Priče iz budućeg rata

TREĆI A &

ZORISLAV JELENĈIĆ

priĉe iz budućeg rata razmišljanja o miru, pravdi i ĉovjeĉnosti

ĈITANKA VRŠNJAĈKE EDUKACIJE

Sadrţaj:

Predgovor Zorislav Jelenčić: Nemogući moralni izbori

priče iz budućeg rata

Aleksandar Živković: Glavni junak jedne knjige Aleksandar Živković: Konci sudbine

Alen Stokuća: Kockanje Ana-Marija Medved: Ovo je priča koju vrlo rado pričam Andrea Bogić: Kako sam pokušala spasiti seosku kravu

Andrea Bogić: Naredili su mi Andrea Jakopović: Olakšanje Bruno i Vanja Kufner: Izdajica

Danijel Krstičević: Hrabrost Danijel Vilček: Odluka Iva Filipović: Gamad

Ivan Neškovic: Milutin Ljiljana Prša: Grijeh

Ljiljana Prša: Nema koristi Maja Radojević: Okrenula sam se i gorko zaplakala

Marina Tokić: Tetkica Matea Jakopović: Lukavstvo

Mihaela Krznarić: Dobre namjere Mihaela Peić: Prije zore

Milenko Vlajnić: Lili Milenko Vlajnić: RoĎendan

Sandra Boljevčan: Nepromišljeni čin Sara Mojzeš: Čovjek-vuk

Vanja Brkljač: Teret Vedran Veger: Cesta

Vedran Veger: Osveta Veronika Jaković: Ne završava uvijek tako

Prilozi

Uzroci koji dovode do rata ili do eskalacije konflikta Mirovne strategije

Lista osnovnih pravila MeĎunarodnog humanitarnog prava

Ilustracije:

Darko Venus - Muppet

Zorislav Jelenčić

Nemogući moralni izbori

Ovaj priruĉnik (ĉitanka vršnjaĉke edukacije) pokušava odgovoriti na pitanje kako mlade pouĉavati o ratu i zloĉinima, odnosno o pomirenju i suoĉavanju s prošlošću. Trenutaĉna je situacija u našoj zemlji (i šire - koliko mi je poznato) da se takve teme ignoriraju. Povremeno se provede neka anketa i onda se svi ĉude "nakaradnim" stavovima mladih. Postoji mnoštvo pomodnih programa sa zvuĉnim nazivima (stop nasilju, nulta tolerancija prema nasilju) za koje ne znamo kakav imaju uĉinak. Naša oĉekivanja su puno skromnija.

Ĉitanka sadrţi 28 necenzuriranih, oĉito fikcionalnih priĉa srednjoškolaca popraćenih pitanjima za razmišljanje. Priĉe se temelje na svojevrsnom misaonom eksperimentu: Što biste uĉinili da se naĊete u ovakvoj situaciji? Uĉenike se poticalo da izbjegavaju autocenzuru - odnosno da ne iznose (samo) socijalno poţeljne stavove.

Namjena ovih Priča nije da mladima nametnemo neke svoje stavove, kolikogod mislili da su ispravni, nego da oni preispitaju i razmišljaju o vlastitim stavovima. Mladi su u većoj ili manjoj mjeri skeptiĉni prema propovijedima odraslih – puno lakše prihvaćaju teme i dileme svojih vršnjaka o ĉemu svjedoĉi popularnost blogova, facebookova etc. Priče su pisali adolescenti sebi svojstvenim jezikom, asocijacijama i aluzijama – pretpostavka je da će njima sliĉni razumjeti znaĉenja koja, vjerojatno, izmiĉu starijim generacijama.

Vrijednost ovih Priča je emocionalna angaţiranost uĉenika, uţivljavanje u moguće situacije – za prakticiranje moralnog ponašanja nije dovoljno samo znati što je ispravno, a što pogrešno.

Kako su priče nastale?

Naša je škola (Srednja škola Marka Marulića Slatina) tijekom 2009. godine sudjelovala u projektu Nacionalnog programa Vlade Republike Hrvatske odgoja i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko graĊanstvo kroz modul ,,Humane vrednote i istraţivanje humanitarnog prava". Cilj ovog modula obrazovnog programa je pomoći mladim ljudima pri usvajanju naĉela humanosti u svakodnevnom ţivotu te osposobljavanje za poštivanje ţivota i ljudskog dostojanstva. Za realizaciju programa predviĊena je obrada 10 tema u nastavi. Sve aktivnosti je koordinirala gospoĊa Ljerka Ĉaĉić iz Hrvatskog crvenog kriţa.

Program (modul) smo provodili kolegica vjerouĉiteljica Patricija Brdar i ja kao nastavnik etike u 3. a razredu opće gimnazije (za ovu priliku spojene su, inaĉe odvojene, grupe od 25 uĉenika koji pohaĊaju vjeronauk i 8 uĉenika koji pohaĊaju etiku). Razred je nacionalno i konfesionalno mješovit (Hrvati, Srbi, katolici, pravoslavci, protestanti, neopredijeljeni). U razredu ima 19 djevojaka i 14 mladića – svi na „pragu“ punoljetnosti (roĊeni 1991/2.) Veći dio (22) pripada gradskoj sredini, a 11 stanuje u okolnim prigradskim naseljima i selima. Socijalni je status teško odrediti – 30 uĉenika je prikljuĉeno na Internet. U cijelom se kraju još uvijek osjećaju posljedice rata – tijekom ili nakon Domovinskog rata dio srpskog stanovništva se odselio (odnosno zamijenio kuće), a doselili su se Hrvati s Kosova, iz Vojvodine i BiH. Tijekom privatizacije „nestale“ su gotovo sve slatinske tvrtke i velik je broj ljudi ostao bez radnog mjesta.

Poĉetna reakcija prilikom predstavljanja programa bila je donekle oĉekivana – „u ratu nema pravila“, „oni su nas napali, oni su krivi“. Tijekom provedbe programa stavovi su se polako mijenjali. Nakon što su upoznati s osnovnim pravilima MeĊunarodnog humanitarnog prava, uĉenici su dobili sljedeću domaću zadaću:

Scenariji: Zarobljenika ne smije biti i Ĉetverored

NAPIŠI SCENARIJ(E) KORISTEĆI DANE ELEMENTE I(LI) DODAJUĆI NEKE DRUGE SCENARIJ 1: Zarobljenika ne smije biti Neposredno prije akcije tvoja je postrojba dobila naredbu (usmenu, naravno): Zarobljenika ne smije biti! Mogući sastav zarobljenika:

Jedan je od zarobljenika tvoj brat (roĊak)

Jedan je od zarobljenika ubio tvog prijatelja (ĉlana porodice)

Jedan je od zarobljenika išao zajedno s tobom u školu

… Na tvoju odluku utječe to što ti je a. Poznato MeĊunarodno humanitarno pravo b. Nije poznato MeĊunarodno humanitarno pravo c. Nije bitno a i(li) b Što ćeš učiniti? 1. Izvršiti naredbu (pobiti ih – sve ili samo neke) 2. Razoruţati ih i pustiti (sve ili samo neke) 3. Ipak ih zarobiti (sve ili samo neke) 4. … Koji su motivi takvog tvog postupanja? Kakve su moguće posljedice tvog izbora (po tebe, zarobljenike, postrojbu)? Kako će takvo tvoje postupanje utjecati na buduće dogaĊaje? Zašto? SCENARIJ 2: Ĉetverored Kroz tvoje mjesto prolazi kolona zarobljenika. Neki od njih su gladni, ţedni, promrzli, iscrpljeni, bolesni, ranjeni… Njihov sastav moţe biti kao u Scenariju 1. Kako ćeš se ponašati? Koji su motivi takvog tvog ponašanja? Kakve su posljedice takvog tvog ponašanja: a) po tebe i tvoju obitelj? b) po zarobljenike? c) po mještane? d) po straţare? Kako će takvo tvoje postupanje utjecati na buduće dogaĎaje? Zašto? Scenarij(e) pošaljite na mail: [email protected]

mailto:[email protected]

Na mail je u prvi mah stiglo petnaestak korektnih radova. Naknadno su uĉenici dobili još nekoliko tehniĉkih uputa kako da dorade priĉe (zašto netko ĉini to što ĉini?). Reakciju na priĉe smo provjerili direktno ĉitajući ih u razredu, što je navelo i ostale (gotovo sve) da napišu svoje priĉe.

Rezultati išĉitavanja na prvi pogled su neoĉekivani: uĉenice su zadatak odradile „štreberski“, dok su se muški više uţivjeli u priĉe, motivacija likova u muškim priĉama kudikamo je uvjerljivija. Razlog za to moţe biti u krivo ili pristrano postavljenom zadatku koji je prilagoĊen muškom naĉinu razmišljanja ili se stavovi djevojaka i mladića razlikuju više nego što smo pretpostavljali.

Prvi scenarij Zarobljenika ne smije biti – doslovno shvaćen – tipiĉna je mačo tema. Djevojke ga izbjegavaju, a neke koje ga pišu – pišu ga u muškom (!?) rodu. Djevojke ratovanje prepuštaju muškima. Da li samo ratovanje? Scenarij ne mora biti shvaćen doslovno. Imamo mnoštvo analognih situacija, na primjer: kad uprava ili dioniĉari traţe od menadţera da otpusti radnike. Dakle, radi se o pitanjima moći, „autoriteta“, strukturalnog ili pojedinaĉnog nasilja… Moţemo li se tomu suprotstaviti u našem svakodnevnom ţivotu? Hoćemo li? Kakve su posljedice?

Drugi scenarij (Četverored) više je ženski. Do izraţaja dolazi suosjećanje, ali motivacija je i dalje slaba. Osjeća se nemoć, zbunjenost, a sama se situacija doţivljava fatalistiĉki poput elementarne nepogode. Analogne su neke svakodnevne situacije: otpušteni s posla; ili – siromašni u našem gradu, zemlji, svijetu; ili – uĉenici koji neće ići na maturalnu ekskurziju jer je ne mogu platiti. Moţemo li pomoći? Jesmo li odgovorni? Ili se ne ţelimo opterećivati takvim pitanjima.

Čitanka vršnjačke edukacije

Iako većina radova moţda ne zadovoljava neke literarne kriterije, ovdje nas ipak zanimaju njihovi moralni stavovi. Sluĉaj je postavljen tako da uĉenici moraju uĉiniti moralni izbor. Bilo koji izbor (pa ĉak i neĉinjenje izbora) sa sobom nosi posljedice. Sluĉajevi su drastiĉni, ali vjerojatni. Iz uĉeniĉkih radova mogu se išĉitati njihovi sadašnji moralni stavovi.

Priĉe otvaraju mnoštvo pitanja: Koje su asocijacije vezane uz rijeĉ rat? Kako izvanredne okolnosti, poput rata, mijenjaju pojam poţeljnog ponašanja? Koji su nam kriteriji da bi nekome pokušali pomoći? Zašto radije pomaţemo poznatima? Kako saţaljenje utjeĉe na naše ponašanje? Kako neriješeni odnosi iz prošlosti utjeĉu na neĉije ponašanje? Što osjećamo kada strada netko tko nam je mrzak ili zbog neĉega kriv? Kako se suoĉavamo s negativnim sjećanjima? Na koji se naĉin moţe neutralizirati ili ublaţiti osjećaj krivnje? Zašto osveta ne donosi mir? Kako mediji utjeĉu na naše stavove? Kako nastaju stereotipi o drugim narodima? Kako se moţemo obraniti od manipulacija? Zašto nam je vaţan osjećaj pripadnosti nekoj skupini? Kako vrednujemo one koji nisu naši? Zašto imamo potrebu ismijavati protivnike i što time postiţemo? Kako zavist utjeĉe na naše ponašanje? Kako se u izvanrednim okolnostima moţe ostati normalan? Kako ţene a kako muškarci shvaćaju rat? Kako poznavanje ili nepoznavanje zakona utjeĉe na neĉije ponašanje? Tko ima pravo oprostiti zloĉin? Kako se nekaţnjavanje zloĉina odraţava na buduća ponašanja? Kada je amnestija opravdana? Kako ljudi pokušavaju opravdati svoje zloĉine? U kojim se sluĉajevima ne moţemo pozivati na viši nalog? Zašto ĉesto ostajemo ravnodušni na patnje drugih ljudi? Kako uţivljavanje u neĉiju situaciju utjeĉe na naše ponašanje? Kako dehumanizacija ţrtava utjeĉe na promatraĉe? Koliko smo odgovorni za postupke skupine kojoj pripadamo? U kojim sluĉajevima imamo pravo uzeti pravdu u svoje ruke, ako uopće imamo? Tko su hrabri ljudi? Kada neki ĉin smatramo hrabrim? Odgovore na ova i sliĉna pitanja svatko mora dati pojedinaĉno i svaka nova generacija mora dati svoje odgovore.

Priče su neujednaĉene, poneke ĉak i brutalne – ovisno o dobi, intelektualnoj ili moralnoj razini uĉenika moţemo odabrati priĉu koja nam je pogodna za uvoĊenje u odreĊeni moralni problem. Ĉitanku, dakle, ne moramo ĉitati linearno, redom, ne moramo ĉitati sve – već ovisno o potrebi. Pitanja pored svake priĉe su pomoćno sredstvo – iste priĉe mogu otvarati i neka druga pitanja.

Naša je namjera – potaknuti na razmišljanje.

priĉe iz budućeg rata

Aleksandar Ţivković

Glavni junak jedne knjige

Ustao sam kao i svako jutro toĉno u 6:30 i probudio ostale galameći po sobi kako je neki kreten ostavio svoj peškir na mojoj stolici te tako izguţvao moju ˝sveĉanu˝ robu koju sam kao i svakog jutro oblaĉio prije odlaska na bojište. No ovoga jutra sam predosjećao da nešto neće biti kao i inaĉe. Tako je i bilo, dok smo na radiju slušali Smakovu pjesmu – ljudi nije fer, došao je kapetan Baklava i dreknuo ko majmun na nas: ZAROBLJENIKA NESMIJE BITI!!! Pogledali smo se malo u ĉudu jer dosad nikad tako što nismo dobili nareĊeno.

Priznajem da nam nije bilo svejedno jer ipak mi nismo nekakve bezosjećajne svinje koje idu okolo i kolju što stignu. Svatko od nas je imao svoj obiĉan ţivot iz kojega je bio prisilno izveden zato da bi nekome ispunjavao bolesne ţelje, prije svega mislim na one s vrha koji nemaju pametnija posla nego maltretirati sve oko sebe.

I tako smo došli do gradića koji se zvao Novotrpimirogradovsk i kao i uvijek uletjeli smo naoruţani do zuba, i gledali odakle da poĉnemo. Većina stanovnika je tad već bila otišla u neko sigurnije mjesto, uglavnom na juţni Tibet, ali svejedno je bilo onih tvrdoglavih koji uvijek govore da ne idu nikud makar sijevalo, pucalo. Tako je i bilo. Izvukli smo ih iz kuća i postrojili pred jedan zid na kojem su pisali grafiti ˝Together we stand, devided we fall.˝ Ironiĉno, zar ne? Svezali smo ih a ispred njih se postrojio red snajperista koji su bili tu da im skrate muke. Prošetao sam se posljednji put kroz te ljude i primijetio jednog ĉovjeka kojeg sam znao još od djetinjstva. Mislim da se zvao Adolf ili tako nekako. Kad sam ga vidio sjetio sam se da ga moţda mogu i izvući na naĉin da se pravim blesav pred kapetanom da on kao ima neke korisne informacije ili da je neki tajni vrag. Ali dok sam ga gledao sjetio sam se da mi je on oteo najveću ljubav u srednjoj školi i da je on bio taj koji me uvijek ismijavao i omalovaţavao pred drugima. U tom trenu mi je pao mrak na oĉi. Okrenuo sam se i dao znak snajperistima da pucaju. Oni su tako i uĉinili. Bilo mi je tako svejedno na koncu jer sam znao da će kapetan odgovarati za ovu gluposti a ja sam uspio izmiriti neke raĉune iz prošlosti. Nakon toga vratili smo se u bazu i nastavili odbrojavati dane do kraja ovog besmislenog rata.

Nakon 6 mjeseci vratio se sa doma, rat je završio, poduvali smo naravno... ali što ćeš, to ti je lutrija u kojoj se ništa ne zna dok i zadnji broj ne izaĊe iz bubnja. Ušao sam u svoju kuću, pustio CCR Proud Marry i poĉeo razmišljati. Shvatio sam da nemam nikoga, roditelji su mi pomrli, obitelj nisam osnovao, susjedi su pobjegli za vrijeme rata a pas je uginuo jer ga nije imao tko hraniti. Poĉelo me to sve izjedati iz dana u dan. Nisam mogao spavati, a kad bi i zaspao sanjao sam strašno glupe snove koje nisu imali nikakve veze sa realnošću, kao da sam poĉeo ţivjeti ţivot u stilu Pink Floydovih spotova. Ubrzo mi se vratilo sjećanje na Adolfa i palo mi je na pamet: ˝da ga nisam dao ubiti moţda bi sad i imao prijatelja kod kojega bi otišao...˝ Nakon 2 mjeseca shvatio sam da gubim kontakt sa realnošću, poĉeo mi se priviĊati Adolf i svi oni, koje smo pobili, na raznim mjestima i odluĉio sam da prekratim već jednom te muke. Otišao sam na tavan, uzeo dvostruki konopac, da sluĉajno ne bi pukao, prevezao ga oko ruţnog drveta u okolici koje mi je cijeli ţivot išlo na ţivce a na kraju sam ipak to drvo odabrao. Sjedio sam na grani i uţivao posljednje udahe ovozemaljskoga zraka. Zadnja misao koja mi je prošla kroz glavu je bila: kad umreš, nitko se neće sjećati tvoga ţivota ako ga nisi ţivio. Laganim trzajem bacio sam se grane ali tlo dotakao nisam...

pitanja za razmišljanje

1. Kako se autor našao u ovoj situaciji? 2. Što misli o onima s vrha? 3. U ĉemu je ironija grafita na zidu? 4. Kakvi su njegovi prijašnji odnosi s Adolfom? 5. Kako je autor sakrio svoju osvetu? 6. Kako neriješeni odnosi iz prošlosti utjeĉu na neĉije ponašanje? 7. Što osjećamo kada strada netko tko nam je mrzak ili zbog neĉega kriv? 8. Kako se suoĉavamo s negativnim sjećanjima? 9. Na koji se naĉin moţe neutralizirati ili ublaţiti osjećaj krivnje? 10. Zašto osveta ne donosi mir?

Aleksandar Ţivković

Konci sudbine

Zvuk sirene za uzbunu probudio me kao i beskrajno mnogo puta odkad traje ovaj idiotski rat. Ustao sam se i otišao po ţenu i djecu da ih odvedem u podrum gdje bi ipak mogli biti bolje zaštićeni u sluĉaju da se nešto dogodi. I dok smo sjedili dolje došao je sin do mene i rekao da neki ljudi idu u koloni jedan za drugim, svezani, promrzli, izmuĉeni ispred našeg dvorišta. Otišao sam do malog prozorĉića koji nam je bio jedini kontakt sa svijetom u tim danima. I zbilja je tako bilo. Vidio sam kolonu zarobljenika koju je vodilo desetak vojnika i kapetan. Sigurno je blistao od ponosa što je porobio toliki broj vojnika. Onda sam pogledao malo bolje i vidio da sam poznavao dosta tih vojnika i probudilo se u meni nešto što je govorilo da im moram pomoći. Izašao sam van, gledao te jadnike i povikao za kapetanom. Tada sam tek shvatio da bi i ja mogao završiti s njima ali na sreću kapetan je bio veoma ugodan i pametan ĉovjek koji vjerojatno ne zna ni sam zašto je tu u vojsci a ne u nekom institutu. Zamolio sam ga im damo malo hrane jer su neki već bili priliĉno izmrcvareni i ranjeni. Odobrio je to i pozvao sam ţenu da mi pomogne a pridruţili su nam se i neki susjedi. Zamotali smo rane vojnicima i nahranili ih da ipak mogu ĉitavi doći do baze. Kapetan je bio iznenaĊen našom brigom za te ljude jer tu je bilo priliĉno mnogo pripadnika raznih vjera, rasa, narodnosti. I u toj guţvi jedva sam prepoznao svog dugogodišnjeg prijatelja Sergeja sa kojim sam proveo pola ţivota. Nisam ga prepoznao iz razloga što je imao strašne rane po licu koje su ga strašno unakazile. Sa suzama u oĉima smo se pogledali jer smo znali što ga oĉekuje. Kapetan nas je vidio, prišao i šaptajući nam ponudio da Sergej ipak ostane. Odmah smo prihvatili tu ponudu. Kapetan ga je oslobodio i Sergej je ostao s nama a ostali su otišli nakon pola sata. Vratili smo se u podrum i nastavili razgovor do kasno u noć. Sergej je ostao kod nas sve do kraja rata jer smo znali da bi ga netko ubio da ga je vidio. Rat je završio nakon godinu dana. Doznali smo uskoro da je ona kolona zatvorenika pobijena ĉim su došli do baze i tek tada smo shvatili koliko je kapetan riskirao kad je oslobodio Sergeja jer je i on vrlo lako mogao proći kao i zatvorenici. Sergej se nakon toga vratio svojoj kući a mi smo nastavili ţivjeti normalno. Moja ţena nije nikako mogla vjerovati da sam se ja usudio izaći pred tu kolonu jer su šanse da ću biti ubijen bile strašno velike. Iskreno, sumnjam da bi se sad usudio više tako što uĉiniti ali u onom trenu kao da sam bio lutka u kazalištu koju pokreću ljudi koji drţe konce na kojima visim. Osjetio sam u sebi nešto što mi je dalo snage da pomognem tim ljudima. Najvjerojatnije je to sve bilo zapisano negdje u ˝knjizi sudbine˝ a ja sam samo trebao biti jedna od bezbroj figura pomoću kojih se odrţava tijek radnje.


1. Koje su vaše prve asocijacije vezane uz rijeĉ rat? 2. Jesu li svi ratovi idiotski? Zašto? 3. Kako izvanredne okolnosti, poput rata, mijenjaju pojam poţeljnog ponašanja? 4. Kakav je kapetan? 5. Koji su nam kriteriji da bi nekome pokušali pomoći? 6. Zašto radije pomaţemo poznatima? 7. Kako saţaljenje utjeĉe na naše ponašanje? 8. Kako racionaliziramo ĉinjenicu da nekome nismo pomogli? 9. Tko su ljudi koji drţe konce sudbine?

Alen Stokuća

Kockanje Bilo je to davne 2666. godine kada svijet nije vise moga spasiti niti jedan moćni savez. Bili su to dani kada su resursi bili pokretaĉi svijeta, dani kada je zavist bila glavni pokretaĉ mrţnje. I te 2666. godine Slovenija nije mogla napraviti svoje vlastito vaterpolsko igralište na moru jer nije imala dovoljno mjesta. Za sve su okrivili nas Hrvate jer ni tog dana kada je zapoĉeo rat u mojoj zemlji nisu podrţavali našu kandidaturu za EU. Tada je Hrvatska bila zemlja iste veliĉine kao i nekad - 2009. - ali je imala samo 2 milijuna stanovnika. Uglavnom su ljudi bjeţali u Ameriku jedni za drugima jer ih je vodila ţelja za ljepšim ţivotom. U toj sam grupi bio i ja. Pridruţio sam se Ameriĉkoj kopnenoj snazi. Otišao sam u Ameriku još one godine kada sam pao na 2. popravnom iz logike. Sliĉno je uĉinio moj prijatelj Vanja Brkljaĉ kojega nisu primili na fax te je odmah nakon srednje škole otišao u HV. Rat je zapoĉeo i Amerika se je pridruţila slovenskoj strani. Slovenija je sa svoja 5 vojnika i Ameriĉkom legijom napala sjeverni dio naše domovine. Prodirali su sve do Osijeka te za sobom ostavljali ruševine i smrt. Moj kolega Vanja tada je branio domovinu i kada je vidio slovenskog vojnika ispred sebe, toliko se prepao da mu je laser ispao iz ruke nakon ĉega su ga zarobili. Odveli su ga u selo,...ovaj.... grad Ljubljanu i „privezali u lance“. Jedan stari prijatelj Miljac bio je njegov dobar prijatelj i javio mi kako stoje stvari. Pošto sam sa zapovjednikom ĉesto kartao poker sredio mi je da odem prvim avionom u Sloveniju. Kada sam stigao, mislio sam da se Slovenci šale jer me je doĉekala slovenska mornarica. Javio sam se generalu Janezu i on me je odveo na ispitivanje zarobljenika. Napokon sam ga sreo, lice u lice s Vanjom. Tada sam došao u fazu da nisam znao što uĉiniti. Bilo je pitanje da li da ga ostavim da ga ubiju, ili da ga pokušam spasiti i da „sam sebe ubijem“. Prijateljstvo je mnogim ljudima vaţnije od bilo ĉega, pa tako i meni, stoga sam se odluĉio za ono drugo. Kockanje je bilo najstroţe zabranjeno u vojsci pa sam odluĉio svoga nadreĊenoga ucjenjivati i izgubiti sve ono što sam u Americi stvorio. Dogovor je bio da pošalje zahtjev za prijevoz zarobljenika u Ameriĉku vojnu bazu avionom te da za vrijeme leta zrakoplov sleti u sigurnu bazu u Splitu. Ondje bi se avion uništio i svi bismo bili proglašeni mrtvima (iako zapravo nismo). A zauzvrat ja nikad neću doći blizu Amerike i vojne baze svojeg nadreĊenoga. Sve je teklo po planu i svi su zatvorenici spašeni. Uskoro je Rusija poslala svoje trupe da zaustave rat jer se ipak sjetila kako smo im omogućili da sudjeluju na Europskom prvenstvu u nogometu 2008. hrabrom pobjedom protiv Engleske. U tome su uspjeli i Balkanom je vladao mir. Uglavnom: da mi zarobe školskog prijatelja uĉinio bih sve da ga probam spasiti. Sve osim one granice kada bi u pitanju bila sigurnost obitelji. Sve ostalo bilo bi nevaţno.


1. Koji je uzrok rata u Alenovoj priĉi? 2. Kako mediji utjeĉu na naše stavove? 3. Kako nastaju stereotipi o drugim narodima? 4. Kako se moţemo obraniti od manipulacija? 5. Zašto nam je vaţan osjećaj pripadnosti nekoj skupini? 6. Kako vrednujemo one koji nisu naši? 7. Zašto imamo potrebu ismijavati protivnike i što time postiţemo? 8. Kako zavist utjeĉe na naše ponašanje?

Ana-Marija Medved

Ovo je priĉa koju vrlo rado priĉam

Retrospektivno se vraćam u školske klupe... ponovno. Vjerojatno zbog toga što je to jedino iskreno, ĉisto i nadasve radosno razdoblje mog pasjeg ţivota...sve dok nisam bila prisiljena odrasti. Danas ţivim relativno skladnim ţivotom. Slika moje obitelji podsjeća na neku od savršenih iz ameriĉkih serijala. Pitate se ĉemu nazivanje svog ţivota pasjim kada mnogi ljudi ţive daleko gore od mene. Pa eto, ovo je priĉa koju vrlo rado priĉam.

Dakle, stali smo kod školskih klupa. Kroz maglu se prisjećam jednog divnog, kišovitog utorka. Dan je poĉeo jednostavno savršeno baš zbog toga što smo prvi sat imali kemiju... eh da! Sve je bilo uobiĉajeno kao i prošli tjedan, iste prodike profesorice, neopravdano buntovništvo mladih intelektualaca itd. No ubrzo netko sa samo tri kucaja na vrata prekine tu monotoniju. Bio je to mladi gospodin X. Isprva nismo shvaćali u ĉemu je stvar no kada se predstavio shvatili smo da nam je došao još jedan novi uĉenik. Ali ovoga puta je to bio uĉenik iz susjedne Zemlje X s kojom nismo baš bili u zavidnim odnosima. Onako mlada i naivna, nisam shvaćala kako će mi taj trenutak uvelike promijeniti moju daljnju budućnost.

Dan su prolazili, a ja se nisam potrudila ĉak ni upoznati s novim uĉenikom zbog ĉega me iz nepoznatih razloga pekla savjest. Jednostavno je tu bio neki neopravdani strah... strah od zbliţavanja vjerojatno; ipak je to bio uĉenik iz neprijateljske drţave. Nakon nekog vremena, otprilike godinu dana, odnosi naše i neprijateljske Zemlje X su se dosta zaoštrili. Sve su ĉešće na zidovima bile pisane krvniĉke parole, sve ĉešće smo boravili u podrumima i sve smo bili svjesniji da dolazi ipak najgore - RAT! Ubrzo nam je tuţno zavijanje sirene za zraĉni napad postalo kao pjesma, vrlo tuţna i neizbjeţna. No ovoga puta, 18. lipnja 2010. godine, pjesmu sirene su dodatno ukrašavali ljudski krici i zvuk polomljenog stakla - na našu školu su baĉene dvije bombe. Tko se spasio, spasio se, a tko nije... eh...

Prije tog trenutka smo imali sat tjelesnog odgoja i svi smo bezbriţno igrali neki od omiljenih sportova ne oĉekujući što slijedi. Prva bomba je baĉena na juţno krilo, a druga - tik uz dvoranu gdje su uĉenici IV. a gimnazije veselo skakutali po dvorani. Prizori su bili straviĉni, tuţni i vrlo mi je teško o tome govoriti, samo ţelim napomenuti da je većina mojih prijatelja tog dana izgubilo svoje mlade i nevine ţivote. Preko ruševina i trupala izvlaĉila sam ţivu glavu, no bezuspješno. Svaka pora mog tijela je vrištala za spasom. Taman kada sam izgubila i posljednju nadu, netko me snaţno zgrabio i onakvu ranjivu izbavio iz onog pakla... da, bio je to mladi gospodin X. Na vrijeme me zbrinuo i time mi spasio ţivot.

Od toga ga dana više nisam vidjela. Osjećala sam snaţan poriv da mu zahvalim na tomu, no što je moglo biti toliko snaţno da mu se oduţim za spas ţivota.

Ništa - na tome je i ostalo. Nakon mog oporavka, prateći razne medije, shvatila sam da sam duţna Bogu i

domovini ići braniti svoj narod te da je to moj konaĉan ţivotni put. Premda sam imala tek nepunih devetnaest godina i nimalo ţivotnog iskustva ubrzo sam se našla na bojišnici, moţda ĉak prebrzo. Tada sam shvatila majĉine rijeĉi koje mi je jedva uspjela izgovoriti u ljutnji i kroz suze uoĉi mog odlaska na bojišnicu: ''Ne ţelim opet proţivljavati istu priĉu s tobom koju sam proţivljavala s tvojim ocem prije devetnaest godina!''

Odlazeći na bojišnicu iskljuĉivo radi medicinske pomoći, imala sam jedan jedini cilj - SPAŠAVANJE LJUDSKIH ŢIVOTA, NE UNIŠTAVANJE!

Jedva sam se i snašla, a u mojoj torbi medicinske pomoći stajali su meci i 2 ruĉne bombe te naravno puška na ramenu. U sebi sam se svaĊala s savješću te joj se neprestano opravdavala kako oruţje u mojoj torbi predstavlja ništa drugo nego pribor za samoobranu. Da, predstavljalo je dok nisam dublje ušla u tu cijelu ratnu priĉu.

Uskoro sam dobila i prvo nareĊenje. Duţnost mi je bila cijelu noć straţariti i ĉuvati ţivote naših vojnika. Još uvijek sam ljuta na zapovjednika što me prisilio na tu odgovornost.

Naša vojarna se nalazila samo jedan kilometar od neprijateljske i to je za mene bilo ĉisto samoubojstvo. Već polako umorna i pomalo pripita ugasila sam i posljednju cigaretu iz kutije koju sam popušila u nevjerojatno kratkom vremenu. Gotovo da sam bila zaspala kada me probudilo lupanje vojniĉkih ĉizama. Jedva da se razabirala pokoja silueta no ubrzo sam shvatila da se radi o neprijatelju. Zbunjeni soldat se sve više pribliţavao vojarni ne shvaćajući da ga drţim na nišanu. Otišao je do bunara, našeg bunara, i u ĉetiri kanistera natoĉio vodu. Shvatila sam da nema nikakve zle namjere te da samo ţeli svojim vojnicima odnijeti pitku vodu. Kada je krenuo natrag, shvatio je da ima uperen snajper u glavu. Hodao je polagano i prestrašeno, nadajući se da ga moţda i neću ubiti, da ću ga poštedjeti i dopustiti mu da odnese vodu, našu vodu, svojim vojnicima. Osjećala sam u glavi neizdrţljiv meteţ i zbrku, kao da mi cijeli roj pĉela prolazi kroz glavu. Vojnik je bivao sve dalje i dalje, a ja sam se i dalje dvoumila - pustiti ga da ţivi ili ne... Njegov ţivot ovisio je o meni. Napokon sam odluĉila.

PUCAJ! U trenutku kada sam htjela ispaliti metak vojnik mi se izgubio iz vida. Nakon samo nekoliko trenutaka, vojnik je opalio par metaka u zrak kao znak zahvalnosti što sam mu poštedjela ţivot. Shvatila sam da sam uĉinila jedino dobro djelo do tada, bez obzira na moju prijašnju odluku.

Odluĉila sam se pribliţiti neprijateljima kako bi pogledala osobu koju sam mogla ubiti izbliza. Nakon nekog vremena sam kroĉila na neprijateljsko tlo. U blizini sam ĉula razgovor dvaju vojnika gdje je jedan od njih priĉao o dobrotvoru koju mu je spasio ţivot. Bio je to gospodin X. Tada mi je bilo jasno što je to toliko snaţno da se ljudski ţivot oduţi - spas drugog!

Situacija s naše strane je bila ne tako zavidna. Svakim danom smo slabili i sve više naših ljudi je izginulo. Napokon su i nas zarobili. S razbijenom glavom i lisicama na rukama, sjedila sam na vlaţnom tlu u nekoj ćeliji. Vid mi je bio dosta oštećen iz nepoznatih razloga no uspjela sam meĊu neprijateljima razabrati i njegovo lice - lice gospodina X. Pokušala sam ga dozvati, nadajući se da će me i ovaj put već nekako izvući iz pakla, no uzalud. Na svaki moj uzvik, on je bivao sve dalje i dalje, kako fiziĉki tako i emocionalno. Napokon sam i ja odustala, shvatila sam da je tu prisutno nešto jaĉe i moćnije kako od mene tako i od njega. Jednostavno smo se pomirili s time da se tu više ništa ne moţe. Onako izdana i prestravljena ostala sam leţati s nekolicinom ljudi na tlu ćelije. Svakih sat vremena neprijatelji su izvlaĉili po samo nekoliko mojih ljudi o odvozili ih tko zna gdje. Ubrzo nam je svima bilo jasno da odlazimo ravno u ralje smrti. Sve je to bilo zastrašujuće i ţalosno gledati pravi strah sam osjetila tek kada je došao red i na mene. Dok su me neprijatelji odvodili do konaĉnog odredišta, kroz glavu mi je prolazilo milijun stvari, nikako se nisam mogla pomiriti s ĉinjenicom da je moj ţivot tek poĉeo, a već završava. TakoĊer mi je bilo nejasno sve ono ignoriranje gospodina X - na kraju krajeva mi je mogao spasiti ţivot, ali nije. Shvatila sam smo sada izjednaĉeni - 1:1; pa zašto bi netko spašavao neĉiji ţivot dva puta kada mu se ionako ne bi mogla iskupiti ili...

Ubrzo sam stajala na rubu ponora, do tada se sve odvijalo prebrzo ali trenuci išĉekivanja vlastite smrti su trajali satima, naţalost, bila je rijeĉ o samo desetak sekundi.

TUP! Iznenada sam osjetila snaţan udarac u glavu i strovalila se niz ponor, ravno u jamu smrti.

Miris smrti se nadvio nad cijelim gradom, poĉelo je pljuštati, a ja sam polagano zaklopila krvave vjeĊe.

Dvije godine poslije budim se u bolnici. Oko mene hrpa ljudi u bijelim kutama uţurbano hoda i s velikim uzbuĊenjem izvikuje moje ime. Shvatila sam kako je moje buĊenje doista bilo ĉudo. Vjerojatno jer sam preţivjela ne tako lagani napad; metak ravno u glavu. Srećom moj ubojica je bio vrlo mlad i neiskusan baš kao i ja pa nije uspio izvršiti svoje nareĊenje kako treba. Metak je oštetio samo koru velikog mozga što mi je onemogućilo daljnje govorenje; da, više nikad nisam mogla govoriti. Razmišljajući o svom ubojici tijekom dugogodišnjeg oporavka, u meni su sve razvile razne dileme. Moţda ubojica namjerno nije htio ubiti; moţda mu je proradila savjest, a moţda... je to bio ON - mladi gospodin X... Moţda... Kako bih pronalazila razna opravdanja koja bih stvorila neku ljepšu sliku o njemu, tako bih se ubrzo pobila u sljedećem trenutku. Pitanje na koje nitko nema odgovor mi još uvijek razara ţivot - što je to toliko snaţno moglo presuditi u ljudskoj glavi i srcu da se u jednom trenutku iz spasitelja pretvoriš u ubojicu?!? Ako ne moţeš vjerovati svom anĊelu ĉuvaru - kome moţeš?


Andrea Bogić

Kako sam pokušala spasiti seosku kravu

Išla sam blatnim seoskim putem. Moje vojniĉke ĉizme broj 40 (jedan broj prevelike) glasno su odzvanjale. Bila sam mokra, prljava, blatna, a najviše gladna. Na trenutak mi se vratio miris zadnjeg pojedenog sendviĉa (iako mi je poslije bilo muka, a i sir je bio pljesniv). Ah, bilo je to juĉer. Upali smo i opsjeli jedno selo. Svi smo bili iznemogli i gladni. Zatoĉili smo svih 15 stanovnika tog omanjeg sela sa kućicama još iz doba Marije Terezije. Traţila sam da nas odvedu do pušnica. No kad sam ih zatekla prazne, bez sušenih slanina, šunki i ostalih prekrasnih sušenih komada, shvatila sam da imamo krticu u svojim redovima. Znali su da dolazimo! Naredila sam svojoj desnoj ruci, doĉasniku Mirku, da naredi svima da se pokupimo. Hodali smo cijelu noć. U toj neobiĉno tihoj noći (osim zvuka pokoje granate), ĉulo se samo moje kruljenje u ţeludcu i neki nedefinirani zvukovi iz Mirkovog mp3-a (poslije mi je priznao da je lud za Madonnom). I tako smo svi mi, nas šestero, išli, a da ni sami ne znamo gdje. A meni se u glavi samo vrtjelo tko nas je izdao. Tko suraĊuje s neprijateljem?! Tko se to usuĊuje igrat sa mnom?! Tko nas je zakinuo za sušenu šunku?!

Stotinu pitanja, a nijednog odgovora… Probudila sam se. Ostali su još spavali. Pod hitno nam je trebalo malo vode i sapun.

Mirko je nešto mumljao u snu. Nešto u stilu da ţeli ĉašu mlijeka (?!). E moj Mirko, i ja sam htjela maminu pitu od sira, pa što onda... Uglavnom. Malo sam šetala okolo i ĉisto iz dosade otišla u neku staju na koju sam naišla. Tamo zatekoh jednu kravu. Draţesnu. Malo neuhranjenu. Ali draţesnu! Pošto su svi iz sela emigrirali, valjda je jadna ostala sama. Zavezala sam je na špagu i povela sa sobom. Pogledala me svojim velikim smeĊim oĉima. Mislim da se zvala Nora. Vjerojatno ne, ali meni je tako izgledala. I tako smo se ja i Nora zaputile kroz selo.

Padala je noć. Sjedili smo oko vatre. RazraĊivali smo novu taktiku. Kako se probit kroz sljedeće selo. Ma u cilju nam je bilo samo spasit ţivu glavu. Nora je draţesno mukala. Ja sam nekako bila sretna. A Mirko je pjevušio Like a virgin. I tako mi idiliĉno uţivali i meni se već u glavi pojaviše vizije mene i Nore kako veselo trĉimo nepreglednim irskim pašnjacima (i pjevamo neki novi Severinin hit). O kako će to biti lijepo..

Odjednom me probudi snaţna eksplozija. Granatirali su selo. Oko mene je sve bilo demolirano. Stvorila se magla od prašine. Bila sam sama. Pa gdje su svi nestali?! Pokušala sam se ustati. Ali nekakva cigla prikliještila mi je nogu. Gledala sam uokolo. Odjednom ugledah Mirka! Zazvala sam ga. Okrenuo se i pogledao me. Upitam ga gdje je Nora. Još par trenutaka samo me gledao… i odjednom se poĉeo smijati. O ne, nije moguće. Pa Mirko je bio krtica. …A Nora samo seoska krava koju sam pokušala spasiti…


1. Kada Andrea shvaća da postoji krtica? 2. Zašto mnogi ljudi vjeruju u teorije urote? 3. Kako se u izvanrednim okolnostima moţe ostati normalan? 4. Kako nas humor spašava? 5. Zašto je ova priĉa humoristiĉna? 6. Što je Andrea vidjela u kravi i zašto ju je povela sa sobom? 7. Zašto Andrea kravi daje ime? 8. Na koji naĉin krava ĉini situaciju podnošljivijom? 9. Zašto volimo basne? 10. Kako se osjećamo kad shvatimo da nas je netko obmanuo? 11. Na koji se naĉin moţe vratiti izgubljeno povjerenje?

Andrea Bogić

Naredili su mi

Bilo je to jedne hladne zime. Stajao sam vani i ĉekao nareĊenje za akciju. Neposredno prije akcije moja je postrojba dobila naredbu da zarobljenika ne smije biti! Znaĉi, glavno pitanje bilo je da li ih osloboditi ili ubiti. Kao narednik svoje postrojbe J610 imao sam pravo odluĉiti što napraviti. Iako, poznavajući MeĊunarodno humanitarno pravo, nisam mogao prijeći preko ĉinjenice da je jedan od zarobljenika ubio mog prijatelja, hladno i bez osobita razloga. Ali rat i ne traţi razloge. Kako kaţu, u ratu je sve dopušteno. Moja odluka bivala je sve osobnija, što nije trebala biti. Muĉio me osjećaj osvete i mrţnje koje se, mislio sam, samo na taj naĉin mogu riješiti. Odluĉio sam ubiti. Odluĉio sam biti isti kao on. Pozvao sam jednog podreĊenog i poslao ga po zatvorenike. Kad su ih doveli, ostao sam iznenaĊen. Sve su to bili mladi deĉki, gotovo djeca. No, svejedno se nisam mogao oteti osjećaju da je jedan od njih ubio. I to osobu koja je bila dio mog ţivota. Pitao sam za njega. Pokazali su mi ga. Stao sam pred njega. Plakao je. Neko vrijeme stajali smo u tišini. Gledao sam ga sa gaĊenjem.

'' Naredili su mi ''- odjednom je rekao - ''nisam to htio, ali su prijetili da će mene ubiti.'' Gledao sam ga i dalje. Pozvao sam svog suborca. Rekao sam da ih sve puste. A rat je trajao i dalje.


1. Zašto autorica piše u muškom rodu? 2. Kako ţene a kako muškarci shvaćaju rat? 3. Kako poznavanje ili nepoznavanje zakona utjeĉe na neĉije ponašanje? 4. Tko ima pravo oprostiti zloĉin? 5. Kako se nekaţnjavanje zloĉina odraţava na buduća ponašanja? 6. Kada je amnestija opravdana? 7. Kako ljudi pokušavaju opravdati svoje zloĉine? 8. U kojim se sluĉajevima ne moţemo pozivati na viši nalog?

Andrea Jakopović

Olakšanje

Bilo je to jednog nedjeljnog jutra. Ostala sam sama kod kuće, iako to i nije najpametnija stvar u ovo ratno vrijeme. Nisu se ĉula crkvena zvona, a moji susjedi su bili kod kuće, što je bilo strašno ĉudno. Primijetila sam da se zadrţavaju samo u kućama, više nisu nikamo izlazili. Nitko nije nikog ogovarao. Svi su gledali druge prodornim i osuĊujućim pogledima. Sledila mi se krv u ţilama. Odjednom, izvana su dopirali neki ĉudni zvukovi, kroz prozor sam vidjela skupinu ljudi - bila je to zapravo kolona zarobljenika. Prizori su bili uţasni. Nisam mislila da ću za svog ţivota doţivjeti išta sliĉno - ipak ţivimo u 21. stoljeću. Ljudi su izmuĉeni jedva hodali, ali najgore od svega je to što sam u koloni vidjela svoju najbolju prijateljicu. Ohrabrilo me to što meĊu ljudima nigdje nisam vidjela niti jednu postrojbu ni vojnika. Bez razmišljanja istrĉala sam iz kuće. Ljudi su me u ĉudu gledali, u meni su traţili spas. Jedva sam se brinula i sama o sebi, no savjest je pobijedila razum. Moja mi se prijateljica sva promrzla, gladna i slaba bacila u zagrljaj. Bio je to jedan od onih vrlo rijetkih trenutaka koje ĉovjek doţivi u svom ţivotu. Imala sam osjećaj kao da sam na sprovodu. Na licima tih ljudi koji su jedva stajali na nogama od muke, primijetila sam da se zapravo vesele što me vide. Poĉela sam drhtati od straha kad sam shvatila kolika oĉekivanja imaju od mene. Ni jednog od njih nisam mogla odbiti te sam ih pozvala k sebi da se utople, i da se najedu. Iako nisam toga tada bila svjesna, za njih sam postala najveći dobrotvor. Dok su ulazili jedan ĉovjek je zastao i rekao da su kroz naselje prošli veći dio put, a ali da im nitko, ali baš nitko nije pruţio pomoć. Njegove rijeĉi u meni nisu izazvale ništa osim tuposti.. Ţalosno je to što je govorio istinu. Više uopće nisam razmišljala, a sve sam shvatila. Ljude nije briga za druge dok god ti drugi nisu njihovi roĊaci, prijatelji ili obitelj - pa ĉak su i kumovi vaţni. Upravo to što je rekao potaknulo me na razmišljanje, jer vjerojatno se ni ja ne bih izloţila opasnosti i pomogla tim ljudima da tamo nisam ugledala svoju prijateljicu. Pomogla sam ljudima, neki su bili i ranjeni ali većina njih bili su promrzli i oĉajni. Njihov plaĉ, jecanje, naricanja - prizori koje sam gledala jednostavno me nisu ostavili ravnodušnu. Svi su me prijeteće gledali kao da oĉekuju da ću za koji trenutak pozvati vojnike ili nešto sliĉno tomu. To što su proţivjeli jednostavno ih je natjeralo da više ne vjeruju ljudima. Nisam ih krivila. Svi su bili zbrinuti, ali mene je odjednom obuzeo neki ĉudan osjećaj. Shvatila sam da bi moj ĉin mogao imati posljedice za moju obitelj i za mene. Razmišljala sam hoće li postrojba saznati da sam se ja pobrinula za ljude, hoće li me kazniti zbog toga. Što sam više razmišljala to su mi crnje misli prolazile kroz glavu. Bila sam toliko oĉajna da sam se nadala kako će doći izvanzemaljci i spasiti cijelu stvar. Ali onda odjednom je na radiju bila obavijest da su sve postrojbe iz moga naselja premještaju kilometrima daleko. Osjetila sam toliko olakšanje. Otišli su. Savjest mi je bila mirna. Ipak, vjerojatno to ne bih ponovila.


1. Kakav je ugoĊaj u Andreinoj priĉi? 2. Kako se ponašaju stanovnici? 3. Zašto ostajemo ravnodušni na patnju drugih ljudi? 4. Kako si opravdavamo tu ravnodušnost? 5. Kako ravnodušnost promatraĉa utjeĉe na ţrtve? 6. Što nas moţe pokrenuti iz ravnodušnosti? 7. Kako uţivljavanje u neĉiju situaciju utjeĉe na naše ponašanje? 8. U teškim situacijama je li dobro biti realist? Zašto?

Bruno i Vanja Kufner

Izdajica

Kroz Slatinu po glavnoj cesti prolazi kolona zarobljenika. Gladni su, ţedni i iscrpljeni hodom. U gomili od 30-ak ljudi primjećujem školskog kolegu kako se sav poderan, prljav i ţedan vuĉe za kolonom. Nagovaram svoje sumještane da im pomognemo, ali oni se boje. Nisam imao izbora, nego mu pomoći. Odem do prve slavine, natoĉim vode, te potrĉim da mu pomognem. Tuga u njegovim oĉima navela me da to uĉinim. Nisam ga mogao gledati takvog nikakvog, pa ipak mi je kolega. Takvo ponašanje moglo me stajati glave, jer sam pomagao „neprijatelju“, a ljudi oko mene gledali su me kao izdajicu. Kad su malo promislili, shvatili su da su ti zarobljenici samo obiĉni ljudi koji nam nisu uĉinili ništa loše, nego je to uĉinila vojska njihove zemlje. Oni nisu imali nikakvog utjecaja na to niti su o tome mogli odluĉivati što nije razlog da im se ne pomogne. Donijeli smo iz svojih kuća ponešto robe, hrane i vode kako bi okrijepili te izmuĉene ljude te im pronašli smještaj dok sukobi ne prestanu kako bi se sigurno mogli vratiti u svoju domovinu. Kad su vojnici, koji su vodili zarobljenike, vidjeli što smo mi uĉinili (pomogli neduţnima), rekli su sami sebi da više nikada, dok traje taj sukob, neće nikoga neduţnoga zarobiti niti mu išta loše napraviti, već će pomoći svim civilima i smjestiti ih na sigurno.


1. Tko su zarobljenici u priĉi? 2. Kako dehumanizacija ţrtava (prljavi, poderani) utjeĉe na promatraĉe? 3. Kada nekoga smatramo izdajicom? 4. Zašto se izdaja smatra teškim zloĉinom? 5. Kako strah da nas netko ne proglasi izdajicom utjeĉe na naše ponašanje? 6. Zašto u neprijateljima ne moţemo ili ne ţelimo vidjeti obiĉne ljude? 7. Kako ponašanje pojedinca utjeĉe na ponašanje skupine kojoj pripada? 8. Koliko smo odgovorni za postupke skupine kojoj pripadamo?

Danijel Krstičević

Hrabrost

Rat se privodio kraju, napadaĉke sile gubile su svoju snagu i, kako to povijest već piše, oni koji vode obrambeni rat pobjeĊuju. Tako smo se i mi bliţili pobjedi u ratu. Ostalo je još par bitaka u pobunjeniĉkim selima koje je trebalo ugušiti. Moja je postrojba dobila naredbu da se treba postupati po MHP kako ovi na višim poloţajima ne bi odgovarali za zloĉine. Iako je zloĉina bilo jer nitko nije mogao obuzdati one kojima su ubijeni najbliţi, novih ţrtava zloĉina nije trebalo biti jer se rat završavao i pobjeda je bila oĉita. Tog jutra bili smo odvezeni u selo nedaleko od mog rodnog grada. Bojao sam se da ću sresti na protivniĉkoj strani svoje poznanike. One s kojima sam do juĉer još bio dobar, a koji su izdali domovinu i prijatelje. Moja postrojba opkolila je selo, ĉinilo se da nigdje nema nikog i da će to biti lak zadatak. Iako smo većina nas iz postrojbe bili stari prijatelji, uvijek priĉljivi i za šalu, ovaj smo put morali biti oprezni, ali nismo. Bili smo previše samouvjereni. Dok smo se pribliţavali jednoj ruševini, kroz blato i šikaru, odjednom se zaĉula strojnica koja je izrešetala mog prijatelja koji je bio pokraj mene. Zaprepašten sam legao na zemlju i poĉeo mu pomagati, ali spasa nije bilo. Od straha i izbezumljenosti da sam u sekundi izgubio prijatelja, a umalo da i ja nisam poginuo, leţao sam na zemlji i gledao od kud su ti metci došli. Kroz prozor te ruševine vidio se vrh strojnice koji je ciljao sljedeću ţrtvu. Mojih par boraca i ja okruţili smo kuću, a vojnik koji je istrošio svu municiju pucajući iz strojnice, predao se. Kad smo došli do njega, nisam mogao vjerovati svojim oĉima. Bio je to moj prijatelj i prijatelj ĉovjeka kojeg je izrešetao pored mene. Nisam znao što uĉiniti. Mojim osjećajima vladali su zbunjenost, mrţnja, ţalost, nevjerica. Znao sam da je naredba s vrha bila da nema zarobljenika. Pošto nisam imao hrabrosti ubiti svog prijatelja na protivniĉkoj strani, zarobili smo ga. Smatrao sam da će ga tako jedino stići pravda. On je završio na sudu i dobio kaznu, ja sam izgubio dva prijatelja, jednog suborca koji je poginuo i drugog za kojeg sam mislio da mi je prijatelj dok nije ubio svog prijatelja s kojim se do juĉer još druţio.


1. Što je obrambeni, a što napadaĉki rat? 2. Kada je sudjelovanje u ratu opravdano? 3. Kako strah od kazne utjeĉe na naše ponašanje? 4. Je li strah od kazne dovoljan da bi se ponašali moralno? Zašto? 5. Kako se ponašamo kad ne oĉekujemo kaznu? 6. U kojim sluĉajevima imamo pravo uzeti pravdu u svoje ruke, ako uopće imamo? 7. Tko su hrabri ljudi? 8. Kada neki ĉin smatramo hrabrim?

Danijel Vilček

Odluka

Moja postrojba koja se sastojala od manjeg broja ĉlanova dobila je usmenu naredbu da pohodimo zatvore. Glavni je cilj bio: ZAROBLJENIKA NE SMIJE BITI.

Došavši u zatvor na osamljenom mjestu, kilometrima udaljenom od malog naseljenog sela, moja postrojba i ja smo ušli uţasnuti vidjevši okolnosti i uvjete u kojima se nalaze zarobljenici. Bile su to velike, visoke zidine obrasle bršljanom.

Kada smo ušli u zatvorske prostorije, dogovorivši se s jednim zatvorskim ĉuvarom, obilazili smo zatvorenike. Svi su bili okovani debelim, metalnim lisicama, njihove ćelije su odisale mirisom plijesni i vlaţnog betona.

U jednoj sam ćeliji ugledao svog prijatelja, jednog od najboljih prijatelja, prijatelja iz školskih dana. Bio je zarobljen oko godinu dana iz meni nepoznatih razloga. Iako su nam ĉuvari strogo zabranjivali razgovore sa zarobljenicima, dobio sam straţarevo dopuštenje da mogu razgovarati s prijateljem. Razgovarajući s njim, naravno, ne dugo, shvatio sam da je nepravedno kaţnjen. Uvjeravao me kako je zarobljen zbog toga što je u samoobrani ubio jednog vojnika koji je pustošio njegovu kuću i zlostavljao njegovu obitelj. Bilo je strašno slušati njegove ispovijesti. Govorio je: „Nije bilo namjerno, bila je samoobrana“. Straţar je prekinuo naš, i ovako kratak razgovor te odveo mog prijatelja zarobljenika natrag u njegovu ćeliju. Vratio sam se do svoje postrojbe.

Bilo je jako teško donijeti odluku što zapravo napraviti s tim zarobljenicima - sve ih pustiti ili izvršiti naredbu i pobiti ih što mi se ĉinilo najgorim rješenjem, jer zašto skonĉavati ljudske ţivote? Ipak ih ostaviti zarobljene? Nismo imali ideje, nismo bili „pametni“ što uĉiniti…

Odluĉeno je da zarobljenici ipak ostanu zatvoreni, ali samo oni koji su stvarno svjesno uĉinili nešto naţao drugima. Zarobljeni bi imali posebne prostorije u kojima bi «stanovali“, imali bi vlastito dvorište gdje bi se brinuli o ureĊenju vrta i bavili drugim aktivnostima. Za najteţe zloĉine – najgore kazne.

Motivi koji su me naveli na ovakvo postupanje su bili to što sam vidio prijatelja koji bi trebao sluţiti lakšu kaznu, a ujedno ima i još takvih zarobljenika. Posljedice će biti dobre i po zatvorenike i po moju postrojbu.

Na moju je odluku ipak ponajviše utjecala – moja savjest.


1. Koji se ĉimbenici uzimaju u obzir prilikom kvalifikacije nekog ĉina? 2. Kako namjera utjeĉe na kvalifikaciju nekog ĉina? 3. Kako moţemo prepoznati neĉije namjere? 4. Kako odreĊujemo teţinu zloĉina? 5. Što je savjest? 6. Kako se formira savjest? 7. Zašto svi ljudi nemaju jednaku savjest? 8. Što je pokajanje i zašto je ono vaţno?

Iva Filipović

Gamad

Rat je. Ljudi stradavaju, umiru, iza sebe ostavljaju svoje najmilije. Do sada su stradali deseci tisuća vojnika i civila. MeĊu njima su majka i brat moga najboljeg prijatelja. Stradali su prije 3 mjeseca. Brat je bio star 5 godina. Danas bi mu bio 6. roĊendan. Ujak je odluĉio osvetiti ih i kao zapovjednik dao je zapovijed da se cijelo selo zauzeto od suprotne strane oĉisti te ˝gamadi˝. Znala sam što je zapravo bio razlog mijenjanja njegove odluke. Iako je uvijek bio naizgled mirne naravi, smrt sestre i nećaka su ga totalno izbacili iz takta. Nisam podrţavala njegovu odluku u potpunosti jer su u tom selu obitavali i civili za koje sam znala da nisu krivi zbog zaraćenih strana i njihovih nedjela. No, s druge strane ţeljela sam da se osveti tom gadu koji nije mario za osjećaje ikog drugog, nije imao srca.

Prijateljev je ujak mogao znati tko je to uĉinio, ali se ţelio osvetiti svakom vojniku i svakoj osobi suprotne strane, da osjete tu bol, prazninu koja dolazi nakon tako neizmjernog gubitka. Vojnici su poslušali zapovijed i krenuli na suprotnu stranu. On je kao zapovjednik takoĊer sudjelovao u akciji. Ušao je u prvu kuću i tamo zatekao obitelj, majku sa dvije kćeri. Sjetio se svoje zapovjedi, svoje sestre i nećaka. Zapitao se - ˝Pa što ja to radim, ova obitelj takoĊer ima nekoga ko će ţaliti za njima, netko će se osjećati isto kao i ja ako ne zaustavim akciju. Nisam ja takav. Ne mogu to dopustiti.˝ Izašao je iz kuće i obustavio akciju. Vratili su se natrag i zapovjednik je od tada izriĉito zabranio napad na civile.

Ne znam kako bih postupila na njegovom mjestu. Prevelika je to borba osjećaja. U svakom sluĉaju zadivio me njegov postupak. Ponio se ĉovjeĉno iako ga je taj postupak mogao koštati ĉina i poslušnosti vojnika. Njegov postupak nije uvelike utjecao na ponašanje vojnika, oni su si i dalje puno dopuštali. No on je mogao mirno spavati nakon toga.


1. Kakve osjećaje pobuĊuje pretrpljena nepravda? 2. Kako se mogu izliječiti takvi osjećaji? 3. Kako pretrpljena nepravda mijenja ljude? 4. Što se dogaĊa s ljudima kad im osveta postane jedini razlog ţivljenja? 5. Kako poĉinjeni zloĉin mijenja ljude? 6. Za kakve ljude kaţemo da su gamad? 7. Kako ljudi postaju gamad? 8. Kako vrijeme utjeĉe na naša sjećanja i naše osjećaje? 9. Što je ono što lijeĉi u vremenu?

Ivan Nešković

Milutin

Bila je ponoć, i padala je sitna kiša. Mjeseĉina je prosula svoj trag blatnim šumskim putem dok smo se kroz grmlje i šikaru probijali do tajne baze.

Napokon, nakon pola sata teškog hoda kroz blato, dovukli smo se nekako do baze. Okrijepismo se domaćim vinom koje nam je jutros poklonio neki seljak.

Bila je to berba '03. Rado smo iskapili i posljednje kapi iz baĉve, iako nismo uspjeli shvatiti zašto to vino nije bilo još davno popijeno. Shvatismo to tek kasno... Rat izmeĊu nas plemenitih Hrvata i bezobrazno škrtih Slovenaca u koaliciji s MaĊarima, nije ostavio mnogo ţivih na ovim prostorima.

Vino nije bilo popijeno, jer nije bilo koga da ga pije... Odjednom na vrata kao divlja zvijer iz sve snage bijesno pokuca general Z.J.. U

pratnji mu je bila pomoćnica, ruka pravde, bojnica P.B. Odvaţno je stupio meĊu nas, izmorene i već pomalo sluĊene vojnike.

- Vojnici! - viknuo je. - Neprijateljska vojska Janeza Sudaricza okupirala je susjedno selo, jedino u kojem još ima preţivjelih Hrvata! Od vas se oĉekuje automatsko kretanje na bojno polje, sa samo jednim ciljem, a to je: ĈISTA ELIMINACIJA NEPRIJATELJSKE VOJNE SILE! Tko misli da neće zapamtiti ovu naredbu, neka je zapiše. Tko ne zna pisati, neka nacrta! Bilo kako bilo, cilj se MORA izvršiti? JASNO!?

Kao jedan smo odgovorili: - JASNO! ... mada smo se odmah sljedeći trenutak zapitali u istinitost te tvrdnje... Još uvijek nedovoljno odmoreni, uzeli smo opremu što smo brţe mogli. Izletjeli smo

van na prohladnu kasnojesensku noć. Hitrim korakom trĉasmo prema obliţnjem selu. Sve dok nas nije zaustavio naš komandant Achmed. (svima je bilo sumnjivo kako je

on mogao postati komandant HV-a, ali zbog okolnosti rata nismo previše pitali). Dotrĉasmo blizu sela. Prišuljali smo se, i uvjerili se da okupator mirno spava. Naši

zemljaci su bili zarobljeni. -AJALALALAAAJIIII! JURIIIIŠ! - sav zajapuren ko vjetar povikao je drug Achmet! I prije nego se okupator uspio snaći, već su bili okovani lancima, s bajunetama

prislonjenim na sljepooĉnice. Bili su prestravljeni. Bilo je onih koji su proţivjeli i previše ljeta... ali i onih koji su preţivjeli premalo.

Ja sam bio soldat koji je bio zaduţen za ĉuvanje neprijatelja. Dok su oni posramljeno i u strahu gledali oĉima prema dolje, ja sam prelazio pogledom preko njihovih lica. U tom trenu nešto kao iz vedra neba pa u rebra me ošinu, jer spazih lice mog dragog školskog druga iz Ĉuruga, Milutina!

- Milutine, pobogu, otkud ti u neprijateljskim snagama?!?! Zar nismo zajedno krave pasli na proplancima Papuka, zajedno se igrali, iste moralne vrijednosti odgajali?? Što to pobogu s tobom bi, da se neprijateljskim snagama okreneš? Pa to nije LOGIĈNO!!

- Ne pitaj mnogo, nego izvrši dano nareĊenje! Znam dobro kakvi su ti tvoji voĊe... znam njihov zli um... znam naredbu!

U tom trenutku pozove me drug desetar u kolibu, radi dogovora o sljedećim mjerama.

- Svi znate dobro naše nareĊenje - reĉe komandant Achmet. Svi ga se dobro sjećate... je li tako? (U tom trenutku bilo je i onih koji su izvadili ceduljice s papirom na

koji bijahu nacrtali nareĊenje generala Z.J.-a). Ono striktno glasi "NEMA ZAROBLJENIKA". Pravilo vojske je da se poštuju nareĊenja naših nadreĊenih. Isto tako, dobro znamo i da se moraju poštivati pravila MeĊunarodnog humanitarnog prava. Ta ne ţelimo, pobogu, u Haagu završit'?! Isto tako, ne ţelimo ni da nas naši nadreĊeni pogube zbog ne izvršavanja danih zadataka, a dobro znamo da naši nadreĊeni, što će reći gen. Z.J. i nisu naj-naj...

Srce mi se paralo dok mi je glavom prolazila misao na pogubljenje voljenog mi prijatelja, kojeg nisam vidio tako dugo.

Kiša je i dalje padala. Te je noći nebo odluĉilo potopiti moj svijet... i sa kišom, i bez kiše. Soldat zaduţen za izvršenje kazne spremao je svoj alat. Malo mu je bio korodirao mitraljez pa ga je morao oĉistiti, što je zarobljenicima dalo malo više vremena da se oproste... jedni s drugima... i sami sa sobom.

U mojoj glavi vrzmala se misao o zlu koje ĉinimo. Ma, nije mi bio bitan zakon koji piše u MHP-u... Bio mi je bitan onaj zakon, koji sam u srce ugradio zajedno s drugom Milutinom na proplancima Papuka dok ĉuvasmo krave. Znao sam da dozvolim li izvršenje kazne, da više nikad neću moći sebi pogledati u oĉi... mislim, prvo u ogledalo... jer tehniĉki je nemoguće pogledati sam sebi u oĉi... ili tako kaţu... ne znam, ja nisam probao...

Vojnik-krvnik je bio spreman. Naciljao je u red zarobljenika. - STOOOOOJ! - povikah iz svega glasa! NE PUCAJ! PA TO SU LJUDI! - i stanem

pred svoga prijatelja, koji je bio prvi na redu da primi metak. - Vojniĉe Norris! Što to sebi umišljaš?! - dreknuo je komandant Achmet. Ta, ubio te

Ilija Gromovnik, jesi li ti normalan! Miĉi se odatle! - Ne! Ne mogu! Odviše volim svog prijatelja, da bih dozvolio da tek tako umre, iz

pukog hira generala Z. J.-a! Moj prijatelj, i moja ţivotna naĉela su mi bitnija nego volja generala! I ako treba, voljan sam poginuti zajedno s njim, ali neću sudjelovati u ovome, i postati hladnokrvni ubojica.

- Vojniĉe, ne lupetaj gluposti, makni se! - Ne, ja sam rekao svoje, i to je zadnje! - U redu, onda ćeš poginuti zajedno s neprijateljima! Komandant podiţe ruku visoko, tako visoko da sam u tom trenutku polubunila imao

osjećaj da ce precijepiti zrak na kisik i dušik. - Pripremaaaaa! - viknuo je! Hladna kiša padala mi je po obrazima. Zagrlio sam svog najboljeg prijatelja, i gorko

zaplakao, ali se od kapi kiše suze nisu mogle razaznati. Kroz glavu su mi prolazili dugi ljetni dani na livadi, pa u školi gdje sam uĉio svoj omiljeni predmet – logiku.

...Stojeći tako na kiši, bio sam ponosan na sebe, i bio sam sretan jer sam znao da umirem radeći pravu stvar.

- PALIIIII! - viknuo je svoj smrtonosni poklik komandant Achmet, i to je bilo zadnje što sam ĉuo. Brz i tup udarac metka u glavu oborio me na mokro tlo.

Dok je blatna kiša padala po meni, ostao sam leţati na tlu... zagrljen s najboljim drugom Milutinom.

I tako je završila priĉa o meni... obiĉnom vojniku, koji je ţelio uraditi ispravnu stvar. Nije junak onaj koji je poginuo radeći nešto što drugi misle da je ispravna stvar. Junak je onaj koji je poginuo za ono što on smatra ispravnim.


1. Kakvi su Hrvati, a kakvi Slovenci? 2. Zašto vino nije popijeno? 3. Kakav je general Z. J.? 4. Što znamo o dobi zarobljenika? 5. Tko je Milutin? 6. Što nije logiĉno? 7. Kako reagira Milutin? 8. Koje su dvojbe vojnika? 9. Zašto u vojsci nema demokracije? 10. Koji je zakon bitan, a koji nije? 11. Kakav je Achmet? 12. Tko je junak, a tko nije? 13. Koje su junakove zadnje misli?

Ljiljana Prša

Grijeh

Usmeno mi je nareĊeno da: Zarobljenika ne smije biti! No, jedan od zarobljenika je moj dobar prijatelj. Meni je poznato MeĊunarodno humanitarno pravo po kojemu je zabranjeno ubijanje civila tijekom ratovanja, no mom naredniku to MeĊunarodno humanitarno pravo ne predstavlja nikakvu prepreku pri ubijanju nevinih ljudi. Moja savjest mi naravno govori da je pogrešno ubiti zarobljenike i uništiti ţivote njihovih obitelji, a pogotovo jer je jedan od tih nesretnika i moj prijatelj. Ja sam potpuno svjesna koliko je ta naredba nemoralna i pogrešna, te znam da ne mogu izvršiti ono što mi je zapovjeĊeno, ali još uvijek u meni postoji glas koji me podsjeća na posljedice mog neposluha. Ne mogu ne razmišljati o onom što će se dogoditi meni ako ne poslušam naredbu jer stavljam svoj ţivot na kocku. Pomisao na ubojstvo tih zarobljenika me uznemirava jer mi savjest ne dopušta takav grijeh. Znam, uništeni ţivoti njihovih obitelji vjeĉno bi me proganjali. A i ĉinjenica da je i moj prijatelj jedan od njih me odvratila od ikakvih pomisli na izvršenje zapovijedi. Pa ipak, stavljam svoj ţivot na kocku. Snosit ću posljedice, ali ću zarobljenike razoruţati i pustiti.


1. Koliko je ova priĉa vjerojatna? 2. Što je nelogiĉno u posljednjoj reĉenici? 3. Kakav je narednik? 4. Koja je razlika izmeĊu prethodne i naknadne savjesti? 5. Što je grijeh? 6. Kakve su posljedice grijeha? 7. Što je grizodušje? 8. Koji je najbolji lijek za grizodušje?

Ljiljana Prša

Nema koristi Kroz moje mjesto prolazi kolona zarobljenika. Potpuno su iscrpljeni, gladni, ţedni,

promrzli, bolesni i ranjeni. Sam prizor bi svakog s malo savjesti i dobra srca natjerao u plaĉ. MeĊu tim jadnim ljudima prepoznajem i svog prijatelja. To me strašno rastuţilo. Prva pomisao koja mi pada na pamet jest kako da im pomognem. No, vidjevši straţare ta pomisao se uĉinila sve strašnijom i teţe izvedivom ili ĉak neizvedivom. Naţalost, znala sam da im ja u tom trenutku ne mogu puno pomoći. I sam pokušaj iĉega straţari bi sasjekli u korijenu. Koliko god ţalosno to bilo, gledala sam, a nisam ništa poduzela iako mi se srce slamalo gledajući taj ţalostan prizor. Osjećala sam se nemoćno. No, razlog koji je presudio mojoj ne tako hrabroj odluci je strah za moju obitelj. Strah od onog što bi se moglo njima dogoditi. I ţarko sam ţeljela nešto napraviti i pomoći, no onaj glas razuma mi je ipak govorio „nema koristi“, znala sam da bi svojim nepromišljenim, ali moralnim ĉinom samo ugrozila svoj i ţivote svoje obitelji, a nikom ne bih pomogla. To je bila najteţe donesena odluka u mom ţivotu.


1. U kojim situacijama smo nemoćni? 2. Odakle proizlazi naša nemoć? 3. Kako stav o bespomoćnosti utjeĉe na nasilnike? 4. Jesu li nasilnici hrabri? Zašto tako misliš? 5. Zašto se ne usuĊujemo pomoći ţrtvama? 6. Zašto se bespomoćni ne udruţe? 7. Što je to pasivni otpor? 8. Kako se pasivni otpor odraţava na silnike?

Maja Radojević

Okrenula sam se i gorko zaplakala

Kroz moje mjesto prolazi kolona zarobljenika. Neki od njih su gladni, ţedni,

iscrpljeni. Teško mi je bilo gledati te ljude koji kao da su se već pomirili sa tim da više neće ostati na ovome svijetu. U toj silnoj gomili, ugledala sam poznato lice. Bio je to moj prijatelj još iz školskih klupa. Htjela sam otići do njega no strah je bio više prisutniji od ţelje. Gledala sam ono hladno lice vojnika koji je svima tjerao strah u kosti. Nisam prišla svom prijatelju. Bojala sam se, bojala sam se za svoju obitelj, za svoj i njihov ţivot. Stajala sam nepomiĉno znajući da strah ne popušta i da mu neću prići i pomoći, iako je to bilo moţda i moguće. Ne znam. Oĉi su mi bile pune suza i tuge te sam se okrenula, pogledala svoju obitelj te gorko zaplakala.


1. Zašto Maja plaĉe? 2. Koji su razlozi za plakanje? 3. Što znaĉi rijeĉ sudbina? 4. Moţemo li predvidjeti svoju sudbinu? Zašto? 5. Moţemo li utjecati na svoju sudbinu? Kako? 6. Kako se pomirenost sa sudbinom odraţava na naše postupke? 7. Tko ima koristi od naše pasivnosti? 8. Kako opravdavamo vlastitu pasivnost? 9. Što znaĉi uzeti sudbinu u svoje ruke? 10. Kakvi su ljudi jaĉi od sudbine?

Marina Tokić

Tetkica

Prije odlaska u vojnu akciju, moja je postrojba dobila naredbu: „Zarobljenika ne smije biti“. Ta se reĉenica brzo proširila meĊu nama vojnicima ĉija je duţnost bila da obavljamo sav prljavi posao. Neki su je prihvatili sa oduševljenjem jer se u njima razvila mrţnja prema protivniĉkoj strani. Bili su to ljudi za koje sam ponekad mislio da uţivaju u ratovanju, da ne priţeljkuju mir… U njihovim oĉima vidio sam prazninu, nesuosjećajnost, mrţnju itd. No nisu uvijek bili takvi, na neke je rat tako djelovao. Kao da više nisu vidjeli svjetliju budućnost, mir, bezbriţne osmjehe… Ţivjeli su iz dana u dan, u nekoj depresiji, branili svoj ţivot, a u toj obrani pustošili zabranjenim prostorima, kosili ţivote nevinih, sebe dodatno potkopavali. Više nisu razlikovali dobro i zlo. No ja nisam bio kao oni. U meni je još uvijek postojala nada da ću jednoga dana bezbriţno šetati ulicama, pecati uz mirnoću i spokojnost bistre vode, uz pjev ptica i zvukove lišća nošene zrakom. Zbog moje razliĉitosti ĉesto su me vrijeĊali i nazivali pogrdno. Govorili su mi da bi rat odavno završio da je više takvih poput mene, da sam kukavica, tetkica … A tko kaţe da ja to zapravo nisam ţelio? Da svemu ovom doĊe kraj… Ja nisam bio kukavica, ali nisam bio ni razbojnik, tatarin koji ne vidi neduţnost u oĉima ţena i djece. Naredba dobivena od vrhovnog zapovjednika odjekivala je u mojim ušima, oblila me hladnim znojem i zabrinutošću. Pred mene je stavljen teţak posao; traţili su da postupim neĉovjeĉno, da ubijem ljude za koje sam znao da su nevini, da ubijem svog prijatelja. Bio je to ĉovjek s kojim sam proveo djetinjstvo i dijelio nebo dok smo bezbriţno šutali loptu po tratini. Tko bi rekao da ćemo se jednoga dana naći u ovakvoj situaciji? Njegovu postrojbu uhvatili smo za vrijeme jednog oruţanog napada na njihova sela. Nisu bili spremni, bili su bespomoćni, a mi smo radili nešto zabranjeno voĊeni onim da u ratu sve dopušteno. Znao sam da i meĊu tim ljudima ima ljudi i poput mene kojima je dana puška u ruke i reĉeno im je da pucaju a da to ţele. Osjećao sam dvojbu. Što uĉiniti, spasiti prijatelja, pustiti ih sve ili jednostavno gledati? Kroz glavu mi je prolazilo tisuće razloga ZA, tisuće PROTIV. Na meni je bilo da donesem odluku ţivota, odluku s kojom svakako trpim posljedice. S jedne strane griţnja savjesti dok me zemlja ne pokrije, s druge ugroţavanje vlastitog ţivota. Nisam mogao zanemariti mogućnost mog prijatelja da me onoga dana kad smo ih napali ubije. Imao je oruţje upereno u mene, mogao je pucati, ali nije, predao se. To je bila misao koja me dodatno ohrabrila. Razmišljao sam, ako danas ne umrem moţda ću sutra jer to je rat, a i ako preţivim kakav će to ţivot biti? Vjeĉno će me proganjati ĉinjenica da sam ubio prijatelja koji me spasio. Uĉinio sam to, pustio sam ga, neka se spasi. Znao sam da sam uĉinio pravu stvar u trenutku kada su nam se pogledi sreli i kada je rekao „Bog će ti platiti!“, tada mi ništa više nije bilo vaţno. Znao sam da sam uĉinio nešto dobro. Osjetio sam se ĉovjekom, ţivim nakon duljeg vremena, a ostalo mi nije bilo bitno. I evo, sada sjedim u novoj kući, sreću sam našao u novom gradu, rat je završio, a ja sam nakon dulje vremena našao mir. Onoga dana kada sam pustio nevinu dušu, uspio sam se spasiti. Smislio sam lukavu laţ i nisam izgubio povjerenje jedinice. Poslije rata raspitivao sam se za prijatelja, ĉuo sam glasine da radi u Švicarskoj, da je mrtav… svakako, on će uvijek ţivjeti u mom srcu, a sjećanje na onaj postupak postalo je moje najljepše sjećanje iz rata (ĉini se da i takvih ima), sjećanje koje mi je vratilo ţivot.


1. Tko su tetkice? 2. Tko odreĊuje tko je tetkica? 3. Zašto je nepoţeljno biti tekica? 4. U kojoj dobi i na koji naĉin se usvajaju takvi stavovi? 5. Zašto ljudi skrivaju svoju razliĉitost? 6. Kako društvo kažnjava razliĉitost? 7. Kako se moţe promijeniti takav mentalitet? 8. Zašto se ljudi ponekad ponašaju protivno svojim uvjerenjima?

Matea Jakopović

Lukavstvo

Moja postrojba dobiva naredbu: Zarobljenika ne smije biti. Naravno da mi nije svejedno jer to znaĉi da će stradati puno nevinih ljudi. I sama pomisao da ne smije ostati niti jedan preţivjeli je strašna.

Ljudi su okrutni i za svoj ţivot uĉinili bi sve. Tako sam se i ja pomirila s ĉinjenicom da to moram uĉiniti ako ţelim spasiti vlastiti ţivot. Zašto sam u tom trenutku smatrala da je moj ţivot toliko vrijedan - ne znam. Postrojba je baš krenula u akciju na podruĉje koje je meni bilo vrlo poznato. Bio je to jedan dio grada, moglo bi se reći, moj dio grada. Prolazeći tim dijelom srce mi je kucalo tako snaţno kao da će iskoĉiti. Prepoznavala sam svaki grafit. Bojala sam se da će moja postrojba naići na nekoga koga poznajem i zarobiti ga. Naišli smo na skupinu ljudi koji su slavili dvadesetu godišnjicu mature. Pa kako ti luĎaci ne znaju da je rat - pitala sam se. Istina, u malom smo gradu, daleko od Zagreba, ali ipak nisam mislila da su tako slabo informirani. Oĉito, ona tri Dnevnika ama baš niĉemu ne sluţe. Moji su ih suborci zarobili. MeĊu zarobljenicima, koji su mi na prvi pogled djelovali kao normalni sredovjeĉni ljudi rijetke kose, velikog trbuha i naboranih lica, poĉela sam prepoznavati svoje prijatelje, ljude s kojima sam išla zajedno u razred. Prvo sam se zapitala zašto i mene nisu pozvali na proslavu mature. Zar su me zaboravili? Nadala sam se da moji suborci neće ostati u ovom gradu. Pogledi mojih prijatelja bili su strašni, osuĊujući. Osjećala sam da sam ih izdala, a zapravo nisam niti mogla zamisliti kako se oni sada osjećaju. Zašto oni nisu mene pozvali na tulum? Njihov krvnik postala sam baš ja, a nekad smo izlazili zajedno. Naravno da je osim mojih prijatelja bilo i drugih zarobljenika ĉije su suze u oĉima govorile sve. Svi su pogledi bili uprti u mene. Osjećala sam kao da misle da im ja mogu pomoći, da se još uvijek nadaju. Zašto su baš u mene gledali?! A ja, ja sam im ţeljela pomoći više od iĉega u tom trenutku, zato sam i odluĉila uĉiniti to bez obzira na sve. U tom trenutku nije mi bilo vaţno poznajem li ja MeĊunarodno humanitarno pravo, vodio me osjećaj da je to ispravno. Postrojbi sam rekla da detaljnije pretraţe podruĉje, a da ću ja paziti na zarobljenike dok se oni ne vrate. Pretvarala sam se da nikoga od njih ne poznajem, bilo je to za njihovo dobro. Podsjećam - oni mene nisu ni na proslavu pozvali Na moje veliko iznenaĊenje postrojba je pristala na moj prijedlog. Imala sam malo vremena da odvedem zarobljenike na sigurno. Izrazi na njihovim licima u trenutku su se promijenili, a meni je to puno znaĉilo, dalo mi je poticaj da nastavim dalje. Sa sobom sam povela sve zarobljenike, ali plašila me pomisao da ih je previše da bismo uspjeli pobjeći. Naravno da to nisam pokazivala, jer bi ih to obeshrabrilo. Na trenutke sam mislila da sanjam ili da sam dio nekog lošeg akcijskog filma. Naišli smo na neku staru kuću s podrumom koji se vrlo teško uoĉi. Zapravo, sve se podrume teško uoĉi. Sakrili smo se ondje i ĉekali da moja postrojba proĊe to podruĉje. U podrumu je bilo toliko tiho da su se ĉuli štakori koji su prolazili pored nas. Postrojba je otišla - ja i zarobljenici nismo im bili vaţni. Ljudi su bili spašeni, a ja sam u tom trenutku bila najsretnija osoba na svijetu. Ljudi su mi zahvaljivali, a u oĉima svojih prijatelja vidjela sam da se ponose mnome i da su cijelo vrijeme vjerovali u mene. Kroz glavu su mi prolazile misli: Što ako mene sada, kada je sve gotovo, ipak uhvate? Mislila sa i na postrojbu koju sam izdala, i na to da sam od tog trenutka postala nezaposlena - ali to nije bilo vaţno.

Više nisam ţeljela razmišljati o tome što će biti, prepustila sam se lijepim osjećajima znajući da sam uĉinila dobro djelo.


1. Zašto Mateji nije bilo svejedno? 2. Je li vlastiti ţivot najveća vrijednost? Zašto? 3. Kako izgledaju bivši maturanti? 4. Zašto Matea nije bila pozvana na proslavu godišnjice mature? 5. Kako je to doţivjela? 6. Zašto su svi pogledi bili uprti u nju? 7. Što zarobljenici oĉekuju od Mateje? 8. U ĉemu se sastoji lukavstvo? 9. Je li vjerojatan takav razvoj dogaĊaja? Zašto?

Mihaela Krznarić

Dobre namjere Ĉekali smo ih jer tad su trebali proći našim mjestom. Pribojavala sam se njihova

dolaska i izgleda tih zarobljenika. Pri samoj pomisli na rat neki strašni osjećaj proĊe cijelim mojim bićem. Saznavši da se u koloni nalazi i moj prijatelj s kojim sam toliko puta dijelila tugu i radost, bilo mi je još gore. Odluĉila sam da moram nešto uĉiniti kako bih mu pomogla. MeĊutim što se više bliţio trenutak dolaska bila sam sve nesigurnija u svoj ĉin, ali sam opet mislila da vrijedi pokušati. Bila sam svjesna da to ne mogu sama, to je oĉito jedino ĉega sam bila svjesna. Nisam razmišljala ni o kakvim posljedicama samo sam ţeljela da se spasi. Dvojica mladića kojima sam ispriĉala svoj plan rekla su mi da je to teško izvedivo i gotovo nemoguće, da se ja ne razumijem u to i da bolje neka odustanem jer ne znam kako su te kolone strogo ĉuvane. Nećeš moći ostvariti svoj naum - rekli su mi. Nisam odustajala te su mi oni ipak odluĉili pomoći. Oni su bili svjesni posljedica svog ĉina te su znali da bi mogli izgubiti i svoj ţivot zbog ovoga, ali su ipak odluĉili pomoći jer su ga i oni poznavali. Na kraju našeg mjesta nalazila se stara zgrada i oni su tuda trebali proći. Dok su prolazili, moj je zadatak bio da mu kaţem da se prolaskom pored te zgrade iskrade iz kolone i sakrije te da ga tamo ĉekaju dvojica mladića. Mislila sam da ću mu uspjeti to reći i da će uspjeti pobjeći. Pribliţavajući se nama onako gladni, ţedni, traţila sam ga pogledom. Moram priznati da sam ga jedva prepoznala onako izmuĉenog i klonulog. Kolone su bile strogo ĉuvane. Nekima nisu ĉak dopustili ni da uzmu vode, samo rijetkima je to uspijevalo. Prišla sam prijatelju sa ĉašom vode i pokušala mu reći meĊutim vojnik me je odgurnuo i u svom bijesu ubio mi prijatelja pred oĉima. Za mene posljedica nije bilo osim onog snaţnog odguravanja i osjećaja tuge i bijesa gdje sam s poda gledala smrt svog prijatelja. Da nisam ništa pokušala uĉiniti moţda bi mi prijatelj bio ţiv, ali tko zna? Moj ĉin je bio nepromišljen, ali namjera je bila samo pomoći mu.


1. Što je motiv Mihaelinog postupanja? 2. Zašto su mladići pomogli Mihaeli? 3. Kako namjere, a kako posljedice utjeĉu na vrednovanje nekog ĉina? 4. U kakvim situacijama ne moţemo predvidjeti posljedice nekog ĉina? 5. Što znaĉi da je put u pakao poploĉen dobrim namjerama? 6. Kako Mihaela procjenjuje okolnosti? 7. Kako procjena okolnosti utjeĉe na posljedice nekog ĉina? 8. Kako je Mihaelina procjena okolnosti utjecala na ishod priĉe? 9. Kako vrednujemo djelo koje ima dobre posljedice, a uĉinjeno je iz krivih razloga? 10. Opravdava li nas izgovor da nešto nismo uĉinili namjerno? Zašto?

Mihaela Peić

Prije zore Bila je zima, pred sam Boţić, i kao svih prošlih godina tako je i ove zime padala kiša

i puhao hladan vjetar, ĉineći veĉer još hladnijom, strašnijom i teţom nego što je već bila. Gledala sam kroz prozor i razmišljala o naredbi koju nam je prenio zapovjednik prije par minuta. Naredba je bila ono najgore, ono što sam se nadala da neću morati ĉuti. Oko mene ostali su se pripremali za taj strašni dogaĊaj. Naredba je glasila da zarobimo i ubijemo ljude iz susjednog sela. Na samu pomisao da moram sudjelovati u takvom dogaĊaju, da moram pucati u te ljude, sledila mi se krv u ţilama. Netko mi se pribliţio, okrenula sam se, bio je to moj najbolji prijatelj. Na licu mu je bio isti zamišljeni i patniĉki izraz lica koji sam trenutak prije vidjela na svome licu u odrazu prozora. Bilo mu je teško, on je poznavao ljude iz toga sela, bio je kum jednom djeĉaku od nepunih 18 godina koji se nalazio u tome selu s ostalima. Priĉali smo, i rekao mi je da ne moţe uĉiniti nešto takvo. Rekao je da ne moţe zadati smrtni pucanj ljudima koje poznaje i koje zna skoro cijeli svoj ţivot. Rekao je da će ga slika njihovih uplašenih oĉiju pred sam kraj proganjati do kraja ţivota. Zatim se okrenuo i otišao s muĉeniĉkim izrazom lica. Ni meni nije bilo svejedno, i ja sam se bojala trenutka kada ću morati povući okidaĉ. Nastavila sam gledati kroz prozor, razmišljajući. Nakon sat vremena ušao je zapovjednik i rekao da je moj najbolji prijatelj prebjegao na protivniĉku stranu u selo, te da naredba glasi da ga se ubije zajedno s ostalima. Ta vijest me uţasno pogodila, nisam mogla vjerovati da je mogao uĉiniti nešto takvo, muĉila me pomisao da ću moţda baš ja morati biti ta koja će morati okonĉati njegov ţivot. Krenuli smo rano, prije zore, i uskoro ih sve zarobili na središnjem trgu. Ĉekajući naredbu za pucanje gledala sam u lice svoga najboljeg prijatelja. Prihvatio je svoju sudbinu hrabro, nije se bojao smrti koja ga je ĉekala. Zapovjednik nam je naredio da se pripremimo za pucanje. Gledajući ga tako, sledila sam se, zapovjednik je povikao “Pucaj!”, ali ja sam i dalje ostala nepokretna, smrznuta, nisam pucala. Gledala sam kako tijelo mog najboljeg prijatelja pada na mokri hladni beton središnjeg trga.


1. Koja je simbolika Boţića? 2. Koja je razlika izmeĊu deklarativnih i pravih vjernika? 3. Kako je moguće da ljudi u ime svoje vjere nanose patnju drugima? 4. Moţemo li se pripremiti za buduće neugodne dogaĊaje? Zašto? 5. Zašto nas zlo paralizira? 6. Zašto se bojimo smrti? 7. Je li smrt najgore što nam se moţe dogoditi? Zašto?

Milenko Vlajnić

Lili Bili su to teški dani. Nevolje su navirale sa svih strana, ĉas se ĉuo huk granata ĉas

muk i plaĉ raskalašene i raskomadane nevine djece. Bio je to meĊuzvjezdani rat. Uĉeni poviješću i sjećanjem na 2. svjetski rat koji je znamo kako krvavo završio, bili smo svjesni da će ovaj intergalaktiĉki rat biti još krvaviji. Sa svih strana su nadirali Borbeni brodovi i oklopne krstarice, a u ljudima se budio strah kako bi zli vanzemaljci mogli uništiti cijeli planet koristeći Zvijezde smrti i njihovu silu usmjerenih gravitona....

U toj cijeloj priĉi sluĉajno sam se našao i ja, general Zemaljske flote Milenko Vlajnić. Inaĉe nisam bio vojni fanatik, meĊutim, sila prilike me odredila da budem taj koji će odluĉivati o nevinim ţivotima drugih planeta. Jednoga dana došla je naredba da se spustimo na planet Sixten koji je bio udaljen dvadesetak svjetlosnih godina od zemlje i da uništimo populaciju, naredba je bila jednostavna: "nema preţivjelih"... suoĉen s time nisam se puno dvoumio, krenuo sam prema cilju naoruţan gravitonima, moćnim oruţjem stvorenim da uništi sve pred sobom. Došao sam na cilj, objektivi su snimili situaciju i akcija uništavanja je trebala zapoĉeti, no tada mi se pomoću MSN javila moja kćerkica Ljiljana: "Tata, tata, di si, kada se vraćaš s puta da vidiš tu kod nas je tako lijepo igram se s frendicama u obližnjem parku i gledamo neke zgodne dečke"... tada mi je sinulo u glavu, kako i na tom planetu ima nevine djeĉice, malih bezgrješnih duša kao što je moja Lili... već mi je krenula suza na oko te sam teškim glasom izdao naredbu koja me mogla stajati ţivota i karijere ali sam morao : "Stanite, svi se naoruţajte i na planet, ubijaj te samo vojne ciljeve i vojnike, civile poštedite" No onda me opet muĉilo hoće li tu djecu više boljeti ako vide kako su im zaklani oĉevi i braća. Nisam mogao odluĉiti u mojoj glavi je bio kaos i onda se jednostavno dogodilo gravitonska zraka pogodila je planet, on je poĉeo pucati, nevine duše su umirale i bolno plakale ali više nije bilo povratka... Pitanje je samo da li bih to isto uĉinio da je na tom planetu bila moja kćerkica!


1. Koja je uloga uĉenja povijesti 2. Što su ljudi nauĉili iz povijesti? 3. Ĉemu nas uĉe negativni primjeri iz prošlosti? 4. Na koji naĉin prešućivanje negativnih dogaĊaja utjeĉe na buduće? 5. Zašto svaka generacija ĉini sliĉne pogreške? 6. Zašto se razliĉito odnosimo prema našima, a razliĉito prema njihovima? 7. Što moţemo nauĉiti iz tuĊeg iskustva? 8. Zašto postoji raskorak izmeĊu znanja i ponašanja? 9. Zašto je Milenkov rat prebaĉen u svemir? 10. Kakva je odgovornost generala, a kakva obiĉnog vojnika?

Milenko Vlajnić

RoĊendan Mrak je padao, u daljini su se vidjeli vrhovi starih borova koji su na zalazećem

suncu iscrtavali ĉudne i mistiĉne znakove, koji su utjerivali strah u kosti svakome tko bi ih ugledao. Ne samo da su bili mistiĉni, nego su na neki naĉin bili odvratni i ogavni -bacali bi u depresiju i najoptimistiĉnije sanjare. Bilo je to ljeto, ljeta gospodnjeg 2012. Ljudi su već pomalo bivali ĉudni, neki više i nisu bili ljudi, već neka mistiĉna gmizajuća stvorenja, kojima je u mentalnom sklopu samo jedna slika rata i pokolja. Ja, tada već punoljetan mladić u najboljim godinama, koji bi trebao krenuti put bijeloga svijeta, ostao sam zateĉen tu u tom grimiznom svijetu patnji. I tako mrak je padao, a borovi u zalasku sunca bijaše sve tamniji. I tada se zaĉu pucanj, no nije to bio obiĉan pucanj malokalibarskog oruţja, to je bio odjek brzorazarajućeg atomskog oruţja. Sve mi je odmah bilo jasno, agresorska strana iskoristila je oruţje, nuklearno oruţje i to ne protiv vojnih ciljeva, već u cilju da uništi ţivuću populaciju. Ako nisam napomenuo, a nisam, 2007. godine naša draga vlada pokrenula je antislovensku revoluciju. To su bili mali sukobi koji su ubrzo prerasli u rat, krvavi rat. Bilo je ĉudno kako ljudi bezbriţno pucaju na ljude ne obazirući se na bol, kao da bol ne postoji, kao da se ne boje Boga, a nama, tada srednjoškolcima, sve je to bilo zanimljivo i zabavno, samo smo ĉekali kada će doći do akcije kao iz ameriĉkih filmova. Stariji vršnjaci koji su bili psihiĉki, a i fiziĉki zreliji znali su znaĉenje rijeĉi RAT! Još se sjećam kao danas, bio je dan subotnji, dan za izlaske. Sjedili smo u parku i slušali novu Thomsonovu pjesmu, išla je nekako ovako: „Slovenijo zemljo mala, nema više Janeza, nema više budala“. Svi smo ju u glas pjevali drţeći u ruci flašu jeftinog piva i dijeleći dim cigare. Nije to baš bila cigara već nešto malo od nje što smo našli u jednom od onih ţutih kanti za smeće kod općine. Deĉki do nas bili su oni o kojima sam priĉao, stariji i zreliji. Oni su se okupili oko jednog mobitela, mislim da je bila neka loša rasklopna Nokia, i slušali su Balaševića. Sve što sam od njih zapamtio je bilo da su naglašavali onaj neki kljuĉni stih pjesme „samo da rata ne bude“. Tada sam ih smatrao freakovima i kukavicama, a sada, sada ih smatram intelektualcima i nositeljima svijeta. No predaleko sam otišao vratimo se u tu famoznu 2012. godinu.

Sjedio sam na terasi i promatrao te ĉudne znakove koji su proizlazili iz igre borova i zalazećeg sunca. Iako se prognozirao rat ja sam mirno sjedio u idili sve do tog pucnja. Kada sam ga zaĉuo skoĉio sam na noge toliko jako da sam glavom lupio u nadstrešnicu. Od siline udara u glavu ubrzo sam se onesvijestio i obliven krvlju ostao leţati na podu. Dva sata kasnije probudio sam se u svojoj sobi zamotane glave. Pored mene je bila moja majka i u suzama jecajući progovorila: „Sine nemamo više toaletnog papira“, odmah sam se izbezumio, u glavu su mi se zadrle slike zapeĉene straţnjice. No ubrzo sam se sabrao i rekao majci: „Ma oke mama ima lišća vani pod starim orahom.“ Tada je zajecala još više, više ništa mi nije bilo jasno, okrenuo sam se na drugu stranu i pokušao zaspati. Nisam nikako mogao, sad ne znam li je to bilo zbog brige što nema više papira ili pak što me boljela glava. Ustao sam da pronaĊem tabletu, kada mi je pored glave proletio metak. Pogledao sam kroz prozor, vani više nije bilo moje lijepe terase, lijepih borova u daljini, sve je bilo uništeno. Trava se osušila pod utjecajem radijacije, a radioaktivna kiša prala je unakaţena tijela ţivotinja iz susjedstva. Plakao sam. Istrĉao sam na ulicu - izbezumljeni i uplašeni ljudi stajali su i plakali. Od

jednog do drugog sam ispitivao što se dogodilo. Odgovori su bili kratki: „Rat, rat, poĉeo je rat“. U zraku je bio neki ĉudan miris, a na radiju sam ĉuo kako je prije nekoliko sati Osijek uništen atomskim oruţjem. Kako sam bio ljubitelj kemije i fizike znao sam što je i kakve posljedice će to donijeti. Tada sam ĉuo povik iz kuće: „Sineeeeeee“, bila je to moja mama, zvala me je da mi kaţe da je sarma gotova. Potrĉao sam u kuću, a miris kupusa neutralizirao je loš miris nuklearne reakcije. Nakon obilnog ruĉka svi smo zajedno sjedili i priĉali o tome što se dogodilo. Odjednom pod utjecajem kupusa moj otac je pustio glasan vjetar. Mama ga je presjekla pogledom i znao je da to više ne smije ponoviti. I tako smo priĉali prolazili su sati kada odjednom opet neki ĉudan zvuk! Mama je opet pogledom presjekla tatu, a on je promrmljao: „ Majke mi ovaj put nisam ja“. Tada smo shvatili da je opet napad na Slatinu. Brzo smo spakirali ostatke od ruĉka u vrećice od Lidla, bile su i neke ljepše od Konzuma, no mama ih nije htjela jer ju je prethodnog dana trgovĉica u Konzumu prevarila. Strĉali smo u podrum pod stepenice jer je tata tvrdio da je tamo kuća najĉvršća. Ja sam sjeo na kantu svinjske masti koja je bila toliko hladna da me bilo strah da ne dobijem hemeroide. Kuća se tresla, ĉuli su se raketni napadi, tenkovi su harali gradom, no sve je to bilo ništa naspram udara atomskog oruţja. Taman sam pošao otvoriti kantu s ĉistom svinjskom masti, kada je mojoj mami zazvonio mobitel. Svima je bilo ĉudno kako to da VIP još daje telefonske usluge, a onda smo se sjetili da je to Austrijska firma i da je zaštićena od ratnih razaranja. Bijaše to moja strina Persa. Zvala je moju mamu kako hitno treba pomoć jer naša draga susjeda raĊa po šesti put i da je kritiĉno a da nitko ne zna poraĊat. Mama uĉena Hipokratom nije mogla odbiti poziv u pomoć, uzela je svoje vinogradske rukavice i uputila se k strini. Prije nego što je izašla rekla mi je da ako se zadnji put vidimo neka mi uvijek bude na pameti da me voli i da sam njoj sve na svijetu. Otvorila je vrata, a kroz vrata se dala vidjeti kiša ĉudne boje, da to je bila ona radioaktivna kiša, i dalje je padala. Nisam mogao podnijeti pomisao da nikada više neću vidjeti voljenu mamicu. Ustao sam sa hladne mašĉobe i potrĉao van. Granate su padale na sve strane a ja sam kao Hugo skakao s mjesta na mjesto, kao pravi sportaš nošen dozom adrenalina. Pribliţio sam se kući gdje je ţivjela strina Persa, iz kuće su se ĉuli strašni jauci i krikovi, podsjetili su me na glasovnu podršku u filmu Mumija, samo sam ĉekao da me netko ponudi pepermintom , a smrad je bio toliki da sam pomislio da se u kući teli crknuta krava a ne da se mlada djevojka poraĊa. Sav taj smrad podigao mi je u ţeludcu sarmu i ona je nekontrolirano poĉela letjeti iz usta. Nisam se stigao sagnuti, povraćao sam po sebi, uništio sam si cijelu majicu i to onu lijepu crvenu na kojoj je pisalo caffe bar AR. No dobro skinuo sam ju i nastavio put kuće u potkošulji. Izgledao sam kao Švaceneger kada po dţungli lovi predatora samo s ţgoljavim rukama. Ušao sam u kuću i prvo što sam primijetio su bili krvave stope i to ne po podu, nego po stropu hodnika, sama pomisao na to da netko hoda naopaĉke me preplašila, krv mi se sledila u ţilama. Na kraju hodnika skrenuo sam lijevo u sobu. Unutra je bila moja mama, poraĊala je djevojku koja je vrištala od bolova. Djevojka je bila sva izbezumljena izmorena, kao da raĊa demona a ne dijete, sva je bila oblivena grašcima znoja, kosa njoj je već posjedila od muke a oko oĉiju je imala podljev kao da je razbila nos na tjelesnom. Kada sam ju vidio prvo što sam pomislio bilo je: „Tko je tebi takvoj ruţnoj napravio dijete, neki Homer sigurno“. Sluĉajno sam vidio i njezin spolni organ, to si nikada neću oprostiti, taj trenutak me natjerao da promijenim svoju seksualnu orijentaciju. Ukopao sam se, bio sam kao kip, onaj osjeĉki šetaĉ koji je vjerojatno tada bio već razoren. Mama me je prekorila što tako stojim kao da sam vidio duha. Natjerala me da otrĉim doma po novi set noţeva što ih je neki dan kupila preko Top Snopa na Novoj TV. Dotrĉao sam doma uletio u kuhinju, zgrabio stalak s noţevima, no tada sam ĉuo da iz bratove sobe izvire Severinin glasić. Utrĉao sam u sobu i vidio novi Severinin perverzni spot, ono što je ona pokazivala bilo je znatno ugodnije nego ono što sam vidio tijekom poroĊaja. Trĉeći kroz

hodnik prošao sam pored ogledala, na trenutak sam zastao da popravim frizuru, no tada sam primijetio da sam cijeli krvav, ona rupa na glavi se inficirala i zagnojila toliko da su mi se već poĉeli stvarati crvi na glavi. Opipao sam rupu, bila je ĉudna, slinava. Prinio sam ruku nosu i osjetio odvratan smrad gnoja, no to nije bilo ni blizu smradu mojih nogu tako da se nisam jako zabrinuo. Vratio sam se u kuću gdje je moja mama poraĊala djevojku, i pitao:“Mama kojim noţem ćeš ju reznut´, smijem ja malo“ , no odjednom vidjevši noţeve trudnica se prepala i stisnula toliko da je beba izletjela nasred sobe. Pupĉana vrpca se nategnula cijelom duţinom, toliko me dojmila da sam ju poĉeo preskakivati kao gumiku. Brzo je mama prerezala pupĉanik i zavezala ga na leptir mašnu kako djetetu ne bi curila crijeva. Bio je to slatki mali djeĉaĉić, već se onda vidjelo da će biti obdaren. Mama je bila toliko sretna da je iz torbice izvadila mobitel i pustila neku cajku, te se s ostalim prisutnim ljudima primila u kolo. Strina Persa je uzela malog i odnijela ga u kupatilo kako bi ga oprala od sve one krvi i sluzi koju luĉi maternica pri poroĊaju. Odjednom sam osjetio jaki udar, neku nevidljivi silu, buĉan udar i vrisak. Granata je pogodila kupatilo, ubila je i strinu i maloga, bili su raskomadani. Krvavi komadi djeteta bili su polijepljeni po ploĉicama kupatila, kao mljeveno meso, a strina Persa bila je samo bez glave koju tog trenutka nisam mogao pronaći u kupatilu. Poĉeo sam vrištati, ĉupati kosu, nisam znao kuda bih pobjegao. Istrĉao sam van i poĉeo bjeţati u šumu. Zaţmirio sam i trĉao po visokoj travi, ţmirio sam a u glavi su mi se vrtjele slike masakra, nije mi bilo jasno što je taj malac bio kriv. Odjednom osjetio sam jaku bol u podruĉju kriţa i pleksusa. Bio je to zalutali geler. Pao sam na pod. Bol je bila neizdrţiva. Pogledao sam u pravcu šume, opet su se vidjeli oni simboli, samo ovaj put igrom mjeseca i vrhova borova. Tada sam shvatio što ti simboli i predstavljaju, oni su oblikovali onog istog djeĉaĉića koji je prije koju minutu poginuo na svom prvom kupanju, samo je bio malo stariji, igrao se sa svojim vršnjacima u parku, a na mobitelu mu je sviralo:“Samo da rata ne bude“ ... Tada sam od bolova pao u nesvijest.

Slijedeće ĉega se sjećam je da sam se probudio u Budimpešti u bolnici, kamo su preko nekih veza moji roditelji uspjeli prebaciti mene ranjenog, brata i sestru. Na posljetku su i oni došli kako bih ţivjeli u miru dok se ne smiri problematiĉna situacija u Hrvatskoj. I sada kada sam ispriĉao cijelu ovu priĉu i dalje mi nije jasno što se toga dana dogodilo, ali znam da ću se od sada redovito moliti Bogu, sa samo jednom ţeljom: „Samo da rata ne bude“.


1. Kako srednjoškolci iz priĉe doţivljavaju rat? 2. Kako je rat lupio Milenka? 3. Kakve su posljedice nuklearnog udara? 4. Kako reagiraju ljudi? 5. Što se dogaĊa u podrumu? 6. Kakva je sudbina novoroĊenĉeta? 7. Kako završava priĉa? 8. Koji je lajtmotiv ove priĉe?

Sandra Boljevčan

Nepromišljeni ĉin Iako je sunce sjalo uz samo poneki oblak na nebu, ovo je bio još jedan sivi ratni dan

koji je bio u prolazu... Sa svojom obitelji sam se skrivala u skloništu... Pitajući se koliko dugo ćemo još ovako izdrţati. Što se dogodilo mojim prijateljima? Gdje li su? Jesu li u ţivotnoj opasnosti? Bez kontakta sa prijateljima, u nehumanim uvjetima, gledajući kroz prljavi, napola razbijen prozor od juĉerašnje eksplozije koja se zbila svega dvadesetak metara dalje ugledala sam kolonu zarobljenika. Tako izmuĉeni, gladni, ţedni, promrzli, bolesni, a mnogi od njih su i ranjeni. Od tog prizora sledila mi se krv u ţilama iako je vani bilo tridesetak stupnjeva... MeĊu njima sam ugledala i svog najboljeg prijatelja koji je bio prisiljen otići u vojsku, a potom je bio i zarobljen. Odjeća mu je bila prljava, poderana, po njemu se vidjelo da je umoran, gladan, ţedan, izmuĉen, slomljen... Gledajući ga tako, slomilo mi se srce. Prisjetila sam se svih onih trenutaka koje smo provodili zajedno dok nije nastupio prokleti rat Nisam mogla samo tako mirno gledati kako ih muĉe, te sam istrĉala iz skloništa. Pojurila sam k najboljem prijatelju da mu dam ĉuturu s vodom i da mu pokaţem da nije sam. Neprijateljska vojska me je upozorila da se odmaknem od zarobljenika ako i sama ne ţelim postati jedan, no ja jednostavno nisam imala snage ostaviti prijatelja koji je bio uz mene u tolikim trenucima u ţivotu. Tako sam i ja postala zarobljenik. Tada sam pomislila: Boţe, molim te da neprijateljske strane ne odu po ostale iz skloništa, jer - u biti - kada sam istrĉala iz skloništa, upravo sam odala gdje se skrivamo. Na svu sreću, nisu dirali nikog iz skloništa, l danas zahvaljujem dragom Bogu što ih nisu zarobili. Prije nego su nas odveli, okrenula sam se da pogledom pozdravim majku. Ona je plakala. Nisam ju dugo mogla gledati, uhvatila sam prijatelja pod ruku i krenuli smo dalje. Doveli su nas u nekakvu veliku prostoriju oštećenu od metaka, nadziranu od neprijateljske strane. Prijatelj mi je rekao da sam luda, da to nisam trebala napraviti, da smo ovako oboje izloţeni opasnosti, te da se vjerojatno nećemo izvući ţivi odande. Ja sam bila svjesna svih tih opasnosti, no jednostavno nisam mogla ostati mimo gledati kako mi odvode najboljeg prijatelja, ne znajući što bi mu se dogodilo... Tako smo boravili ĉetiri dana u toj velikoj prostoriji dobivajući samo suhi kruh i malo vode. Hvala Bogu vojska Lijepe Naše nas je uspjela naći i osloboditi. Iako bi vjerojatno moj prijatelj i ostali zarobljenici bili spašeni, uvijek postoji ona mogućnost da ih ne bi našli i da bi se dogodilo ono najgore... Tada si ne bih nikada mogla oprostiti što sam ostavila prijatelja samog u nevolji. Ovako ţivim ĉiste savjesti, ponosna na svoje djelo.


1. Što znaĉi izraz sledila mi se krv u žilama? 2. Zašto se Sandri slomilo srce? 3. Zašto je rat prokleti? 4. Tko pokreće ratove? 5. Zašto se ratovi ne zabrane? 6. Kakve posljedice ostavljaju ratovi? 7. Što znaĉi imati ĉistu savjest? 8. Na koja svoja djela smo ponosni, a kojih se stidimo?

Sara Mojzeš

Ĉovjek-vuk Sjedim u kući, kući koja je nekad bila ispunjena smijehom i veseljem; a sada kuća

puna tuge, ţalosti i straha. Straha od toga što će se dogoditi sljedećeg trenutka. Hoćemo li preţivjeti!? Osjećala sam se kao u priĉi o vuku i sedam kozlića. Vuk samo što nije stigao. Nije ga dugo trebalo ĉekati. Tu je. Na vratima. Vidjela sam ga. Sve je poubijao, samo je mene iz meni nepoznatog razloga ostavio. Moţda je podsvjesno ţelio nekog tko će se osvetiti.

Sada već nekoliko godina nakon tog nesretnog rata, u glavi mi se javlja slika tog ĉovjeka-vuka.

Osjetila sam da je trenutak za akciju. Saznala sam gdje se sada nalazi taj ĉovjek. Pobunila sam seljake i krenula u izvidnicu. Nisam mogla vjerovati kako je taj ĉovjek sada star. Sijed, nemoćan. Dogodio se „klik“ u meni i odluĉila sam mu pomoći. Rekla sam mu za našu akciju i plan, te da bjeţi što je prije moguće.

Ali me njegov odgovor jako iznenadio. Rekao je: „ Ne mogu, ne ako mi ne oprostiš“ Ostala sam u šoku, da mu oprostim? Njemu, koji je ubio mog oca, majku, brata?!

Oprostiti?! Ne! Viknula sam i otišla. Te je noći starac ubijen zajedno sa svojom ţenom. Bila sam spremna spasiti mu

ţivot, ali ne i oprostiti. Osvetila sam se. Ali, da li mi je bilo lakše? PogaĊate? NE!


1. Zašto se u priĉama ljudi preobraţavaju u zvijeri? 2. Što ta preobrazba znaĉi? 3. Zašto je ĉovjek-vuk ostavio Saru na ţivotu? 4. Mogu li dobri ljudi ĉiniti loša djela? Zašto? 5. Kako loša djela utjeĉu na našu sliku o sebi? 6. Zašto Sara ne moţe oprostiti? 7. Što ĉovjeka potiĉe na osvetu? 8. Zašto je ĉovjeku-vuku vaţan oprost? 9. Što se dogaĊa kad ĉovjek ne moţe oprostiti? 10. Što znaĉi: Moći oprostiti, ali zaboraviti nikad? 11. Zašto se zaborav i oprost ĉesto poistovjećuju? 12. Što ĉovjeka moţe potaknuti na oprost? 13. U ĉemu je vrijednost oprosta?

Vanja Brkljač

Teret Vrijeme je rata. Nakon teških i dugotrajnih borbi tvoja postrojba je zarobila

nekolicinu preţivjelih neprijatelja. Dolazi zapovijed s vrha: "Riješi ih se!" Uzimaš oruţje u ruke, no tada prepoznaješ svog prijatelja iz srednjoškolskih klupa. Flashback! Prisjećaš se svih onih situacija i vremena što ste provodili zajedno; markiranja, uĉenja, zabave. Postaje ti vruće, nelagodno, hladan znoj kaplje ti niz ĉelo. Da... to je bio Miroslav. No on, iz straha, ne uspije razabrati tvoje lice, nego refleksno pogne glavu pred "gospodarom" svog ţivota. Što uĉiniti? Pitanja se nagomilavaju! Pobjeći? Ubiti? Ubiti sebe?! Ma ne... Prevelik teret na tvojim je plećima. Poĉinješ shvaćati zbog ĉega se malo tko vraća normalan iz rata. Moţda, oni što ne poslušaju, oni se ni ne vrate. Ako ne nastradaju od ruke neprijatelja, nastradat će od ruke saveznika. Ipak negdje duboko u sebi vjeruješ da postoji spas. Sine ti ideja! Humanitarno pravo! Pozvat ću se na njega. Pa nisu mi valjda profesori uzaludno dali ocjenu odliĉan! Ustvari, prisjetiš se da si u školi dobio zadatak baš na situaciju sliĉnu ovoj. Pa valjda ćeš ostat dosljedan svojim uvjerenjima. Odbijaš poslušati naredbu. No ipak ih zadrţavaš u zarobljeništvu koliko smatraš da je potrebno. Sva sreća pa si ih zbog kratkotrajnosti sukoba ipak pustio. General je bijesan, no ti mu istakneš humanitarno pravo, a on se sjeti da ga je jedva poloţio.


1. Kako se Vanja osjećao kad je prepoznao Miroslava? 2. Ĉega se prisjeća? 3. Zašto Miroslav ne prepoznaje Vanju? 4. Što je to preveliki teret? 5. Kako se nositi s prevelikim teretom? 6. Zašto se malo tko vraća normalan iz rata? 7. Što znaĉi ostati dosljedan svojim uvjerenjima? 8. Kakav je general iz priĉe?

Vedran Veger

Cesta Stojim na praznoj cesti, sumornoj, još vlaţnoj od kiše koja je padala.U zraku se još

moţe osjetiti vlaga koja ugodno štipa moju koţu. Na jednom kraju sunce poĉinje izlaziti. Na drugome - još je mrak, nije moguće vidjeti u daljinu jer tama ograniĉava vidokrug. Okrenut sam prema suncu i njegova svjetlost obasjava moje lice i poĉinjem osjećati toplinu na svojoj koţi. Pomalo me baca u trans - ugodna toplina me poĉinje privlaĉiti prema sebi. Najednom osjetim hladni vjetar s drugog kraja ceste. Hladnoća vjetra je bila nevjerojatna i tijelo mi se najednom poĉne tresti na mjestu. Stao sam kao paraliziran ĉekajući da sunce pusti još malo svjetlosti i da da još malo topline. Najednom sam ĉuo bolan urlik koji me prene iz transa. Okrenuo sam se prema tami i vidio sam neobiĉne sjene raznih oblika. Ĉuo sam sve više raznih vrisaka, muških, ţenskih, djeĉjih… bilo ih je previše i zvuĉali su previše bolno.

Naglo sam otvorio oĉi i našao se cijeli u hladnom znoju u vlastitome krevetu. Okrenuo sam se i pogledao na sat. Bilo je 5:37. Spavao sam otprilike 4 sata, što je uspjeh u odnosu na to koliko sam inaĉe uspio odspavati ovih dana. Ustao sam, obavio sve što sam trebao i sjeo u stolac ĉekajući 7 sati da mogu izaći na cestu. To ĉekanje mi i nije bio problem, već sam nauĉio iskljuĉiti svoje misli i ne razmišljati. Pogledao sam na sat, bilo je 7:08. ustao sam i uzeo torbu u kojoj nosim knjige za nastavu i svoje spise po kojima drţim sate engleskog jezika. Više nisam ni razmišljao o tome da je svakim danom sve manje djece na nastavi, ne razmišljam više o tome da svaki put kad se probudim zapravo traţim izgovor za ţivotom, sada već imam rutinu koje se drţim. Otvaram vrata stana i izlazim na cestu. Dan je bio oblaĉan, siv, bez sunca, temperatura se vrtjela oko 10 stupnjeva i po izgledu oblaka ĉinilo se kao da će svake sekunde poĉeti padati kiša. Ulice prazne, tek pokoji ĉovjek koji brzim hodom pokušava doći do svog cilja. Zatim se moglo nešto uoĉiti u daljini. Sjene koje su se kretale ususret meni. Primijetio sam da ljudi na kućama i stanovima naglo zatvaraju prozore, navlaĉe zavjese i zatvaraju sva vrata. To mi je onda jasno reklo tko se pribliţava. Skrenuo sam u jednu staru trgovinicu drangulijama koja je stajala u istoj ulici. Tu sam stao i ĉekao kada će proći. Nakon manje od minute poĉeo se ĉuti oĉaj. Poĉeli su se ĉuti visci ţena i djece i urlici muškaraca koji mole da im se pomogne, da im damo vode, hrane…da im skratimo muke. U trgovini je trgovac otišao u svoju kabinu sa robom kako ne bi trebao gledati tu strahotu. Bilo ih je oko 15-ak. Koliko mi se uĉinilo bilo je više muškaraca. Dvoje ili troje djece majke su ili nosile u naruĉju ili ĉvrsto drţale za ruke. Na licima im se vidjelo da su iznemogli, u zvuku glasa im se osjetio oĉaj, a u oĉima im se vidjela molba za pomoć. Te sam prizore vidio već puno puta, i svaki novi me pogodi na drugi naĉin, ovaj put sam primijetio još nešto što me zapravo i dovelo do odluke. Rekao sam vam da je bilo više muškaraca, jednog sam prepoznao. Imao je drţanje koje sam mnogo puta primijetio na školskim hodnicima, oĉi koje su me gledale kada sam im objašnjavao tamo neka njima strana glagolska vremena i glas kojim me nekad molio da mu ne upišem neţeljenu ocjenu. Bio je to jedan od mojih uĉenika koje sam još do neki dan gledao u uĉionici. I to je bilo to. Taj trenutak kada sam njega uoĉio me gurnuo sa ruba i ja sam sada skoĉio i poĉeo padati. Istrĉao sam van i prišao jednome od vojnika. Pitao sam ga kamo ih vode. Gledao me je zbunjeno, vjerojatno me nije ni razumio. Otišao sam drugome, isto. Treći,

isto. Ĉetvrti mi je rekao nešto iz ĉega sam uspio razabrati da oni ne pripadaju tu i da će uskoro saznati gdje im je pravo mjesto. Nisam htio ni razmišljati na što je mislio u tome trenutku. Okrenuo sam se prema uĉeniku, on je gledao u mene. Gledao me oĉima punim suza i straha, oĉaja i gnjeva koje su simbolizirale njega u cijelosti. Ponovno sam pitao vojnike znaju li da su tu i maloljetnici, ţene, stari ljudi. Taj ĉetvrti me je pogledao zbunjeno i natucao opet nešto što mi je zvuĉalo kao…sami su si krivi. Sami su si krivi? Kako dijete koje je još u majĉinom naruĉju, moţe za išta biti krivo, kako jedan uĉenik od 16-17 godina moţe biti kriv za bilo što da ga odvode iz njegove domovine.

Prišao sam mu i zagrlio ga. Vojnici su dotrĉali do mene i lupili me po zatiljku glave tako da sam klonuo na tlo. Napokon je i ta kiša poĉela padati. Krv mi je potekla niz glavu. Ponovno sam ustao i pogledao u njega i pokušao mu prići kada sam ĉuo glasan pucanj i osjetio bol koja je u sekundi prošla kroz cijelu moju utrobu. Osjetio sam krv kako teĉe niz moja leĊa i kleknuo sam. Uĉenik je bio prisiljen hodati dalje, k svojoj sudbini za koju nije ništa uĉinio, vidio sam mu suze, i suze ljudi oko njega koji su me promatrali kako padam na cesti. Zatim je dotrĉao i onaj trgovac koji me okrene na bok. U oĉima sam mu vidio samo zbunjenost. Tada sam se opet našao na onoj cesti, onoj koju sam noćas sanjao. Ostala je ista onakva kakvu sam ju ostavio. Mokra od kiše, mraĉna s jedne strane, sa suncem koje poĉinje izlaziti s druge. Stajao sam u sredini i ponovno sam krenuo prema svjetlu. Okrenuo sam se. U mraku sam uoĉio opet one sjene, one spodobe sa vriscima zbog kojih sam se u prijašnjim snovima ukopao na mjestu. Sada se više nisu derali. Samo su tamo stajale. Ponovno sam se okrenuo prema suncu i poĉeo hodati, s kapljicom straha da će opet onaj vjetar poĉeti puhati. No vjetra nije bilo. Ja sam samo nastavio hodati.


1. Zašto Vedran ne moţe spavati? 2. Zašto se Vedran drţi rutine? 3. Kako nam rutina pomaţe u ţivotu? 4. Zašto je Vedran prestao razmišljati? 5. Zašto se ljudi zatvaraju – u kuće, u sebe? 6. Kako dugotrajna izloţenost tuĊoj patnji utjeĉe na promatraĉe? 7. Zašto je u teškim situacijama vaţno nastaviti hodati?

Vedran Veger

Osveta Stajao sam kao ukopan, u šoku. Kiša je poĉela padati i munje sijevati i time

pokazivati moje psihiĉko stanje u tom trenutku. Još sam jednom proĉitao pismo s nadom da je greška u pitanju…nije je bilo. Pisalo je jasno i sve se dalo zakljuĉiti iz proĉitanoga: „…eliminacija protivnika XXX…“ Ime sam proĉitao s nevjericom još tri puta… bilo je to ime nekoga koga sam gledao s prezirom i gorĉinom, nekoga tko mi je oduzeo osobu s kojom sam bio vezan neizmjerno. I zatim još ona rijeĉ… ELIMINACIJA! Ili je to bila sudbina…ili nije…znam samo da sam sljedeći dan već bio na putu…i ništa me nije moglo sprijeĉiti da se domognem osvete koju sam ĉekao toliko dugo, puna 4 mjeseca!

Imao sam naredbu, imao sam privatni razlog, i uskoro sam mogao imati osvetu. Stigao sam na odredište. Bila je noć. Mraĉna, hladna koja će uskoro postati jedna od onih koje nikad neću zaboraviti. Pogledao sam još jednom koordinate i krenuo u akciju. Od pouzdanog izvora smo dobili informaciju da će ON biti sam. Informacija je bila toĉna. Stao sam pred vrata jedne naizgled napuštene kuće i vrtio si u glavi trenutke s mojim prijateljem. Prijateljem koji mi je spasio ţivot usput riskirajući svoj, prijateljem koji mi je dao svoju deku kada mi je bilo hladno, prijateljem koji se borio na mojoj strani kada su svi bili protiv mene… prisjećao sam se - PRAVOG prijatelja. I sada sam se prisjetio trenutka kada je pao pred mojim oĉima, kada je krv potekla niz njegova prsa… i lice ĉovjeka iza njega. Nogom sam otvorio vrata i ugledao koje sam vidio još samo u noćnim morama. Gledao je u mene onim crnim oĉima u kojem nije bilo kajanja. Ja sam samo stajao. Tih 5 sekundi mi je izgledalo kao 5 sati - i to je bilo to, on je bio ispred mene, nenaoruţan i sam, bez sredstva da se brani dok sam ja imao noţ koji je sjao u mojoj ruci i nisam mogao…nisam ga mogao ubiti. Oĉi su mi se zasuzile kada sam shvatio da ga ne mogu ubiti, da nije vrijedan toga, nije vrijedan izvući se tako lako sa onime što je uĉinio. Prišao sam mu i još sam ga nekoliko sekundi promatrao i pitao ga dali me se sjeća, dali se sjeća što je uĉinio. On je šutio. Lupio sam ga. Ponovno sam ga upitao i opet je šutio. Ponovno sam ga lupio. Treći sam ga put upitao jeli mu bar krivo za sve što je uĉinio, on me pogledao i nasmijao mi se osmjehom od kojeg mi se krv sledila i od kojeg sam se cijeli najeţio, taj je osmjeh imao kada je NJEGA upucao. Izgubio sam kontrolu i poĉeo ga lupati sve dok nije klonuo na tlo i nije se više micao. Opipao sam mu bilo, još ga je imao. Javio sam se svojoj ekipi i uskoro su došli i odveli ga u pritvor gdje će mu suditi.

Mene su izbacili iz postrojbe, više nisam vojnik. Sada sam obiĉan ĉovjek koji nije mogao osvetiti prijatelja. I nije mi ţao. Da sam uĉinio ono što sam htio i ono što se oĉekivalo od mene bio bih isti kao on, bio bih ĉudovište. A to je nešto što bi me obiljeţilo za cijeli moj ţivot. A to nisam htio, nikako. Ovako mogu ţivjeti u barem nekakvom miru, s tugom što mi prijatelja nema, ali barem sa spoznajom da će se njegovom ubojici barem na neki naĉin suditi. Osveta nije rješenje, ona je samo paravan za nešto mnogo veće, za prihvaćanje stvarnosti.


1. Kako privatne frustracije utjeĉu na neĉije ponašanje? 2. Zašto se ĉesto privatni razlozi pokušavaju prikazati kao opći? 3. Zašto Vedran ţeli osvetu? 4. Zašto se Vedran ne moţe osvetiti? 5. Kako skupina tretira one koji se ne mogu osvetiti? 6. Kakve su posljedice Vedranovog ĉina?

Veronika Jaković

Ne završava uvijek tako Bilo je vrijeme rata. Kroz moje mjesto su prolazili brojni zarobljenici. Stojeći na ulici s

mojom obitelji i susjedima gledala sam kako zarobljenici teško vuku noge. Gledala sam ih onako gladne, ţedne, promrzle, izmuĉene...

Mnogi su jaukali jer su bili bolesni i ranjeni. Zvali su pomoć, ali potajno jer su uz njih hodali brojni hladni straţari. MeĊu brojnim neduţnim zarobljenicima prepoznala sam neka lica koja sam otprije poznavala. Bilo je tako teško prepoznati ih jer su previše toga pretrpjeli. Još teţe ih je bilo gledati u tome stanju, a osjećati se bespomoćno.

Nakon što sam mnoge prepoznala, meĊu njima i ubojicu moga susjeda, ugledala sam svog roĊaka i prijatelja s fakulteta kako zajedno koraĉaju. Njihovi koraci su bili suviše teški, a nadu u spas svoga ţivota i dostojanstva nisu ni imali. Na licima se moglo išĉitati razoĉarenje u ljude. Bilo mi je jednostavno preteško gledati sve te neduţne ljude kako trpe znajući da je to protiv svih pravila. Jednostavno, svi smo znali da zarobljenike treba poštedjeti, zaštititi, pomoći i s njima se mora ĉovjeĉno postupati. Iako u poĉetku nisam znala kako postupiti kao što i većina nije znala, sjetivši se kako je mojemu bratu bilo lakše kada je dobio vodu kada je bio ţedan, hranu kada je bio gladan, pomoć kada je bio ranjen te se tako ţiv vratio doma, odluĉila sam pomoći shrvanim i iscrpljenim zarobljenicima. Najprije sam pruţila vode i komad kruha svojemu roĊaku i prijatelju. Tada je do mene došao ubojica mojega susjeda. Ostala sam skamenjena i nisam znala što da uĉinim. Pogledala sam oko sebe i vidjela upitan pogled svojih susjeda, ali i pogled jadnog zarobljenika koji je sigurno neĉiji sin, brat, otac... Pruţila sam mu komad kruha i vode upravo zbog toga jer i njega ĉekaju da se vrati doma. Zatim su uslijedile mnoge posljedice koje sam moţda i oĉekivala. Do mene je došao straţar koji me je odgurnuo te se izvikao na mene. Mislila sam da ću umrijeti od straha. Tada sam se pokajala što sam riskirala ţivot svoje obitelji i svoj vlastiti ţivot time što sam pomogla. Znala sam da bilo tko iz moje obitelji moţe postati jedan od zarobljenika. Tada sam i ja zatraţila pomoć moje obitelji i mještana. Najprije se mojoj sestri i meni pridruţila moja obitelj, a zatim i ostali mještani. Straţari su se zaustavili i zapitali što mi radimo. Mještani su nas poĉeli braniti te su i sami poĉeli pomagati zarobljenicima. Straţari su bili izgubljeni i zbunjeni. Zapravo su trebali shvatiti koliko su vrijedni ţivoti zarobljenika. Kada su shvatili i dalje nisu znali što zapravo trebaju uĉiniti. Na kraju su i oni popustili te mještanima dopustili da pruţe zarobljenicima pomoć o ĉijoj niti je visio ţivot zarobljenika. U meni se pojavio osjećaj olakšanja kao i u zarobljenicima. Zarobljenici su shvatili da ljudi oko njih suosjećaju s njima iako ne mogu uvijek djelovati, a straţari su odluĉili dopustiti da se zarobljenicima pruţa pomoć kada ona bude bila potrebna.

Na sreću, posljedice i utjecaj ovakvoga ponašanja bili su pozitivni. Naţalost, ne završava uvijek tako.


1. Zašto Veronika misli da su zarobljenici neduţni? 2. Tko i na temelju ĉega odluĉuje o neĉijoj krivnji ili neduţnosti' 3. U kakvom su odnosu pravo i pravednost? 4. Trebamo li poštivati zakone za koje mislimo da su nepravedni? Zašto? 5. U kojim situacijama smijemo prekršiti pravila? 6. Je li u riziĉnim situacijama realnije oĉekivati negativne posljedice? Zašto? 7. Zašto su straţari promijenili svoje ponašanje?

prilozi

UZROCI KOJI DOVODE DO RATA ILI DO ESKALACIJE KONFLIKTA Razina 1: Pojedinac - Ratovi nastaju u glavama ljudi kao posljedica gluposti, nagona ili agresivnih impulsa - Na ovoj razini teorije o agresiji imaju veoma bitnu ulogu. Te teorije traţe uzroke rata u ljudskoj prirodi ili psihi, pri ĉemu postoje razliĉita objašnjenja. Razina 2: Društvo/država - Ratovi su rezultat despotske vladavine, nedostatka pravne države i nepravedne raspodjele - Nedemokratske i nepravedne drţave imaju sklonost prema nasilnom rješavanju konflikata. Zato se demokratizacija svrstava u jednu od mirovnih strategija koja obećava najviše uspjeha. Uzroci rata na razini drţave:

"Ratovi nastaju zbog pogrešne procjene meĊunarodne situacije ili zato što politiĉke strategije izmaknu kontroli vodeće elite. To znaĉi da ovi ratovi imaju karakter 'nezgoda' u meĊunarodnom sistemu (teorija pogrešne percepcije).

Ratovi sluţe odvraćanju paţnje od teškoća i konflikta unutarnje politike uz pomoć vanjskopolitiĉkih aktivnosti (...) (teorija supstitucije).

Ratovi nastaju svjesnom raĉunicom vladajuće elite da bi se u meĊunarodnom ringu podijelila ograniĉena, a samim tim i nedovoljna materijalna i duhovna dobra (...) (interesna teorija, teorija kalkulacije, imperijalistiĉka teorija, teorija klasa, teorija revolucije, teorija ideologije)."

Razina 3: MeĊunarodni sistem/sistem država - Ratovi proizlaze iz prirodnog stanja anarhije: države kao suvereni akteri nisu odgovorne ni jednoj višoj instanci - Kaţe se da ratove moţemo oĉekivati "sve dok se na globusu moţe vidjeti podjela na mnoštvo egoistiĉnih jedinica (drţava) i sve dok postoji suverenitet drţava. Ono što nedostaje je nadreĊena kontrolna instanca koja bi sankcijama spreĉavala vojne agresije. Ova anarhiĉna i za rat pogodna struktura sistema drţava inspirira i zavodi politiĉku elitu u cilju sve ĉešćeg korištenja vojne sile." (Dieter Lutz, S. 193)

MIROVNE STRATEGIJE Prvi i najvaţniji zadatak mirovne politike je spreĉavanje rata, s obzirom na to da je odsutnost rata conditio sine qua non za postavljanje bilo kakvih dugoroĉnijih ciljeva. 1. Što se tiĉe individualne razine, poboljšanje obrazovanja je najvaţniji faktor. "Budući

da ratovi poĉinju u glavama ljudi, potrebno je stvoriti preduvjete za mir u glavama tih ljudi" - U tom podruĉju mirovni odgoj ima veoma vaţnu ulogu. Uz otklanjanje individualnih "mirovnih nedostataka", kao što su na primjer predrasude, jedan od osnovnih sastavnih dijelova mirovnog odgoja je uĉenje o funkcioniranju društava i meĊunarodnog sistema, što ukazuje na to koliko usko su povezane razine uzroka rata, a samim tim i razine mirovnih strategija.

2. Što se tiĉe društvene razine, neosporno je da je demokratizacija najdjelotvornija mirovna strategija. Jedno od najsigurnijih saznanja istraţivanja rata i mira je da demokratska društva rijetko kad vode ratove izmeĎu sebe. "Ako umjesto kraljeva graĊani budu odluĉivali o tome hoće li se voditi rat ili ne, mnogo je vjerojatnije da se odluĉe protiv rata, jer su graĊani ti koji najviše bivaju njime pogoĊeni." (Immanuel Kant) Još jedna mirovna strategija koja se moţe smjestiti izmeĊu društvene razine i one meĊunarodnog sistema je osiguravanje i povećavanje blagostanja. Siromaštvo i nepravedna raspodjela dobara su veoma vaţni uzroci rata. Onaj tko posjeduje više, ima i više toga izgubiti u ratu. Ta se strategija , posebno u dobu globalizacije, ne moţe ograniĉiti samo na društvenu razinu. Jedan od znaĉajnih faktora za osiguravanje i povećavanje blagostanja je slobodna trgovina, a razmjena robe i usko povezano trţište neosporno pridonose miru.

3. Na razini meĎunarodnog sistema je teţište istraţivanja konflikta i mira. Zbog toga je teţište ovog odlomka na mirovnim strategijama na razini meĊunarodnog sistema. Osnovni problem leţi u tome da ne postoji instanca koja ima monopol nad vojnom silom (kao što je to sluĉaj s drţavom na društvenoj razini. Drugim rijeĉima to znaĉi da

ne postoji neka "drţava svijeta", a samim tim instanca, koja bi mogla prisiliti faktore meĊunarodnog sistema (drţave) da se u meĊusobnim odnosima ponašaju u cilju izbjegavanja nasilnih konflikata, na što drţava prisiljava svoje graĊane. Iz tog razloga politiĉke znanosti spominju pojam "prirodnog stanja anarhije" u meĊunarodnom sistemu. Zadatak mirovnih strategija na meĊunarodnoj razini je da ograniĉe to prirodno stanje anarhije i nesigurnosti koje proizlazi iz samog postojanja meĊunarodnog sistema. Ernst-Otto Czempiel, istraţivaĉ mira, dodaje: "Upotreba sile i prijetnje proizlazi iz anarhiĉne situacije meĊunarodnog sistema, koji i uza sve djelomiĉne odredbe ostaje nepregledan. Time je sigurnost ĉlanova sistema potencijalno ugroţena, a da bi je osigurali, politiĉki sistemi (drţave) se pripremaju za upotrebu sile. Ako se pri tome ne koristi vojna sila, moraju se koristiti druge forme zaštite. Upravo se ovim problemom od svojih poĉetaka bavi teorija mira, pri ĉemu se diskutira o dva rješenja. Iz te diskusije razvila su se dva pojma - pravo naroda i meĊunarodne organizacije. Njihov zadatak je da djeluju neposredno na interakcije izmeĊu politiĉkih sistema. Mirovna politika sastoji se od razvijanja ovih instrumenata, povećavanja utjecaja tih instrumenata na interakciju izmeĊu politiĉkih sistema i otklanjanja uzroka koji proizlaze iz sistemskih struktura i vode prema upotrebi vojne sile unutar sistema. Mirovna politika, koja ima za cilj ureĊenje sheme po kojoj se smanjuje upotreba vojne sile a povećava pravednost, fokusira se najprije na slabljenje karakteristika meĊunarodnog sistema, a onda na uspostavljanje vladajućih i ekonomskih struktura koje imaju zadatak odstraniti upotrebu vojne sile u dotiĉnim podruĉjima."

Uĉenje za život u zajednici - uĉenje za život s drugima Ova vrsta uĉenja je danas vjerojatno najvaţnija. Svijet današnjice je svijet nasilja koji uništava nade mnogih koji su vjerovali u napredak ĉovjeĉanstva. Konflikti su uvijek bili dio povijesti ĉovjeĉanstva, ali zbog novih faktora povećava se rizik od konflikata, posebno zbog mogućnosti samouništenja koje su se pojavile tijekom 20. stoljeća. Ideja da se u školama kao predmet predaje nenasilje je za svaku pohvalu, iako je to samo jedno u nizu sredstava kojim se pokušavaju pobijediti predrasude koje stvaraju konflikte. To je teţak zadatak, budući da ljudi po svojoj prirodi naglašavaju vlastite kvalitete i kvalitete svoje grupe, a imaju predrasude prema drugima. Osim toga, u trenutnoj situaciji u kojoj vlada klima uspjeha i ekonomskog natjecanja sve se više vaţnosti pridaje osobnom uspjehu. Ovakvo natjecateljsko razmišljanje vodi do bezobzirnih ekonomskih ratova i sve većeg jaza izmeĊu siromašnih i bogatih. Nacije, ali i cijeli svijet, razdvajaju se. Historijski rivaliteti se zaoštravaju. Tuţno je da obrazovna politika ponekad pomaţe stvaranju i zaoštravanju tih rivaliteta, i to pogrešnim shvaćanjem njihova koncepta. Zadatak obrazovanja i odgoja je predstaviti uĉenicima raznolikost ljudske vrste, ali istodobno ih uĉiniti svjesnim sliĉnosti i porastu zavisnosti ljudi širom svijeta jednih od drugih. Zadatak škola je da svojim uĉenicima te spoznaje prenesu što je moguće prije. Neki predmeti su posebno pogodni za ispunjavanje te zadaće, poĉevši od sociologije i geografije do nastave stranih jezika i knjiţevnosti. Da bismo razumjeli druge, moramo najprije razumjeti sami sebe. Da bi se djeci i mladima mogla pruţiti istinska slika raznolikosti svijeta, najprije im odgoj kod kuće, u školi i u lokalnoj zajednici mora pomoći da otkriju sami sebe. Tek tada će oni imati sposobnost svijet promatrati oĉima drugih i razumjeti postupke drugih. U socijalnom ponašanju djece razvijanje ovakvog osjećaja empatije isplatit će se tijekom cijelog ţivota. Ako se, na primjer, mladima objasni kako da razumiju etniĉki osjećaj pripadnika drugih nacija, onda nedostatak razumijevanja za druge i drukĉije nikada neće biti uzrok mrţnje i nasilja. Izvor: http://www.dadalos.org/frieden_hr/grundkurs_1.htm

http://www.dadalos.org/frieden_hr/grundkurs_1.htm

Lista osnovnih pravila MeĊunarodnog humanitarnog prava 1. Napadi se moraju ograniĉiti na vojnike i vojne ciljeve. 1.1 Civili se ne smiju napadati. 1.2 Civilni objekti (kuće, bolnice, škole, vjerski objekti, kulturno-povijesni spomenici

itd.) se ne smiju napadati. 1.3 Zabranjeno je koristiti civile za zaštitu vojnih ciljeva. 1.4 Vojnicima je zabranjeno predstavljati se kao civili. 1.5 Zabranjeno je izgladnjivanje civila kao metoda borbe. 1.6 Zabranjeno je napadati objekte koji su neophodni za opstanak civilnog

stanovništva (hrana, poljoprivredna podruĉja, objekti s pitkom vodom i sl.). 1.7 Zabranjeno je napadati brane, nasipe i nuklearne elektrane ako takav napad moţe

izazvati velike civilne ţrtve. 2. Zabranjeni su napadi ili oružje kojima se, bez razlike u pogledu ciljeva,

pogaĊaju civilni ili vojni objekti i osobe i kojima se nanose pretjerano velike ozljede ili patnja.

2.1 Zabranjena je upotreba specifiĉnog oruţja - kemijskog i biološkog oruţja, osljepljujućeg laserskog oruţja, oruţja koje nanosi ozljede fragmentima koji se ne mogu otkriti rendgenskim pregledom, otrova, protupješaĉkih mina itd.

2.2 Zabranjeno je narediti ili zaprijetiti da neće biti preţivjelih. 3. Civile, ranjene vojnike, i zarobljenike treba poštedjeti, zaštititi i s njima

humano postupati. 3.1 Nitko ne smije biti podvrgnut fiziĉkom ili psihiĉkom muĉenju, tjelesnom kaţnjavanju

ili okrutnom ili poniţavajućem postupku. 3.2 Seksualno nasilje je zabranjeno. 3.3 Strane u sukobu moraju traţiti ranjene i bolesne s neprijateljske strane i pobrinuti

se za one koje naĊu. 3.4 Zabranjeno je ubiti ili raniti neprijatelja koji se predaje ili koji je hors de combat

(izvan borbe). 3.5 Zarobljenici imaju pravo na zaštitu i s njima se mora humano postupati. 3.6 Zabranjeno je uzimanje talaca. 3.7 Zabranjeno je nasilno raseljavanje civila. Zabranjeno je takozvano “etniĉko

ĉišćenje”. 3.8 Ljudi koji su dospjeli u ruke neprijatelju imaju pravo na kontakt s obitelji i na

humanitarnu pomoć (hranu, medicinsku njegu, psihološku podršku i sl.). 3.9 Ugroţene grupe, kao što su trudnice i dojilje, djeca bez pratnje, starije osobe itd., moraju dobiti posebnu zaštitu. 3.10 Djeca mlaĊa od 15 godina ne mogu se unovaĉiti ili koristiti kao vojnici. 3.11 Svatko ima pravo na pošteno suĊenje (nepristran sud, redovni postupak itd.).

Kolektivno kaţnjavanje je zabranjeno. 4. Medicinsko osoblje i objekti (bolnice, klinike, kola hitne pomoći itd.) moraju

se poštovati i zaštititi i mora im se pružiti sva raspoloživa pomoć za obavljanje njihovih dužnosti.

4.1 Znakovi crvenog kriţa i crvenog polumjeseca simboli su zaštite medicinskog osoblja i objekata. Zabranjeni su napadi na osobe ili objekte koji su obiljeţeni ovim znakovima. Laţna uporaba znakova je zabranjena.

4.2 Sanitetske jedinice ili vozila se ne smiju koristiti za vršenje djela kojima se nanosi šteta neprijatelju.

4.3 U lijeĉenju ranjenika i bolesnika nitko ne smije imati prioritet, osim iz medicinskih razloga.

Education

Priče iz budućeg rata