HEGEL- OSNOVNE CRTE FILOZOFIJE PRAVA

Za helga država- politička zajednica- nije puka instrumentalna cjelina koju je smislio čovjekov praktični um u svrhu postizanja individualno usmjerenih ciljeva. Iako uključuje elemente „subjektivne slobode“ (koju smatra glavnim dostignućem suvremenog društva), Hegel promatra državu kao etičku cjelinu čiji su ciljevi ukorijenjeni u mreži interpersonalnih odnosa koji nadilaze želje bilo kojeg pojedinca.

Ta etička priroda društvene egzistencije ima prema Hegelu 3 „momenta“. Čiji skup obuhvaća mnogoliku prirodu ljudskog života. To su obitelj, građansko društvo i država. Svaki je od njih mreža ljudskih odnosa organizirana prema različitom principu, a dijalektički odnos među njima daje puno značenje bogatstvu ljudskog života. Osoba kojoj nedostaje bilo koji od ta tri odnosa u velikoj je mjrei ištećena u svojoj kakvoći ljudskog bića.

Obitelj je vrsta ljudskog odnosa koja se zasniva na pratikularističkom altruizmu: spremnosti da se ne djeluje u vlastitom interesu, već za dobro drugih članova obitelji. Pri skrbi za prehranu i odgoj djece ili pak dobrobit ostarjelih roditelja djelovanje nije određeno vlastitim interesom, već spremnošću- koja je u društvenim običajima posvećena kao obveza- da se učini dobro drugome. Taj je odnos međutim, ograničen na određenu skupinu ljudi te je stoga njegov altruizam strogo omeđen.

Drugi moment međuljudskih odnosa Hegel naziva „građanskim društvom“ i to je sfera univerzalnog egoizma: pojedinac se dovodi u odnos sa svim drugim ljudskim bićima na osnovi vlastitih interesa. On te interese pokušava maksimalizirati pa stoga interese svih drugih ljudskih bića promatra kao puko sredstvo za postizanje svog cilja. Sfera građanskog društva je stoga specifična scena ekonomske aktivnosti, budući da pojedinac koji se bavi npr. trgovinom , to ne radi zato da bi osigurao životne uvjete drugima, već koristi potrebe koje osjeća u drugima kao sredstvo kojim će zadovoljiti vlastite potrebe. Privatno vlasništvo je vanjska oznaka statusa pojedinca u društvu- vlasništvo je objektivizacija egzistencije pojedinca pred drugima. Hegelova politička filozofija stoga povlači za sobom široku raspodjelu privatnog vlasništva i on uviđa da bi pojava vrlo rasprostranjenog siromaštva u suvremenom društvu mogla potkopati djelotvornost strukture koji predlaže.

Da bi se zajamčilo ispravno djelovanje tržišta, potreban je sustav pravila i univerzalnih principa (npr. ugovorene mjere za težinu i veličinu), što dovodi do razvoja zakona i sudova koji su u mogućnosti nametnuti ta pravila. Taj mehanizam građanskog društva Heleg naziva „vanjskom državom“. On je u potpunosti svjestan toga da je moderna politička misao od Hobbesa i Lockea nadalje „vanjsku državu“poistovjetila s državom uopće i time političku obvezu ukorijenila u racionalnom vlastitom interesu.

Međutim, treći moment, sama država, prema Hegelu ne može biti zasnovana na pukom interesu pojedinca: jer kako je moguće na osnovi takvog interesa legitimirati poziv na oružje koje bi život građanimamoglo dovesti do opasnosti? (Hegel je svjestan da to predstavlja slabu točku u Hobbesovom pokušaju da političku obvezu zasnuje na osobnom interesu pojedinca.) Stoga postavlja državu kao utemeljenu na univerzalnom altruizmu. U sklopu dijalektičke strukture Hegeleove misli to također znači da je država sinteza konstitutivnih elemenata obitelji i građanskog društva. S jedne je strane država analgona obitelji po tome što se od građanina očekuje u vlastitom interesu, već na način koji će promicati dobrobit drugih: da plaća porez, služi u vojsci itd. Ti se postupci mogu

opravdati i legitimirati u kontekstu solidarnosti s drugim članovima onoga što tako postaje političko tijelo.

S druge strane, država integrira u svoju strukturu univerzalni element građanskog društva i ta sinteza stvara svijest o građanstvu koja se temelji na univerzalnim kriterijima: „To je dio odgoja, dio mišljenja kao svijesti o pojedinačnome u obliku univerzalnoga, da se „ja“ počinje shvačati kao univerzalna osoba u kojoj su svi istovjetni. Čovjek se smatra čovjekom po samoj svojoj čovječnosti, a ne zbog toga što je Židov, katolik, protestant, Nijemac, Talijan itd.)“

Hegel potvrđuje javnu prirodu države, a ipak privatna i javna sfera nisu sasvim odvojene jedn aod druge kao što su u Aristotelovoj podjeli na oikos i polis: u suvremenom društvu čovjek mora izaći na kraj i sa sovjim privatnim odnosima i s javnom sferom, budući da je istodobno bourgeois i citoyen. Politička sloboda predstavlja delikatnu ravnotežu koaj proistječe iz tih kontradiktornih, a ipak naposljetku integriranih usmjerenja. Ta je integracija po Hegelu moguća jedino u suvremenoj državi, kojalegitimira sferu autonomije subjektivne volje. Antički polis, s druge strane, zbog svoje neposredne politizacije privatnih stari (uključujući i vjeru) nije imao takvu autonomnu sferu. Suprotno tome, suvremena politička filozofija od Hobbesa je nadalje nastojala analizirati javnu sferu u kontekstu osobnog interesa pojedinca i stoga nije, kako smatra Hegel, stigla dalje od „građanskog društva“. Opseg i konačno samo-uništenje te vladavine neobuzdanog egoističnog individualizma za Hegela su postali očiti u „vladavini terora“ Francuske revolucije.

Hegel zatim formalno institucionalizira međusobno djelovanje tih sila u političkom ustrojstvu suvremene države kakvo je zamislio u Filozofiji prava. Različiti interesi građanskog društva izražavaju se u korporacijama i „staleškoj skupštini“, koje predstavljaju okupljene interese različitih elemenata građanskog društva. Ipak, Hegel odbacuje svaku republikansku ideju parlamentarne suverenosti, budući da se boji da bi se ona mogla pretvoriti u tiraniju zasebnih interesa. Vlast „staleške skupštine“ ograničenaje vlašću profesionalne građanske službe („univerzalne klase“ u Hegelovoj terminologiji). Svrha te klase, kao i Platonovih čuvara, jest promicanje interesa države: ona je otvorena za sve građane na osnovi sposobnosti i obrazovanja, a stalna plaća trebala bi biti cjepivo za njezine pripadnike protiv iskušenja građanskog društva- što je za rane devedesete godine 19.st. bio inovativan prijedlog.

Međutim, dok bi Platonovi čuvari vršili apsolutnu vlast nad društvom kojemu bi inače nedostajala politička struktura, Hegelova „univerzalna klasa“ djeluje unutar sistema u kojemu zasebni interesi nalaze svoj legitimni izraz u autonomnim korporacijama i „staleškoj skupštini“. Štoviše, cijelom tom političkom strukturom predsjeda nasljedni monarh, koji simbolizira ideju da se država temelji na subjektivnoj volji, budući da je monarhova potvrda zakona ono što im daje formalnu valjanost. Ali monarhova vlast je izrazito ograničena te predstavlja puki simbol jedinstva političkog tijela u jedinstvenoj formalnoj volji, čija je funkcija da potvrđuje već donijete odluke skupštine i javnih službenika. (Enciklopedija političke misli)

OBJEKTIVNI DUH. Na tom stupnju razvoja ispoljava se mogućnost i zbiljnost prava. Tu se pojedinac pojavljuje kao svoja posebnost ili ličnot, po čemu je svjestan da prava koja ima on imaju i drugi pojedinci, pa se stoga, na osnovi te svijesti, ponaša tako da druge ne prikrati u njihovim pravima.

Ukoliko bi što učinio protiv rava drugih, tada bi kazna bila njegovo pravo, jer njemu se vraća ono što je učinio u drugima, ili, pravo se uspostavlja ondje gdje je bilo umanjeno ili ukinuto.

Prema Hegelovu shvaćanju pojedinci se udružuju na osnovi ugovora i tako oblikuju zajednicu, državu, u kojoj svatko vidi svoju ličnu sigurnost i zagarantirano pravo na privatnu imovinu. Država kao opća volja uvodi pravo kazne da bi odgovorila svojim obvezama prema svim pojedincima i trajno osigurala pravednost.

Na osnovi morala određuje se način djelovanja i odnosa među pojedinim voljama, tako da se na tom području nalazi mogučnost reguliranja eventualnih suprotnosti. U granicama tih odredbi volja je slobodna. Taj oblik refleksivnog odnosa, u kojemu je bitna dužnost iz razložnosti djelovanja, Hegel naziva moralitet, a to se razlikuje od ćudorednosti, koja obuhvaća porodicu, građansko društvo i državu. Pojam moralnoga se mora shvatiti u širem smislu, u kojem ne znači samo moralno dobro. Moralno ima značenje određenja volje, ukoliko se nalazi u unutrašnjosti volje.

Ćudorednost je za Hegela završetak objektivnog duha, tj. Sama istina subjektivnog i objektivnog duha. Bitan je odnos subjektivne slobode i opće zbiljnosti, koja se zasniva na određenim principima. Hegelov pojam ćudorednosti ima sličnosti s onim što bi se danas zvalo „konkretni red“,a to je država. U daljnjem odnosu ćudoredni je duh sadržan kao brak i porodica, a mnoštvo porodica čini građansko društvo. U društvu je svaki pojedinac usmjeren na samog sebe, sam je sebi svrha, a državi je svrha cjelina. Tu je izražena bitna razlika između države i društva. Da bi država svoju ulogu izvršila, služi se pravnim sistemom u kojemu ima svoje određenje. Država je zbiljnost ćudoredne ideje; država prema državi odnosi se kao pojedinac. ( Bošnjakova povijest filozofije, 3.sv.)

+ Hrestomatija, poglavlje o filozofiji politike

+ skripta za socijalnu i politiku