UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET U TUZLI

ODSJEK: Filozofija-Sociologija

TEMA : Značajne bitke Drugog svjetskog rata

MENTOR: Alen Salihović STUDENT: Erna Kovačević

Tuzla, maj. 2015

1

UVOD

Drugi svjetski rat - međunarodni je sukob koji je izbio 21 godinu nakon Prvog svjetskog rata. Vođen je na tri kontinenta i na svim svjetskim okeanima, a u njemu su sudjelovale gotovo sve države koje su tada postojale. Glavni uzrok drugog svjetskog rata nalazi se u volji Hitlerove Njemačke  da poništi geopolitički negativne posljedice Prvog svjetskog rata i osigura globalnu prevlast Njemačke.Japan je s Dalekog Istoka  htio istisnuti Britaniju, Nizozemsku i Sjedinjene Američke Države i sam zagospodariti "svojim dijelom svijeta". Italija se pridružila Silama Osovine  zbog ideološke bliskosti i vanjskopolitičkih sukoba sa Velikom Britanijom Hitlerov NSDAP na vlast u Njemačkoj stigao nakon demokratskih izbora 1933.god. Popularnost stranke porasla je zbog njezinih odluka o prekidu poštovanja Versajskog ugovora koji je ograničio njemačku vojnu i gospodarsku moć, o poticanju antikomunizma. Sve to poticalo je na narod da razmisli o njemačkom identitetu i superiornosti, što je bio jedan od glavnih motiva za početak rata, jer su nacisti tražili priključenje zemalja za koje su tvrdili da pripadaju Njemačkoj.

Japansko carstvo je 1930-ih bilo pod utjecajem militarizma japanskih vojnih i mornaričkih zapovjednika koji su željeli da Japan postane svjetska kolonijalna sila. Japanske invazije počele su 1931. kada su ušli u  Mandžuriju, a nastavile su se 1937.njihovim ulaskom uu Kinu. Za vrijeme invazije pomoć Kini slale su  SAD I Velika Britanija, što je na kraju prisililo Japan ili na odustajanje od osvajanja Kine ili na pronalaženje novih resursa. Japan se tada suočio sa problemima povlačenja iz Kine, razvijanja vlastitih resursa, potpisivanja sporazuma, kupovanja resursa negdje drugdje ili ulaska u rat da bi dobio ono što mu je potrebno. Japan se od svega toga odlučio za rat, pod velikim utjecajem Hitlerove Njemačke i počeo se za taj veliki rat protiv Velike Britanije, a po potrebi i protiv SAD. Budući da se tada vjerovalo da  SAD  neće ući u rat, Japan je imao prostora za osvajanja na Pacifiku. No nakon napada na Pearl Harbor 7.prosinca 1941. i njemačkog objavljivanja rata SAD-u 11. prosinca 1941. Amerikanci su ušli u rat.

2

ZNAČAJNE BITKE U DRUGOM SVJETSKOM RATU

1.Bjelovarski ustanak - povijesni je događaj, koji se dogodio početkom travnja 1941godine, kada je u Bjelovaru okolici došlo do pobune protiv jugoslavenske vlasti i proglašena je hrvatska država.

Pobuna u Bjelovaru

Prije zore 8. aprila pukovnija se vraćala prema Bjelovaru. U Severinu pridružila joj se 40. pukovnija s pričuvnim poručnikom Leopoldom Supančićem. Došavši rano ujutro u Bjelovar, prvo su poslali izvidnicu. Njih su napali srpski žandari na čelu s potpukovnikom Đurićem iz stožera 4. armije jugoslavenske vojske sa sjedištem u Bjelovaru. Ubijena su tri hrvatska vojnika: Milan Devčić i Mato Haniš, dok je Pavao Rogović nakon dva dana umro u bolnici. Dva su hrvatska vojnika ranjena. Građani su se pridružili pobuni. Tokom dana 8. aprila vojnici 108. pukovnije i građani zarobili su nekoliko stotina jugoslavenskih, većinom srpskih vojnika i oko 100 časnika i dočasnika. Nitko nije poginuo. Dio njih pobjegli su u selo Narta kod Bjelovara gdje se formirala srpska jedinica. U Starim Plavnicama kraj Bjelovara Martin Cinkoš proglasio je okupljenim vojnicima i građanima Hrvatsku Državu. Nakon toga je vojska ušla u Bjelovar oko 17 sati, “burno pozdravljena od građanstva u moru zastava i oduševljenja”. U Bjelovaru je s balkona Gradskog poglavarstva gradonačelnik Julike Makanec proglasio je u 18 sati, 8. aprila 1941. “uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske”, što su okupljeni burno pozdravili. Bio je to, kako je kasnije naveo gradonačelnik Makanec, prvi grad na prostoru Kraljevine Jugoslavije u kojem su Hrvati odbili biti njezin dio, preuzeli vlast i proglasili svoju državu. Vijest se proširila, što dovodi do raspada jugoslavenske vojske na prostoru od Vraždina do Suhopolja.. Srpski vojnici i četnici protive se tome i 9. travnja 1941. godine u Bjelovaru i okolici ubijaju 6 hrvatskih civila, među kojima je i maloljetni gimnazijalac Milan Bačani. U okolici Koprivnice II. konjanički puk "Car Dušan Silni" kojeg su činili srpski vojnici sukobio se s Nijemcima i nakon poraza povlačio se prema Bjelovaru s ciljem, da uguši Bjelovarski ustanak. U Peterancu  su ubili 5 Hrvata. Došli su u Donje Moste 10. aprila 1941. godine, koji je imao većinsko hrvatsko stanovništvo. U selu su bili nenaoružani seljaci. Mladi muškarci su već prije mobilizirani i otišli iz sela. Vojnici konjaničkog puka ubili su 11 hrvatskih seljaka u Donjim Mostima i u Kapeli, gdje su odveli dio zarobljenih.Krenuli su dalje prema Bjelovaru. U međuvremenu, njemački vojnici zauzeli su Bjelovar i dočekali su s tenkovima konjički puk u predgrađu Bjelovara te ih porazili i prisilili na predaju. Zarobljen je konjanički major Nikola Hrgović iz Bjelovara, srpske nacionalnosti, kojem je suđeno, ali je oslobođen zbog manjka dokaza. Do 25. aprila 1941. godine poginulo je 27 ljudi na područja grada Bjelovara (5 žena i 5 djece) i 72 ljudi na području kotara Bjelovar (14 žena i 12 djece). Gotovo svi su bili hrvatske nacionalnosti.

3

2.Travanjski rat – vođen  6. I 17. Aprila 1941 između  Njemačke Italije, Mađarske i Bugarske  i Kraljevine Jugoslavije. Odluku o napadu na Jugoslaviju donio je Adolf Hitler 27. marta, nakon državnog udara u Beogradu. Vojska Kraljevine Jugoslavije bila pod zapovjedništvom pretežno srpskog časničkog kadra. Glavni stožer nastojao ponoviti taktiku iz  1. Svjetskog rata kada je stvoren tzv. solunski front gdje je srbijanska vojska dobivala obilatu vojnu i logističku pomoć Antante. Zapadni dijelovi Kraljevine Jugoslavije trebali su biti žrtvovani. U travanjskom ratu takva taktika doživjela je potpuni neuspjeh. Prvoga dana rata 6. Aprila. zrakoplovi Luftwaffe žestoko su bombardirali Beograd, pri čemu je život izgubilo od 2000 do 4000 civila. Otpor Kraljevskog jugoslavenskog zrakoplovstva bio je prilično neučinkovit iako je u njegovu sastavu bilo i naprednih lovačkih zrakoplova. Nekoliko jugoslavenskih bombardera izvršilo je napade na ciljeve u Austriji i Mađarskoj te na Zadar i Albaniju, ali takve sporadične akcije nisu značajnije utjecale na tijek ratnih zbivanja. Werhmacht je s lakoćom osvojio prostor Makedonije brzim tenkovskim prodorom i time spriječio stvaranje nekog novog solunskog fronta. Njemački prodor zatim se usmjerio na sjever Grčke gdje su udružene njemačke, bugarske i talijanske snage krenule u konačno osvajanje te države. Prodor jugoslavenske vojske u Albaniju nije omogućio izbijanje na Jadran, te je također bio neuspješan iako je zauzet dio sjeverne Albanije. U invaziji na Kraljevinu Jugoslaviju sudjelovale su oružane snage Italije i Mađarske. Rumunjska i Bugarska  nisu izravno sudjelovale u napadu, ali su pružale logističku potporu ustupanjem baza i dopuštanjem razmještanja njemačkih postrojbi na svom teritoriju.Ratna mornarica Kraljevine Jugoslavije također nije niti pokušavala pružiti otpor Talijanima iako je imala na raspolaganju hidroavione, razarače, podmornice i niz manjih plovnih jedinica. Kad je pala jugoslavenska pomorska baza u Boki kotorskoj jedini čin otpora bilo je samouništenje u razarača Zagreba pri čemu je život izgubilo nekoliko pomorskih časnika. Nekoliko manjih plovnih jedinica uspjeli su pobjeći prije zarobljavanja te su se pridružili britanskim snagama. Hrvati u Kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci držali su se prilično pasivno ili su otkazali poslušnost kad je proglašena NDH. Neki piloti Hrvati su prebjegli Nijemcima Za vrijeme rata, 10. prila 1941. proglašena je u Zagrebu Nezavisna Država Hrvatska. Rat je završen potpisivanjem kapitulacije 17. aprila. Kralj Petar II Karađorđević i jugoslavenska vlada otišli su u emigraciju još 14. aprila, Njemačke vojne snage imale su veoma male gubitke, nešto manje od 200 ubijenih i nestalih, te 50 uništenih zrakoplova.

3.Operacija Jugoistočna Hrvatska - bila je vojna operacija Sila Osovina protiv ustanika u NDH-a na prostoru Istočne Bosne . Za oružane snage NDH operacija je imala naziv Operacija Romanija dok je u poslijeratnoj historiografiji komunističke Jugoslavije operacija bila zvana Druga neprijateljska ofenziva. Krajem januara 1942. godine, Prva proleterska brigada  se na Romaniji  našla opkoljena jakim njemačkim snagama. Štab brigade donosi odluku o izvršenju opasnog, ali jedino mogućeg pokreta. Trebalo je proći pored Sarajeva, preko Igmana, prema oslobođenoj Foči Igmanski marš je izveden noću između 27. i 28.januara, po dubokom snijegu i velikoj hladnoći. Taj marš prema jugoslavenskim pričama postaje legenda, a četrdeset teško promrzlih boraca prebačeno je na liječenje u Foču, gdje su podnijeli nadljudske bolove amputiranja promrzlih dijelova tijela bez narkoze.

4

4.Bitka za Kupres- je bila bitka koja se odigravala od 28. Jula do 20. Avgusta  na području NDH-a. Snage jugoslavenskih partizana su tom prilikom pokušale uništiti ustaško- domobrnske snage u Kupresu. Oko 600 pripadnika 3. bojne Crne legije pod vodstvom bojnika Rafaela Bobana je zajedno s domaćim ustaškim i domobranskim postrojbama pod zapovjedništvom pukovnika Franje Šimića gotovo mjesec dana branilo Kupres od četiri partizanske brigade. Partizani su izveli tri koncentrirana napada protiv 1500 branitelja tijekom noći 11./12.avgusta, 14. Avgusta i 19.avgusta. Svi partizanski napadi na Kupres su bili neuspješni pri čemu su partizani zadobili osjetne gubitke zbog čega su se povukli.

Partizanska priprema

Nakon odbijanja napada na Bugojno, Druga proleterska brigada rasporedila je svoje bataljone na cestu između Kupresa i Bugojna i između Kupresa i Blagaja. Jedinice su vršile čišćenje terena napadajući čete lokalne ustaške milicije. Goneći ustašku miliciju iz Zlosela, brigada je u dva navrata upala u sam Kupres, a 28. jula gotovo ga je uspjela zauzeti. Međutim, narednih dana našla se pod udarom Bobanove 3. bojne Crne legije, koja je stigla iz Bugojna i nastojala se probiti u Kupres radi ojačanja garnizona. Petog kolovoza u zoru istovremeno su krenuli u nastupanje 600 pripadnika Crne Legije iz Bugojna i borci iz Kupresa. Vještim manevrom uspjeli su odbaciti brigadu prema Blagaju i oko četiri popodne ući u Blagaj. Protunapadom brigada ih je uspjela odbaciti iz Blagaja, ali nije uspela spriječiti spajanje dviju skupina i pristizanje pojačanja u Kupres.

Prvi napad na Kupres

Plan napada bio je jednostavan: partizanske brigade trebale su koncentričnim napadom likvidirati vanjsku obranu, upasti u mjesto i uništiti neprijatelja. Napad je bio predviđen za 21 sat 11.avgusta. Napad su trebale izvesti 2. i 4. proleterska, 10. hercegovačka i 2. bataljon 3. proleterske brigade, bataljoni "Pelagić" i "Iskra" 3. krajiškog odreda i Kupreška partizanska četa - ukupno 13 bataljona, odnosno nešto manje od 2000 boraca. Glavni udar, između komunikacija koje vode od Bugojna za Kupres izvodile su 2. i 4. proleterska brigada i bataljon 3. krajiškog odreda. Prodor dijelova 2. proleterske brigade i 3. krajiškog odreda u sjeverni dio varošice nije mogao biti izvršen jer je, uslijed snažnog otpora silina napada popustila. Branitelji su na tom prostoru ubacili svoje rezerve, brzo lokalizirali mjestimične prodore partizana i tako uspjeli konsolidirati obranu. Pošto su druge jedinice bile zadržane na prilazima gradu, to su se oba bataljona 2. proleterske brigade i dijelovi 3. krajiškog odreda našli u teškoj situaciji. Dan je zatekao ove usamljene dijelove pred braniteljskim utvrđenjima, izložene jakoj vatri. Kako je bilo očigledno da se više ne može ništa učiniti i da bi svako dalje ustrajanje na prodoru u grad bilo neopravdano, štab brigade je obustavio napad, a jedinice povukao na Čardačicu i Malu Plazenicu. Ostala dva bataljona 4. brigade, koji su napadali s juga, preko Kupreškog polja, naišli su na otpor branitelja još u selu Brdima, oko 4,5 km južno od Kupresa. Istureni dijelovi su se, međutim, brzo povukli. Bataljoni su odmah nastavili kretanje ka Kupresu. Pošto su izgubili dosta vremena na zaposjedanje Pogane Glavice, 2. bataljon je pred zoru izbio pred Kupres. Pošto nije uspio uhvatiti vezu sa susjednim jedinicama i ocjenivši da bi prema trenutnoj situaciji samostalni prodor bilo bezizgledan i doveo do nepotrebnih žrtava, štab je u zoru izvukao svoj bataljon iz dodira s neprijateljem. Jedinice NOVJ tokom noći uspješno su savladale vanjsku obranu mjesta, ali su pri tome izgubile dosta vremena i snage. Tako su se u zoru našle na otvorenom polju, bez pogodnih zaklona, pred glavnom neprijateljskom crtom obrane, na rubu mjesta koje nigdje nije bilo ozbiljno narušeno. Jedino je Druga proleterska napravila ograničen prodor u sjevernom dijelu mjesta. Štabovi su stoga povukli svoje bataljone izvan domašaja neprijateljske vatre i napad se ugasio.

5

Partizanski zločin nad domicilnim stanovništvom

Odstupajući kroz sela Olovo, Osmanlije, Zlosela, Botun i Vrila  partizani su, u cilju odmazde jer su poraženi kod Kupresa, zapalili 46 kuća i štala i otjerali 461 govedo i 1762 ovce. Ocjenivši da je napad suzbijen i da se partizanske jedinice povlače, branitelji krenuše za njima da bi ih razbili i raspršili. Iz grada su se, u svim pravcima, uputile kolone, podržane topničkom vatrom i djelovanjem aviona, dok su istovremeno iz Bugojna krenuli jači dijelovi da bi raščistili put za Kupres. Pred nastupanjem nadmoćnih snaga i naletima avijacije, jedinice 2. proleterske brigade su se oko 9 sati povukle s Čardačice i Male Plazenice, a borci su produžili ka Velikim i Malim Vratima i Malom Stožeru. Pod upornim pritiskom, 2. proleterska brigada je bila prisiljena odstupiti i s tih položaja, i tako se ponovno oslobodila komunikacija Kupresa s Bugojnom.

Drugi napad na Kupres

Delegat Vrhovnog štaba Sreten Žujović stekao je dojam da su razlozi za neuspjeh napada, osim objektivnih okolnosti, i nedovoljna umješnost i nedovoljno zalaganje jedinica, i tu svoju ocjenu prenio je Vrhovnom štabu. Štabu 4. brigade uputio je pismo u kojem ga je implicitno prekorio primjerom Druge proleterske. Ovo je među borcima 4. proleterske stvorilo snažnu motivaciju da se dokažu u borbi i otklone sumnje u svoju borbenu vrijednost. U takvoj atmosferi čak su i ranjenici iz bolnice Brano Selić i Ilija Vujisić, studenti iz Kolašina, ustrajali da zajedno s svojim bataljonima krenu u napad. Obojica su poginuli iste noći.Vrhovni štab je odlučio da se ponovni napad na Kupres odloži za 13./14. avgustai izvede snagama 2. i 4. proleterske, 1. krajiške i 10. hercegovačke i 2. bataljona 3. proleterske brigade, dijelom 3. krajiškog odreda i bataljona "Vojin Zirojević" - ukupno 16 bataljona, odnosno 2.400 boraca. Napad su trebale izvršiti 2. proleterska brigada sa sjevera, od Malih vrata i Velikih vrata, 1.krajiška i 10. hercegovačka brigada s zapada i jugozapada; 4. proleterska brigada s istočne i južne strane, na istom odsjeku i istim pravcem kojima je i prvi put napadala. Početak napada: 13. avgustau 21:00.Poučene iskustvom iz prvog napada, partizanske brigade su prethodnu fazu savladavanja vanjske obrane oko Kupresa savladali mnogo efikasnije, i sve jedinice su se do deset sati navečer našle u borbi na prvoj crti kuća ili nadomak nje. Uslijedio je juriš na rovove, mitraljeska gnijezda i utvrđene zgrade na rubu grada. Već u ovoj fazi, branitelji su postigli bitan uspjeh, nanjevši partizanskim jedinicama na prilazima teške gubitke. Sustav vatre bio je veoma dobro organiziran i veoma gust, tako da, čim bi otkrili nazočnost partizana na određenom sektoru, uslijedila bi intenzivna, unaprijed pripremljena minobacačka i mitraljeska vatra. Najteže gubitke pretrpeli su drugi i četvrti bataljon 4. proleterske. Sve su jedinice, trpeći teške gubitke po grupama uspjele prodrijeti u prve rovove i dokopati se prvih kuća. Uz pomoć bombaša napredovalo se po grupama, korak po korak, od kuće do kuće. Prvi bataljon 4. proleterske napredovao je duž glavne ulice. Prva krajiška brigada probila se do baterije brdskih topova i vatrenom kontrolom onemogućila njeno korištenje, međutim, uprkos velikom zalaganju da osvoji topove, zaustavljena je na 30 metara od njih. Međutim, ovi mjestimični prodori nisu pokolebali obranu. Obrana je uspjela održati u svojim rukama najznačajnije objekte: silos, žandarmerijsku kasarni i Hrvatski dom, i nanijeti napadačima ozbiljne gubitke. Pukovnik Šimić sve vrijeme je čvrsto držao jedinice u svojim rukama, koordinirao obranu i intervenirao pričuvom na ugroženim sektorima.

Branitelji Kupresa opet tjeraju partizane

Partizani nisu uspjeli uspostaviti komandu i veze u Kupresu. Zamjenik komandanta 4. proleterske brigade Špiro Mugoša probio se s jedinicama u Kupres, ali je bio odsječen i poginuo zajedno sa svim kuririma. Pred zoru, partizanske jedinice bile su izmorene,

6

desetkovane i suočene s oskudicom streljiva. Također, bilo je nužno izvući veliki broj ranjenika. Bilo je očigledno da braniteljski otpor ne popušta i da partizanski napadi više nemaju izgleda za uspjeh. U toj situaciji štabovi su izdali zapovijed za odvajanje od neprijatelja i izvlačenje iz Kupresa. Osjetivši popuštanje partizanskog pritiska, stožer snaga NDH je pokrenuo svoje jedinice u opći protunapad, u lov partizanskih jedinica u povlačenju. Partizani su bili prisiljeni na ogorčenu obranu zaštitnih dijelova da bi spriječili odsjecanje jedinica i omogućili izvlačenje ranjenika.Nakon sređivanja jedinica, Vrhovni štab je, osvjedočivši se u snagu kupreškog garnizona, odustao od daljnjih napada i usmjerio operativnu grupu brigada prema Mrkonjić Gradu i Jajcu

5.Bitka na Neretvi, također poznata pod njemačkim kodnim imenom Fall Weiss, a u Jugolaviji često nazivan Četvrtom neprijateljskom ofenzivom, bio je njemački strateški plan o zajedničkom napadu Sila Osovine  započet početkom 1943. protiv partizana u NDH-a, danas Bosni i Hercegovini, tijekom Drugogo svjetskog rata. Ofenziva je trajala od siječnja do travnja 1943. godine. Nijemci su htjeli uništiti središnje zapovjedništvo Partizana, Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije, i glavnu Partizanske bolnice. Sile osovine su okupile devet divizija, šest njemačkih, tri talijanske, nekoliko ustaških i domobranskih zdrugova, te nekoliko četničkih jedinica. Procjenjuje se da je preko 150 000 vojnika sila osovine napalo znatno malobrojnije partizanske odrede, uz koje su bili i ranjenici. Weiss I je započeo 20. januara 1943. napadom na područja koja su držali partizani u zapadnoj Bosnii i dijelovima središnje Hrvatske , cilj je bio uništenje partizana na području Like, Korduna, Banije, Cazinske krajine i Bosanske krajine do Grmeča Weiss II je uslijedio i započeo 25. februara borbama u zapadnoj i jugozapadnoj Bosni, a partizani su se počeli povlačiti prema jugoistoku, čak i do Neretve, cilj je bilo područje Drvara, Glamoča, Livna, Jajca i Ključa Weiss III je otpočeo u martui ciljao na područja sjeverne Hercegovine, ali su opkoljeni partizani uspijeli probiti obruč na sjeveru Crne Gore, tako da treći stupanj nije uspješno izvršen. Do kraja marta Sile osovine su ubile oko osam hiljadapartizana, zarobivši još oko dvije hiljade . Unatoč teškim gubitcima i naočigled taktičkoj pobjedi Sila osovine, partizani su osigurali sigurnost svom zapovjedništvu i bolnici, te su mogli nastaviti sa svojim djelovanjem. U stvari, prelaskom u istočnu Bosnu i Hercegovinu partizani su se morali boriti samo protiv četnika te su ih potpuno onesposobili, tako da nakon Bitke na Neretvi četnici više ne predstavljaju nikakvu silu i skoro su potpuno izbrisani zapadno od Drine.

6.Bitka na Sutjesci, od 15 maja do 16. Juna 1943.godine bila je zajednički napad Sila osovine koji je za cilj imao uništenje jugoslavenskih partizanskih  jedinica u blizini Sutjeske u jugoistočnoj Bosni. Odbijanje te ofanzive je bila prekretnica za Jugoslaviju u Drugom svjetskom ratu. Nijemci su nazvali taj plan Operacija Schwarz ("Crno"). Ova ofanziva je uslijedila nakon Operacije Fall Weiss ( Bitka na Neretvi) koja nije uspjela ostvariti isti cilj: slomiti partizane i zarobiti njihovog vođu Josipa Broza Tita. Nijemcima poznatog kao "Walter" (što mu je bilo tajno ime prije rata u komunikaciji sa SSSR-om). U poslijeratnoj Jugoslaviji ta se operacija nazivala i Peta neprijateljska ofanziva. Sile osovine su okupile oko 127,000 kopnenih vojnika i oklopnih vozila, uključujući Njemačke Italijanske, jedinice NDH, i  Bugarske jedinice, te preko 300 aviona, pod njemačkim zapovjedništvom, protiv 18,000 vojnika operacione grupe od 16 brigada Jugoslavenske Narodnoslobodilačke vojske. Nakon što su okupili trupe, Nijemci su započeli sa ofanzivom. Sile osovine su iskoristile svoju prednost u početnoj poziciji da okruže i izoliraju partizane na području Durmitora, koji se nalazi između rijeka Tare i Pive u planinskom dijelu sjeverne Crne Gore i natjerale ih na

7

žestoke borbe kroz cijeli mjesec na kršovitom terenu. 9. juna su Nijemci skoro uspjeli u naumu da likvidiraju Tita kadje bomba pala pored čelne grupe i ranila ga u ruku. Titov pas, njemački ovčar  Luks, se po opisima događaja žrtvovao da spasi Titov život. Suočena sa skoro isključivo njemačkim trupama u završnom okruženju, NOA (Narodno oslobodilačka armija) se konačno uspjela probiti preko Sutjeske kroz linije 118. Njemačke, 104. Jägerske i 369. Hrvatske Pješačke divizije na sjeverozapadnom pravcu, prema istočnoj Bosni. Tri brigade i središnja bolnica sa preko 2000 ranjenika su ostale okružene, i po Hitlerovoj naredbi njemački vrhovni zapovjednik general Alexander Löhr je naredio i izvršio njihovo uništenje. Okrutni Nijemci su ubijali bez biranja, ubivši i ranjenike te nenaoružano liječničko osoblje. Uz to, jedinice NOA trpile su i od nedostatka hrane i lijekova, i mnoge je pokosiotifus. Ukupno je stradao 6,391 partizan, više od trećine vojnika koji su ušli u borbe. Njemački zapovjednik na bojnom polju, general Rudolf Lüters, je u svom završnom izvještaju opisao takozvane "komunističke pobunjenike" kao "dobro organizirane, vješto vođene i s nevjerovatno visokim borbenim moralom". Odmah po proboju NOA se regrupirala i započela kontraofanzivu u istočnoj Bosni, čisteći utvrde Sila osovine u Vlasenici, Srebrenici, Olovu, Kladnju i Zvorniku tokom sljedećih 20 dana. Ova bitka je bila prekretnica rata u Jugoslaviji. Od te tačke pa nadalje, partizanski pokret biva sve jači i kreće se ka potpunom oslobođenju Jugoslavije od fašista i domaćih izdajnika. Ova bitka je pokazala odlučnost i vrhunski moral jugoslovenskih partizana. Kasnije je postala važan dio kulture u SFRJ.

7.Desant na Drvar - pokušaj je likvidacije ili zarobljavanje vrhovnog komandanta NOVJ, maršala Tita, izveden u maju) 1944.Njemačko kodno ime operacije bilo je Rösselsprung (ili "Konjićev skok"), a cilj je bio padobranskim postrojbama napasti Vrhovni štab u Drvaru, i uhvatiti Tita.

Oko 900 padobranaca skupljenih iz raznih SS jedinica počelo se spuštati u 10 sati ujutro 25. maja, dok je bombardiranje počelo u 6 sati ujutro, 4 sata ranije. Unatoč relativno velikom broju angažiranih postrojbi, operacija nije uspjela, Tito je s pratnjom, pripadnicima ruske i britanske misije pri Vrhovnom štabu pobjegao Nijemcima pred nosom. Kako je to cijelo područje bilo opkoljeno, trajno bježanje nije bilo moguće, pa je Tito u noći 3/4. Juna ruskim avionom odletio s improviziranog uzletišta na Kupreškom polju  u  Italiji , a 2 dana kasnije uputio se na Vis britanskim bojnim brodom, kamo su pristali u zoru 7. juna.

8.Bitka na Lijevče Polju - jutro 5. APRILA u 2.00 sati četnici započinju frontalni napad na bunkere i obasipaju ih ručnim bombama, vatrom iz pješačkog naoružanja te bacača. Domobrani u bunkerima su pričekali da im se četnici približe na dovoljnu blizinu a zatim su otvorili vatru iz strojnica, minobacača i topova što stvara velike gubitke četnicima i unosi pometnju među njih. To je potrajalo cijeli dan i nastavilo se u noć. Četnik Mihajlo Minić je nakon rata opisao bitku ovim riječima:"Dolina Lijevča polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tankovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se je pretvorila u dan." Ipak 6. aprila u 6.00 sati četnički odredi Garani i Omladinski odred pod vodstvom kapetana Perišića uspjeli su se probiti između bunkera i krenuli napasti 3. bojnu s leđa. General Pavlović je sa dijelom svoje divizije začepio mjesto četničkog prodora a zatim svoju pričuvu, dvije oklopne satnije, poslao cestom Bukovac-Turjak  u pomoć 3. bojni. Sa ostatkom snaga Pavlović se dao u lov na četničku grupu koja je činila oko 1.000 ljudi. Uskoro su ih njegove oklopne snage sustigle i napale, pritisak na 3. bojnu je otklonjen a od 1.000 četnika ubijeno je 500 dok su preostali pobjegli prema Kozari. 3. bojna, ojačana dvjema

8

oklopnim satnijama krenula je u lov na preostalih 500 četnika. Dva dana kasnije jedna bojna 4. hrvatske divizije pod zapovjedništvom generala Zdenka Begića naišla je na tu četničku grupu i u potpunosti ju uništila. Tokom noći sa 6. na 7. april zahvaljujući radu ustaških diverzanata panika u četničkim redovima dostiže vrhunac i četnici počinju bježati s lijeve na desnu obalu rijeke Vrbas s namjerom da se rasprše po obližnjim šumama. No u jutro 7. travnja ustaško topništvo počinje gađati čamce kojima su prelazili i time im odsjeca odstupnicu. Kako su se u blizini Bosanskog Petrovca i Sanskog Mosta počele okupljati partizanske snage a ne želeći voditi istodobno borbu na dvije strane, zapovjednik 4. Sbora general Josip Metzger donosi odluku o konačnom napadu na preostale četničke snage koje su brojale još 10.000 ljudi. Točno u 11.00 sati snage 6. i 17. hrvatske divizije započinju opći napad na četnike koji su se ukopali oko Razboja. Preko Dolina i Glamočana  prema razboju kreće 1. oklopni sklop Ustaške obrane predvođen sa 4 tenka "Tigar", za njim motorizirana strojnička satnija i kamioni sa pješadijom. Jedan oklopni sklop 1. zdruga Ustaške obrane kreće cestom Brezovljani -Glamočani. Sa juga Oklopni sklop 6. divizije tjera četnike iz mjesta Kukolj prema Razboju. Iza njega dolaze motorizirana strojnička satnija i dvije pješačke bojne koje započinju sa četnicima frontalnu borbu. Domobrani izlaze iz bunkera i otvaraju oštru strojničku vatru. Pod naletom ustaških tenkova i oklopnih kola lomi se četničko desno krilo i ustaše dospijevaju u njegovu pozadinu te ga strojnicama tuku s leđa. Četnički Drinski korpus se osipa a četnici uzalud pokušavaju zatvoriti mjesta ustaškog prodora. Pod neprekidnom ustaškom vatrom popračenom ručnim bombama nastaje panika i rasulo među četnicima. Četnici napuštaju svoje položaje i pokušavaju se spasiti bijegom ali uzalud jer su bili opkoljeni sa svih strana. Ustaško pješaštvo uništava i poljednji otpor četnika koji se predaju. U 13.00 sati bitka je bila gotova. Crnogorci koji su prethodnih dana dezertitrali iz četnika pokopali su mrtve. Ratni plijen je bio golem. Zarobljeno je oko 5.000 četnika, među njima i vojvoda Đurišić koji je pronađen kako se skriva ispod kola nadajući se da će po noći pobjeći. Morao je biti pažljivo čuvan da ga Crnogorci ne bi ubili. Osim Đurišića i Baćevića u bici su ubijeni i znameniti gatački četnički zapovjednici Milorad M. Popović i pop Radojica Perišić.

9. Bitka za Odžak je posljednja bitka koju su na prostoru NDH organizirano vodile oružane snage NDH protiv Jugoslavenske armije. Bitka je također poznata i kao jedna od posljednjih bitaka Drugog svjetskog rata na tlu Europe. Za partizansku vojsku u vojnom smislu je bila ono što je za četnike bilo Lijevče Polje odnosno bitka koja se tamo odigrala nekoliko tjedana ranije.

Planovi sukobljenih strana

Nakon oslobođenja Sarajeva 6. Aprila 1945. godine i povlačenja Nijemaca i ustaša prema sjeveru, preko Zenice i Doboja, na prostoru donjeg toka rijeke Bosne spojili su se korpusi formacija NOVJ s jasnim instrukcijama da se u što hitnijem roku spoje s jedinicama Crvene Armije i NOVJ na Srijemskom frontu, sa kojim bi zatim zajednički zatim trebali nastaviti gonjenje njemačke i hrvatske vojske koja se povlačila prema Austriji. Jedan od razloga velike žurbe bio je taj što su Jugoslavenske vlasti htjele Saveznicima pokazati da kontroliraju situaciju i teritorij te se jedino sa njima može razgovarati o budućnosti zemlje. Izvršenju te zapovijedi Vrhovnog štaba NOVJ bila je velika prepreka područje Odžaka u Bosanskoj Posavini. Zbog toga su donesene instrukcije za promjenu prvobitnog plana, te su partizani prvo bili prisiljeni zaobiči Odžak i krenuti prema sjeverozapadu. Mjesec je april 1945. godine, hrvatska vojska se organizirano povlači iz Bosne prema dogovorenoj "Zvonimirovoj liniji", ali Rajkovačić sa svojim vojnicima odlučuje dočekati Jugoslavensku armiju i braniti Odžak. U početku je i on razmišljao da se s vojskom povuće na Zapad, ali su svi zapovjednici taj plan

9

odbili, pa je na kraju dogovoreno da se ostaju boriti do zadnjeg čovjeka. Zašto su se odlučili na takav, može se reći samoubilački, potez teško je sa sigurnošću reći. Sigurno je jedino da Hrvate Hitlerov nacionalsocijalizam nije zanimao, već ih je zanimala jedino opstojnost države Hrvatske. Odluku o nepovlačenju je obrazložio Petrov brat Ivo riječima: "Svjestan sam da idemo u borbu koju ćemo izgubiti i u kojoj ćemo vjerojatno svi izginuti. No, bit će to i naša najsnažnija poruka budućim naraštajima i svjedočanstvo, kako se Hrvat bori za svoj opstanak na vlastitoj rodnoj grudi. Unatoč ovoj našoj naizgled uzaludnoj žrtvi, uvjeren sam, da će naša domovina Hrvatska jednom biti slobodna. Kad ne bi bilo tako, onda bi pravda na zemlji bila zauvijek mrtva". Uskoro je pao Berlin što je označilo kraj Drugog svjetskog rata u Europi. Međutim, Odžak se još uvijek nije predavao partizanskim snagama.

Odnos snaga pred početak bitke

Petar pod svojim zapovjedništvom ima oko 850 vojnika, Ivan Čalušić oko 1.000, a pridružilo im se i nekoliko stotina pripadnika seoske straže. Sa streljivom su dobro stajali jer su se njime opskrbili s njemačkog ratnog broda koga su u jesen 1944. saveznički zrakoplovi pogodili i onesposobili na Savi kod Zorića, a bio je pun ratnog materijala. U travnju 1945. na području odžačke općine našla se i veća skupina hrvatskih vojnika iz Bosne i Slavonije, kojima su zapovijedali pukovnici Ibrahim vitez Pjanić i Avdaga Hasić. Bitka za Odžak počela je 19. Aprila 1945. Tjedan dana ranije, 27.divizija, 3.korpusa partizanske vojske dobila je zapovijed da presiječe odstupanje neprijateljskih snaga u dolini Bosne, ka Brodu, uz pomoć 2. armije i 57.divizije, a sve s namjerom da 2.armiji pripremi teren da bi u njenom nadiranju na zapad osigurali nesmetane prometne, industrijske i druge preduvjete. U sastavu 3. korpusa JA bile su 27. divizija kojom je zapovjedao Miloš Zekić, 38. divizija kojom je zapovjedao Franjo Herljević i 53. divizija kojom je zapovjedao Đurađ Predojević. Odnos snaga u korist partizana bio je 11 prema 1.

Početak bitke

Partizanska akcija ili akcija NOVJ započela je pokušajem blokiranja ustaša u trokutu između rijeke Bosne i Save sa dvije strane, i planine Vučjak sa treće strane. U tu akciju su poslane 16. muslimanska brigada, 19. birčanska brigada, 14. i 27. srednjebosanska brigada, a sve spomenute brigade pripadale su 53. diviziji. Zapovijed je bila "Opkoli i odmah uništi!" Ovom su akcijom partizani pokušali na brzinu, "očistiti teren i uništiti svu bandu". Kolike su napore ulagale partizanske jedinice i s kolikim snagama su napadali, govori i podatak da su tijekom 25.travnja 1945. godine, 25. divizija, 18. divizija i dijelovi 16. srpske brigade izvršile proboj od sela Svilaja preko Novigrada ka Prudu, a da su s 19.srpskom i dijelovima 16.muslimanske brigade krenuli na Vlašku Malu (danas Posavska Mahala). Zapovijed je bila da 16.muslimanska izvrši što jači pitisak na branitelje i time ih onemogući da pošalju pomoć u obrani protiv jedinica 25.divizije. Vidjevši da se ustaše ne misle predati, štab 25.divizije zapovijedio je 16.muslimanskoj da se taj prostor pod svaku cijenu mora zauzeti, naglašivši: "to je naređenje Tita, generalštaba i štaba 2.armije". U Beogradu su već uvelike pripremali proslavu rođendana vrhovnog komadanta Jugoslavenske armije J.B.Tita, a obrana Odžaka još nije bila slomljena. Partizanski generalštab izdao je zapovijed: do Titovog rođendana, Odžak mora pasti! Hrvatski vojnici su na početne napade neprijatelja odgovorili žestokim protuudarom. Tog dana iz stroja je izbačen zapovjednik 16. muslimanske brigade Spasoje Mičić, a kasnije i komesar 4.bataljona 16.brigade Matija Tunjić (nekoliko dana kasnije ubijen je i Miloš Trišić, komadant 19.birčanske brigade). U tom protunapadu, partizani su vraćeni ne samo na početne položaje, nego i dalje. Marko Marić iz Dobrinje, jedan od preživjelih svjedoka kaže: "Jutarnji napadi nekako već postanu dosadni, stoga se naši bojovnici odluče ne

10

samo za obranu već i za kontanapad. Kad smo krenuli za partizanima i kad su nas uočili dali su se u bijeg, ali su iz pozadine osuli strahovitu vatru iz bacača po nama. Partizani nisu očekivali da ćemo ih goniti sve do Odžaka i da ćemo ući u sam Odžak, ali su se prevarili. Kad su vidjeli da naša potjera nije šala, dali su se u još jači bijeg". O ovakvom razvoju situacije govori i Ahmed Đonlagić koji gledajući situaciju s partiznske strane svjedoči o istom. Josip Broz Tito 30. A prila upozorava štab 3. korpusa Jugoslavenske armije, da će snositi punu odgovornost "ako se teren brzo ne očisti i ne zavede puni mir i bezbednost".

Početak najžešćih sukoba

Zapovjednik akcije Miloš Zekić odredio je 4. maja 1945. godine za početak opkoljavanja i "čišćenja". Prethodno navedene četiri partizanske brigade trebale su, svaka na svom pravcu napredovanja, istovremeno na juriš zauzeti ustaške bunkere, s ciljem probijanja u "srce" neprijateljskih snaga. Iste večeri pojedine partizanske kolone uspjele su stvoriti takozvane "klinove" u međuprostorima, ali nisu uspjeli slomiti niti jednu točku ustaškog otpora. Zaista, znajući da im je ovo posljednja bitka ustaše su se borili na život i smrt. Donesena je kolektivna odluka da predaje i zarobljenika nema. Jugoslavenskim se partizanima pridružio i veliki broj četnika koji su kokardu zamijenili petokrakom. Po ustaljenoj praksi sve su četničke vođe, izuzev Bože Matića koji je sa svojim četnicima bio stacioniran na Trebavi i u Dugoj njivi, svoje formacije dolaskom partizanskih jedinica stavile na raspolaganje "narodnoj vojsci" tj. partizanskim komunistima. Sada su u istom stroju gazili proleteri i bivši četnici iz vučjačkog i trebavskog četničkog odreda, koji su počinili teške zločine nad civilima. Partizani pokreću sve raspoložive snage na Odžak s ciljem da slome obranu. Borbe su nemilosrdne, gore nebo i zemlja. Uspijevaju potisnuti ustaše iz Odžaka u Vlašku Malu. To je selo smješteno u ravnici bez brdovitih predjela, s izvrsnim pregledom svih prilaznih puteva. Naime, ustaše su se pobrinule da prije bitke sva trava bude pokošena i žbunje sasječeno, kako bi se mogli boriti na brisanom prostoru prsa o prsa, što je njima odgovaralo dok su partizani više navikli na gerilsku borbu, odnosno napade iz busije i brzo povlačenje. Obrambene postrojbe puštale su partizane na nekoliko desetaka metara, a zatim bi otvorili paljbu i nanosili im strašne gubitke. Preživjeli sudionik, ustaša Marko Marić, svjedoči kako bi se partizani dali u paničan bijeg kad bi ustaše iz rovova krenuli na njih s povicima: Naprijed braćo, Za dom spremni, hvataj žive!! Na Vlašku Malu će se skoro mjesec dana smjenjivati partizanski napadi, ali linija bojišnice se neće pomaknuti ni metra. Zapovjedništvo zapadne crte obrane preuzima Ivan Čalušić, a Petar Rajkovačić dijeli svoje postrojbe na četiri voda kojima se priključuje i Novačka satnija pod zapovjedništvom Nikole Šanjića. Borbe su nemilosrdne. O tome partizani pišu: Borbe od 19. do 28. aprila bišu (bijahu) žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima učestovale jedinice navikle na same pobjede (26. Srpska i nepotpuna 27. divizija) očajnički otpor ustaša bio je vrlo uporan. Naših izbačenih iz stroja bio je 630, među njima Spaso Mičić, zapovjednik 16. brigade 27. divizije. Ustaše su ovoj brigadi uništile cijeli jedan bataljon. Borilo se samim jurišima i kontrajurišima, prsa o prsa, ogorčeno…osim manjih dijelova 12. ustaške divizije, Odžak su branili sve samo domaći ustaše i zato su bili mnogo opasniji od Nijemaca.» Dne 4. maja jurišaju tri brigade Miloša Zekića, ali su prisiljene na povlačenje; 14. brigada je predvečer uspjela doprijeti do mosta na kanalu i u zoru udariti na Vlašku Malu, a 16. brigada nadirala je od Potočana- "ali su ustaše odmah uzvratile protivnapadom i izbacile brigadu čak iz Potočana, tako da je morala da otstupa prema Lipi". Tih dana Ivo Rajkovačić, Petrov stariji brat, za vrijeme obilaska položaja s još dvojicom časnika (Jakov Pušelja i Ivica Knežević) upada u partizansku zasjedu na njivi Andrićki u Žabarima i pada pokošen strojničkom vatrom. Dana 8.maja, na dan kapitulacije Njemačke, dok je glavnina Hrvatskih oružanih snaga već napustila Hrvatsku i kreće se prema

11

Austriji, 5.000 partizana uspijeva se probiti do Vlaške Male koju brani Petar Rajkovačić s nekoliko stotina ustaša. Taj partizanski napad na Vlašku Malu bio je izuzetno jak. Međutim, ustaše su preko noći dobile pojačanje iz Pruda. Kada su se partizani u jurišu ponovo primakli prvim crtama obrane Vlaše Male ustaše su iskočile iz rovova i zaklona i jurišem natjerali partizane u bezglavo povlačenje i paničnu bježaniju. Tu su ih ustaše odbacile do sela Vrbovca. Iz tog sela zapovjednik 14. brigade Stevo Kovačević šalje štabu Trećeg korpusa depešu slijedećeg sadržaja: "On je poduzeo neobuzdani juriš i izbacio naše snage iz mjesta, čak preko kanala i mosta. Tog dana mi smo ispalili 34 000 naboja. U ovim bitkama nije bilo zarobljenika; ustaše su se borile do posljednjeg čovjeka". Stevan Kovačević dalje izvještava: "Neprijatelj se očajnički bori, tako da ni stari borci tako nešta nisu još videli. Svaki ustaša mora najpre da se ubije, pa tek onda može da se osvoji neki objekt". Sljedećeg dana ustaše odbacuju brigadu do Vrbovca, a Stevo izvještava: "Nalazimo se i dalje na polaznim položajima. Posle 20 sati neprekidne borbe zauzeli smo Svilaj. Pošaljite nam municiju. Nemamo više ni metka, a nemamo više ni bilo kakva kola da pošaljemo po nju, jer su sva prevozna sredstva upotrebljena za prevoz ranjenika. 9. svibnja u neprekidnim jurišima naši borci uspjeli su da prodru kroz međuprostore, sve do sela Dubice, ali poslije podneva neprijatelj je ubacio u borbu nove, jake rezerve".

Dolazak avijacije i konačan pad grada

Krvave su se borbe nastavile istim intenzitetom, a štab Trećeg korpusa je poslao još jednu i to 18. brigadu iz sklopa 53. divizije, a sve sa ciljem da se konačno slomi ustaški otpor. Ta 18. brigada bila je smještena na lijevoj obali Save od Slavonskog Šamca do Svilaja. Njen zadatak je bio da spriječi ustaško izvlačenje preko Save u Slavoniju. Generali JA Koča Popovića, Ivan Gošnjak, Peko Dpčević i Kosta Nađ  šalju 23. i 24. maja 1945. iz Beograda na Odžak dvije eskadrile najmodernijih engleskih i njemačkih zrakoplova. U njihovu napadu biva po drugi put ranjen zapovjednik obrane Petar Rajkovačić. "Nad nebom iznad Vlaške Male i Odžaka pojavili su se naši jurišni avioni i počeli mitraljirati i bombardirati neprijateljske postave... U noći od 22. na 23. 5. ustaše su izvršile četiri uzastopna juriša... U praskozorje 23. 5. vrše još jedan protivjuriš, u kojem pada polovina jurišnika. Bolnica u Prudu bila je prepuna ranjenika, među njima je bio i sam Rajkovačić…Tokom cijelog dana avijacija je bombardirala…Dan je produžen u noć; nastavljaju se žestoke borbe, često prsa o prsa, bombama i noževima..." Birčanska i Romanijska brigada izvršile su 25. maja usredotočeni napad na Odžak. Poslije dva sata borbe, krvave i žestoke, uporište je bilo zauzeto. Borbe su se vodile za svaki rov, za svaku kuću. Iza ponoći počeli su juriši na posljednja uporišta u Vlaškoj Maloj i Balegovcu. U borbama tog dana bilo je 332 mrtvih ustaša. Zarobljenika nije bilo. Vlaška Mala pala je nakon četiri sata borbe, u partizanske ruke 25. maja 1945. godine. Zadnje borbe vodit će se još kod Pruda na ušću Bosne u Savu, gdje su partizani nekoliko puta forsirali rijeku Bosnu, ali su u njoj mnogi i ostali. Padom Pruda oslobođen je i posljednji dio hrvatskog teritorija. Nakon 36 dana krvavih borbi, završena i posljednja bitka već službeno završenog Drugog svjetskog rata u Europi.

12

SADRŽAJUvod............................................................................................................................................2

Bjelovarski ustanak....................................................................................................................3

Travanjski rat.............................................................................................................................4

Operacija jugoistočne Hrvatske.................................................................................................4

Bitka za Kupres..........................................................................................................................5

Bitka na Neretvi..........................................................................................................................7

Bitka na Sutjesci.........................................................................................................................7

Desant na Drvar.........................................................................................................................8

Bitka n lijevče Polju...................................................................................................................8

Bitka za Odžak..........................................................................................................................9

13