Zdravstvena Psihologija Nastavni Tekstovi Havelka

8/20/2019 Zdravstvena Psihologija Nastavni Tekstovi Havelka

1/328

1

Zdravstveno

veleučilište

ZDRAVSTVENA PSIHOLOGIJA

(nastavni tekstovi)

Mladen Havelka

8/20/2019 Zdravstvena Psihologija Nastavni Tekstovi Havelka

2/328

2

Uvodna riječ 

Sveukupne uspješnost zdravstvene zaštite zbir je pojedinačne uspješnosti

svakog zdravstvenog djelatnika. Koliko su oni sami svladali znanja o složenosti

čimbenika koji zajednički djeluju na zdravlje i usvojili vještine kojima na te čimbenike

mogu utjecati, toliko će biti kvalitetnija i ukupna zdravstvena zaštita u nekom društvu.

Suvremeni pristup zdravlju jednaku važnost pridaje i biološkim i psihološkim i

socijalnim vidovima zdravlja. Zbog toga je za pružanje kvalitetne zdravstvene zaštite,

uz dobro poznavanje biomedicinskih znanja i vještina, nužno i dobro poznavanje

teorija, metode i tehnika s područ ja psihologije i srodnih znanosti. Sva ta znanja

mogu korisno poslužiti za unapređenje kvalitete preventivnih, dijagnostičkih,

terapijskih i rehabilitacijskih postupaka.

Spoznaje o važnosti međuodnosa bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika

i njihova zajedničkog utjecaja na zdravlje, posljednjih tridesetak godina proširile su

područ ja stručnog i znanstvenog zanimanja za sve vidove zdravlja i potakle razvoj

novih znanstvenih područ ja koja se uključuju u problematiku zdravlja i bolesti.

Jedno od njih je i područ je zdravstvene psihologije.

Zdravstvena psihologija je dio psihologije koji se bavi proučavanjem utjecaja

psihičkih stanja na nastanak, tijek i ishod bolesti, načinima ponašanja vezanim uz

zdravlje, načinima sučeljavanja s bolešću, kao i primjenom psiholoških znanja i

vještina u svakodnevnoj zdravstvenoj praksi, a u cilju humanizacije odnosa u

zdravstvu i povećanja ukupne učinkovitosti zdravstvene prakse. Zdravstvena

psihologija nastoji ukazati na značaj psihosocijalnih vidova zdravlja i bolesti i na

mogućnosti primjene psiholoških znanja i vještina u dijagnostici, liječenju i oporavku

od bolesti.

Poznavanje zdravstvene psihologije u današnje vrijeme, u kojem je značajno produžen životni vijek i u kojem kvaliteta života postaje značajniji cilj od samog

izostanka ili izlječenja bolesti, postaje jednako toliko važno kao i poznavanje

bioloških, fizioloških, patoloških i drugih organskih vidova zdravlja i bolesti.

Vjerujemo da će sadržaji ovog udžbenika biti korisni svima koji svakodnevno

pružaju zdravstvenu zaštitu, skrb i njegu, ali da će biti zanimljivi onima koji svojim

razumijevanjem i podrškom mogu humanizirati i unaprijediti kvalitetu života oboljelih

ljudi.  Autor 

8/20/2019 Zdravstvena Psihologija Nastavni Tekstovi Havelka

3/328

3

S A D R Ž A J:

Predgovor

Poglavlje 1: Biopsihosocijalne osnove zdravlja

Poglavlje 2: Zdravstvena psihologija

Poglavlje 3: Zdravstveno ponašanje

Poglavlje 4: Stres

Poglavlje 5: Psihološki vidovi teških bolesti

Poglavlje 6: Psihološke teškoće bolesnika u bolnici

Poglavlje 7: Somatopsihologija i psihologija rehabilitacije

Poglavlje 8: Psihološki vidovi trudnoće i porođaja

Poglavlje 9: Biopsihosocijalni pristup boli

Poglavlje 10 : Psihološke pojavnosti smrtonosnih bolesti

Kazalo pojmova

Literatura

8/20/2019 Zdravstvena Psihologija Nastavni Tekstovi Havelka

4/328

4

POGLAVLJE 1

BIOPSIHOSOCIJALNE OSNOVE ZDRAVLJA I BOLESTI

TJELESNO I PSIHI Č KO - JEDINSTVO ILI RAZLI Č ITOST ?

U pojedinim povijesnim razdobljima na odnos duha i tijela gledalo se na

različite načine. Od potpunog jedinstva do potpune različitosti .

Pretpostavka da bolesti nisu isključivo poremećaji na razini stanica, tkiva i

organa, već cjelovita stanja organizma u kojima jednaku važnost, uz biološke, imaju i

psihološki i socijalni čimbenici, stara je gotovo kao i pisana povijest čovječanstva.

STARI VIJEK

Najranije sustavne zapise o odnosu duha i tijela,

nalazimo u razdoblju od 500 do 300 godine pr. Kr. u djelima

starih gr čkih filozofa. Hipokrat se (oko 500 godine pr. Kr.),

zalaže se za cjeloviti pristupa zdravlju, smatrajući da zdravlje

ovisi o ispravnom omjeru pojedinih tjelesnih tekućina koje, kada su u međusobnom skladu i u skladu s prirodom,

osiguravaju dobro zdravlje, dok njihov nesklad dovodi do

bolesti (Sarafino, 2005.).

To su već  bile rane naznake suvremenog

biopsihosocijalnog modela bolesti. Iako je i on konceptualno bio dualistički a ne

integralni pristup odnosu duha i tijela, ipak se ljudskom ponašanju pridavao značajan

utjecaj na zdravlje i liječenja bolesti. Humoralni balans, koji se smatrao najvažnijim činiocem zdravlja, mogao se postići pravilnim ponašanjem, pravilnom prehranom,

korištenjem prirodnih pripravaka, izbjegavanja fizičkih napora i sl. Uloga liječnika pri

tome je bila pomoći savjetima usmjerenim ponovnoj uspostavi zdravlja tj. biti

medijator između prirode i bolesnika (Stone, 1979).

Osnovna razlika takvog i kasnijih pristupa zdravlju, bila je u naglašavanju

važnosti samoaktivnosti bolesnika u sučeljavanju s bolešću. U tim prvim

pretpostavkama višestrukog djelovanja raznih činilaca na zdravlje, već nailazimo na

prapočetak cjelovitog pristupa zdravlju, pristupa prema kojem pojedinac mora

Hipokrat 

8/20/2019 Zdravstvena Psihologija Nastavni Tekstovi Havelka

5/328

5

preuzeti odgovornosti za vlastito zdravlje. Sukladno tom načelu Demokrit kaže da

 „ljudi koji mole za svoje dobro zdravlje na shvać aju da oni sami imaju kontrolu nad

njim“. (Stone i sur.,1979).

Cjeloviti pristup bolesniku u kojem je važnije bila osoba bolesnika, a ne sama

bolest, kasnije se postupno gasio i bio zanemaren nekoliko stoljeća, da bi se

sredinom dvadesetog stoljeća ponovno počela jače naglašavati njegova važnost.

Shvaćanje bolesti kao posljedice međuodnosa

brojnih činilaca, koje počinje s Hipokratom, nastavlja

razvijati drugi utjecajni liječnik starog vijeka – Claudius

Galen (130 – 200 pr.Kr.), također Grk koji je djelovao u

Rimu kao liječnik rimskih careva. Galen se također zalaže

za tumačenje bolesti kao posljedice nesklada između

osnovnih tjelesnih tekućina, a kao postupak liječenja

predlaže postupak ponovne uspostave tjelesnog sklada,

što je i dalje održavanje načela individualnog, cjelovitog

pristup svakom bolesniku. Izravna posljedica takvog pristupa bila je nužnost dobrog

poznavanja pojedinog bolesnika, njegovih osobina, njegovih obiteljskih odnosa,

uvjeta života, navika, ponašanja i drugih obilježja, jer je to bio jedini način da se

propiše i individualno usmjerena terapija. Potreba da terapija bude individualizirana i

„usmjerena bolesniku“ bila je ključno načelo liječenja. Nastojanje da se kod oboljelog

ponovno uspostavi izgubljeni sklad (harmonija, homeostaza), nužno je uključivalo

skrb za sklad tijela i duha. No, pod utjecajem kasnijih spoznaja stečenih anatomskim

proučavanjima leševa životinja, Galena sve više počinje zanimati utjecaj vidljivih

oštećenja organa i tkiva na nastanak bolesti. Obavljajući anatomska proučavanja,

Galen je stekao dojam da je većina tjelesnih bolesti povezana sa konkretnom

ozljedom ili patološkim procesom na pojedinim organima, tj. da različite organske promjene izazivaju i različite tjelesne bolesti. Zastupao je mišljenje da nema bolesti

bez vidljivih poremećaja u pojedinim dijelovima tijela. Takvo mišljenje o izravnoj

povezanosti poremećaja u radu pojedinih organa i nastanka bolesti, usmjerilo je

pozornost ka proučavanju ljudskog tijela, te dovelo do prvih anatomskih prikaza

pojedinih tjelesnih organa i drugih značajnih spoznaja o njegovoj građi i funkcijama.

Claudius Galen

8/20/2019 Zdravstvena Psihologija Nastavni Tekstovi Havelka

6/328

6

SREDNJI VIJEK

Iako su se mnoge Galenove postavke pokazale pogrešnim, značaj njegove

uloge u medicini starog vijeka i prihvaćanje Galenovog učenja od strane Katoličke

crkve, obilježilo je sveukupnu srednjevjekovnu medicinu. No, dogmatsko prihvaćanje

Galenovih postavki o funkcioniranju ljudskog tijela utjecalo je na višestoljetni zastoja

u anatomskim proučavanjima. Stoljećima zabranjene sekcija na ljudskim leševima,

tom je zastoju značajno doprinijela. Ipak, nije se radilo o općem zastoju svih

pokušaja da se funkcije ljudskog tijela bolje shvate i razumiju. Umjesto proučavanja

ljudskog tijela intenzivno su se proučavali medicinski spisi antičkih i arapskih liječnika

i sistematizirala postojeća građa o bolestima i načinima njihova liječenja. Zato je

tvrdnja da je u srednjem vijeku došlo do općeg zastoja razvoja medicine samo djelomično točna, jer su upravo redovnici u samostanima održavali i širili tekovine

antičke medicine.

Od propasti Zapadnog Rimskog carstva u 5. stoljeću, pa sve do pojave

renesanse u 15. stoljeću – bilo je izvjesnog napretka i u medicini i