BRANKO VULETIĆ – GRAMATIKA GOVORA

KOMUNIKACIJA GOVOROM1) KULTURA GOVORA- govor je oduvijek bio primarno sredstvo komunikacije među ljudima, danas postajemo izuzetno toga svjesni- pisana, tiskana riječ je dugo prigušivala, potiskivala govor- danas radio i TV prenose vijesti brže od novina- kao što način pisanja varira prema publici, tako i način govora varira prema publici → drukčije se govori na otvorenom, a drukčije u zatvorenom prostoru, drukčije jednom ili dvojici sugovornika, drukčije grupi... govorni cilj svake komunikacije je prenjeti poruku brzo, točno i efikasno

2) PRIVATNO I JAVNO GOVORENJE- kad netko govori samom sebi, može govoriti kako mu se sviđa: mrmljati u bradu, ne dovršavati započetu misao, ne poštovati gramatička pravila. Ako nam je sugovornik veoma prisan, to je još uvijek privatno govorenje.- javno govorenje → u kontaktima s manje poznatim ili posve napoznatim osobama- tipični elementi za PRIVATNO govorenje su mig, gesta, napola izgovorena rečenica, promrmljana rečenica, ali nisu pristojni u javnom govorenju. U javnosti treba zaboraviti na svoj familijarni žargon- posebna vrsta javnog govorenja – govorenje s većim skupinama ljudi, govor na radiju ili televiziji- spiker mora svoj govor podrediti svojim slušateljima. Njegov govor mora biti takav da do slušaoca (gledatelja) dođe maksimalni kvantum informacije- spiker mora imati ugodan glas, bez lokalnih, dijalektalnih oznaka u govoru, bez govornih poremećaja, treba imati korektnu dikciju, mora čitati tekst s razumijevanjem, odnosno s adekvatnim logičkim akcentom rečenice, adekvatnim pauzama, korektnom intonacijom

3) SPIKERI ILI NOVINARI?- novinari → stručnjaci za pojedina područja- ako želimo nekoga u nešto uvjeriti, moramo i sami u to vjerovati. Interes slušaoca neće potaknuti govornik koji dosadnim, ravnodušnim glasom prenosi neku poruku- od spikera se zahtjeva da budu objektivni prenosioci poruke: oni ne trebaju poruku komentirati, već je pročitati. Spikeri se ponašaju krajnje objektivno: oni pretvaraju slova u glasove. A to za efikasnu komunikaciju nije dovoljno. Takav govor je dehuman, to je govor stroja, a ne čovjeka→ zato je lakše primati informacije od stručnjaka (novinara), jer on ne pretvara slova u glasove, nego misli oblikuje u rečenice

4) ČITANJE I GOVORENJE- govorenje se mora učiti, vježbati- govor ne-spikera je bliži govorenju, a govor spikera je gotovo jednak (lošem) čitanju. Lakše je primiti informaciju koja se prenosi govorom nego čitanjem- forma prenošenja informacija na televiziji, radiju, javnim skupovima mora biti GOVORENJE. Govorenje – prenošenje svojih misli, stavova, materija kojim vladamo; čitanje – prenošenje tuđih misli, stavova, materije kojom nismo posve ovladali- govoriti ne znači naučiti tekst napamet- u javnim nastupima bi trebalo govoriti, a ne čitati!

5) GOVORENJE I PISANJE- pismo → pokušaj kodiranja govorenja grafičkim znakovima. Pismo ne može prenijeti sve što govorenje sadrži- razumljiv je značaj pisma nekad, jer je bio jedini način čuvanja ljudske riječi. Danas se ljudska riječ čuva i na druge načine: gramofoni, magnetofoni..... nova tehnika mijenja i način komuniciranja. Nova tehnika nas vraća prirodnoj, ljudskoj komunikaciji – komunikaciji govorom.- u čitanju dominira pismo, a u govoru misao

1

6) PIŠEMO LI FONETSKI?- tzv. fonetičnost našeg pravopisa: piši kako govoriš, čitaj kako je napisano- ako nam je pisanje fonetsko, ortografija i ortoepija se mogu identificirati. Ali, pisanje nam nije fonetsko- pismo ne slijedi uvijek govor (zbog težnje za jasnoćom u pismu). Pismo može slijediti glasove, ali ne i intonaciju, intenzitet, tempo, pauzu. Pravopisni znakovi nisu adekvatni za označavanje govornih cjelina. Točka, upitnik ili uskličnik označuju pauzu, zarez ne uvijek. Oni ne govore ni o kvaliteti, ni o dužini pauze, ni o intonaciji- interpukcije su produkt pisma, a ne govora

7) FONETSKA I LEKSIČKA RIJEČ- pismo može adekvatno prenositi elemente govorenja – glasove do granice leksičke riječi- fonetska riječ → akcentska cjelina, sve ono što se veže uz jedan akcent- u našem jeziku dvije vrste nanaglašenih riječi: enkiltike (vezuju se uz prethodnu riječ) i proklitike (vezuju se uz sljedeću riječ)- fonetske promjene koje se događaju unutar leksičke riječi, događaju se i unutar fonetske riječi, ali se ne bilježe u pismu: ispadanje, jednačenje suglasnika po zvučnosti i po mjestu izgovora

8) SLOJEVITOST INFORMACIJE GOVOROM- iz govornikova glasa doznajemo je li govornik dijete, odrasla osoba ili starac, muško ili žensko, nama poznat ili nepoznat- doznajemo i govornikovo opće stanje: je li umoran, pijan, trijezan- doznajemo i obavijest o situaciji u kojoj se situacija odvija: je li u tišini, buci, je li sugovornik neposredno pred nama ili je udaljen...- govor: izraz afektivnog stanja govornika; je li sretan, tužan, bijesan, prestrašen, iznenađen... → doznajemo intonacijom- javni govor treba lišiti nepotrebnih informacija, ali ga ne treba lišiti bogatstva i slojevitosti

9) GOVOR ČOVJEKA I «GOVOR» STROJA- sadržaj govora je uvijek bogat. «Govor» stroja je eliminiranje svake slojevitosti, bogatstva, ljudskosti: to je težnja za jednozvučnošću, za uniformiranošću (npr. prometni znakovi)- 3 razine govornog iskaza: intelektualna, ekspresivna i impresivna• intelektualna razina – odgovara osnovnoj poruci, predmetu razgovora. Može se prenijeti pismom• ekspresivna razina – karakterizira govornika, dijalektalni izgovor, način izgovora, boja glasa (po tome govornika prepoznajemo). Ova razina je spontana• impresivna razina – usmjerena sugovorniku, to je informacija o sadržaju govora, o stavu govornika

10) GLOBALNOST I ARTIKULIRANOST GOVORAintelektualna ekspresivna impresivna razina

↓ ↓ ↓izraz predmeta izraz govornika modifikacija predmeta govornikom-ove tri razine nalaze svoje korelate u 2 osnovne akustičke forme govora: artikuliranost i globalnost• artikuliranost → iscizeliranost, to su detalji, glasovi, riječi, to su elementi govora• globalnost → cjelovitost, vezivanja elemenata u cjeline, to su rečenice, govorom oblikovane misli- glasovi → elementi krajnje artikuliranosti, krajnje analitičnosti- osnovna snaga globalnosti – intonacija, ona vezuje elementa u cjelinu, oblikuje cjelinu- intelektualna razina nalazi svoj ekvivalent u artikuliranosti, ekspresivna i impresivna u globalnosti- intelektualni sadržaj se prenosi leksičkim materijalom (riječima), ekspresivni i impresivni sadržaji se prenose zvukovnom realizacijom riječi- da bi govor bio LJUDSKI mora imati opće (artikuliranost) i pojedinačne (globalnost) elemente- govor ne postoji bez globalne forme intonacije, bez krika- intonacija govori o čovjeku, o subjektu- jezik treba omogučiti šire, točnije, brže sporazumijevanje

11) VREDNOTE GOVORNOG JEZIKA

2

- vrednote govornog jezika su: intonacija, intenzitet, tempo, pauza <akustičke vrednote>, mimika, gesti, stvarni kontekst <vizualne vrednote>- mimika – pokreti mišića lica, ruku, pomažu govorniku u formiranju izraza. Imaju značenje cijele rečenice, posebno ako se vezuju uz stvarni kontekst- stvarni kontekst – predmeti su i živa bića koja se nalaze u govornoj situaciji te nam svojoj prisutnošću omogućavaju da ih ne imenujemo

12) I PAUZA IMA SADRŽAJ- pauza je odsustvo akustičke realizacije, šutnja. Ima sadržaj, logičku i stilističku funkciju- stilistička funkcija – očituje se u isticanju riječi iza pauze- logička funkcija – npr. u slijedu riječi «Ivan ne Petar» pauza označava je li nešto učinio Ivan (Ivan, ne Petar) ili Petar (Ivan ne, Petar)

13) UNIVERZALNOST GOVORA- afektivna intonacija je posve razumljiva, a njeno razumijevanje nije ograničeno poznavanjem jezika- govor uvijek nosi jedan općeljudski sadržaj

14) PRIMARNOST GOVORNOG OSTVARENJA- sadržaj izražen govornim ostvarenjem je jači, primarniji, prezentniji od sadržaja izraženog ostvarenjem, tj. glasom govornika

15) POREMEĆAJI GOVORA U GOVORNOJ KOMUNIKACIJI- kad slušamo nekog ogvornika s poremečenim izgovorom nekog glasa, prvo što primjećujemo u njegovom govoru je baš ta graška → to nas ometa u primanju govorne poruke- ako se radi o težim govornim poremečajima, vrijeme adaptiranja na takvo primanje poruke je duže npr. brzopletost i mucanje• brzopletost – zaplitanje u govoru (i čitanju), izostavljanje i dodavanje glasova, njihovo premetanje, upotreba neadekvatnih riječi, zamuckivanje, rascjepkanost rečenice, neujednačen ritam govora- brzopletost i mucanje deformiraju osnovu govora, čitav sustav- veći napor (primanja informacije) traži češće odmore, tj. posve nesvjesno isključivanje iz slušanja- isto je sa slušanjem govornika neugodna glasa

16) AFEKTIVNOST U GOVORU- što je afektivnost (ljudskost) u izrazu veća, uloga intonacije je značajnija, dok važnost leksičkog (jezičnog) materijala opada- intonacija nam diraktno prenosi emociju govornika. Izraz nije više simbol za sam predmet; nije opis npr. iznenađenja, nego je iznenenađenje sâmo- afektivna poruka je isključivo govorna, jezični je dio u njoj posve nevažan, potisnut. Ona je individualna, u njoj se čovjek javlja kao pojedinac- u krajnjoj afektivnoj formi govora – u KRIKU – svi su ljudi braća

17) ŠTO ZNAĆI GOVOROM KOMENTIRATI MISAO- afektivnost smanjuje leksički izraz, ali mu i daje cjelovit smisao ↓vrijednost afektivnog izraza je ono što on istovremeno izriče, komentira i skraćuje

18) KONTEKST GOVORA- riječ je jedna leksička jedina, obično širokog sadržaja. Njen sadržaj se precizira u sintagmi, u rečenici, ili u još širem kontekstu- kako se kontekst širi, značenje riječi se precizira; tj. jedna leksička forma u različitim kontekstima, dobiva više različitih značenja → zvukovno ostvarenje je u uskoj vezi s kontekstom- osim leksičkog konteksta postoji još širi kontekst: situacijski kontekst (kontekst svega što je prisutno, svjesno ili nesvjesno, u govorniku u trenutku govorenja, kontekst sredine, civilizacije, nasljeđa)- stvarni kontekst ili kontekst stvari – predmeti koji nas okružuju u govornoj situaciji, svojim prisudstvom omogućuju da ih ne imenujemo

3

19) GOVOR JE LJUDSKA UPOTREBA JEZIKA- de Saussure: jezik – nadindividualni, socijalni sustav znakova, nalazi se izvan pojedinca; vrsta dogovora među članovima zajednice, čovjeku nije urođen (mora ga učiti) → jezik: skup lingvističkih znakova (lingvistički znak ujedinjuje pojam označitelja i označenog, tj. akustičku sliku i koncept)- akustička slika kao «mentalni otisak», uključuje elemente zvukovne realizacije (glasovi)- govor – zbroj svih individualnih govornih manifestacija, govorne manifestacije su individualne i trenutačne- de Saussure dijeli lingvistiku na «pravu» (nauka o jeziku) i «krivu» (nauka o govoru) → područje fonetike. Fonetika je nauka o govoru- Charles Bally → stilistika kao «nauka o afektivnoj vrijednosti izraza», prvi proučava živi govor

20) NOVE DIMENZIJE STILISTIKE- Bally – stilistika kao kvantitativna znanost, afektivni izraz se razlikuje od intelektualnog u intenzitetu- Bally je u stilističke analize uključivao riječi (direktna sredstva izraza) i intonaciju (indirektno sredstvo izraza)- Petar Guberina: afektivni izraz formalno govori o istom OBJEKTU kao i neafektivni izraz, ali više govori o SUBJEKTU (o govorniku)

21) RAZNI STILISTIČKI POSTUPCI- jezične razine na kojima se ostvaruju stilistički postupci:■ FONOSTILISTIKA – proučava stilističke postupke sadržane u zvukovnom ostvarenju: naglasak, izgovor vokala, konsonanta▪ fonološki fonostilistički postupak – naglasak isticanja direktno određuje sadržaj iskaza▪ fonetski fonostilistički postupci – oni govore o govorniku, a nemaju veze s predmetom govora (npr. govorni poremećaji, ne odnose se na predmet govora, srtalno su prisutni u govorniku, karakteriziraju govornika, a ne njegov odnos prema sadržaju, predmetu govora)■ MORFOSTILISTIKA – morfostilistički postupci: deminutiv i augmentativ, osim 'veličine' nose i stav govornika prema predmetu govora■ SINTAKTOSTILISTIKA – uobičajan poredak riječi u rečenici u hrvatskom jeziku je subjekt, predikat, objekt, dodaci. Odstupanja od toga ne vode do logičke, nego do stilističke razlike u sadržaju

22) KODIRANJE TEKSTOM I KODIRANJE GOVOROM- P. Guberina je proučavao stilističku vrijednost kompleksnijih struktura- primjeri sintaktostilistike, pokazuju da se mogu promatrati kao fonostilistički postupci, postoje 2 kodiranja: kodiranje tekstom i kodiranje zvukovnim ostvarenjem (govorom)

23) GRAMATIKA GOVORA- sintaktostilistički postupci mogu se promatrati kao fonostilistički: svaki sintaktostilistički postupak – inverzija, nizanje veznika i sl. ima svoju govornu formu- i postupke semantostilistike možemo promatrati kroz njihovo zvukovno ostvarenje- i kod morfostilistike – svaki oblik zahtjeva odgovarajuću intonaciju (→ možemo promatrati kroz fonostilistiku)

UČENJE GOVORA1. OPIS FONETSKOG SUSTAVA- fonetski sustav se može opisati s 3 stajališta:1) Artikulatornog (aktivnosti koje prethode emisiji)2) Akustičkog (emisija)3) Psiho-akustičkog (recepcija)→ artikulatorna fonetika:

a) artikulacija u ustima (mjesto i način artikulacije)b) vibracije glasnih žicac) nazalna rezonancija

4

- glasovi kao «mentalni otisci» tj. «akustičke slike»→ akustička fonetika:- usmjerena fizičkoj stvarnosti emisije- emisija govora kao cjelina, a ne kao zbroj pojednih elemenata; proučava i intonaciju→ psiho-akustička fonetika:- pokušava se odrediti koji su elementi fizičke stvarnosti bitni za percepciju- svaki glas je sastavljen od širokog spektra frekvencija → psiho-akustička fonetika određuje koji su djelovi spektra frekvencije bitni za percepciju tog glasa- frekvencijski pojas kroz koji većina slušalaca primi i prepozna snimljeni glas kao identičan glasu kojeg su navikli slušati i izgovarati, određuje se kao optimalna oktava tog glasa

2. METODE FONETSKE KOREKCIJEa) artikulatorna metoda- prvi sustavni pristup učenja izgovora. Izgovor se uči detaljnim opisom artikulacije glasova- bazirana na de Saussureovoj lingvisticib) metoda jezičnog laboratorija- magnetofonska metoda- postupak učenja stranog jezika slušanjemc) metoda fonoloških opozicija- razvijena metoda jezičnog laboratorija- sastavljale su se liste riječi gdje se različito značenje postizalo tako da se korektan izgovor nekog glasa zamijeni očekivanom greškom npr: mouth – mouse, three – tree- ni magnetofonska metoda, ni metoda fonoloških opozicija nisu se pokazale uspješnima u usvajanju izgovora stranog jezikad) fonetska transkripcija i fonetska korekcija- de Saussure: prilikom opisa živog jezika potrebno je najprije direktnim promatranjem utvrditi sustav glasova, a tek zatim odrediti znakove (slova) za glasove- pismo se nameće govoru: fonetska transkripcija (fonetsko pismo)- teži problem je usvajanje ritma i intonacije stranog jezika

3. SUSTAV GREŠAKA- kod djece glasovni sustav materinjeg jezika nije automatiziran, pa se jako ne suprostavlja usvajanju glasovnog sustava stranog jezika- greške koje se prave pri usvajanju glasovnog sustava stranog jezika nisu pojedinačne i nesustavne. Iz sukoba dvaju glasovnih sustava – materinjeg i stranog – rađa se posebni sustav – sustav grešaka

4. OPĆI PRINCIPI VERBOTONALNOG SUSTAVA- verbotonalni sustav ima dvostruku primjenu: rehabilitacija slušanja i korekcija izgovora (učenje stranih jezika)- rehabilitacija slušanja: područje mjerenja sluha – audiometrija- 2 osnovne tehnike audiometrije:• totalna audiometrija – mjeri slušanje pomoću čistih tonova (koji u prirodi ne postoje)• vokalna audiometrija – mjeri slušanje pomoću lista riječi koje su sastavljene prema rangu frenkventnosti riječi u jeziku, npr: sit, sisa, saziv, tisa (visoki glasovi), buba, boba, bomba, um, mudro (niski glasovi). Gubitak sluha se može javiti na različitim frekvencijskim područjima, pa je potrebno pomoću lista riječi obuhvatiti frekvencijski raspon od najnižih do najviših glasova- LOGATOMI – dvosložni, kombiniraju se konsonanti i vokali, od najnižih do najviših: bru – bru, mu – mu, vo – vo, la – la, ke – ke, ti – ti, ši –ši, si -si- osnovni principi verbotonalnog sustava (P. Guberina):a) svaki glas i riječ imaju svoju oktavu optimalne razumljivostib) kad glasovi i riječi prolaze kroz oktave koje nisu optimalne, deformiraju se, uho ih interpretira u druge glasovec) greške raspoznavanja su prouzrokovane različitim tipovima slušnog poljad) forma emitiranja je važnija od širine pojasae) slušanje je diskontinuirani fenomen

5

5. VERBOTONALNI SUSTAV FONETSKE KOREKCIJE- postupci koji za cilj imaju usvajanje cjelina:a) INTONACIJA I RITAM- što vjernije imitiranje intonacije i ritma snimljenjih rečenicab) VRIJEME- što je rečenica lošije organizirana to se percepcija fizičkog trajanja rečenice nameće kao primarna i potpire obavijest koju nosic) POKRET- đak sluša snimljeni model, a nastavnik rukom označava pokret, đak ponavlja rečenicu, ponavljajući i pokret- druga vrsta: pokreti koji prate određene situacije- geste pomažu da se spontano izrazi u situaciji, da lakše zapamti govorni izraz te situacijed) AFEKTIVNA SITUACIJA- svodi se na maksimalnu informiranost informacije i geste

- postupci za korekciju pojedinih glasova:a) SPECIJALNI TIPOVI INTONACIJE- ulazna intonacija ističe visoke frekvencije i napetost, silazna intonacija ističe niske frekvencije i labav izgovorb) NIJANSIRANI IZGOVOR- osnovna značajka je isticanje onih elemenata nekog glasa koje đak ne čuje, pa ni ne izgovara- drugi aspekt – govorenje šaptom → tako eliminiramo sonornost, šapat sadrži elemente za percepciju nekog glasa očišćene od svih elemenata. Na psihološkoj dimenziji: stvara se povjerenje, intimnost između đaka i nastavnikac) NAPETOST- kontradikcija dvaju suprotnih mišića ili pritisak jednog mišića o neku prepreku- najnapetiji su okluzivi, pa afrikate, frikativi, nazali, likvidi, poluvokali, vokali; bezvučni konsonanti su napetiji od zvučnih, zatvoreni vokali od otvorenijih, monoftonzi od diftongad) SUSJEDNI GLASOVI- izgovor nekog glasa može se korigirati odabirom susjednih glasova koji ističu one elemente koji manjkaju u nečijem izgovoru tog glasa

- STROJNA KOREKCIJA:a) pomoću SUVAG–Lingua-e, spacijalni elektronski aparat- SUVAG–Lingua omogućava da se pomoću akustičkih filtera eliminiraju sve frekvencije koje mogu ometati dobro slušanje- faze rada:a) najprije se sluša rečenica koja sadrži glas koji stvara poteškoće u izgovorub) rečenica se prenosi u filtriranoj formi propuštanjem niskih frekvencijac) slušanje frekvencija koje eliminiraju utjecaj materinjeg jezikad) đak sluša rečenicu-model. Višestruko slušanje i ponavljanje modela rezultra dobrim izgovorome) kad je dobar izgovor ostvaren slušanjem na uskom frekvencijskom području, optimala se širi. Đak i dalje dobro izgovara rečenicu-model jer je ovim postupkom njegov mozak naučen da među svim frekvencijama emisije odabere one karakteristične, optimalne za predočenu misiju a ne za neku sličnu emisiju materinjeg jezika

- OD OPTIMALE DO DIREKTNOG KANALA- verbotonalna fonetska korekcija se uvijek odvija u cjelinama- korekcija uvijek slijedi put od optimale do direktnog kanala, od stvaranja perceptivne struktureod njenog premašivanja

6. ČEMU DOBAR IZGOVOR?- svaka komunikacija zahtjeva redunanciju, dobar izgovor je nužan za dobro prenošenje obavijesti- greška u izgovoru nije varijanta jednog fonema, nego je posve drugi fonem

6

- problem estetičnosti se postavlja kao komunikacijski problem: prividni problem KAKO prenjeti poruku znači KOLIKO poruke prenijeti- jezik se mora učiti kao sredstvo, a ne cilj

OGLEDI ZA GRAMATIKU GOVORA♦ JEZIK, GOVOR I GOVORENJE- de Saussure → uveo pojam govora, on u općem jezičnom fenomenu (langage) vidi 2 komponente: jezik (langue) i govor (parole)- jezik je društveni fenomen, govor je konkretna, pojedinačna upotreba jezika, individualan je- GOVORENJE – razina oblikovanja govorne poruke → način izgovora, spada u govorenje (intonacija, intenzitet, tempo, pauza- da bi funkcionirao, jezik se mora materijalizirati (govorenje). Govor je slojevita poruka jer sjedinjuje izbor iz jezika i iz govorenja (oba se izbora nadopunjuju)- izbor je slobodan u odnosu na jezik i govorenje, ali ne i u odnosu na čovjeka i situaciju

♦ NEARBITRARNOST I NELINEARNOST GOVORNOG ZNAKA- de Saussure: 2 jezična znaka: arbitrarnost i linearnost- prirodni (onomatopejski) zvuk se filtrira kroz glasovne sustave različitih govora, pa je u različitim narodima različit- pokušaj imitacije prirodnog zvuka uvijek nosi i oznaku čovjeka: nije vjeran, ni objektivan- 2 tipa globalne govorne forme. Jedan tip: logističko-psihološki (univerzalan), drugi tip: idiolingvistički (kartakterističan za govorenje nekog jezika)

♦ ULOGA INTONACIJE- u procjeni odnosa «lijepo – ružno» predominira utjecaj intonacije- u odnosu «malo – veliko» sudjeluje raspon glasa i intonacija- intonacija određuje stilističku vrijednost deminutiva, pozitiva i augmentativa; sudjeluje u određivanju njihove denotativne vrijednosti

♦ PRIRODNI SADRŽAJ GLASOVA I INTONACIJE- Köhler (1947) je htio prikazati vezu između glasova i grafičkih oblika. Ispitanicima su predočena dva crteža i dvije riječi (maluma i takete) – bez značenja. Većina ispitanika povezuje maluma s oblim, a takete s uglatim likom- intonacija je nosioc nekonvencionalnog, jezičnog sadržaja

♦ ORGANIZACIJA GOVORNE PORUKEA) VREDNOVANJE ORGANIZACIJE GOVORNE PORUKE- 11 različitih načina čitanja:

1) DOBRO ČITANJE: vrednote govornog jezika se koriste adekvatno poruci koja se prenosi2) KRIVI AKCENTI RIJEČI: jednako je dobrom čitanju, ali je iskrivljen akcent riječi3) NERAZLIKOVANJE Č I Ć: isto kao dobro čitanje, ali se ne pravi razlika između glasova [č] i [ć]4) NEUGODAN GLAS: dobro čitanje, čitano neugodnim, visokim i kreštavim glasom5) GOVORNI POREMEĆAJ: dobro čitanje, ali sa izraženim govornim poremećajem6) «KRIVI» AKCENTI REČENICE: dobro čitanje, ali se akcenti rečenica nalaze na riječima na

koja se ne odnose pitanja iz upitnika7) NEUTRALNO ČITANJE: čita se ugodnim čitanjem, bez akcenta rečenice s malim rasponima

intonacije i intenziteta, bez promjena tempa (objektivno čitanje)8) UZLAZNA INTONACIJA: neutralno čitanje, ali je uzlazna intonacija na kraju svake rečenice9) RESPIRATORNE PAUZE: neutralno čitanje, ali su pauze respiratorne, javljaju se tamo gdje

govornik treba uzeti dah10) BRZOPLETOST: karakteristike kompleksnog govornog poremećaja: brzopletosti,

zamuckivanja, krivo rastavljanje, povezivanje riječi, zamijenjivanje riječi po smislu i fonetskoj sličnosti11) RIJEČI: struktura rečenice je razbijena, tekst se čita riječ po riječ, bez povezivanja

intonacijom, velike pauze među riječima

7

B) GLOBALNOST I DISKONTINUITET U EMISIJI I PERCEPCIJI GOVORNE PORUKE1) diskontinuitet u emisiji percepciji glasova i govora: glasovi govora se percipiraju u diskontinuiranim formama. Svaki glas se sastoji od širokog spektra frekvencija2) diskontinuiranost jezičnog ustrojstva: jezični sustav je unaprijed zadan, poznat3) diskontinuiranost govora: među riječima koje mogu biti informativne po ustrojstvu jezika: govornik vrši izbor: određuje one koje su nove, nepoznate u odnosu na izrečeni ili neizrečeni kontekst. Govorom se ide još dalje u diskontinuiranoj tvorbi iskaza4) globalnost i diskontinuiranost: 3 ključne vrste diskontinuiteta: diskontinuitet u percepciji glasova govora, u ustrojstvu jezika i u organizaciji govorne poruke

♦ GLASOVNE PROMJENE U IZGOVORU I U SVIJESTI GOVORNIKA- možemo reći da stvarno slušamo u 10% slučajeva, dok u 90% slučajeva čujemo ono što očekujemo- oni koji znaju korektan izgovor, ti ga i čuju- slušamo prema ustaljenim slušnim navikama, kada se govorom model imitira, spontano se dobro imitira- govorenje je «fonetsko», slušanje nije- ne čujemo sve, nego samo ono što je bitno

♦ IZMEĐU KRIKA I SLIKE (putovima nove poezije)- pokušaji stvaranja novog sustava znakova koji bi bili opće razumljivi- tradicionalni verbalni medij sâm nosi svoju negaciju: to su KRIK i SLIKA

1) KRIK- vrednote govornog jezika tvore sustav znakova koji nužno nisu u skladu sa sustavom jezičnih znakova. Npr. «Hvala» možemo izgovoriti na razne načine i tako mijenjati njegov sadržaj- vokali O ili A mogu izraziti npr. iznenađenje, prijezir... → ovo govorno ostvarnje zovemo KRIKOM, prirodni je izraz čovjeka

2) SLIKA- poezija se prije govorila i/ili pjevala. Razvojem tiska bilježi se pismom, pismo je slika govora- prijelazom iz govorenja u pisanje se nešto gubi, ali i dobiva (vizualno oblikovanje)- slika i krik su univerzalni znakovi,opće razumljivi

3) LETRIZAM – UMJETNIČKO OBLIKOVANJE KRIKA- Isidore Isou 1947. objavljuje knjigu «Uvod u novu poeziju i novu glazbu» → oštro napada riječ kao isključivo sredstvo pjesničkog izraza- Isou razbija riječ na glasove, od slobodnih veza glasova tvori pjesme → smisao letrističkih pjesama je u kriku- letristička poezija gubi smisao ako je se prenese pismom

4) PISANJE KRIKA- Maurice Lemaître: letristički pjesnik, pokušao čitaocu dati upute kako čitati letrističku pjesmu: međunarodna fonetska transripcija, brojevi – oznake za zvučne elemente (udisanje, izdisanje, zvižduk, kašalj, pucketanje jezikom, pljuvanje, poljubac, pljesak...), služenje glazbenim oznakama za ritam i dužinu trajanja emisije glasova, veličinama slova određuje intenzitet- Ernest M. Robson u knjizi pjesama «Transwichics» 1969. → razne veličine, tipovi i položaji slova bi trebali vjerno prikazivati govorenje, čitaoc treba naučiti kôd- crtači stripova: označavanje intenziteta veličinom i debljinom slova, ponavljanje slova (produženi izgovor) i sl.

5) SLIKOVNA POZICIJA – CRTANJE SLOVIMA- inicijal: ukrašava tekst, s njim sadržaj gubi ili dobiva na estetskoj, umjetničkoj dimenziji- oznaka tekstova – slika je razbijanje literarnosti čitanja- brojne i duhovite kombinacije slike i teksta: npr. Döhl nizanjem riječi «Apfel» (jabuka) crta jabuku (i dodaje crva!)

8

- ili Grögerov i Hiršal, riječi «On» i «Ona» stavljaju svaki u svoj redak, zatim sve bliže i bliže, a naposljetku dobivaju riječ «Ono» i sl.

6) DEMOKRACIJA POEZIJE- široka upotreba ove poezije, npr. ekonomska propaganda (reklame, reklamiranje,...)

9