijalnog arbitra.

Epohalno nerelevantan, spor je primarno vođen oko pitanja filozofije unatoč tome

što je u startu zasnovan na literarnim problemima.

Ovakva podvojenost i složenost temen dovela je do Krupićevog suprotstavljanja

stavovima s kojima je inače bio istomišljenik. Zbog ovakog paradoksalnog položaja bio

je kritikovan sa stajališta ortodoksa kao nedovoljno jasan i neodlučan. Navedena

nejasnoća, očituje se i u nemogućnosti otkrivanja stvarnog Krušićevog stava i njegove

razdijeljenosti između marksističke i staljinističke pozicije u pogledu filozofije.

11

6. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Safet Krupić trebao bi, zbog svog izuzetnog, smjelog, hrabrog, te prije svega

utmeljenog i kvalitativno vrijednog naučno doprinosa u historiji socijalne i političke misli

Bosne i Hercegovine u jednom burnom međuratnom periodu trebao imati posebno

mjesto. Upravo njegova percepcija stvarnosti, koja je bila ne samo drukčija, nego i

revolucionarna za taj period, predodredila je i njegovu sudbinu, ali i pokazala taj odnos

Davida i Golijata u borbama za općeljudski prosperitet; da za snagu uma i razuma, te

svijest o nužnosti dobrobiti i prosperiteta cjelokupnog ondašnjeg Južnoslavenskog

društva, ustaški režim može uzvratiti jedino onako kako je i naučen – zvijerstvom i

ubistvom. Nalazeći se pred svojim vječnim protivnikom, Safetom Krupićem, ustaše nisu

imale drugog metoda da se suprotstave Krupiću, do onog najprimitivnijeg – metode

fizičke likvidacije.

Krupićev značaj ogleda se prije svega u njegovoj neustrašivoj političkoj

djelatnosti od najranijih dana, njegovog školovanja, do njegove smrti, ali i njegovom

filozofskom, društvenom, političkom, kulturološkom doprinosu Marksističke škole.

Njegova kritika društva, te, prvenstveno, muslimanske dekadencije tog perioda

kroz prizmu filozofskog i umjetničkog diskursa, svrstava ga u pionire svjetovne misli

bosanskohercegovačkih muslimana.

Za krupića, filozofija je ta nužnost, univerzalna svijest povijesnog procesa svakog

pojedinca i temelj za njegovu povjesnu djelatnost. Izučavanje filozofije, nauke,

umjetnosti, dakle, su oni elementi u kojima Krupić vidi spas i izlaz iz crnila epohe.

Njegova metodološki osvještena kritika društva i situacije, kao i iznalaženje konkretnih

rješenja u jednoj naprednoj, europskoj recepciji vrijednosti.

Nažalost, iza Krupićevog bogatog i vrijednog života, ostalo je jako malo stvari

koje bi nam do kraja osvjetlile njegovu misao. Prerana smrt spriječila je Krupića ne samo

u nastavku razvoja svojih ideja, te brilijantnih i zrelih naučnih dijela, već i njegovu

potencijalnu ulogu u kasnijem formiranju Južnoslovenskog društva i politike općenito.

12

LITERATURA

- Filipović, Muhamed (1986): Safet Krupić – Marksistički filozof, kritičar i

estetičar, Veselin Masleša, Sarajevo

13