Klasici Teorije o Ratu

KLASICI TEORIJE O RATU OD XV. DO XIX. STOLJEA - OD MACHIAVELLIJA DO PICQA -

KLASICI TEORIJE O RATU OD XV. DO XIX. STOLJEA - OD MACHIAVELLIJA DO PICQA -

Boris Trnski Boris Trnski

Boris Trnski

KLASICI TEORIJE O RATU OD XV. DO XIX. STOLJEA OD MACHIAVELLIJA DO PICQA

IZDAVA Ministarstvo obrane Republike Hrvatske

Glavni stoer Oruanih snaga Republike Hrvatske Hrvatsko vojno uilite Petar Zrinski

Za izdavaa general bojnik dr. sc. Mirko undov

Urednici Ivica Pleji

Ivica Tekli, dipl. in.

Autor Boris Trnski

Recenzenti prof. dr. sc. Branko Dubravica

dr. sc. Ivica Hrastovi

Lektor i korektor Boenka Bagari

Grafiki urednik Branko Mihaljevi

Dizajn, priprema i tisak Sredite za izdavatvo i multimediju HVU

Odjel za izdavaku djelatnost

Naklada 200 primjeraka

Prirunik Klasici teorije o ratu od XV. do XIX. stoljea od Machiavellija do Picqa izdan je na temelju odobrenja naelnika GS OS RH generala zbora Josipa Lucia (klasa: 033-01/08-01/02, urbroj: 512-06-08-1) od 10. oujka 2008.

REPUBLIKA HRVATSKA MINISTARSTVO OBRANE ORUANE SNAGE RH

HRVATSKO VOJNO UILITE PETAR ZRINSKI

Boris Trnski

KLASICI TEORIJE O RATU OD XV. DO XIX. STOLJEA OD MACHIAVELLIJA DO PICQA

Zagreb, 2008.

CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu

pod brojem: 667189

ISBN 978-953-193-042-0

MORH GS OS RH NL-4 / 2008.

S A D R A J

PREDGOVOR ........................................................................................................... 7

UVOD .......................................................................................................................... 9

NICCOL MACHIAVELLI ............................................................................ 12 SEBASTIEN LE PRESTRE MARKIZ DE VAUBAN .............................. 40

FRIDRIK II. VELIKI ............................................................................................ 76

JACQUES ANTOINE HIPPOLYTE DE GUIBERT .................................. 96

DIETRICH HEINRICH BARUN VON BLOW ..................................... 108

ANTOINE HENRI DE JOMINI ..................................................................... 119

KARL PHILLIP GOTTLIEB VON CLAUSEWITZ ............................... 141

HELMUTH KARL BERNHARD GROF VON MOLTKE ................... 167

CHARLES ARDANT DU PICQ .................................................................... 185

LITERATURA ..................................................................................................... 201

Uvod

7

PREDGOVOR

Ova skripta su namijenjena polaznicima Ratne kole Ban Josip Jelai kao inicijalna literatura u njihovoj pripremi za realizaciju nastavne teme Klasici teorije o ratu, iz predmeta Umijee ratovanja. Skripta obrauju najpoznatije vojne stratege, pisce i teoretiare (ukupno njih devet), poevi od Niccola Machia-vellija, kao zasigurno najznaajnijeg vojnog pisca iz razdoblja renesanse, preko najpoznatijih vojnih teoretiara uope, Antoinea Henrija de Jominija i Karla von Clausewitza, do zadnjeg meu njima, malo poznatog Charlesa Ardanta du Picqa. Skripta nisu jedina literatura za obradu ove teme, ve slue kao polazna literatura, koja daje temeljne podatke o vojnim teoretiarima i upuuje u kori-tenje ostalom, opirnijom literaturom vezanom za spomenutu temu.

Skripta su najveim dijelom prijevod knjige Tvorci moderne strategije Edwarda Meada Earlea, a sadre tekstove o najpoznatijim vojnim teoretiarima i piscima, koji su djelovali u razdoblju od XV. do XIX. stoljea. Spomenuta knjiga je znaajno djelo o strategiji, a plod je studioznog rada skupine od dva-deset civilnih znanstvenika, bez sudjelovanja ijednog profesionalnog vojnika, suprotno uobiajenoj praksi da takva djela piu samo vojnici. Knjiga je izvorna i jedinstvena, kako po svojoj zamisli i sadraju, tako i po nainu obrade. Ona nije udbenik s uobiajenim definicijama, niti zbirka recepata i naela za voe-nje ratova. Prije bi se moglo rei da je to esej kolektivne znanstveno-povijesne obrade vojne misli u razdoblju od pet stoljea ili vojna misao od Machiavellija do Liddella Harta. Vojna teorija se stvarala mukotrpno. Postoji mnotvo napi-sanih knjiga iz podruja voenja ratova. Sve ono to je, po miljenju pisaca, bilo najbolje i od trajne vrijednosti u svim tim mnogobrojnim djelima ulo je u ovu knjigu. Tako odabrana i sreena znanstvena graa solidan je temelj za pro-uavanje i daljnji razvoj suvremenog umijea ratovanja.

Tekst, uzet iz knjige, preveden je na hrvatski jezik i struno obraen, u skladu s vojnim rjenikom koji je na uporabi u Oruanim snagama Republike Hrvatske. Osim toga, u skriptima se nalaze i saeci za svakog od obraenih vojnih teoretiara, preuzeti iz dostupnih izvora, poglavito Vojne enciklopedije, a u tekst je stavljeno i jo mnogo drugih dostupnih podataka.

Za razliku od temeljnog teksta, u skriptima su doneseni i dopunski podaci vezani za osobe i dogaaje koji se u njima spominju. Dani su temeljni podaci za 120 osoba (vojskovoa, dravnika, umjetnika i sl.), kao i temeljni podaci za etrdesetak ratova, mirovnih sporazuma i bitaka iz razdoblja vojne povijesti, od bitaka s poetka XVIII. stoljea pa do bitaka Prvoga svjetskog rata, a pogla-vito bitaka to ih je vodio francuski vojskovoa i dravnik Napoleon Bonaparte,

Klasici teorije o ratu

8

koji je bio inspiracija najpoznatijim vojnim teoretiarima i stratezima u povijesti. Osim toga, u skriptima se nalazi i nekoliko znaajnih zemljovida, prikaza i obja-njenja manje poznatih vojnih pojmova.

Budui da ima vrlo malo literature vezane za klasike teorije o ratu, a to se osobito odnosi na literaturu na hrvatskom jeziku, skripta su jedinstveno nastavno sredstvo, neophodno za kvalitetno prouavanje ovog podruja, toliko vanog za izobrazbu visokih asnika, ali i svih onih koji se bave prouavanjem strate-gije i vojne povijesti.

Uvod

9

UVOD

im izbije, rat odmah zavlada naim ivotima. On slii, kao to je jo 1861. godine rekao jedan ameriki pisac, snanoj oluji, koja nas zahvati viho-rom, mijea se sa zvucima crkvenih orgulja, fijue kroz ulice, uvlai se u naa ognjita, zvecka aama po barovima, die sijedu kosu na glavi dravnika, prodire u uionice naih kola i uz um prevre umrljane stranice u knjigama naih znanstvenika. On je neizbjena kunja vjernosti, kunja djela i dunosti, osobne ljubavi i javnog portvovanja, osobnih naklonosti i drutvenih veza. Walter Millis1 o ratu kae ovo: Rat zaista stavlja na kunju svaku ustanovu ljudskog drutva, pravinost i opravdanost njegove privrede, vrijednost njegova politikog ureenja, snagu njegove proizvodnje, temelje, mudrost i ciljeve njegove vanj-ske politike. Nema nijednog oblika ivota na koji imperativi rata ne utjeu ili ga ne mijenjaju, a moda ak i ne preureuju iz temelja.

Ali, rat nije Boje djelo. On izrasta neposredno iz jednog stanja stvari koje pojedinci, dravnici i narodi stvore ili propuste stvoriti. Ukratko, rat je poslje-dica politike naroda ili nedostatka politike. A kada se jednom sudbina naroda podvrgne stranoj odluci o ratu, onda je pobjeda ili poraz posljedica onoga to uinimo ili to propustimo uiniti.

Budui da su ove istine oigledne, to bi bila ludost prepustiti razumijeva-nje ratne politike samo vojnicima ili samo dravnicima ili i jednima i drugima zajedno. Nacionalnu strategiju predlae predsjednik drave i glavni stoer oru-anih snaga, a vlada je provodi, jer se u tim pitanjima narod ne moe pretvoriti u debatni klub. Pa ipak, odluka o strategiji, tako donijeta, moe uspjeti samo ako je budu podravali prosvijeeni i odluni graani. Oni moraju, za uspjeh te strategije, rtvovati ivot, imanje i ast. U ratu su potrebni veliki voe, ali sna-ga tih voa dolazi iz narodne due, volje i svijesti. ak i borci te nii asnici demokratskog drutva, koje je u ratu, moraju poznavati ciljeve poradi kojih rtvuju ivot.

Svrha je ove knjige objasniti kako se razvijala strategija modernog voenja rata, u uvjerenju da e poznavanje najboljih vojnih teorija omoguiti itateljima shvaanje uzroka rata i temeljnih naela na kojima poiva njegovo voenje. Smatram da je stalna budnost u ovim pitanjima zalog slobode. Isto tako, vjeru-jem da moramo dobro razumjeti ulogu koju oruana sila igra u meunarodnoj

1 Walter Millis (* 1899. 1968.), ameriki vojni povjesniar i pisac. Od 1924. do 1954.

godine pisao za New York Herald Tribune. Prvo je bio lan, a poslije i ravnatelj Fondacije za republike studije. Autor je brojnih vojnopovijesnih lanaka.


10

zajednici ako hoemo imati trajan mir. Ali nije uvijek bilo tako. Na primjer, neki vojni povjesniari stalno su osjeali potrebu ispriavanja zbog svoje zainte-resiranosti vojnim problemima, zato to su mrnja prema ratu i nepoznavanje njegove uloge u ljudskom ivotu naveli neke miroljubive narode da ne priznaju znaenje rata u povijesti i da ne vide njegove sudbonosne posljedice za budu-nost. Jer, sila sama po sebi nije negativna, ve su to ciljevi poradi kojih se ona primjenjuje. Ono to je Pascal2 rekao prije tri stoljea mi danas moramo razum-jeti: Pravda bez sile je nemona. Sila bez pravde je nasilje. Mi moramo spojiti pravdu i silu.

Strategija se bavi ratom, pripremama za rat i voenjem rata. U uem smislu, to je umijee vojnog zapovijedanja, planiranja i upravljanja ratom. Strategija se razlikuje od taktike, umijea upravljanja vojnim snagama tijekom bitke. Gotovo do kraja XVIII. stoljea strategija se sastojala od itavog niza ratnih lukavstava i podvala, kojima se svaki vojskovoa sluio da prevari neprijatelja i ostvari pobjedu. Ali, kako su i drutvo i rat postali sloenije pojave, a rat je sastavni dio drutvenog ivota, to je i strategija zahtijevala veu pozornost za nevojni-ke imbenike: privredne, psiholoke, moralne, politike i tehnike. Strategija nije iskljuivo pojam ratnih vremena, ve je sastavni dio dravnikog umijea za sva vremena. Samo vrlo usko shvaanje strategije moglo bi je definirati kao umijee vojnog zapovijedanja. Prema tomu, strategija je u dananjem svijetu umijee vladanja i uporaba svih sredstava kojima jedan narod, ili koalicija na-roda, raspolae u danom trenutku, podrazumijevajui tu i oruanu silu, s ciljem da se njegovi bitni interesi odre i zatite od neprijatelja, stvarnog, mogueg ili vjerojatnog. Najvii oblik strategije, ponekad nazivan i visokom strategijom, jest onaj oblik koji udruuje politiku i oruanu silu jednog naroda, tako da pribjegavanje ratu postaje izlina stvar ili mu se pristupa s najveim izgledima za uspjeh. U ovim skriptima e rije strategija biti uporabljena u tom irem znaenju. U njima nema mnogih uvenih vojnika, i to zato to su bili prije taktiari nego stratezi ili zato to iza sebe nisu ostavili nikakav sustav strategij-skih uenja. Napoleonu, bez sumnje najveem vojskovoi novijeg doba i jed-nom od najistaknutijih stratega svih vremena, nije u ovim skriptima posebno posveena nijedna glava. Njegovi ratovi su rjeiti dokaz njegove genijalnosti. Napoleon je ispisao svoju strategiju na bojnom polju, a ne u izdanim knjigama (osim nekoliko najobinijih izreka) i zato ga ovdje predstavljaju njegovi tumai, Clausewitz i Jomini.

2 Misli se na Blaisea Pascala (* 19. lipnja 1623., Clermont-Ferrand 18. kolovoza 1662.,

Pariz), poznatog francuskog filozofa, matematiara i fiziara. Prvo se posvetio matematici i fizici. Kao matematiar konstruirao je stroj za zbrajanje i otkrio ope pravilo djeljivosti cijelih brojeva. Kao fiziar je istraivao tlak plinova i tekuina. Otkrio je da tlak zraka ovisi o tempe-raturi i vlazi, ime je udario temelje meteorologiji. U zadnjoj fazi ivota bavio se religijsko- -filozofskim studijima.

Uvod

11

Rat kao drutvena pojava uvijek je u sreditu ljudske pozornosti. I budui da je postao briga cijelog naroda, to cijeli narod mora shvatiti da je rat zaista njegova briga. Tijekom rata to znai da treba uloiti sav napor, a u vrijeme mi-ra, kao i u vrijeme rata, da ga treba dobro poznavati. U tom cilju su i nastala ova skripta koja su posveena upravo potrebi dubljeg razumijevanja rata.

Autor


12

NICCOL MACHIAVELLI

Niccol Machiavelli (* 3. svibnja 1469., Firenca 22. lipnja 1527., Firenca) bio je firentinski filozof, politiar i vojni pisac. Roen je u Firenci kao drugi sin Bernarda di Machiave-llija, uglednog odvjetnika, i njegove supruge Bartolomeje di Stefano Neli. Roditelji su pripadnici starog firentinskog plemstva. Od 1498. godine Niccol je bio tajnik Drugog ureda (u vladi), kojem su bili povjereni vojni i vanjski poslovi. U prvoj vojnoj misiji bio je 1499. godine kod Caterine Sforza, iz ije je sudbine izveo zakljuak da je puno bolje zasluiti povjerenje naroda i biti politiar nego biti vojnik i ovisiti o utvrdama. Sljedee godine bio je poslan u Francusku da od Luja XII. osigura sredstva za nas-tavak rata protiv Pise. Povratkom na vlast obitelji Medici, Machiavelli, koji se par tjedana uzaludno nadao da e zadrati svoju slubu pod novim vlastodrcima, bio je otputen iz slube 7. studenog 1512. godine. Nakon toga bio je optuen za su-

uesnitvo u neuspjeloj zavjeri protiv Medicija i zavrio u zatvoru, gdje je podvrgnut torturi. Novi Medicijevi ljudi osigurali su njegovo putanje na slobodu i on se povukao na svoje malo imanje u San Cosciano, blizu Firence, gdje se posvetio pisanju. Ondje je napisao i najznaajnija djela poradi kojih je uao u povijest: Il Principe3, Discorsi sopra la prima decade di Tito Livio4 i Dell Arte della Guerra5. Ova tri djela ine jedinstvenu cjelinu. Ukupno je napisao vie od 30 djela.

Machiavellijeva temeljna misao zaokupljena je problemom ujedinjenja rascjepkanih tali-janskih feudalnih dravica i njihovim spaavanjem od najezde europskih sila. Svojim djelom Il Principe postao je jedan od prvih ideologa talijanskoga nacionalnog jedinstva. Za model je uzeo okrutnog Cesara Borgiu, u ijoj je diktaturi, samovolji i beskrupuloznosti vidio glavne znaajke potrebne vladaru za ostvarenje jake, centralistike vlasti. Za ostvarenje takvih ciljeva smatrao je doputenim i najprljavije metode (prijevare, izdajstva, nasilja, cinizam), to je poslije po njemu nazvano makijavelizam. Za njega je vojska bila jedino orue apsolutne vlasti. Svjestan da nema suvremenog uzora, a ogoreni protivnik najamnika, okrenuo se prolosti i elio pronai rjeenje u rimskoj miliciji republikanskog doba. Ubrzo se pokazalo da je pokuaj spajanja starog i novog, robovlasnike vojne organizacije i interesa buroazije za stvaranje nacionalnog trita, te jaanje vojne moi drave, obina utopija. Machiavelli je, nesumnjivo, najznaajniji vojni pisac razdoblja renesanse. U Umijeu ratovanja raspravlja gotovo o svim pitanjima funkcioniranja vojske: o nova-enju i veliini vojske, o naoruanju i obuci pjeatva, o borbenom rasporedu u bici, o hodnji i osiguranju, o taborovanju, kaznama i izvianju, o fortifikaciji i utvrdama i dr. Prioritet daje pjea-tvu, konjicu predvia samo za izvianje i gonjenje, a znaenje i ulogu topnitva slabo razumije. Bitka je za njega teite rata, ali je smatra mehanikim zbrojem taktikih djelovanja. Govorei o ratu, Machiavelli naglaava da je to stvar cijele drave, a ne pojedinaca, te da se moe dobiti samo odsudnom bitkom, koju treba prihvatiti jedino kada za to postoje povoljni uvjeti. Pojava knjige Umijee ratovanja bila je izuzetan vojnoteoretski dogaaj epohe. Bez obzira na mnoge nedoreenosti i konfuzna razmatranja, gotovo u svim zemljama je ubrzo izazvala poseban inte-res. U XVI. stoljeu u Italiji je tiskana u sedam izdanja, a prevedena je na latinski, panjolski, francuski, engleski i njemaki jezik.

3 Vladar.

4 Prva dekada vladavine Tita Livija.

5 Umijee ratovanja.

Niccol Machiavelli

13

Svoje djelo Dell Arte della Guerra Niccol Machiavelli poinje s ree-nicama: Mnogi smatraju da nema dviju stvari koje bi bile tako razliite i tako suprotne kao to su graanski i vojniki ivot. Ali, ako razmotrimo prirodu vladanja, nai emo vrlo vrstu i blisku vezu izmeu ova dva ivota, koji ne samo da nisu suprotni i nesuglasni, ve su u odreenom smislu jako povezani i ine cjelinu. Ove reenice objanjavaju Machiavellijevu zainteresiranost za vojna pitanja. On im nije pristupio kao vojni strunjak, nego je uoio presudnu ulogu vojne moi u politici i zakljuio da su opstanak i veliina svake drave osigurani samo onda kada vojna sila dobije pravo mjesto u politikom poretku. U djelu Il Principe, a kasnije i u djelu Discorsi, on kae: Nema dobrih zakona ondje gdje nema dobro naoruane sile, a ondje gdje ima dobro naoruane sile, tu ima i dobrih zakona. On, dakle, opominje vladara da uvijek mora imati na umu kako odravanje njegove vlasti zavisi od vojne sile kojom raspolae. U tom kontekstu on navodi: Stoga vladar ne treba imati nikakav drugi cilj ili misao niti ita drugo prouavati osim rata, njegova organiziranja i stege. Djelo Discorsi odnosi se na isti problem. Njegova velianstvena tema je uzajamna veza izmeu rimske vojne organizacije, politikog ureenja Rimske Republike i uzdizanja Rima do svjetske sile, a iz pouka koje nam prua povijest Rima Machiavelli izvodi zakljuak: Dobra vojna organizacija je temelj svake drave. Iako Umijee ratovanja, slavni vojni udbenik na kojem se i zasniva Machia-vellijeva veliina kao vojnog mislioca, raspravlja o pojedinostima vojne orga-nizacije i taktike, on ipak ide dalje od tih pojedinosti i raspravlja i o politikim uvjetima i posljedicama koje potjeu iz dobre vojne organizacije. Ispitivanje uloge vojne moi u politikom ivotu bio je onaj magnet koji je stalno privlaio Machiavellijeve misli.

Kako se u biti dogodilo da je Machiavelli obratio najveu pozornost na problem veze izmeu politike i vojne organizacije? Iz dogaaja koji su se do-godili tijekom njegova ivota izvukao je izvanrednu pouku u pogledu utjecaja vojnih imbenika na politiki ivot. Bio je svjedok gubitka slobode svoga rod-nog grada, do ega je dolo samo poradi nesposobnosti njegova vojnog stroja. Doivio je slom nezavisnosti Italije i njezin pad pod tuinsku vlast. Machiavel-lijeva zainteresiranost za ovo pitanje ipak je bila plod njegova izvanrednog politikog uvianja, znak njegova dobrog razumijevanja onih politikih sila koje su odreivale politiku sudbinu njegova doba, jer je pitanje pravilnog od-nosa izmeu politike i vojne organizacije bilo glavni uzrok revolucionarnih prevrata tijekom XIV. i XV. stoljea. Samo je otrouman duh mogao otkriti vezu izmeu promjena koje su se dogodile u vojnoj organizaciji i onih revolu-cionarnih dogaanja koja su se odigrala na socijalnom i politikom polju. Obi-nom promatrau je veza izmeu uzroka i posljedica u vojnim promjenama izgledala sasvim jasna. S obzirom na pronalazak baruta te izum vatrenog oruja i razvoj topnitva, izgledalo je da su viteki oklopi bili osueni na propast i da


14

je slom vojne organizacije srednjeg vijeka6, u kojoj su vitezovi igrali presudnu ulogu, postao neizbjean. U svom uvenom spjevu Orlando Furioso, iz 1516. godine, Ariosto7 (slika 1), Machiavellijev suvremenik i sunarodnjak, ispriao je kako je Orlando, njegov junak i olienje vitekih vrlina, bio natjeran sukobiti se s neprijateljem, koji je bio naoruan vatrenim orujem: Sijevnu munja, zatrese se zemlje gruda, A zidine tvrde odjeknue svuda, Kuga ova silu svoju rasut nee. Smetnje ona oboriti sve e.

I kroz zrak hitre strijele slati. Kada je nepobjedivi Orlando uspio svladati svoga stranog neprijatelja i

izvrio odabir plijena: Uzet nita ne htje vitez od sveg plijena, Toga dana uz pobjedu ugrabljena, Osim te sprave, ija sila u pokretu Nalik bjee gromu u brzome letu.

Zatim je isplovio na puinu, bacio to oruje u vodu i uzviknuo: Ti, orue smrti podlo! Spravo kleta! Izum zlobe sotonskoga svijeta, Izlivena u dnu mranog Hada, Da rod ljudski ti uniti sada Nek se vie vitez usudio nije Da uz pomo tvoju boljeg borca bije, Nit plaljivac isto to uini gadni, Sad u ponor ovaj ti potoni hladni!

Krae reeno, da nije bilo izumljeno vatreno oruje, ili da je njegova upo-raba mogla biti zabranjena, svijet vitezova zauvijek bi bio ivio u svom punom sjaju.

Ovaj dramatini opis opadanja moi vitezova jedva da odgovara stvar-nosti. Povijest vojne organizacije ne moe se odvojiti od ope povijesti. Vojna organizacija srednjeg vijeka bila je nerazdvojno vezana za ivot srednjeg vijeka i nestala je s raspadanjem drutvenog poretka toga doba. I u duhovnom i u ekonomskom pogledu vitezovi su bili karakteristian proizvod srednjeg vijeka.

6 Srednji vijek u povijesti je razdoblje od propasti Rimskog Carstva (476. godine) pa do

otkria Amerike (1492. godine), (jedna od moguih podjela). 7 Misli se na Ludovica Ariosta (* 8. rujna 1474., Reggio Emilia 6. srpnja 1533., Ferra-

ra), jednog od trojice velikih talijanskih epskih pjesnika. Njegova pjesnika slava temelji se na junakom epu Orlando Furioso (Bijesni Orlando), koji je objavljen u vie od stotinu izdanja.

Niccol Machiavelli

15

U tome drutvu, u kojem se smatralo da se Bog nalazi na vrhu hijerarhije, isto se tako smatralo da svaki stale vri neku vjersku zadau te se svakom svjetov-nom radu pripisivalo vjersko znaenje. Vitezovi su imali zadau tititi i braniti narod svoje zemlje, a time to je ratovao vitez je i sluio Bogu. Sve svoje voj-nike usluge stavljao je na raspolaganje svom vrhovnom gospodaru, kome je od strane Crkve bio povjeren nadzor nad svjetovnim poslovima. Osim duhov-no-religijske veze, izmeu vazala i gospodara postojala je i pravno-ekonomska veza. Svoju zemlju, feud, vitez je dobivao od feudalnog gospodara. Samim time to ju je primio u posjed on je uzeo na sebe i obvezu da u sluaju rata vojniki slui svojem gospodaru. To je bila razmjena dobara za usluge, koja je potpuno odgovarala zemljoradnikoj strukturi i sustavu plemikih imanja u srednjem vijeku.

Vjersko shvaanje rata kao akta izvrenja pravde, ogranienje prava vojne slube na red vitezova koji su posjedovali zemlju i postojanje moralno-pravnih kodeksa, one bitne veze koja je drala vojsku na okupu, to su bili imbenici koji su odreivali oblik vojne organizacije i nain ratovanja u srednjem vijeku. U to doba, vojska se mogla skupiti samo kada je postojao neki spor. Ona je mogla biti uvedena u borbu samo u svezi s ciljevima tako definiranog rata i mog-la se zadrati na okupu samo dok taj rat traje. Zbog privremene prirode vojne slube, kao i ravnopravnosti ratnika s obzirom na njihov drutveni poloaj, odravanje stege bilo je oteano, iako ne i nemogue. Bitka se esto pretvarala u sukobe pojedinih vitezova, a ishod pojedinanih sukoba izmeu voa igrao je presudnu ulogu. Budui da je rat bio ispunjenje vjerske i moralne dunosti, postojala je jaka tenja da se rat i bitke vode prema utvrenim pravilima i odre-enom kodeksu.

Kako je takva vojna organizacija bila iskljuivi proizvod drutvenog ure-enja srednjeg vijeka, tako je svaka promjena ovog poretka imala i neizbjean odjek u vojnim pitanjima. Kada je naglo irenje sustava novane privrede po-ljuljalo zemljoradniku osnovu srednjovjekovnog drutva, to se odmah osjetilo i na vojnoj organizaciji. Prvoborci novog privrednog razvitka (gradovi i bogati gospodari) mogli su u punoj mjeri iskoristiti nove mogunosti u pogledu vojske i to tako da prime novac u zamjenu za vojnu slubu ili da tu slubu osiguraju novanim nagradama i plaom. Gospodar je mogao primiti novac od onih koji nisu eljeli izvriti svoju vojnu obvezu, a s druge strane mogao je zadrati u svojoj slubi one vitezove koji bi poslije zavrenog rata i na due vrijeme ostali u njegovoj vojsci na temelju obeanja da e im dati redovnu plau. Tako je on bio u mogunosti osnovati stalnu, profesionalnu vojsku i osloboditi se zavis-nosti od svojih vazala. Taj proces pretvaranja feudalne vojske u profesionalnu vojsku, feudalne drave u birokratsku i apsolutistiku dravu, bio je vrlo spor proces, koji je postigao svoje puno ostvarenje tek u XVIII. stoljeu, ali pravi viteki duh feudalne vojske izumro je na kratko vrijeme. Kao dokaz postoji


16

primjer u jednoj baladi iz XV. stoljea, u kojoj se opisuje ivot u vojsci Karla Smjeloga, vladara Burgundije. Ta zemlja je u XV. stoljeu bila nova politika tvorevina te su je starije zemlje smatrale pridolicom. Karlo Smjeli je elio opravdati opstanak svoje drave i stoga zahtijevao strogo potivanje starih tra-dicija i obiaja te je tako postao voa neke vrste romantine obnove vitetva. Iza ove sjajne vanjtine krila se zapravo prozaina stvarnost materijalnih interesa.

U vojskama veih sila, Francuske ili Engleske, bili su izmijeani stari i novi elementi, feudalni nain prikupljanja vojske i profesionalno sluenje. Novano jake drave toga razdoblja (talijanski gradovi) iskljuivo su se oslanjale na profe-sionalne vojnike. Od XIV. stoljea Italija je bila obeana zemlja svih vitezova, kojima je ratovanje uglavnom bilo sredstvo da dou do novca. Pojedinane skupine, compagnie di ventura8, bile su opskrbljene i plaane od stranih voa, kondotijera9, koji su nudili svoje usluge svakoj dravi voljnoj platiti nagradu koju bi oni zahtijevali. Tako je vojniki poziv postao u Italiji zanimanje potpu-no nezavisno od svakog graanskog zanimanja.

Utjecaj kapitalizma i novane privrede proirio je i osnovu za regrutira-nje vojnika. Novac je privukao u vojsku nove klase ljudi, prije toga bez vojne tradicije i iskustva. Novaenjem vojnika moglo se uvesti i dalje razviti novo oruje i nov nain ratovanja. Strijelci i pjeatvo pojavili su se u francuskoj i engleskoj vojsci za vrijeme Stogodinjeg rata10. Ova tenja da se isprobaju neke nove vojne doktrine dobila je jak poticaj i tijekom poraza koji je krajem XV. stoljea, od vicaraca, pretrpjela vojska Karla Smjelog. Vitezovi Karla Smjelog nisu bili sposobni razbiti postroje vicarskih pjeaka i prodrijeti kroz mnotvo njihovih kopalja te su bili potpuno potueni. Ovaj dogaaj bio je veliko iznena-enje za Europu. Pjeatvo je uspjelo izboriti svoje mjesto u vojnoj organizaciji toga razdoblja.

Znaenje pronalaska baruta valja prosuditi u svezi s opim razvitkom. Prvo, rast novane privrede; drugo, pokuaj feudalnih gospodara da se oslobode zavisnosti od svojih vazala i uspostave siguran temelj svoje moi, i tree, tenje za izvrenjem pokusa s vojnom organizacijom koja se pojavila kao posljedica propadanja feudalizma.

8 Najamnike postrojbe.

9 Voe najamnika.

10 Stogodinji rat je bio isprekidan ratni sukob izmeu kraljevine Engleske i kraljevine

Francuske, koji je trajao punih 116 godina i to od 1337. do 1453., a u tom su se vremenu izmjenjivala razdoblja intenzivnog ratovanja s razdobljima mira. Rat je zapoeo s engleskom ekspanzijom na francusko tlo, a zavrio s istjerivanjem Engleza s francuskog tla, osim iz grada Calaisa i okolice. Rat je pridonio nacionalnom osvjeivanju obiju zaraenih strana, a gledano s vojne strane u njemu su primijenjena nova oruja i taktike koje su dalekoseno utjecale na ratove u budunosti. Stogodinji rat se smatra najznaajnijim sukobom u povijesti srednjovje-kovnog ratovanja.

Niccol Machiavelli

17

Vatreno oruje i topnitvo nisu bili uzrok takvog razvoja stvari, ali su bili vaan imbenik koji je pridonio ubrzanju daljnje evolucije drutva. Prije svega, oni su ojaali poloaj feudalnog gospodara u odnosu na njegove vazale. Upo-raba topnitva u borbi bila je teka zadaa, jer je trebalo imati puno kola radi prevoenja tekih topova i njihove opreme, kao i dobro izvjebano tehniko osoblje, ime je cijeli postupak postajao preskup. Rauni vojnih izdataka iz toga razdoblja pokazuju da su rashodi topnitva inili posebno velik dio ukup-nih rashoda. Samo vrlo bogati gospodari mogli su imati topnitvo. Osim toga, glavni vojni utjecaj pronalaska topnitva iao je u prilog velikim silama, a protiv malih drava i lokalnih sredita nezavisnosti. U srednjem vijeku, zadnje utoite vitezova bili su njihovi dvorci, u kojima su se osjeali zatieni od napada. Zato se u to doba uvelike njegovala vjetina utvrivanja. Male drave su se branile tako da su na svojim granicama podizale itave linije utvrda, koje su im omoguile obranu ak i od jae sile. Ipak, srednjovjekovne utvrde nisu mogle izdrati topniku vatru. Tako je dotadanja ravnotea izmeu vojne ofenzive i defenzive pretegnula u velikoj mjeri u korist vojne ofenzive.

Ove promjene u sastavu vojske i u vojnoj doktrini izmijenile su i duh vojne organizacije. Moral, tradicije i obiaji, koje je feudalizam postupno stvo-rio, izgubili su svaki utjecaj na ljudstvo iz kojega su se vojske sada novaile. Pustolovi i svaalice eljni bogatstva i pljake, ljudi koji u ratu nisu mogli nita izgubiti ve samo dobiti, inili su veinu u tadanjoj vojsci. Kako rat nije vie bio voen kao vjerska dunost, novana dobit postala je glavni cilj vojne slu-be. Pojavio se i moralni problem: Je li grijeh baviti se zanimanjem kome je cilj ubijanje ljudi te moe li kranin biti vojnik? U najkulturnijim dijelovima Eu-rope, npr. u Italiji, ljudi su izbjegavali svaki doticaj s profesionalnim vojnicima.

ak su i kod dravnika vojnike vrline izgubile svaku vrijednost. Sta-bilnost je toliko ojaala da emo, ako se nita neoekivano ne dogodi, uti ubudue mnogo vie o borbama protiv ptica i pasa nego o ratovima, a oni koji budu vladali Italijom u miru bit e isto toliko slavni koliko i oni koji su je vodi-li u ratu, jer pravi cilj rata je mir, rekao je veleposlanik ferarskog vojvode u svom izvjeu, pisanom u Firenci 1474. godine. Visoki umovi su raspravljali o mogunosti da se ukine napast koja se zove rat i vojska. Sastav i priroda vojne organizacije, te njezino mjesto i znaenje u drutvenom poretku postali su pro-blem koji je trebalo ponovno razmotriti. Stare klasifikacije vojne organizacije nisu se vie mogle odrati. Nastalo je novo doba.

Treba biti vie nego ivo zainteresiran za politiku pa razumjeti pojave novih povijesnih sila i razvitak novih politikih grupacija. Tek kada ukorijenjene predrasude i pretpostavke propadnu, zbog nekog znaajnog politikog dogaaja, bit e jasno da su postojea politika shvaanja manjkava i da je pripremljen put za potpuno novu prosudbu i ocjenu politike situacije. To se dogodilo kada


18

je 1494. godine francuska vojska pod Karlom VIII.11 (slika 2), naoruana tekim topnitvom i podrana vicarskim pjeatvom, upala u Italiju i sruila cijeli njezin politiki sustav. Francesco Guicciardini12 (slika 3) nazvao je 1494. godinu najnesretnijom godinom za Italiju i onom godinom s kojom su zapoele bijede iduih godina, jer je ona utrla put nebrojenim i stranim nesreama, pa je dao uveni opis dalekosenih i revolucionarnih posljedica do kojih je dolo poslije te invazije. Posljedice ove invazije rairile su se po Italiji (slika 4) kao poar ili kuga, a nisu samo sruile vladajue sile, ve su i promijenile nain vladanja i ratovanja.

Slike 1, 2 i 3 Talijanski pjesnik Ludovico Ariosto, francuski kralj Karlo VIII. i talijanski povjesniar Francesco Guicciardini

Prije toga bilo je pet vodeih drava u Italiji: crkvena drava, napuljska, mletaka, milanska i firentinska. Najvanija briga svih tih drava bilo je odra-vanje postojeeg stanja. Svaka od njih se brinula sprijeiti drugu u poveanju podruja i tolikom ojaanju da postane prijetnja za druge. One su vrlo oprezno pratile i najmanji potez na politikoj ahovskoj ploi i dizale veliku galamu im bi i najmanji dvorac promijenio vlasnika. Kad god bi izbio rat, snage bi bile podjednake, vojna organizacija spora, topnitvo teko pokretno, tako da je tre-balo potroiti itavo ljeto za opsadu nekog dvorca. Ratovi su trajali vrlo dugo, a bitke su se zavravale s malo ili bez ikakvih gubitaka. Sve se to promijenilo poslije francuske invazije kao poslije neke iznenadne i strahovite oluje. Veze koje su povezivale talijanske vladare raspale su se, a njihova zainteresiranost za ope blagostanje prestala je.

11 Misli se na francuskog kralja Karla VIII. zvanog Prijazni (* 30. lipnja 1470., Chateau

d Amboise 7. travnja 1498., Chateau d Amboise), koji je vladao od 1483. do 1498. godine. 12

Francesco Guicciardini (* 6. oujka 1483., Firenca 22. svibnja 1540., Montici), tali-janski povjesniar i dravnik, rodom iz Firence, Machiavellijev prijatelj i kritiar. Bio je jedan od najveih politikih pisaca talijanske renesanse, poznat kao otac moderne povijesti.

Niccol Machiavelli

19

Kada su pojedine dravice pogledale oko sebe i vidjele kako jedan za drugim padaju gradovi, vojvodstva i kraljevine, one su se uplaile pa je svaka od njih poela misliti samo na vlastitu sigurnost, a zaboravila je da se vatra iz susjedne zgrade moe lako proiriti te zahvatiti i njezinu. Sada su ratovi postali kratkotrajni i estoki, itava kraljevina osvajana je i pustoena bre nego nekada obino selo. Opsade gradova trajale su sada vrlo kratko i uspjeno zavravale za nekoliko dana i sati umjesto za nekoliko mjeseci, a bitke su postale ogorene i krvave. O sudbini drava nisu odluivali umijee pregovaranja i razum dip-lomata ve bitke i vojnika pesnica.

Slika 4 Zemljovid Italije iz 1500. godine

Guicciardinijeve rijei jasno pokazuju koliko su Talijani duboko osjeali razliku izmeu stanja stvari u XV. i stanja stvari u XVI. stoljeu. U XV. stoljeu oni su se navikli da, svjesni svoga bogatstva i ponosni na nain ivota koji su stvorili njihovi pronalasci i napredak u znanosti i umjetnosti, gledaju s prezi-rom na ostale europske sile, iji se drutveni poredak i duhovni ivot jo uvijek nalazio u okovima predrasuda. Meutim, u XVI. stoljeu sudbina Italije bila je potpuno u rukama tih istih drava koje su Talijani smatrali takvima da ih s pra-vom mogu prezirati. Guicciardinijeve rijei isto tako pokazuju kako su Talijani objasnili svoj poraz. Budui da se nadmo talijanske kulture jasno iskazivala u privrednom i duhovnom podruju, to su oni svu krivicu bacali na svoj nemar u pogledu novog naina ratovanja. Pojas utvrda i dvoraca, kojima je svaka tali-janska dravica titila putove to su vodili u njezino podruje, brzo je pao pod


20

udarcima topnitva Karla VIII., a talijanski najamniki konjanici nisu mogli odoljeti navali Karlova vicarskog pjeatva i topnitva. Moderna ratna tehnika svladala je zastarjelu. To je, kako Machiavelli kae, bio guerra corte e gros-sa13, zapravo ono to zovemo munjeviti rat. Francuzi su bili u stanju obiljeiti kredom one kue u koje su htjeli smjestiti svoje trupe, a da se ne boje da e se tome oduprijeti slabe talijanske snage. Poslije toga su i panjolci i Nijemci, namamljeni lako dobivenim pobjedama Francuza i vojnom slabou Italije, bacili oko na taj isti plijen. Na svoje veliko zaprepatenje, Talijani su bili prisi-ljeni mirno promatrati kako se njihova zemlja pretvara u europsko ratite i priv-lano sredite za sve strance koji ude za vojnikom slavom. Cijela Italija je oboavala, a i bojala se imena kao to su: Gran Capitano Gaetano di Consalvo, koji je u Napuljskom ratu postigao udo pretvorivi bezlinu masu panjolskih najamnika u vrlo dobro ureeno pjeatvo; Gaston de Foa, koji je, koristei se brzim pokretima svojih trupa i novinom nonih hodnji, nadmudrio brojno jae protivnike; Frundsberg, organizator njemakih landsknechta14 i njihov voa u buduem Sacco di Roma15. Svi oni koji su razmiljali o sudbini Italije morali su doi do zakljuka da e Talijani biti prisiljeni izvriti reformu vojne organi-zacije ako hoe dostii strane vladare i biti gospodari u svojoj kui.

Opa zainteresiranost za vojna pitanja, koju su ovaj revolucionarni period i njegove nesree morali izazvati kod Talijana, bila je pojaana kod Machiavel-lija jo i praktinim iskustvom koje je imao s politikom Firence (prikaz Firence iz toga doba na slici 5), u kojoj je stekao poznavanje vojne organizacije i njezina politikog znaenja sa svim posljedicama. Velika tragedija za Machiavellija bila je to je aktivno sudjelovao u politici samo relativno kratko vrijeme, od 1498. do 1512. godine, tj. u doba kada je Piero Soderini bio najvii inovnik i vodio politiku firentinske drave. Istodobnost Machiavellijeva politikog rada i Soderinijeve vladavine nije puka sluajnost. Poslije progonstva Medicija i krat-kog perioda bune i nereda, aristokrati i demokrati, dvije protivnike stranke u Firenci, sporazumjeli su se u izboru Soderinija. Soderini, koji ili nije mogao ili nije htio vjerovati bilo jednoj ili drugoj protivnikoj stranci, odluio je stalnu birokraciju uvesti kao glavni oslonac svoje vladavine. Machiavelli, potomak osiromaene plemike obitelji, ni aristokrat ni demokrat, ne bi nikada imao mogunost biti vodea osoba bilo u jednoj ili drugoj stranci u Firenci. Kao tajnik ureda, pripadao je onoj skupini koju je podravao Soderini. Tu mu se ukazala prigoda da pokae svoje sposobnosti. Soderini je vrlo brzo uoio sposobnosti ovoga ambicioznog mladog ovjeka, uveo ga u svoj ui krug i uporabio za vane diplomatske i administrativne zadae.

13 Rat kratak i surov.

14 Najamniki vojnici u Njemakoj u XV. i XVI. stoljeu.

15 Pljaka Rima je bila izvrena 6. svibnja 1527. godine kao posljedica pohoda

landsknechta i njemakih carskih trupa za vladavine njemakog cara Karla V.

Niccol Machiavelli

21

Tako se Machiavelli morao baviti vrlo vanim vojnim problemom koji je zahvatio cijelu Soderinijevu administraciju, problemom ponovnog zauzimanja Pise. Pisa, veliko pomorsko pristanite na uu rijeke Arna, iskoristila je zabunu koja je nastala uslijed francuske invazije te se oslobodila firentinske vladavine. Sigurnost Soderinijeve vlade zavisila je oigledno od toga hoe li uspjeti po-novno zauzeti Pisu. Iz godine u godinu najbolji talijanski kondotijeri bili su primani u firentinsku slubu. Pokuavalo se s najsmionijim i najneobinijim planovima, kao to je odvoenje Arna da bi Pisa ostala bez vode kojom se iz njega opskrbljivala. Ipak, svake godine, im bi dolazak zime obustavio vojne operacije, Pisa je i dalje ostajala nezauzeta. Ovaj neuspjeh bio je vjeiti izvor narodnog nezadovoljstva Soderinijevom vladom. On je bio i uzrok gubitka prestia Firence. Osim toga, potreba da se trupe najamnikih vojnika stalno dre na okupu bila je teret za dravnu blagajnu i kesu poreznih obveznika. So-derini i njegovi suradnici oajno su traili novi nain kojim bi se opsada Pise mogla privesti kraju, a financijski teret ukloniti. Meu raznim prijedlozima koji su bili iznijeti povodom toga nalazio se i prijedlog da se mobilizira puanstvo Toskane s ciljem ustrojavanja narodne milicije. Nije poznato je li Machiavelli bio prvi koji je iznio taj prijedlog, ali se zna da je on izradio ono znaajno izvjee na temelju kojega je bila donesena Ordinanza16, tj. zakon kojim je 1506. godine uvedena opa vojna obveza za sve mukarce od 18 do 30 godina.

Slika 5 Prikaz Firence u Machiavellijevo doba

16 Ordinanza znai naredba ili propis.


22

Ordinanza nije bila sustav strogog ili opeg novaenja, ve je bila samo prvi korak u tom smjeru. Vojna obveza nije obuhvaala i graane Firence, ve se odnosila samo na stanovnitvo zemljoradnikih podruja Toskane, koja su bila pod vlau Firence. ak i od tog stanovnitva samo je mali broj ljudi bio uzet u obzir, jer se poglavito vodila skrb o tome da se ne ometa rad za potrebe graanskog stanovnitva. Za vrijeme mira, vjebe nisu bile teak teret za novake. Seljaci su se morali nedjeljom i u slobodnim danima uvjebavati u mariranju i rukovanju kopljima. Dvaput na godinu ljudi su iz raznih sela morali doi u glavni grad svoje pokrajine da bi se u njemu dva dana uvjebavali u veim formacijama. Firentinski politiari nisu smjeli prihvatiti drastinije prijedloge, jer su se bojali da bi se toskanski seljaci, ako bi se naoruali, pobunili protiv firentinske vlasti, ili da bi Soderini uz pomo dobre vojne organizacije mogao postati apsolutni vladar.

Machiavelli ima velike zasluge to je ovaj neodluni pokuaj mobilizira-nja puanstva Firence ipak poluio stvarne rezultate i to je od 1507. godine 2000 lanova milicije sudjelovalo u opsadi Pise. Sav posao u svezi s novae-njem bio je obavljan u njegovu uredu. On je iao od mjesta do mjesta i birao ljude koje treba uzeti u vojsku, a isto tako je i nadzirao njihove vjebe. Bio je odgovoran i za izbor asnika. Cijelo vrijeme dok je milicija opsjedala Pisu, on je imao zadau da miliciju opskrbljuje svim potrebnim sredstvima. Iako je milicija sluila samo kao pojaanje najamnikim trupama, ipak je njezino sudjelovanje u opsadi bilo od vrlo velikog znaenja za uspjeh Firentinaca. Snage milicije odravale su opsadu tijekom cijele zime, a time to su sprijeile opskrbu Pise hranom iscrpile su je glau i natjerale na predaju 1509. godine.

Uspjeh koji je milicija poluila prilikom opsade Pise poveao je pouzdanje Firentinaca u ovu novu organizaciju. Oni su se potpuno oslonili na tu novaenu vojsku kada je carska vojska dvije godine poslije toga krenula protiv Firence da bi ponovno uspostavila vlast obitelji Medici. Ipak, protiv iskusnih trupa carske vojske milicija je potpuno podbacila. Milicija je bila koncentrirana u Pratu, jednom malom gradu, sa zadaom obrane prilaza Firenci. Meutim, carske trupe su uspjele probiti obranu ve u prvom naletu. Milicija, zahvaena panikom, pob-jegla je ne pruivi nikakav ozbiljan otpor. Prilikom toga bjeanja poginulo je vie od 4000 ljudi, veinom vojnika iz milicije, to je bio pokolj neobian ak i za taj period naviknut na surovost i bezobzirnost. Sada je put za Firencu bio slobodan te su se Medici vratili kao pobjednici u svoje rodno mjesto.

Povratak obitelji Medici znaio je kraj Machiavellijeve politike karijere. Svi njegovi pokuaji vraanja na stari poloaj bili su uzaludni. Tijekom povla-enja s dunosti, to mu je bilo nametnuto, on je s djela preao na razmiljanje, s politike prakse na politiku teoriju. U razmiljanjima o politikom iskustvu koje je stekao, problemi rata i vojne organizacije morali su mu postati izuzetno

Niccol Machiavelli

23

gorki. Zar nije milicija, u neku ruku djelo njegova uma i stvaralatva, bila jedan od onih uzroka koji su pridonijeli padu republikanske vlade pa prema tomu bila i uzrok ovom nesretnom obratu u njegovu ivotu? Iako je Machiavelli bio oso-bno zaokupljen tim problemom, to ga ipak nije navelo da prepirkom opravdava svoje postupke ili druge optuuje za svoje pogreke. Naprotiv, Machiavelli se odlikovao time to je uzeo u razmatranje itav splet povijesnih okolnosti, koji se krio iza te usamljene politike injenice, i nije bio zadovoljan sve dok nije pronaao ono ope pravilo koje je moglo objasniti pojedinane sluajeve. Tako je elja da opravda svoje postupke bila za njega poticaj za opa plodonosna razmiljanja. Ona su mu opet pojasnila znaenje koje su vojni imbenici imali za sudbinu Italije i dogaaje u to vrijeme. Machiavelli je duboko uao u razma-tranje odnosa izmeu politike i vojne moi. Njegova osobna iskustva uputila su ga na objektivno ispitivanje vojne krize toga doba. Tako je Machiavelli pos-tao prvi vojni mislilac tadanje Europe.

Machiavelli se zainteresirao za vojna pitanja zato to je iz svoga vlastitog iskustva osjetio njihovo znaenje za opi razvoj politikih dogaaja. Analiza Machiavellijevih vojnih teorija ne moe se ograniiti samo na njegovo vojno djelo Umijee ratovanja, koje je posveeno iskljuivo vojnim pitanjima. Rat i vojna organizacija igraju vanu ulogu i u njegovim politikim i povijesnim djelima Il Principe i Discorsi, kao i u Povijesti Firence. Razlike, na koje se nailazi u njegovim vojnim stavovima, izloenim u djelu Umijee ratovanja i ostalim njegovim povijesnim i politikim djelima, potjeu iz raznovrsnih cilje-va zbog kojih su ta djela napisana. U Umijeu ratovanja prikazano je sustavno, ak veinom struno izlaganje Machiavellijevih vojnih pogleda, a u Il Principe i Discorsi oni su kao savjeti bili izloeni u feobliku poslovica. Umijee ratova-nja odnosi se na pozitivan program vojne reforme. Primjedbe o vojnim pita-njima dane u djelima Il Principe i Discorsi uglavnom su negativne prirode. Ustvari, to je kritika vojne organizacije njegova doba.

Machiavellijeve kritike i negativne primjedbe bile su uperene protiv sus-tava koji je postojao u Italiji tijekom XV. stoljea i prije francuske invazije. Kondotijeri i njihove najamnike konjike trupe bili su predmet njegova prezira: Oni su nesloni, eljni slave, bez ikakve stege, prevrtljivi, drski prema prijate-ljima, plaljivi prema neprijatelju, ne boje se Boga i varaju ljude. Njegovo loe miljenje o njihovim djelima vidi se iz satirikih izraza u djelu Povijest Firence, to ih uporabljuje kada govori o bitkama koje su vojske kondotijera vodile u XV. stoljeu. U bici kod Zagonare17, koja je zavrila s pobjedom uve-nom u cijeloj Italiji, nitko nije poginuo, osim jednog vojnika koji je s dvojicom

17 Bitka kod Zagonare voena je 28. srpnja 1424. godine, izmeu vojske Republike Firen-

ce i vojske milanskog vojvode Filippea Marije Viscontija. Bitka je dio rata u Lombardiji, a u njoj su sudjelovali mnogi poznati talijanski kondotijeri.


24

svojih kolega bio izbaen s konja i uguio se u blatu. U jednoj drugoj bici, koja je trajala etiri sata, samo je jedan vojnik poginuo, a i on nije bio ranjen niti ubijen kakvim dobrim udarcem, ve je pao s konja i bio zgaen pa je od toga umro. U bici kod Molinelle, koja je trajala pola dana, nitko nije poginuo, ve je samo nekoliko konja ranjeno i nekoliko vojnika zarobljeno i s jedne i s druge strane. Machiavelli je objasnio da su se kondotijeri i njihove trupe tako loe borili zato to je njihova zainteresiranost za rat bila vezana uz najam. Kod njih ne postoji ljubav, a ni neka druga pobuda to bi ih vodila u rat, osim nez-natne plae koja nije bila u stanju da ih navede ginuti za neiji raun. Prema Machiavellijevu miljenju, prevladavanje financijske koristi odreivalo je priro-du vojne organizacije i nain voenja rata u Italiji tijekom XV. stoljea. Budui da su vojnici bili radni kapital kondotijera, oni su ih tedjeli, izbjegavali otvorene bitke i vie su preferirali manevarski rat. Ako je i moralo doi do bitke, brinuli su se da gubici budu to manji. To je bilo razdoblje bitaka bez prolijevanja krvi. S druge strane, kratkotrajni ratovi nisi bili korisni za kondotijere, koji nisu htje-li izgubiti posao te su, ak i kada je pobjeda bila izvjesna, produavali rat u itav niz bitaka. Machiavelli je nagovijestio da je ak i zanemarivanje uporabe pjeatva u Italiji dolo iz novanih pobuda kondotijera. Pjeaci su mogli biti opremljeni s puno manje izdataka nego konjike trupe, koje su bile radni kapi-tal kondotijera. Ona sila koja ne bi imala konjicu morala bi pribjei novaenju kao najjeftinijem nainu da bi brojno nadmaila vojsku svog susjeda. Uporaba pjeatva uinila bi kondotijere suvinima. Budui da su se svi kondotijeri ru-kovodili istim, sebinim razlozima i smatrali rat poslom, to je njihov zajedniki interes bio potivanje poslovnih pravila i igranje na istu kartu.

Machiavellijev opis talijanskih metoda ratovanja u XV. stoljeu ne treba smatrati povijesnom istinom. Prilikom opisivanja kondotijera iz XV. stoljea, on je, kao i svi veliki slikari portreta njegova doba, ograniio opis na nekoliko glavnih osobina, a odbacio sve druge koje bi mogle umanjiti otrinu slike i jas-nou uoavanja onoga to je tipino. Machiavellijevu opisu mora se dodati da su se, u drugoj polovici XV. stoljea, i sami kondotijeri poeli interesirati za vojne novine te da su poeli uporabljivati i pjeatvo i topnitvo, iako u relativno skromnim razmjerima. Osim toga, trebamo imati na umu da su kondotijeri, ma-kar to bilo samo poradi osobnog prestia i ambicije, morali nastojati pobijediti neprijatelja. Ako su esto pribjegavali dugotrajnom manevarskom ratovanju, to nisu inili ni namjerno ni iz zle volje. Njihova strategija je zavisila od politikih prilika koje su vladale u Italiji u XV. stoljeu. Relativno nedovoljna sredstva tih dravica i njihova priblino podjednaka snaga bili su nesvladiva zapreka stvaranju takve sile koja bi bila u stanju provesti vojne reforme velikih razmjera.

Machiavelli je dobro zapazio da postoji veza izmeu talijanskog politi-kog ureenja i zastarjelosti vojnog stroja. On je vidio da Italija treba provesti

Niccol Machiavelli

25

neto vie od obinih mjera vojnotehnike prirode, neto vie od ukidanja najamnikog sustava i uporabu pjeatva, da bi se mogla uspjeno oduprijeti napadima drugih europskih zemalja. Bilo je neto iz temelja pogreno u samom duhu u kojem su Talijani vodili ratove. Ne moemo stanje zvati ratom ako ljudi ne ubijaju jedan drugoga i ako gradovi nisu opljakani, a zemlja opusto-ena, kae Machiavelli. Potpuno unitenje neprijateljske drave mora biti glavni cilj u ratu. Pravi rat je borba za opstanak i u takvoj borbi sve je dopute-no. Ondje gdje sigurnost zemlje zavisi od odluke koja se treba donijeti ne smije se dopustiti da prevagnu obziri pravde i nepravde, ovjenosti ili neovjenosti, slave ili sramote, rijei su Machiavellijeve. Sredstva uporabljena u ratu moraju se procjenjivati iskljuivo s gledita koristi. Machiavelli s divljenjem pria o Casterucciju Castracaniju: Ako je neto mogao dobiti na prijevaru, on to nikada nije pokuavao dobiti silom, jer je govorio da pobjeda donosi slavu pobjedniku, a ne nain na koji je dobivena. Stoga je Machiavelli smatrao da se zainteresi-ranost vojskovoe ne smije ograniiti na isto vojnu akciju. On isto tako mora uporabiti najprikladnije metode da bi prevario neprijatelja, a i posluiti se lu-kavstvom, npr. irenjem lanih glasina, da bi ga obeshrabrio. Machiavelli je bio veliki oboavatelj Frontina18, ija je knjiga Ratna lukavstva bila posveena ovom pitanju, te je preporuivao mnoga Frontinova sredstva za prijevaru. Ako bi se reklo da je Machiavelli bio pretea suvremenoga psiholokog rata, znailo bi otii predaleko. U svakom sluaju, njegova gledita znae sasvim novo i iz temelja drukije shvaanje rata. Jer, u Machiavellijevo doba, npr. u bici kod Ravenne, protivnici su izmjenjivali uljudne pozive na borbu i viteke pohvale prije poetka neprijateljstava. Jo se odrao obiaj, barem u teoriji, da se ratovi vode prema utvrenim pravilima i sredstvima koja su bila tono definirana. Postojali su tragovi srednjovjekovne tradicije koja je shvaala rat kao odmjera-vanje snaga u boju u kojem su se borci otvoreno sukobljavali pod jednakim uvjetima. Meutim, temelj Machiavellijeve teorije bilo je njegovo revolucio-narno shvaanje da je u ratu doputeno uporabiti sve raspoloive sile. On je dravu smatrao ivim biem koje u ratu stavlja na kunju sva svoja sredstva, svu svoju snagu, pamet i hrabrost.

Machiavelli je esto bio napadan zbog pogrene prosudbe o znaenju top-nitva i zbog podcjenjivanja uloge novca u ratu. Ali, ako se uzme u obzir nje-govo novo shvaanje rata, onda njegova gledita o ovim pitanjima izgledaju potpuno logina i razumljiva. uvena glava u njegovu djelu Dicsorsi o znae-nju topnitva za modernu vojsku i o tomu je li ope miljenje u tom pogledu tono nije bila obina rasprava o znaenju topnitva za daljnji razvitak ratova-nja, ve se vie odnosila na jednu stranu ovog problema, na znaenje hrabrosti i

18 Misli se na Sekstusa Juliusa Frontinusa (* 40. 103.), rimskog pisca koji se proslavio

djelom Strategemata (Ratna lukavstva).


26

inicijative u odnosu na ovo novo ratno sredstvo. Machiavelli je sluao kako mnogi ljudi govore da e se ratovi ubudue voditi iskljuivo pomou topni-tva. Sva njegova izlaganja o tom pitanju sastojala su se iz dokaza da je to shvaanje pogreno. On nije poricao da je topnitvo povealo udarnu snagu, ali je odluno poricao stavove da bi topnitvo samo po sebi moglo biti odluujui imbenik rata. Pronalazak topnitva nije uinio rat strukom tehniara i inenjera, ve je i dalje bila potrebna kombinacija svih snaga jedne zemlje, kako vojnih tako i duhovnih, a sposobnost zapovjednika i hrabrost vojnika bili su oduvijek odluujui imbenici rata.

Machiavelli je to isto tvrdio i u svojoj raspravi o ulozi novca u ratu. U glavi koja nosi naslov Novac nije glavna stvar u ratu iako se obino tako misli doao je do sljedeeg zakljuka: Dobri vojnici, a ne zlato, osigurat e uspjeh u ratu, jer koliko je mogue da dobri vojnici pribave zlato, toliko je nemogue da zlato stvori dobre vojnike. Machiavellijevi suvremenici, npr. Francesco Guicci-ardini, zakljuili su iz ove tvrdnje da je Machiavelli isti teoretiar bez imalo poznavanja praktinih stvari. Ali ima nekoliko stavova u Machiavellijevim pismima koji pokazuju da je on prilikom procjenjivanja mogunosti uspjeha u odreenim politikim okolnostima uzeo u obzir i znaenje novca. Machiavelli nije htio tvrditi da novac nema utjecaja na voenje rata, ve je samo pomiljao na velike talijanske gradove, Firencu i Milano, koji su, unato svom bogatstvu, ipak podlegli napadima stranaca. Njegova tvrdnja se sastojala, prije svega, u tome da je vojna sila temelj politike moi, a da je novac politika mo samo ako se pretvori u vojnu silu.

Ipak, ima i jedno ire znaenje u Machiavellijevoj primjedbi o odnosu izmeu novane moi i vojne sile. On je osjeao da se vrline koje rat trai ne mogu sloiti s onim stavom koji potjee iz trgovakih poslova. Vjerovao je da su miroljubive sklonosti Talijana u XV. stoljeu sprijeile razvitak pravog voj-nikog duha i da postoji uzajamna veza izmeu irenja ovog miroljubivog ozra-ja i bavljenja trgovakim poslovima. U jednom pismu svom prijatelju Vetoriju, u kojem je opisao samoga sebe, rekao je ovo: Sudbina je htjela da se, jer ne mogu govoriti o izradi svile ili preradi vune, o gubitku i dobitku, moram baviti politikom. Ili se moram obvezati na utnju ili moram govoriti o tome podru-ju. Svakako, on nije smatrao da mu slui na sramotu to to je osjeao da mu nema mjesta u drutvu trgovaca svilom i vunom koji su tada vladali Firencom. Po njegovu miljenju, veliko znaenje koje je novac imao u oima mnogih Fi-rentinaca bio je razlog opadanja moi Firence. U jednoj dravi koja je teila za politikom veliinom, politiki interesi morali su biti vaniji od svih drugih. Machiavellijeva optuba protiv najamnike vojske te njegova kritika koleblji-vih i neuspjenih naina ratovanja u Italiji nale su pozitivan izraz u njegovu zahtjevu, kojim trai novi duh vojnikog herojstva. Kukaviluk i nedostatak

Niccol Machiavelli

27

borbenog duha, tako je on mislio, bili su posljedica pretjerane skrbi za osobno blagostanje, koja je nerazdvojno vezana za drutvo u kojem prevladavaju nov-ana i trgovaka pitanja. Samo onaj narod kojem je veliina njegove zemlje, a ne sudbina njegovih pripadnika, najvia vrijednost, koji je voljan sve rtvovati svom politikom uvjerenju i ginuti za to uvjerenje, u stanju je stvoriti vojnike za jednu nepobjedivu vojsku.

Glavna naela Machiavellijevih razmiljanja o vojnoj reformi mogu se lako izvesti iz njegove kritike ranije vojne organizacije. On je zahtijevao vojsku sastavljenu od pjeatva, koje bi bilo ustrojeno po naelu ope vojne obveze. Naravno, takva vojna organizacija zahtijeva nuno i politike reforme. Ona e moi uspjeti samo ako bude proeta novim duhom, koji bi politike vrijednosti stavio iznad svih drugih. Narodi koji upravljaju sami sobom bit e i najvie voljni boriti se za sebe. Postoji vrsta veza izmeu demokracije i ideje o vojsci sastavljenoj od obvezno unovaenog pjeatva.

No, veoma e se razoarati svaki itatelj koji oekuje da e u Machiavel-lijevu djelu Umijee ratovanja, njegovu glavnom djelu o vojnim pitanjima, nai podrobno raspravljanje o tome kako bi se ove ideje mogle primijeniti na prilike u XV. stoljeu i realistiki opis ratova toga doba. Machiavelli je bio dijete renesanse te se njegov nain dokazivanja opravdanosti ideja sastojao u tome da pokae kako su one vaile jo u antiko doba. Taj nain prilaenja problemima odredio je i sadraj cijele ove knjige. Smatrao je da bi najjai raz-log koji bi mogao navesti u prilog svojih teorija bilo to to se rimska vojska sastojala od obvezno unovaenog pjeatva.

Stoga je Machiavellijeva knjiga bila velikim dijelom objanjenje rimskih vojnih ustanova. Primjere koje je navodio uzimao je veinom iz djela klasinih povjesniara, kao to su Livije19 (slika 6) i Polibije20. Drao se vrlo strogo, ak i previe, klasinih pisaca o vojnoj znanosti. Njegovo djelo je neka vrsta prila-goavanja klasine vojne mudrosti vremenu u kojem je ivio. Glavni izvor nadahnua bilo mu je Vegecijevo21 djelo De re militari22. Zato se njegovo djelo bavilo istim pitanjima: izborom ljudstva, opremanjem i uvjebavanjem vojnika, prirodom borbe i raznim sluajevima koji se mogu dogoditi tijekom vojne akcije,

19 Misli se na Tita Livija (* 59. prije Krista 17.), rimskog povjesniara. Od 142 njego-

ve knjige o povijesti Rima (od podizanja grada do 9. g. prije Krista) sauvano je njih 35. 20

Polibije (* oko 201. prije Krista 120. prije Krista), grki i rimski povjesniar, ije je djelo (od 40 njegovih knjiga sauvano je samo prvih pet) prikazalo povijest razvoja rimske moi i htjelo dokazati da ona nije posljedica sree ve umjenosti i izvrsnog dravnog i vojnog poretka.

21 Misli se na Publija Flavija Vegecija, poznatog rimskog vojnog pisca iz IV./V. stoljea,

autora djela u kojima je izlagao organizaciju rimske vojske i njezina umijea ratovanja. Njegova su djela najznaajnije klasine teoretske vojne studije, u kojima definira i opa pravila ratovanja.

22 O vojsci.


28

poretkom tijekom hodnje, podizanjem tabora i nainom utvrivanja. Tijekom rasporeda izlaganja ovih pitanja Machiavelli se takoer drao Vegecija. Moda bi se moglo rei da je jedan od razloga to se na Machiavellijevo djelo Umijee ratovanja nije u moderno doba obratilo dovoljno pozornosti bio u tomu to se esto mislilo da to djelo nije nita drugo nego talijanizirani i poneto moderni-zirani Vegecije.

U nekim sluajevima Machiavelli je odstupio od svojih klasinih uzora. Kako je oito smatrao obnovu stare vojne znanosti svojom glavnom zadaom, to mu se inilo da je ona vrlo vana i da zasluuje posebnu pozornost. Najvie se udaljio od Vegecija tamo gdje je opirno raspravljao o znaenju bitke u vo-enju rata. Suprotno Vegeciju, koji je ukratko obradio to pitanje, bitka ini glavni predmet itave jedne knjige u Machiavellijevu djelu Umijee ratovanja. Trea knjiga po redu sadri opis jedne zamiljene bitke i ini, to pada u oi, sredite cijelog djela. Dvije prve knjige, koje govore o izboru i vjebanju ljud-stva, opisuju kako treba vojsku, spremnu za vojnu akciju, uporabiti na bojnom polju. Poslije vrhunca bitke optereenje poputa te se predmeti ostalih knjiga, poredak tijekom hodnje, taborovanje i utvrivanje, obrauju jedan za drugim u vidu kratkih, meusobno slabo povezanih opisa. Nain izlaganja u tom poglavlju manje je strog. I tako posredno, samim oblikom izlaganja, bitka se istie kao glavni dio ovog djela. Znaenje bitke se namee itatelju direktnim izjavama koje se provlae kroz cijelu knjigu. Ako vojskovoa dobije bitku, to e zagla-diti sve njegove pogreke i loe dranje. Bitka je cilj radi kojeg se vojska mobilizira i zato treba uloiti mnogo skrbi i truda da vojnike naviknemo na stegu. Glavni cilj i svrha sve skrbi i svega truda, uloenih u odravanje dob-rog reda i stege, jest spremiti i osposobiti vojsku da napadne neprijatelja onako kako treba, jer e, po pravilu, potpuna pobjeda okonati rat. Odluka putem bitke ne moe se izbjei. Ako je va protivnik odluio povesti bitku, on vas moe uvijek dovesti u takav poloaj da je morate prihvatiti. Vojskovoa nee moi izbjei bitku ako se protivnik odluio za nju po svaku cijenu. Do pojave topni-tva, dvorci i utvrde izgubili su svako znaenje u zadravanju neprijatelja te je otvorena bitka nuan vrhunac u svakom ratu.

Sam nain kako se govori o bici u treoj knjizi istie vanost koju je Machiavelli pridavao ovom dijelu knjige. On sadri opiran, pomno razraen opis koji iznosi sve dramatine mogunosti. Machiavelli podrobno opisuje kako treba postaviti sada ve zastario raspored trupa za bitku. Pjeatvo se postavlja u sredite kao glavna udarna snaga. Na bokovima se nalaze, radi zatite, konjica i lako pjeatvo. Poslije topnikih plotuna i arki koje vode konjica i lako pjea-tvo, im je borbeni prostor pripremljen za sukob glavnih snaga, pjeaka, poinje prava bitka. Kopljanici, koji ine prve borbene redove, snano napadaju pro-tivnika. im se udaljenost izmeu oba protivnika dovoljno smanji, kopljanici

Niccol Machiavelli

29

ustupaju mjesto maevaocima. Tada nastupa odluujui trenutak. Ishod bitke odluit e umijee kojim se izvodi taj manevar. Kakav pokolj! Koliko ih je samo ranjeno! Neprijatelj poinje odstupati. Gle, bjei i na desnom i na lijevom krilu! Bitka je zavrena. Mi smo izvojevali sjajnu pobjedu! Tim rijeima, punim oduevljenja, Machiavelli zavrava opis bitke. Taj opis je prije slikanje onoga to bi gledatelj mogao vidjeti s kakvog pogodnog mjesta nego analiza moguih manevara. To je, ustvari, slikanje bitke rijeima. Budui da je bitka promatrana samo izvana, to izgleda kao da su svi njezini dijelovi unaprijed odreeni, kao da se ona razvija po planu. Meutim, toj slici nedostaju elementi krize, zastoja, odluke. Umijee knjievne analize vojne akcije jo je bilo u povoju.

Machiavelli je zamislio tijek bitke kao neki dobro podmazan mehanizam samo zato to je takvo shvaanje odgovaralo stvarnom tijeku bitke. U to doba, poslije poetka bitke bilo je vrlo malo mogunosti za inicijativu. im pjeaki postroji navale jedan na drugi, bilo je gotovo nemogue manevrirati tim gusto zbijenim masama. Ona strana koja je mogla bolje ojaati svoje snage prilikom njihova pritiska na protivnika, dakle ona strana koja je vrila najjae potiskiva-nje, dobivala je bitku. Sukladno tomu, obuka koju su vojnici stekli prije same bitke igrala je bitnu ulogu. Ishod bitke zavisio je od vrstine borbenih redova i pravilnog ritma kojim su vrili pritisak. Frundsberg23 je npr. bio majstor u obu-ci i za svoju vojniku slavu treba zahvaliti samo stezi koju je razvio kod svoje uvene vojske.

Iz isticanja znaenja bitke na koje nailazimo kod Machiavellija moemo vidjeti da ga je veoma interesirao problem vojne stege. Moe se slobodno rei da je taj problem, odmah poslije problema bitke, bio najvaniji predmet njegova djela Umijee ratovanja. Veliko znaenje dobre stege bilo je isticano u svakoj prigodi. Stega znai temelje svake dobre vojske: Dobar red ini ljude smjelima, a zabuna kukavicama. Stega vie postie nego hrabrost i u stanju je svladati i golu silu: Malo je ljudi koji su po prirodi hrabri, ali dobar red i iskustvo uinit e mnoge hrabrima. U vojsci se treba vie osloniti na dobar red i stegu nego na samu hrabrost.

Za Machiavellija, problem vojne stege ima dva razliita oblika. Prije svega, potrebno je svakog vojnika nauiti temeljnim vjetinama u rukovanju orujem i naviknuti ga da se bori u redu. Vojnici moraju nauiti da ne kvare redove, da slijede zapovijedi i znakove trube ili bubnja te da odravaju dobar red, bilo da stoje, nastupaju, povlae se, nalaze se na hodnji ili se bore s nepri-

23 Misli se na Georga von Frundsberga (* 24. rujna 1473., Mindelheim 20. kolovoza

1528.), njemakog vou Landsknechta. Sudjelovao je u talijanskim ratovima Njemakog Carstva protiv Francuske i pobijedio u bitkama kod Vicenze (1513. godine) i Pavije (1525. godine). Sudjelovao je i u pohodu na Rim (1527. godine).


30

jateljem. Drugi, vaniji oblik stege, onaj koji je bio istican na vidnom mjestu u svim vojnim djelima tijekom dva zadnja stoljea, sastojao se u pitanju podjele vojske na manje taktike postrojbe. Da bi se odrala stega tijekom akcije, masa pjeatva morala je biti podijeljena na manje dijelove, koji su bili tako ustrojeni da se mogla osigurati odreena gipkost i pokretljivost. Za borbeni poredak Machiavelli je preporuio ustrojavanje tri borbena reda koji bi stajali jedan iza drugog, kako bi se, ako prvi nalet ne bi uspio, bitka mogla i dalje voditi. Prepo-ruio je da se za primjer uzmu rimske legije. Najvea postrojba bila bi bojna, koja bi se, kao i legija, sastojala od 6000 do 8000 ljudi i, slino legiji, imala deset manjih postrojbi kojima bi zapovijedao po jedan asnik. Machiavelli je smatrao da je velika vojska glomazno tijelo, te je kao najveu snagu preporuio vojsku od 50.000 ljudi, jer vei broj od toga moe izazvati razdor i nered, i ne samo to se njima ne moe upravljati ve e za sobom povui i druge, koji su bili disciplinirani.

Ovo je dobar primjer za tvrdnju da je Machiavelli smatrao da postoji od-reeni tip vojne organizacije kojem svaka zemlja treba teiti, to je temeljna teza cijele njegove vojne teorije. On je esto govorio o potrebi voenja rauna o posebnim okolnostima i prilikama, a ustvari je samo nastojao postaviti pravila i propise od ope vanosti. Izgleda da to prevladavanje opih naela i nedostatak stvarnih pojedinosti pobuuje sumnju da li njegove vojne teorije uope imaju veze s vojnom praksom.

Ove sumnje u praktinu vrijednost njegova djela bit e jo vee ako se uzme u obzir oblik u kojem su njegove teorije bile iznijete. Umijee ratovanja je zamiljeno kao razgovor izmeu tri lana firentinskih aristokratskih obitelji i kondotijera Fabrizija Colonne24, koji se vodio u vrtu obitelji Rucellai, mjestu poznatom po filozofskim sastancima i raspravama. Sama sredina je karakteris-tina za platonsku usamljenost i oduevljenje starim Rimom, kojima je to djelo proeto, te ba to moe zbuniti suvremene itatelje. Oni se moraju upitati jesu li sugovornici ljudi iz perioda renesanse ili iz antikog doba i da li se misli koje iskazuju odnose na dananjicu ili na prolost. Ukratko reeno, izgleda da su misli iznijete u djelu Umijee ratovanja obavijene nekom maglom, koja je ui-nila nejasnim njegove glavne crte. Bez daljnjih objanjenja i tumaenja njego-va znaenja u povijesti vojne teorije bilo bi teko razumjeti da ovo djelo znai vaan korak u razvoju vojne teorije i da je poloilo temelje zgradi koja se jo uvijek izgrauje.

24 Colonna je ime rimske plemike obitelji iji su se pojedini lanovi, kao kondotijeri, is-

ticali u borbama protiv cara i pape. Obitelj Colonna dala je i jednog vanog papu, Martina V. (1417. 1431.).

Niccol Machiavelli

31

Umijee ratovanja je postalo klasino vojno djelo. Bilo je tiskano u se-dam izdanja tijekom XVI. stoljea i prevedeno na veinu europskih jezika. Montaigne25 (slika 7) je smatrao da Machiavelli kao vojni pisac dolazi po va-nosti odmah iza Cezara26 (slika 8), Polibija i Comminesa27 (slika 9).

Slike 6, 7 i 8 Rimski povjesniar Tit Livije, francuski pisac Michel de Montaigne i rimski vojskovoa i pisac Gaj Julije Cezar

Iako su u XVII. stoljeu nove vojne doktrine istaknule druge pisce, ipak je Machiavelli bio esto citiran. U XVIII. stoljeu, maral Saksonski28 (slika 10) drao se njega kada je pisao svoje djelo Razmiljanja o umijeu ratova-nja29, a Algarotti30 je, iako ne ba osobito utemeljeno, vidio u Machiavelliju onog majstora koji je nauio Fridrika II. Velikog taktici koja je zadivila Euro-pu. Kao i mnogi drugi koji su se bavili vojnim pitanjima, tako je i Jefferson31

25 Misli se na Michela de Montaignea (* 28. veljae 1533., Chteau de Montaigne 13.

rujna 1592., Chteau de Montaigne), francuskog pisca i najznaajnijeg esejista u povijesti. Najpoznatije djelo su mu Eseji (Essais).

26 Misli se na Gaja Julija Cezara, latinski Gaius Iulius Caesar (* 13. srpnja 100. prije Krista,

Rim 15. oujka 44. prije Krista, Rim), rimskog vojskovou, politiara i pisca. Najslavniji rimski imperator, Cezar je brojnim pobjedama proirio utjecaj i vlast Rimskog Carstva. Pobije-divi Pompeja u graanskom ratu 46. godine prije Krista zavladao je kao diktator. Njegova diktatura oznaila je kraj vrhovne vladavine Senata u Rimu i poetak carstva.

27 Misli se na Philippea de Comminesa (* 1445., Renecsure 18. listopada 1511., Ar-

genton), francuskog dravnika, diplomata, pisca i povjesniara. Smatran je prvim istinskim modernim piscem ili prvim kritikim i filozofskim povjesniarem klasinog doba.

28 Misli se na Mauricea grofa de Saxea (* 28. listopada 1696., Goslar 30. studenoga

1750., Chambord), njemakog asnika i vojnog teoretiara, koji je stupio u francusku vojsku 1720. godine. Postao je francuski maral i jedan od samo etiri francuska generalna marala. Poznat je kao najbolji francuski vojskovoa svog vremena.

29 Napisano 1757. godine.

30 Misli se na Francesca Algarottija (* 11. prosinca 1712., Venecija 3. svibnja 1764.,

Pisa), talijanskog filozofa, knjievnika i znanstvenika. 31

Misli se na Thomasa Jeffersona (* 13. travnja 1743., Shadwell 4. srpnja 1826., Charlottesville), amerikog republikanskog politiara i treeg predsjednika Sjedinjenih Ame-


32

(slika 11) imao u svojoj knjinici32 Machiavellijevo djelo Umijee ratovanja, a kada je rat iz 1812. godine pojaao zainteresiranost Amerikanaca za probleme rata, bilo je prireeno i posebno ameriko izdanje toga Machiavellijeva djela33. Kada je u XIX. stoljeu slava Machiavellija kao politikog mislioca ponovno dosegla vrhunac, poelo je opadati njegovo znaenje kao vojnog pisca. Za mno-ge je on ostao samo prorok suvremenog ratovanja i ovjek koji je predvidio opu vojnu obvezu, tu veliku novinu Francuske revolucije. Drugi su, meutim, isticali njegov neuspjeh u shvaanju znaenja topnitva, a u njegovu pretjeranom preporuivanju rimskog vojnog ustrojstva vidjeli su znak nedostatka stvarnog poznavanja vojnih problema.

Slike 9, 10 i 11 Francuski pisac Philippe de Commines, francuski maral Maurice grof de Saxe i ameriki predsjednik Thomas Jefferson

Teko bi bilo rei da je u ovom sukobu miljenja istina na jednoj strani, a zablude na drugoj. Machiavellijeva preporuka ope vojne obveze, ma kako nas iznenaivala u svjetlu novih dogaaja, prije znai potvrivanje nego poricanje onoga gledita koje Machiavelliju pripisuje nerazumijevanje stvarnih prilika njegova doba. Dublja analiza politikih sila njegova doba, porast novane moi i jaanje apsolutizma vladara pokazali bi da budunost pripada stalnoj profesi-onalnoj vojsci i da bi, u tadanjim uvjetima, graanska vojska po rimskom uzoru bila pravi romantini san. S druge strane, vidjeli smo da je Machiavellijev skepticizam u pogledu znaenja topnitva potekao iz zdrave i opravdane tvrdnje da su, usprkos znaenju svih tehnikih novina, bitni elementi rata ipak ostali isti. Osim toga, ne bi trebalo izgubiti iz vida da Machiavellijeva preporuka rim-skog uzora nije bila ni utopija ni nepraktina stvar, ma kako to nama danas

rikih Drava (od 4. oujka 1797. do 4. oujka 1809. godine). Bio je tvorac Deklaracije o neo-visnosti i Zakona o vjerskim slobodama te osniva Sveuilita Virginije.

32 Katalog Kongresne knjinice 1815. godine, tj. Jeffersonova knjinica.

33 The Art of War in Seven Books written by Nicholas Machiavel (Albany, 1815.).

Niccol Machiavelli

33

izgledalo. Rimska legija je bila onaj uzor koji je bio poticaj vojnim reformama u XVI. stoljeu, i to prvo reformama koje je proveo francuski kralj Franjo I.34 (slika 12), a zatim, to je jo vanije, reformama Mauritsa van Nassaua, princa Oranskog35 (slika 13). On je temeljem prouavanja rimske vojne prakse uveo pukovniju kao temeljnu pjeaku postrojbu, a njegove upute za organizaciju i obuku pjeatva ubrzo su se primjenjivale u cijeloj Europi. Rimske vojne me-tode imale su izravan i velik utjecaj na moderne oblike razvitka vojne organi-zacije. Stoga se moe beskrajno raspravljati o realnosti Machiavellijevih vojnih teorija.

Pogreno je davati ocjenu Machiavellijevih vojnih teorija sa stajalita njihove trenutane koristi. Mjerilo njihove vrijednosti sastojalo bi se u pitanju da li one predstavljaju novo i izvorno prilaenje problemima rata i da li su otvo-rile nove vidike pomou kojih bi bilo mogue postii bolje razumijevanje pot-reba i uvjeta za voenje rata i organizaciju vojske. Ne korist od nekih posebnih mjera, ve plodnost njihovih opih metoda i shvaanja jest ono mjerilo kojim treba mjeriti Machiavellijevo znaenje u povijesti vojne teorije. Machiavellija su nazivali prvim modernim vojnim misliocem. Naravno, on nije bio prvi koji se bavio vojnim pitanjima. Bilo je i prije njega, a i osim njega, ljudi koji su se bavili tim pitanjima. Ipak je Machiavelli omoguio raspravljanje vojnih pitanja s jednog novog stajalita i postavio naela iz kojih se razvilo duhovno razumi-jevanje i teorijska analiza rata i vojnih pitanja. Jedino ako se usporede njegova vojna shvaanja sa shvaanjima ranijih i njemu suvremenih vojnih pisaca, moi e se potpuno razumjeti njegov nain prilaenja vojnim pitanjima i pravo znae-nje njegovih dostignua.

Vojna pitanja su ula u socijalnu filozofiju velikih srednjovjekovnih teo-loga, koji su prilagodili klasinu knjievnost srednjovjekovnim uvjetima i pod-redili je etikim naelima kranstva, samo kao jedan dio drutvenih zbivanja, dok su vojni problemi pod utjecajem tradicije i dalje ostali dio politikih teorija. Zatim su humanisti36 poglavito isticali vojnu stranu politikog ivota. Zahva-ljujui njihovu oduevljenju za Rim i rimsku povijest poelo se misliti da su vojnika djela i vojna povijest bit povijesti i politike veliine. Razvitak prirod-

34 Franjo I. (* 12. rujna 1494., Cognac 31. oujka 1547., Chteau de Rambouillet) bio

je francuski kralj od 1. sijenja 1515. do 31. srpnja 1547. godine. Osvojio je Milansko Vojvod-stvo i bezuspjeno vodio etiri rata protiv Karla Habsburkog, panjolskog kralja i njemakog cara.

35 Misli se na Mauricea of Nassaua (nizozemski: Maurits van Nassau), poznatog kao princ

Oranski (* 14. studenoga 1567., Dillenburg 23. travnja 1625., Haag), namjesnika, kapetana i admirala nizozemskih provincija. Bavio se vojnom povijeu, strategijom, taktikom, matemati-kom i astronomijom. Smatran je jednim od najveih stratega svoga doba. Reorganizirao je vojsku te se uspjeno borio protiv panjolaca, koje je protjerao iz sjeverne Nizozemske.

36 Pristae stare grke i rimske filozofije i umjetnosti u doba renesanse.


34

nih znanosti i tehnike stvorio je novu literaturu o tehnikim pitanjima. O tehni-kim dijelovima vojnog umijea, kao to su obuka u uporabi odreenih oruja ili pitanja vojne arhitekture, raspravljalo se u mnogim djelima.

Izvan je svake sumnje da su sva tri strujanja utjecala na formiranje Mac-hiavellijevih vojnih shvaanja. Proglaavanje Vegecija za kanonski autoritet bilo je djelo srednjeg vijeka. Dva najbolja srednjovjekovna djela o vojnom umijeu, djela Egidija Colonne i Christine de Pisan (slika 14)37, uglavnom su prerada Vegecijeva djela za potrebe feudalnog doba. Machiavelli je iao njiho-vim stopama kada je Vegecija prilagodio potrebama svoga doba. Odjek rasprav-ljanja tehnikih pitanja moe se vidjeti iz njegove zainteresiranosti za detaljno opisivanje kako treba rukovati orujem, poglavito u onome dijelu koji govori o umijeu utvrivanja i koji dokazuje da je Machiavelli dobro poznavao probleme vojne arhitekture.

Slike 12, 13 i 14 Francuski kralj Franjo I., nizozemski admiral Maurits van Nassau i francuska knjievnica Christine de Pisan

Na Machiavellija su ipak najvie utjecali humanisti. Nita nije toliko oslabilo utjecaj i snagu Italije koliko injenica da je uporaba oruja postala nepoznata stvar u Italiji, rekao je Platina38 1468. godine. Prije Machiavellija firentinski dravnici, kao Matteo Palmieri39, kritizirali su najamniku vojsku i zahtijevali da se graani naoruaju. Neki humanisti su preporuivali obveznu

37 Christine de Pisan (* 1365. 1430.), francuska knjievnica, roena u Veneciji. Smatra

se prvom europskom profesionalnom knjievnicom koja je mogla ivjeti od svoga knjievnog rada.

38 Misli se na Bartolomea Platinu (Sacchia) (* 1421., Piadena 1480., Rim), talijanskog

humanista i bibliotekara. 39

Matteo Palmieri (* 1406., Firenca 1475., Firenca) bio je talijanski humanist i povje-sniar. Poznat je po djelu Della vita civile (Civilni ivot), u kojem zagovara civilni humanizam i njegov utjecaj na obnovu talijanskoga materinskog jezika kao ravnopravnog latinskom jeziku.

Niccol Machiavelli

35

vojnu obuku za sve mlade ljude. Oni su se alili na mekutvo svoga doba i ne-dostatak vojnike hrabrosti te su smatrali da je trgovaki duh uzrok politikoj ravnodunosti. Jo krajem XIV. stoljea Collucio Salutati40 je zapazio da poli-tiku Firence ne odreuju one ambicije kojima se odlikuje plemstvo, ve inte-resi trgovine, a budui da nita na svijetu nije vei neprijatelj i vea teta za trgovce i obrtnike nego poremeaji i neredi koji nastaju uslijed rata, to svakako trgovci i obrtnici, koji nama vladaju, vole mir, a mrze pusto koju donosi rat.

Zbog ove oevidne srodnosti izmeu Machiavellijevih shvaanja i shva-anja ranijih pisaca o vojnim pitanjima, pada u oi da on ne ovisi o njima u onim pitanjima koja ine sr njegove vojne teorije. U ranijim vojnim djelima ne mogu se nai ni njegovo favoriziranje pjeatva, ni njegovo isticanje znaenja odsudnosti bitke, ni njegovo ope shvaanje rata. Ba suprotno, Machiavelli je bio protivnik vojne tradicije u ovim pitanjima. Prije njega nitko nije sumnjao u presudnu ulogu konjice. Cornazzano41, npr., u svome djelu De Re Militaria,42 veli ovo: Suvremeno doba voli konjicu. Ona je vrlo zgodna za sve ratne pot-hvate. Vojskovoama je davan savjet da izbjegavaju bitke, jer je njihov ishod uvijek neizvjestan. Iako nam pamet, hrabrost i poznavanje vojnih znanosti mogu pomoi, ipak e boica sree ostati odluujui imbenik. Osim toga, jo je u cijeloj knjievnosti vladao pojam bellum justum.43 Rat je bio smatran oruem viih etikih ciljeva, a naela ratovanja bila su podreena etikim mje-rilima i ograniena utvrenim pravilima.44

Najvanija stvar nije bilo to to je Machiavelli odstupio u ovim pitanjima od postojee tradicije i iznio realistinija gledita, ve to to su sva njegova gledita meusobno povezana i to ine potrebne i dopunjujue dijelove jedin-stvenog misaonog sustava. Sva Machiavellijeva gledita zasnivaju se na njego-vu temeljnom shvaanju rata i izvedena su iz toga shvaanja. Za njega je poli-tiki ivot bio borba za opstanak izmeu organizama koji se ire i rastu. Rat je bio i prirodna i potrebna stvar. On e rijeiti koja zemlja treba ostati i odluiti o njezinu unitenju ili daljnjem irenju. Zato rat i mora zavriti s nekom odlukom, a bitka je bila najbolji put dolaska do brze odluke, jer e ona ostaviti pobijeenu zemlju na milost i nemilost pobjedniku. Zbog toga presudnog znaenja bitke, ne moe se njezin ishod ostaviti pukom sluaju, ve se mora pripremiti tako da

40 Collucio Salutati (* 1331., Toscana 4. svibnja 1406.) bio je talijanski humanist i jedan

od najvanijih politikih i kulturnih lidera Firentinske Republike. Godine 1375. imenovan je na dunost kancelara Firence, to je bio najvaniji poloaj u birokraciji Firentinske Republike.

41 Misli se na Antonija Cornazzana (* 1430., Piacenza 1484., Ferrara), talijanskog pisca,

bibliografa i koreografa. 42

Objavljeno 1507. godine u Pescari. 43

Pravedan rat. 44

Pravac Machiavellijeva novog i radikalnog shvaanja rata moe se uoiti u razlici koju neki humanisti prave izmeu ratova za ivot i opstanak i ratova za ast i slavu.


36

se pobjeda, ako je mogue, osigura unaprijed. Tako je uspjena priprema za bitku jedino mjerilo za organizaciju vojske. To je zahtijevalo ponovno preispi-tivanje tradicionalne doktrine vojne organizacije. Osim toga, politike ustanove, kako po svom duhu tako i po svom obliku, moraju biti ustrojene sukladno voj-nim potrebama. Optuba humanista protiv njihovih suvremenika zbog nedos-tatka vojnikog heroizma bila je iznijeta bez daljnjeg raspravljanja o posljedi-cama. Ona je bila moralni apel, prikljuen bez ikakve organske veze jednom sasvim drukijem sustavu misli. U Machiavellijevoj vojnoj teoriji jedna misao pojaava drugu te pripadaju jednom te istom organskom sustavu. One su sas-tavni dijelovi njegove ope filozofije politike i rata.

Prema tomu, originalnost i snaga Machiavellijeva prilaenja predmetu lee u irini njegove misli. On je obuhvatio itav niz vojnih problema i osjetio posto-janje dubljih veza izmeu tehnikih vojnih pojedinosti i opeg cilja rata, izmeu oruane snage i politike organizacije. Povijesni stjecaj okolnosti u kojima se Machiavelli rodio i praktino iskustvo koje je stekao svakako su igrali presudnu ulogu tijekom izrade ovog novog gledita. Machiavellijevo razumijevanje stvari ne bi bilo mogue bez novih vidika, koje su mu pruili politiki dogaaji njegova doba i intelektualna dostignua renesanse.

Vojne novine ovog razdoblja, pojava novog oruja i drukijeg pjeatva, izazvale bi u svakom sluaju razmiljanje i tumaenje. U razdoblju drutvene ravnotee i bezuvjetnog prihvaanja politikih vrijednosti, vojna teorija bi bila vjerojatno ograniena na masu pojedinanih prijedloga tehnike prirode i ras-pravljanje o raznim pojedinostima. Kriza politikih ustanova i vrijednosti, koja je oznaila kraj srednjeg vijeka, pruila je mogunost za reviziju njihovih teme-lja. Budui da je izgledalo da se cijeli svijet nalazi u razvitku, to je njegova izgradnja izgledala mogua u duhu novih naela. To ne znai da je takvo radi-kalno shvaanje bilo uobiajeno meu misliocima onoga doba. Bila je potrebna pojava jednog Machiavellija koji bi iskoristio sve mogunosti to ih je stvorila kriza ovoga razdoblja, ali je i kriza bila isto tako potrebna da bi omoguila Machiavelliju da se njegovo revolucionarno shvaanje politikih problema pojavi i bude plodonosno.

Duh renesanse bio je savreno pogodan za takvo ispitivanje politikih po-java sa stajalita novih naela. Uvjerenje da se iza pojava drutvenog ivota i ljudskih radnji kriju zakoni koje ljudski razum moe otkriti i pomou kojih se moe upravljati dogaajima bila je pretpostavka kojom su se posluili mislioci renesanse i na kojoj su se temeljila njihova dostignua u filozofiji i znanosti. Shvaanje da postoje zakoni koji vladaju vojnim dogaajima i koji upravljaju njihovim tijekom temeljna je pretpostavka Machiavellijeve zainteresiranosti za vojnu problematiku. Njegova zainteresiranost za vojsku odnosila se na istrai-vanje ovih zakona. I on je dijelio vjeru renesanse u ljudski razum i njezin opti-

Niccol Machiavelli

37

mizam da e ovjek razumom biti u stanju svladati i unititi carstvo sluaja i ovisnosti o srei u ivotu.

To nije bio samo jalov optimizam. Ljudi iz doba renesanse nisu olako shvatili mo sluaja i sree i smatrali su ivot opasnom borbom izmeu ovje-kova razuma i ove prevrtljive boice, ali ipak nisu sumnjali da e na kraju po-bijediti ljudski razum. Kada je Machiavelli stavio bitku u sredite svih svojih vojnih teorija, mogao je to uiniti zato to ga nije uplaila neizvjesnost ishoda, koje su se raniji pisci bojali. Ako bi izgradili takvu vojnu organizaciju koja bi odgovarala zakonima to joj ih razum propisuje, onda bi bilo mogue ukloniti utjecaj sluaja i osigurati uspjeh.

Ova vjera u mo razuma bila je i pravi razlog Machiavellijeva divljenja rimskom vojnom ustrojstvu. Ni divljenje neemu to je staro, ni njegove osob-ne naklonosti, nisu ga naveli na to da ovaj primjer iz povijesti cijeni vie nego sve ostale. Nepobjedivost rimske vojske i irenje rimske vlasti bili su za njega dokaz da su Rimljani imali najbolju organizaciju koju je razum mogao dati. Njihovo vojno ustrojstvo bilo je ostvarenje onoga vjenog uzora kojem trebaju teiti sve zemlje.

Time to je vojna teorija istaknula da je glavni cilj rata potpuno svlada-vanje neprijatelja, ona je stvorila u isti mah i jedno posebno podruje injenica, koje ima i svoju logiku i svoja naela, a rasprave o vojnim problemima na znanstvenoj osnovi postale su mogue. Bilo je mogue odmjeriti vrijednost svih vojnih radnji u svezi s najviim ciljem i imati racionalno mjerilo kojim se one mogu mjeriti. Smatralo se da sretan ishod rata zavisi od poduzetih radnji u duhu racionalnih zakona koji odreuju tijek vojnih dogaanja. Po Machiavelli-jevu shvaanju, uspjeh u ratu je zavisio od rjeenja jednog isto intelektualnog problema. ak i da nije u to doba postojao izraz strategija, ovo bi bio poetak strategijskog promiljanja.

Od toga doba vojna teorija poiva na temeljima koje je Machiavelli pos-tavio. To ne znai da su Machiavellijeve preporuke bile primljene kao konana istina. Kasnije rasprave ipak nisu bile protivne njegovim gleditima, ve su bile samo neka vrsta daljnje razrade i proirenja njegovih ideja. Na primjer, ma kako da je Machiavellijeva tvrdnja o odluujuem znaenju bitke bila vana, ipak je uskoro postalo jasno postojanje potrebe da se njezine posljedice po-dvrgnu dubljoj analizi. Vojna teorija se nije mogla zadovoljiti samo time da postavi pravila za oblikovanje dobrog borbenog rasporeda. Ona je morala jo i paljivo ispitati tijek dogaaja za vrijeme borbene akcije. S druge strane, ako je bitka vrhunac ratovanja, onda je jasno da se cijelo ratovanje mora planirati i analizirati u duhu odluujue bitke. Ovakva razmatranja pokazuju da je uloga koju teorijska priprema i plansko upravljanje vojnim akcijama igraju u suvre-


38

menom ratu daleko vea nego to je Machiavelli mislio. On je priznavao davno poznato znaenje uloge vojskovoe, ali stvarno o tome gotovo nita vie nije rekao, osim da vojskovoa treba poznavati povijest i zemljopis. Problem plani-ranja vojnog vodstva i problem intelektualne naobrazbe vojskovoe postali su kasnije glavni problem vojne teorije. Ona je u razradi tih problema otila dale-ko iznad Machiavellija, pa ipak, ovi noviji zakljuci ine logian nastavak onih ispitivanja koja je jo on zapoeo.

Osim svega toga, postoji jedan oblik suvremene vojne teorije koji se ne moe vezati za Machiavellijevu teoriju ve, naprotiv, stoji u otroj suprotnosti s njom. Machiavelli se, uglavnom, bavio opim normama, koje bi vrijedile za vojnu organizaciju svih vremena i svih zemalja. Moderna vojna teorija istie da se djela uinjena pod nejednakim povijesnim okolnostima moraju meusobno razlikovati i da e vojne organizacije biti uinkovite samo onda kada odgovaraju posebnom sklopu i uvjetima postojanja odreene drave. Osim toga, Machia-vellijevo isticanje organizacije vojske i voenja rata u duhu racionalnih i ope-priznatih naela pridalo je veliko znaenje racionalnim imbenicima u vojnim pitanjima. Iako je Machiavelli zapoeo svoja izlaganja kao otar kritiar ahov-skog rata XV. stoljea, ipak su se vojskovoe XVIII. stoljea donekle vratile na manevarski rat, a ovaj pravac razvitka nije bio sasvim protivan duhu vojne znanosti koju je utemeljio Machiavelli. Ako se rat promatra kao pojava kojom vladaju racionalni zakoni, onda je sasvim logino da nita ne treba ostaviti slu-aju i da treba oekivati protivnikovu umijeanost silom, im doe u takav po-loaj u kojem je igra s racionalnog stajalita izgubljena. Miljenje da rat treba smatrati istom znanou ili ak precjenjivati racionalne elemente u vojnim pitanjima odvest e nas vrlo daleko, do gledita da se rat isto tako moe dobiti na papiru kao i na bojitu. Od toga doba dovoljno se jasno uvidjelo da rat nije samo znanost ve i umijee. Po zavretku XVIII. stoljea i doba razuma, odje-dnom se dolo do spoznaje o znaenju drugih, a ne samo racionalnih imbenika. Ne opa priroda ve pojedinaan i poseban oblik jedne pojave poeo se smatrati najvanijim. Nemjerljivi elementi poeli su se smatrati isto toliko vanima kao i racionalni i mjerljivi elementi.

Pojava tih novih intelektualnih strujanja, uvianja znaenja onoga to je jedinstveno i individualno te priznavanje da postoji stvaralaki i intuitivni element, osim znanstvenog, vezuju se u vojnoj teoriji za ime Karla von Clausewitza. Zanimljivo je spomenuti da je Clausewitz, koji inae vrlo otro kritizira i prezire druge vojne pisce, ne samo briljivo prouavao Machiavelli-jeva promiljanja ve priznaje da je on imao vrlo zdrave poglede u vojnim pitanjima.45 To je dokaz da se Clausewitz, usprkos novim gleditima koja je

45 Karl von Clausewitz, Strategie, F. Kessel, Hamburg, 1937., str. 41.

Niccol Machiavelli

39

unio u vojnu teoriju i koja se nalaze izvan okvira Machiavellijeve teorije, ipak sloio s Machiavellijevim temeljnim gleditima. Kao i Machiavelli, i on je bio uvjeren da vrijednost svake pojedinane analize vojnih pitanja zavisi od opeg shvaanja, od pravilnog pojma o tomu u emu se sastoji opa priroda rata. Sva Clausewitzeva uenja potjeu iz njegove analize ope prirode rata. I tako ak ni taj najvei revolucionar meu vojnim misliocima XIX. stoljea nije oborio temeljnu Machiavellijevu tezu nego ju je unio u vlastitu teo

Documents

Klasici Teorije o Ratu