„Razum čovjeku služi da pokaže šta je korisno a šta štetno, pravedno i nepravedno...jer naoružana nepravda je nešto najstrašnije.“ Aristotel „Politika“

„Rat je tegoban i gorak, a mir je sigurnost i sreća.“

„Najveća je pogreška zaratiti protiv onoga ko traži mir. „

Hasan Kafi Pruščak „Temelji mudrosti o uređenju svijeta“

POJAM I STRUKTURA DRUŠTVENIH KONFLIKATA

POJAM KONFLIKTA

Polemologija je interdisciplinarna nauka koja se oslanja na filozofiju, sociologiju, neke tehničke nauke itd. To je nauka koja proučava konflikte, a rat posebno kao krajnji oblik. Polemologija proučava rat u svim njegovim dimenzijama. Rat je konflikt visokog intenziteta, ali nisu svi konflikti visokog intenziteta rat. Ratom biva masovno upotrebljena vojna sila radi uništavanja duhovnih i materijalnih tvorevina. Konflikt kao kategorija ima svoje filozofijsko, naučno i vjersko značenje. Zapravo i etimološko njegovo tumačenje iz latinskog jezika je višeznačno: Konflikt (conflictare –udarati što od što; boriti se) sukob, spor, rasprava koja prijeti da će se još više zaplesti, borba, rat, oružani sudar. Čovjek je zapravo jedino biće koje se od svih ostalih razlikuje po svojem umu, razumu, prirodnoj sposobnosti za mišljenje. Ako bismo koristili jednu riječ, najprikladnija je sukob (nadmetnje, takmičenje).

Opšta formula konflikta:

Interes1 --------- Cilj1 --------volja 1 --------moć 1 KONFLIKTI

Interes2--------cilj2-------volja2---------moć 2

Dvije moći moraju učestvovati u konfliktu, oko istog cilja. Ukoliko volja nije izražena tada nema konflikta.Kada moć nema kapacitet konflikt traje veoma kratko.

Uzroci konflikata: nadmetanje, takmičenje, balansiranje, konfrontacija, mjerenje odnosa snaga, borba , saradnja i suprotstavljanje, radi postizanja određenih ciljeva.

STRUKTURA KONFLIKTA :

a)učesnici u konfliktu g)daljina trajanja konflikta

b)ciljevi učesnika u konfliktu h)ishod konflikta

c)sredstva i načini konflikata i)posljedica konflikta

d)potencijali

e)prostor konflikta

f)nivo konflikta

VRSTE KONFLIKATA:

Kriterijumi razvrstavanja konflikata:

- Sfera društvenog djelovanja- Sfera društvenog života- Oblast interesa i ciljeva- Ravni društvenih koflikata- Društveni karakter konflikata- Sredstva konflikata- Posljedice konflikata.

Podjela konflikata na:

Nadmetanja, borbe za prestiž, takmičenja, koja jesu na svojevrstan način preduvjeti za napredak, ili to pak nisu, osiguravaju argumente za podjelu na:

- Društveno prihvatljive konflikte - Društveno neprihvatljive konflikte

Društveno prihvatljivi konflikti su društveno opravdani, neophodni i produktivni ako su im krajnji cilj društvena konkurencija i prestiž koji znače društveni napredak. To su npr. takmičenje u sportu, ekonomska nadmetanja, politička borba za vlast kroz izbore i slično.

Pod konfliktom se podarazumjeva nanošenje štete protivniku, neprijatelju, do pokušaja njegova uništenja. Iz tih razloga, kao polazna osnova, neka posluži podjela konflikata na dvije osnovne skupine. Dakle, društveno neprihvatljivi konflikti dijele se na:

- Nenasilni konflikti- Nasilni konflikti (između različitih grupa, država, društava...)

Dalje, nasini konflikti dijele se na:

- Konflikte u kojima se ne koriste oružana sredstva- Oružane konflkte

Dalje, oružani konflikti dijele se na: (lakša podjela) Oružani konflikti: (teža podjela)

- Oružane konflikte niskoga intenziteta - Oni koji nisu rat- Oružane konflikte visokoga intenziteta - Oni koji jesu rat

DIMENZIJE KONFLIKTA

Svi konflikti su multidimenzionalni.

Dimenzije konflikta su:

- Sukobljeni potencijali- Vrsta, širina (rasprostranjenost), intenzitet, dužina trajanja konflikta, sredstva kojim se konflikt

vodi, društvena opravdanost, posljedice.- Saučesnici, pomagači, posrednici.

MOĆ I SILA (DRUŠTVENA MOĆ I DRUŠTVENA SILA)

POJAM MOĆI I SILE:

U najširem smislu moć predstavlja potencijal, postojanje mogućnosti za proizvođenje nekih promjena u prirodi ili društvu. Ukoliko se ne iskaže,moć predstavlja samo kapacitet. Da li će se moć izvršiti i na koji način zavisi od volje i interesa.

Moć predstavlja potencijal, postojanje mogućnosti kapaciteta, resursa za proizvođenje nekih promjena u prirodi i društvu. Moć može biti: prirodna i društvena.

Najprostija stratifikacija društvene moći je njena podjela na individualnu i kolektivnu.

Pod silom se podrazumijeva spoosbnost proizvodnje određenih promjena u prirodi i društvu. Moć se smatra širim pojmom od pojma sila.

Sila je djelatna moć, organizovani segment moći koji djeluje, ispoljava se i manifestuje, ona je sredstvo i izraz moći.

Pojašnjenje: Rijeka koja pod uticajem gravitacije teče ka svome utoku, predstavlja segment prirodne moći. Ali ako se na njenom toku izgradi hidrocentrala, električna energija koju proizvede i provede do potrošača, tada će se moći proizvesti mnogo brže i više materijalnih dobara i zamijeniti određena količina sile ljudskih mišića.

DRUŠTVENA MOĆ I DRUŠTVENA SILA:

Društvenu moć predstavljaju ukupni potenicjali jednog društva, odnosno jedne države: ljudski faktor, kultura, teritorij, prirodni resursi, proizvedena dobra, sposobnost. U skladu sa tim, društvenu silu čini sposobnost određenog društva-države da se na temelju svoje moći, te svojih potencijala, organizuje i proizvodi materijalna dobra, mijenja društvene odnose unutar sebe same i u međudruštvenim odnosima.

Društvena moć je mjera potencijala jednog društva, a društvena sila mjera sposobnosti organizovanja i iskazivanja te moći društva kroz proizvodnju, ekonomiju u cjelini, kroz filozofiju i kulturu, sposobnost i organizaciju za odbranu, pa i ostvarivanje ciljeva mimo granica društva.

Uže posmatrano, pod društvenom silom se podrazumijeva upotreba ili mogućnost upotrebe fizičke prinude.

Uži pojmovi: politička, ekonomska i vojna moć. Politička, ekonomska i vojna sila.

Politika predstavlja moć, sposobnost posredovanja u određenim društvenim odnosima, odnosno, moć uticaja na te odnose.

Politička sila je sposobnost određenog društva, zajednice, države, naroda, nacije ili političkog pokreta, partije da utiče na ukupne društvene i političke procese u određenom vremenu i datom društvu.

Vojna sila je ukupni potencijal koji jedna država odnosno, narod, pokret ili organizacija može da upotrijebi u oružanoj borbi u ostvarivanju svojih interesa.

Ekonomska sila podrazumijeva sposobno proizvođenje materijalnih dobara jednog društva, države, uzimajući u obzir i sve njene postojeće ekonomske potencijale.

TEORIJE O KONFLIKTIMA I RATU

Sun Cu Vu (vojni mislilac drevne Kine koji je živio 500 godina p.n.e. u vrijeme pravljenja Kineskog zida). Pretpostavlja se da je njegovo djelo „Vještina ratovanja“ nastalo krajem 6. vijeka p.n.e., a sam on se smatra autorom najstarije pisane studije o ratu. Na početku knjige stoji: „ Ratna vještina je pitanje života ili smrti države.“.

Za vještinu ratovanja autor veli da je „od životne važnosti po državu“, te da je „stvar života i smrti, put do sigurnosti ili propasti“. U djelu je opisao 5 stalnih faktora ratne vještine: Moralni zakon, Nebo(vrijeme), Zemlja(prostor), Komandant, i Metoda i Disciplina“. Pod „Moralnim zakonom“ se podrazumijeva „potpuna jednodušnost“ naroda i vladara, tj. poslušnost „uz cijenu života“. „Nebo“ podrazumijeva vrijeme kao „noć i dan, hladnoću i vrućinu, i kao godišnje doba“. „Zemlja“ – „odstojanja, velika i mala, otkriveno zemljište i uske prolaze“. „Komandant“ – „otjelotvorenje vrlina mudrosti, iskrenosti, dobrote i tačnosti“. Pod „Metodom i disciplinom“ podrazumijeva ispravnu podjelu vojske na jedinice, „redoslijed dostojanstva među starješinama“, „nadzor nad izdacima“.

Sun Cu kaže da „svako vođenje rata počiva na obmani“, da se samo „munjeviti rat“ isplati, odnosno „neka vaš veliki cilj bude pobjeda, a ne dugotrajni pohodi“. Sun Cu kaže da svako niži u hijerarhiji mora biti poslušan onom višem. Govori i o dobrom ponašanju prema zarobljenicima: „Budite korektni prema zatvorenicima jer se i vi možete naći na mjestu zarobljenika.“ , a za pljačku kaže: „Ako pljačkate jednu zemlju, razdijelite plijen među svojim ljudima, ako osvajate nove teritorije, razdijelite zemljište u korist vojske“. Poznata izreka mu jei: „ Kad tvoja vojska pođe na tuđu teritoriju osiguraj da je tateritorija hrani!“.

Neka od važnijih taktičkih opredjeljenja:

-Mudar general predviđa snadbijevanje svoje vojske na račun neprijatelja;

-Najveći uspjeh ne sastoji se u tome da pobijedimo neprijatelja u svim bitkama, već da otpor neprijatelja savladamo bez borbe;

-Ne opsjedaj utvrđene gradove, ako se ikako može, to izbjegni;

-Pobijediće onaj koji ima vojničkog znanja i kome njegov vladar ne smeta u poslu;

Platon (oko 427-347. p.n.e) grčki filozof, rođen i živio u vrijeme peloponeskih ratova imalo je učestvovao u ratu. Vrlo su značajna Platonova učenja o konfliktima. U njima razaznajemo podjelu sukoba i ratova prema njihovom karakteru na dvije osnovne skupine: Unutrašnje i spoljne. Neprijateljstvo među Helenima, po njemu je „nesloga“ a neprijateljstvo i borba Helena protiv barbara je rat. Prirodno je neprijateljstvo barbara i Helena, a međusobni sukobi Helena jesu posljedica „bolesnog stanja“. U kontekstu rasprava o demokratiji u jednoj državi, Platon razotkriva poseban aspekt „unutrašnjih sukoba“ iz svoga vremena. Uspostava demokratske vlade obično uslijedi pobjedom siromaha, koji „dio protivnika pobiju, druge protjeraju, a sa ostalima ravnopravno podijele vladu i građanska prava...“ Jedan od uzroka „unutrašnjeg“ sukoba jeste sukob na socijalnoj osnovi. Platon pominje i zdravu i nezdravu državu. Nezdravom zemljom , proglašena je ona koja postane mala (nedovoljna da ishrani svoje građane) pa posegne za tuđom zemljom radi proširenja prostora za zemljoradnju i ispašu. Važnim faktorom je smatrao planiranje porodice, koja neće imati više djece nego što im dopušta imetak.

Aristotel, Platonov učenik, napisao djelo „Politika“ (prvi je upotrijebio riječ politika i građanski rat).Po prvi put u filozofiji opisao pojam i uzroke „građanskog rata“. Riječ je o socijalnom sukobu bogatih i siromaha u jednoj državi. Tri su osnovne klase u svakom društvu: siromašni, srednja klasa, klasa bogatih. Kada se desi da srednja klasa,koja je nosilac svakog društva, nestaje, tj. veliki dio ode u siromašne, a malo njih u bogate, onda siromašni napadaju bogate i tada nastaje građanski rat. Još jedan vrlo značajan sud prema kojem „stvarati vojsku od naroda znači stvarati je protiv sebe“. Savjetovao je oligarhiste da svoje sinove, još dok su mladi, poučavaju taktici lake pješadije. Aristotel rat smatra „prirodnom vještinom sticanja“, koju treba koristiti u lovu protiv divljih životinja, ali i u vladanju na ljudima koji su po „prirodi stvoreni da se pokoravaju“.Uzrok ratova vidi u neograničenom rađanju djece, što proizvodi siromaštvo, iz čega izrastaju „pobune i nevaljstva“, zatim neograničeno useljavanje u jednu državu. Međutim i pobuna „zbog sitnih povoda“, kao što su svađe zbog ljubavi ili nasljedstvu mogu biti uzroci ratova. Precizirao je dva načina kojima su se u njegovo vrijeme izvodile promjene državnog uređenja: silom ili obmanom. Važno je navesti i njegov sud da su „izazivači pobuna, po pravilu, oni koji čine državu moćnom“. Stabilnost države je zavisna od „srednje klase“.

Tukidid (oko 460-395 godine p.n.e) je savremenik Peloponeskih ratova (431-404 pne),učesnik i istraživač. Učenik Anaksagore. Za najdetaljniju istoriografsku ocjenu socijalne uloge rata među antičkim misliocima mnogi autori zahvaljuju Tukididu, koji je u svom djelu „Peloponeski rat“ vrlo precizno opisao gotovo 13-godišnji rat između demokratske Atene i aristokratske Sparte. U Sparti sve je bilo podređeno vojničkom životu, žene su rađale djecu, djeca su služila Sparti,a ona slaba bacana su. Atina, koja je bila demokratska država, napala je Spartu iz straha. Mnogo se puta u istoriji dešavalo da slabiji napadaju

jače. Među uzroke ratova ubraja „žestoke potrese“ u zemlji, velike suše i „strašnu glad i teške bolesti“. Najveći razlog autor vidi jer „Atenjani su postajali moćni i zadavali strah Lakedemonjanima, te ih natjerali u rat“. Opšti naziv za rat koristi „nasilje jačeg nad slabijim“. Njegov prijedlog da se ratovi završavaju je „sudbenim putem prema ugovoru“.

Cicero Marcus Tullius je veliki rimski govornik, političar, filozof i pisac.

Kod autora Cicerona nalazimo stanovište da sporove treba rješavati „putem pregovora“.

Apijan je poznat po djelu „Rimski građanski ratovi“. Najznačajniji prikaz događaja unutar rimske države dao je Apijan. Kod njega nalazimo naglašenu sintagmu „građanski rat“. Jednim od uzroka ovih ratova je proglasio borbu za „prevlast i tiraniju“, a s druge strane borbu za „domovinu...“. Kao jedan od glavnih razloga za rat navodi pohlepu. Apijan je dao najznačajniji i epohalan historigorafski prikaz događaja unutar rimske države. Kod njega nalazimo i naglašenu sintagmu građanski rat, oznaku za oružane sukobe u okvirima jedne države koja se do danas zadržala u teoriji i politici.

Tumačenje konflikata i rata:

a) Po etapama u razvoju ljudskog društva i to one koje su nastale u:- Robovlasničkom- Feudalnom- Kapitalističkom sistemu- Savremena tumačenja ratab) Spram mogućih paradigmi u razmatranju fenomena rata i to:- Teološko- Moralističko ili etičko- Prirodno –pravno- Bologističko- Socijal-darvinističko- Rasističko- Geopolitičko- Maltuzijansko- Marksističko- Savremena tumačenja i objašnjenja ratac) U skladu sa pogledima na svijet, filozofijskim i teorijskim pravcima na:- Liberalizam- Socijalizam- Realizam- Idealizam- Strukturalizam- Racionalizam- Republikanizam- Internacionalizam...

Aurelije Augustin (354-430.) hrišćanski je teolog i filozof. Augustin s gnušanjem govori o građanskim ratovima u Rimu: „Još dok je rat ubijao naoružane, mir je klao razoružane“. Dijelom razvrstava ratove na pravedne i nepravedne, istučući princip po kojem je bez obzira na okolnosti, ubistvo čovjeka zločin. Idelani model mira u svijetu moguć bi bio, po autoru, kada ljudi ne bi željeli širiti svoju vladavinu. Kaže da Rimima pravo ubijati, te da je rimska borba protiv Barbara opravdana jer ga napadaju neprijatelji. Čuveno djelo mu je „De civitate Dei“ ili „O državi Božijoj“. Kaže da postoje dva tipa države: Božija i ljudska u kojoj ništanije kako treba.

Ibn Haldun (1332-1406) je arapski političar, diplomata, pjesnik, vojskovođa. Za svoje doba, najcjelovitije tumačenje rata i ratne vještine dao je Ibn Haldun u svom djelu „Muqaddima“. Prepoznao je dvije vrste društava u arapskim prostorima: sjedilčka(građanska) i nomadska(mijenjaju stanište u zavisnosti od potreba). Sjedilačka društva su gradska društva. U nomadskim društvima izražena je assabiyya(krvna veza) i težnja ka kraljevstvu. Ta težnja ka kraljevstvu je težnja ka nacionalnoj državi. Surovost nomadskog načina življenja ih čini „hrabrijim od građana“. Građani odbranu svoga „imetka i života povjeravaju upravljačima i miliciji...Odbacili su oružje, a njihovo oslanjanje na zakone umrtvljuje njihovu hrabrost i snagu otpora“ .Nasuprot sjediocima nomadi „sami brinu za svoju odbranu, nemaju zidina i tvrđava...uvijek nose oružje“.

Rat kao društvena pojava je star koliko i ljudski rod. Pored ekonomskog činioca, Ibn Haldun vidi uzroke ratova vidi u: zlobi, zavisti, odmazdi, borbi za vlast, odnosno otporu otcjepljenju dijela države. Dijeli ratove na osvajačke i odbrambene. Vrste ratova u odnosu na uzroke i ciljeve su:

1) Ratovi izazvani zlobom, zavišću i neprijateljstvom2) Pljačkaški ratovi3) Sveti rat4) Rat protiv otcjepljenja.

Prve dvije vrste jesu nepravedni, a druge dvije pravedni ratovi. U vanjske faktore koji determinišu ishode ratnih sukoba: brojčana snaga armije, količina i kvalitet oružja, broj hrabrih, taktika. Unutrašnji: lukavstvo, trikovi, smišljena propaganda, zauzimanje isturenih tačaka, sposobnost skrivanja i maskiranja.

Assabiyya – izvorište joj je u krvnoj vezi, ona je oblik društvene veze koja u sebi ima nešto više od puke međusobne povezanosti. Cilj kome teži je uspostavljanje kraljevske vlasti, a kraljevska vlast je već oformljena superiornost i nadmoćnost plemena sa najjačom asabijjom, plemenom sa najčvršćom integracijom svojih članova.

Nikolo Makijaveli (1469-1527), Fiorentinski filozof i političar. Bio je u sukobu sa papom Medićijem. Znao je mnogo o Osmanskom carstvu jer je tamobio izaslanik iz svoje države. Oživio je jezuitsku misao da cilj opravdava sredstva. Rat podrazumijeva „posljedicom čovjekove prirode“. Iznosi stav da će „ljudi uvijek biti zli, ako ih neka nužda ne natjera da budu dobri“. Stavovi da vladari nemaju drugog cilja sem da zakonom i ratom, ne birajući sredstva, za sebe i državu stiču korist nazivaju se makijavelizmom. Makijavelizam je negativna konotacija. U djelu „Vladalac“ postoje „dva načina za borbu, jedan je sa zakonima, drugi sa silom“. Prvi je pripisao ljudima, a drugi zvijerima. Smatrajući da čovjek treba biti i

čovjek i zvijer, ističe prednost crkvenih država. Kaže da vladar mora biti čovjek iz vjere. U raspravi o oblicima vojske, Makijaveli navodi 4 vrste vojske: unajmljena, pomoćna, mješovita i svoja(najbolja).

Makijavelizam – termin koji je dobio naziv po italijanskom misliocu Makijaveliju, autoru poznatog djela „Vladalac“ u kome je opisao djelovanje ljudi nezavisno od moralnih i drugih obzira. Označava shvatanje da su ljudi po prirodi kukavice, sebični i nemoralni. Zato je opravdano beskrupulozno manipulisanje njima lukavstvom, obmanama i prijetnjama, kako bi se podigao neki cilj. Osnovni princip je „Cilj opravdava sredstva“.

Hasan Kafija Pruščak (1544-1615/16) rođen u Pruscu BiH, Bošnjak (Bosanski Makijaveli). Jedan je od najznačajnijih mislilaca 16. ,dnosno 17. vijeka u Osmanskom carstvu. Napisao „Temelji mudrosti o uređenju svijeta“. Djelo predstavlja teorijsku i praktičnu misao o politici, državi, vojnoj sili i ratu, protkanu kritikom stanja u tadašnjem Osmanskom carstvu, uz obilje savjeta i formula za uspostavu pravednijeg stanja u državi, na osnovama islamske doktrine i poštivanja šerijatskih kodeksa. Uzrocima slabljenja unutar političkih i vojnih prilika Osmanske države proglasio je: 1) zanemarivanje pravde i vođenje valjane politike jer se državni poslovi ne povjeravaju ljudima sposobnim za njim. 2) nemaran odnos prema savjetovanju, razmjeni mišljenja i planiranju, zbog oholosti i uobraženosti velikaša. 3) indolentnosti i rukovođenju vojskom i upotrebi oružja i ratne opreme za vrijeme borbe s neprijateljem, a uzrok je u tome što se vojnici ne boje starješina. 4) lakomosti na mito i sklonosti ka ženama. Podijelio je ljude na četiri staleža: 1. Određeni za mač 2. Određeni za pero. 3. Za poljoprivredu 4. Zanatstvo. Pišući o sklapanju mira i ugovoru o njemu autor se pozvao na Allahove riječi: „Mir je bolji (od rata), zarati samo kad moraš!“. Rat je tegoban i gorak, a mir sigurnost i sreća. Najveća je greška zaratiti protiv onoga ko želi mir. Dodaje i sljedeće:“ Ako želiš vidjeti kakav je car, pogledaj kakvi su mu ministri!“.

Dante Aligijeri (1265-1321 –italijanski filozof) i Erazmo Roterdamski (1466-1536) protestovali su protiv rata. Po Aligijeriju „djelatnost cjelokupnog inteligenta“ moguće je ostvariti samo „u tišini mira“. Roterdamski je u djelu „Pohvala gluposti“ pisao kako je „raspravljanje silom svojstveno životinjama“, a da rat mogu voditi najbolje „samo najgori razbojnici“.

Hugo Grotius – začetnik teorije međunarodnog prava.

Tomas Mor (1478-1535.) je engleski političar, socijal-utopista. Tomas Mor, predstavnik utopijskog socijalizma, u svom djelu „Utopija“, naširoko je razmatrao idealni tip države, na neki način se nadovezao na Platona. On tu državu locira na ostrvo, tu su ljudi dobri,mnogo rade i vole mir. Ipak, država semora braniti. „Utopljani preziru rat kao nešto zvjersko, iako mu pribjegavaju kud i kamo više no ijedna vrsta zvijeri“. Protivi se ratovima, dijeli ih ina pravedne i nepravedne. Pravedni su ukoliko je zemlja prenaseljena, pa dio stanovništva raseli na najbliže kopno. U slučaj da se urođenici ne slažu sa naseljenjem, opravdan je rat. „Utopija će se braniti vojnički kad bude napadnuta.“ „Utopija će upotrijebiti vojnu silu kada bude prenaseljena.“.

Volter-Fransoa-Mari Arne (1694-1778)

Rat je proglasio čestim uzročnikom gladi i kuge. Označio ga kao „lijepa umjetnost“ koja uništava sve što je plod ljudske ruke i same ljude, izjavio je da dolazi „od mašte tri ili četiri stotine ljudi rasutih po površini ove naše zemaljske kugle pod imenovm vladara ili misionara“.

Imanuel Kant (1724-1804) je pruski filozof(dio današnje Njemačke). U analizi njegovog djela „Vječni mir“, govori se o etičkoj teoriji o ratu. On je proučavao ljudsku istoriju i dokazao je kako su se ljudi oduvijek borili za teritoriju, sem za dvije, a to su: sjeverni pol(na kojem žive samojedi) i ognjena zemlja(jug). Kao ideolog mira i pacifizma, uzroke ratu Kant vidi u prirodnom neprijateljstvu: „Prirodno stanje među ljudima koji žive jedan do drugoga, nije stanje mira, nego naprotiv, ratno stanje...“.Kako bi spriječio neprijateljstvo među ljudima i državama načinio je gradaciju prava:

a) Od ustavab) Preko međunarodnog pravac) Do svjetskog građanskog prava preko kojeg bi bila ostavrena „ideja vječitog mira“.

Ljudi su zli, samo ih ustavno pravo može dovesti u red. O ratu govori kao „tužnom sredstvu od nevolje“. Veliku prepreku „Vječitom miru“ Kant je vidio u postojanju stojaćih vojski u državama iz razloga što „one neprestano prijete ratom“, jer su „uvijek spremne da oružano nastupe“. Pominje i Eskime, narod koji nije nikada ratovao među sobom.

Leibnitz Gittfried (1646-1716) njemački filozof i matematičar ;

Rudolf Steinmetz (1862-1940) holandski sociolog;

Georg Fridrih Hegel (1770-1831) njemački filozof.

Za Lajbnica se kaže da je učio da je „vječiti mir moguć samo na groblju“ dok Štajnmec da „bi dug i vječni mir stvarao od čovjeka isključivo sebično biće bez muškosti, smjelosti, altruizma i hrabrosti...“ Ističe se i De Mestrova tvrdnja da rat pozitivno utiče na nauku i umjetnost, te da narodi dostižu vrhunac svoje veličine samo „poslije dugih i krvavih ratova“. Hegel: „Rat ima to više značenje, da – zahvaljujući njemu...-ostaje održano zdravlje naroda..ili narodi izlaze iz ratova ne samo ojačani, nego, čak narodi u kojima vlada nesuglasica postižu-zahvaljujući vanjskom ratu – unutrašnji mir“.

Tomas Hobs (1588-1679) engleski filozof , djelo „Levijatan“. Levijatan je u prevodu nadljudski čovjek, no to je, zapravo, mitsko čudovište. Simbolički to je država. On svoju teoriju vraća na početak, priznaje da su ljudi zli, ali i da su po rođenju jednaki. Dakle, polazi po pretpostavki da su „ljudi po prirodi jednaki“ , a završava kako je „čovjek čovjeku vuk“ i po tome se može svrstati u autore „bioloških teorija“. Osnovni uzrok nepovjerenja među ljudima Hobs je vidio u prirodnoj jednakosti ljudi, koja zbog želje za posjedovanjem iste stvari koju dvojica istodobno ne mogu imati, dovodi do neprijateljstva među njima. Svađalačkoj čovjekovoj prirodi Hobs je vidio tri uzroka: „prvo, takmičenje; drugo, podozrivost; treće, slava“. Hobs kaže da su ljudi suvereni, no moramo se odreći dijela svog suvereniteta i prenijeti ga na državu.

Po Rusou rat nije izraz „prirodnog stanja“, nego je „upravo posljedica narušavanja ljudske prirode“. Spenser govori o dva tipa društva: vojnom kao nižem i industrijskom kao višem društvu.

Pokušaji da se učenja o konfliktima i ratu i njihovim uzrocima grupišu po svojem karakteru, dovela su do toga da se Darvinovo tumačenje prirodnog odabiranja prenese i na ljudski rod i proglasi: a) socijal darvinistčkim shvatanjem rata b) teorijijom borbe za opstanak.

Među najekstremnije predstavnike socijalnog darvinizma ubrojani su Gumplovič i Štajnmec.

Rasističko učenje o ratu je proglašeno najgrubljom biološkom teorijom o ratu, koja prije svega proizilazi iz ideja o višim i nižim rasama. To podrazumijeva rat kao sredstvo kojim viša rasa poboljšava svoju krv, rasnu čistoću, i uvažavanje isključivo prirodnih svojstava ljudi. Fašistička ideologija je po ovom principu svrstana u teorije o višim i nižim rasama, odnosno u rasnu teoriju o ratu. U tom kontekstu se citira podjela čovječanstva u tri velike grupe:

a) Rase koje utemeljuju kulturu – arijevci (Nijemci) b) Rase koje nose kulturu – Japanci i Kinezi c) Rase koje razaraju kulturu -Židovi i ostali.

Fridrih Niče: (nihilist-poricao je mnogo čega) Upamtiti (1844-1900)

Kod Ničea u djelu „Tako je govorio Zaratustra“ i „Volja za moć“, često nailazimo na kontraverzne stavove. Zaratustra je bio vjerski vođa na prostoru današnjeg Irana. Živo je negdje oko 700 godina p.n.e. Bio je pomalo i progonjen.Naučavao je vjeru dualističke naravi (borba dobra i zla). Čitajući Zaratustru Niče je bio isprovociran da napiše svoj esej „Tako je govorio Zaratustra“. Niče je specifičan jer nije pripadao niti jdnoj školi. Pomalo je i nesretna ličnost jer je 10 godina prije svoje smrti poludio. Uprkos tome, filozofi nisu dali na njega.Niče želi nadčovjeka. On od ljudi tražimnogo više. Iz tog razloganjegova filozofija bilaje zlaopotrebljena. Korištena je za razvoj nacističke teorije. U svom djelu „Volja za moć“ izražava kako se na različite načine iskazuje volja za moć U njoj govori o ratu.Svojim stavovima autor kao rijetko ko drugi veliča rat: „Svoga neprijatelja treba da potražite, svoj rat da vodite, treba da volite mir kao sredstvo za nove ratove...I kratak mir je više nego dug“, ili „Ja vam kažem: dobar rat osvješćuje svaku stvar“. „Svaki mir treba koristiti za novi rat.“ „ U ratu hrabri opstaju, a slabi padaju.“

Karl Fon Klauzovic, pruski general, napisao djelo „O ratu“. Sastoji se iz dva dijela. U prvom su opšti stavovi o prirodi rata i teoriji o ratu, dok se autor u drugom dijelu na moglo bi se reći, najozbiljnij način u istoriji nauke do svog vremena bavi strategijom i taktikom, odnosno borbom. U pokušaju da izbjegne publicističku definiciju rata Klauzevic u vezu dovodi tri pojma: rat, silu i politiku. „Rat je dakle politički akt“, tvrdio je autor, akt koji izaziva samo politički uzrok. To znači da rat nije ništa drugo nego politika koja se vodi sredstvima fizičke sile. I danas je opšteprihvaćena njegova uža definicija po kojoj je „Rat je samo produženje politike drugim, nasilnim sredstvima“. On se pitao takođe šta je cilj rata i odgovorio je: „ Cilj svake zaraćene strane jeste da se neprijatelj potčini svojoj volji.“

Tomas Robert Maltus ???????

Marksistička teorija o konfliktima: Tvorci su joj dva autora Karl Marks i Fridrih Engels. Marks je njemački židov. Rano su se počeli baviti socijalnim pitanjimai teorijom. Njih dvojica tvorci su „Komunističkog manifesta“,knjižice koja govori o potrebi razvoja komunizma. Govore i o tri društvena fenomena: kapitalizmu, socijalizmu i komunizmu. Njihovo osnovno zajedničko stajalište je da kapitalizam kao društveno uređenje ne valja jer je način eksploatacije. Kapitalisti eksploatiraju radnike. Dvije osnovne klase su kapitaistička i radnička. Prema njihovom shvatanju ovakvo stanje treba mijenjati. Najvažnije je ukloniti kapital, a i Marksovo najznačajnije djelo nosi naziv „Kapital“. Treba uništiti kapitalizam u kojem manjina izrabljuje većinu i graditi socijalizam koji će biti prelazni oblik društvenog uređenja ka komunizmu. Komunizam bi, prema tim pretpostavkama trebao biti društvo jednakih, slobodnih ljudi koji svoju volju isvoj rad udružuju sadrugima. Kako rušiti i zašto rušiti kapitalizam? Treba ga rušiti na razne načine jer sredstvima za proizvodnju i viškom kapitala vlada kapitalista. A sredstva za proizvodnju i višak kapitala su samo radnički.To znači da na prelazu u socijalizaradnicimoraju ovladati tim. Ako bude neophodno učiniti treba to diktaturom i revolucijom proletarijata. Engels je bio pruski rezervni oficir . Napisao je djelo „Porijeklo porodice, privatne svojine i države“. U njoj objašnjava na koji način se razvijala ljudska civilizacija počevši od plemena, grupišući se u porodice,a onda je došlo i d izgradnje države. Kaže:“ Država nije ništa drugo nego aparat za eksploataciju...“ Za religju kažu da je to opijum za mase. Njihova teorija bilaje prihvaćena u širokim razmjerama.

Ovoj teoriji kasnije se priključio Lenjin i njegovo djelo je „Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma“ i u njemu kaže:“Vojska kapitalističkih država koju čine radnici nije ništa drugo nego instrument za osvajanje tuđih teritorija i napad na interese druge radničke klase“. Radničke klase se u državama redom moraju boriti za svoja prava. Kada dolazi I svjetski rat, kao imperijalistički, Lenjin je bio u Švajcarskoj u prognanstvu jer su komunističke partije bile zabranjene u mnogim mestima. Potom je Lenjin ilegalno došao u Rusiju. Rusija je bila u ratu sa Njemačkom. Komunisti na čelu sa Lenjinom srušili su vladu, preuzeli vlast, i vrlo brzo, zbog toga što će doći do građanskog rata u Rusiji, komunisti su se podijelili na dvije skupine: boljševike i menjševike. Menjševici su bili protiv toga da se pokrene Oktobarska revolucija oružano, nego da se postepeno proba srušiti vlast. Boljševici željeli su suprotno-oružanu revoluciju. Komunisti su preuzeli vlast, ali je zato Rusija ušla u građanski rat u kojem su se borili crvena armija, koju su formirale nove vlasti, i stara carska vojska. Taj rat ponovo je ojadio Rusiju, ali je ta nova vlada komunistika potpisala sa Njemačkom tzv. Brest-Litovski mir. Ovaj separatni mir potpisan je da se prekine rat između njih,ali je njime Rusija mnogo teritorija izgubila. Nastavljen je građanski rat, razvijena je Rusija kao komunistička zemlja koja gradi socijalizam.Vrlo brzo su oduzete fabrike kapitaistima i dr., napravljeni su kolhozi i solhozi (državna preduzeća, jedna industrijska, a druga poljoprivredna), a država Rusija bila je feudalna, nerazvijena. Dogodilo se da se prva socijalistička reolucija dogodila u Rusiji. Lenjin umire 1924. Neko kaže da je na samrti rekao:“Bilo bi dobro da me neko zamijeni, ali ne bih volio da to bude Staljin“. Ipak na čelo komunističke partije i Rusije dolazi baš Staljin koji će obilježiti prvu polovinu 20. vijeka. On uvodi diktaturu, komunističke partije i svoju ličnu. Da bi se održaona vlasti provodio je teror. U međuvremenu formirana je KOMINTERNA, Staljin je želio da na čelu nje bude Sovjetski savez i Staljin sam. Cilj te partije i SSSR-a bio je prodrijeti na zapad, pomoći komunističkim partijama Zapadne Evrope da dođu na vlast i da se komunizam, odnosno socijalizam proširi skroz do Atlantika. 1939. godine potpisan je sporazum o nenapadanju između Njemačke i SSSR-a, a znali su da će se pobiti. Staljnu je trebalo da pripremi crvenu armiju za odbranu, a Hitleru vrijeme da

se pripremi za napad. Kada je napadnut Sovjetski savez Nijemci su dogurali do Lenjingrada(današnji Petersburg). 1943. održana je Staljngradska operacija(bitka), tu su Nijemci izgubili. Računa se da je to prekretnica II svjetskog rata. Nijemci se nikada nisu oporavili.

PREDAVANJA

Polemologija – naučno istraživanje rata kao društvene pojave, njegovih uzroka , ciljeva i posljedica.

Konflikt možemo prevesti i kao nadmetanje.

Aristotel za čovjeka kažeda je zoon politikon – politička životinja (biće). Čovjek živi i opstaje jedino u okviru zajednice. Interes je određeno ljudsko nastojanje da dosegne cilj. Za to mu je potrebno znanje. „Čovjek je jedino biće koje se razlikuje jer koristi um“.

Interes – čovjek ; Instikt – životinje.

Izbori – političko nadmetanje (ne konflikti)

-ekonomska konkurencija (nadmetanje)

Elementi konflikta: VOLJA1 --- MOĆ 1----INTERES 1 CILJ

VOLJA2----MOĆ2-----INTERES 2

Društvena moć – ukupni kapaciteti jednog društva kojim oni raspolažu (ljudi, prirodna dobra, proizvedene vrijednosti)

Društvena moć NIJE sila (djelatna moć)

Vojna sila – dio društvene sile

Obilježja konflikta: - ko je u konfliktu; - cilj; -sredstva sa kojim raspolažu; - prostor; vrste sukoba; -ishod.

Teorija – predodžba, pretpostavka, teza, hipoteza, dio nauke.

„Ratna vještina je pitanje života ili smrti jedne države“ Sun Cu

Prvi govorio o faktorima rata: - nebo ; -metoda i disciplina – zemlja – komandant

„Nikad ne opsjedajte utvrđene grdove“ Sun Cu

-Karlovački mir 1699 godine (neuspješno osvajanje Beča od Osmanlija – opsada Lenjingrada neuspješna)

Platon – idealistička država

„Sukobi između barbara i Helena – rat“ „Između Helena –nesuglasice“.

„Heleni međusobno ne bi trebali da se sukobe“ „Čuvari čuvaju državu“

Temelj marksističke filozofije – Platonova filozofija, Hegelova (njemačka filozofija)

Prvi upotrebio izraz „komuna“

Aristotel

„Građanski rat – rat među Helenima“

Dao termine politika i građanski rat.

Oblici vladavina: oligarhija, monarhija i demokratija.

Društvo dijeli na 3 klase: siromašne, srednje, visoka (oligarhija)

Navodi uzrok rata: preveliki broj stranaca.

Tukidid – starogrčki istoričar – opisao Peloponeski rat. Uzroci ratova „Slabiji znali napasti jače iz straha“.

Apian „Rimski građanski rat“ – istoričar

Borba Rimskog carstva – borba pravednih protiv nepravednih (barbara)

1552. raspad hrišćanstva

Rimljani palili starogrčku literaturu

Makijaveli „Vladar“ – opisuje uslove i načine i ciljeve prema kojim treba težiti svaki vladar

Hasan Kafija Pruščak „Temelji mudrosti o uređenju svijeta“ – o vrhuncu Otomanskog carstva i propadanja .

Neki pojmovi:

Azil - pravo svake države da na teritoriji pod svojom suverenošću pruži utočište, zaštitu, sigurnost stranim državljanima zbog političkog ili krivičnog progona u njihovoj zemlji i da odbije njihovo izručenje na zahtjev države progonjenog lica. Ne pruža im se , po pravilu, stranim državljanima koji se u svojoj zemlji gone za krivična djela, obično pod uslovom da postoji međunarodni ugovor o pravno pomoći i ekstradiciji. Izručenje političkih krivaca se ne vrši, pa je politički azil postao jedno od osnovnih prava čovjeka prema tački 14. Opšte deklaracije UN o pravima čovjeka iz 1948. Godine.

Amnestija – akt najvišeg organa države vlasti, kojim se izvjesna grupa osoba potpuni ili djelimično oslobađa od krivičnih djela ili drugih pravnih posljedica presude. Masovne amnestije daju se najčešće po završetku ratova kojim države, svojim aktima praštaju, „zaboravljaju“ dezerterstvo, saradnju sa agresorom...

Ambasada – predstavništvo najvišeg nivoa jedne države u drugoj državi, koje se uspostavlja sporazumno nakon međusobnog priznanja dviju država. Štiti interese svoje države i njenih građana u drugoj državi u skladu sa odredbama međunarodnog prava.

Aeroterorizam-bombardovanje gradova i naselja iz zraka u cilju zastrašivanja i demoralisanja civilnog stanovništva.

Distrikt – administrativno-teritorijalna jedinica, oblik političko-teritorijalne organizacije i uređenja teritorija u nekim zemljama sa posebnim nadležnostima i većim ili manjim stepenom autonomnosti i lokalne samouprave.

Ideologija – izraz, oblik određene strukture svijesti i njoj primjerenog djelovanja. Uzdizanje određenih individualnih ili grupnih interesa i ciljeva na razinu najviših opštih vrijednosti.

Kvisling – pežorativan naziv saradnika fašističkih okupatorskih režima. Naziv prema majoru Vidkunu Quislingu, norveškom kolaboracionisiti.

Moć – opšte potencijal, postojanje mogućnosti za proizvođenje nekih promjena u prirodi i društvu. U političkom smislu, mogućnost pojedinca ili neke društvene skupine da ostvaruje svoju volju, ili države da ostvaruje svoje interese.

Rat – kompleksan intenezivan i masovan sukob država, vojno političkih saveza ili društvenih snaga unutar jedne zemlje u kojem se masovno i organizovano primjenjuje oružana sila i vodi oružana borba radi ostvarivanja određenih političkih, ekonomskih i vojnih ciljeva, država, naroda itd.

Interes – pridavanje pažnje, koju jedna osoba posvećuje jednoj stvari, objektu ili drugoj osobi.

Kolaboracionist – osoba koja izdajući interese vlastite države saradjuje sa okupatorom. Termin francuskog porijekla nastao početkom II svj rata kao naziv za saradnike fašista.

Barbarizam – velika epoha prvobitne zajednice. Stari Grci i Rimljani, kao kulturni narodi svoje epohe, smatrali su barbarima sve neheleneske i nerimske narode, osobito sjeverne narote. Sinonim za primitivan, nekultura, neuljudan, divljaštvo.

Karlovački mir – potpisan 1699. U Sremskim Karlovcima, današnja Vojvodina, na završetku austro-osmanlijskog rata u kojem su Osmanlije poražene.

Nacizam ili nacional socijalizam – politička ideologija nastala u njemačkoj političkoj partiji NSDAP i njenom partijskom programu 24. Februara 1920. Nacizam je bio državna ideologija do dolaska NSDAP na vlast 1933. Do vojnog poraza njemačke 1945.

Rimsko carstvo je naziv za rimsku državu poslije reformi koje je sproveo Oktavijan August u posljednje 3 decenije prvog vijeka prije Hrista. Rimsko carstvo je upravljalo svim helenističkim državama na Sredozemlju kao i Keltskim na sjeveru Evrope. Naziv je otišao u istoriju 6. Avgusta 1806. godine kada ga se voljom Napoleona odrekao Franjo II.

Makijavelizam – termin koji je dobio naziv po italijanskom misliocu Makijaveliju, autoru djela „Vladalac“ u kome je opisao djelovanje ljudi nezavisno od moralnih i drugih obzira. Makijavelizam označava shvatanje da su ljudi po prirodi kukavice, sebični i nemoralni. Zato je opravdano manipulisanje njima lukavstvom, obmanom, prijetnjama kako bi se postigao neki cilj. Osnovni princip Makijavelizma je „Cilj opravdava sredstvo“.