11. OSNOVNI RESURS – RAD!

Osnovni faktori proizvodnje su rad, kapital i zemlja.

Primarni faktori su rad i prirodna bogatstva, a sekundarni kapital i poslovna

organizacija.

Procesom rada čovjek prilagođava pridodana dobra i okoliš svojim potrebama.

Čovjek jedino radom može stvoriti više dobara nego li ih je uložio u proizvodnju.

Rad se sastoji od ljudskog vremena provedenog u proizvodnji.

12. OSNOVNI RESURS – KAPITAL!

Osnovni faktori proizvodnje su rad, kapital i zemlja.

Primarni faktori su rad i prirodna bogatstva, a sekundarni kapital i poslovna

organizacija.

Kapital je sekundarni faktor u proizvodnji. Njegova svrha jest daljnje ulaganje i

proširivanje proizvodnje pri čemu se stvaraju uvjeti za veće zapošljavanje, bolje

zarade i opći ekonomski prosperitet zajednice. Kapital se sastoji od trajnih

potrošnih dobara koja su proizvedena, a koriste se u proizvodnji. U kapital se

uglavnom ubrajaju: oprema, proizvodne strukture (zgrade i pogoni) i zalihe.

13. OSNOVNI RESURSI – ZEMLJA!

Osnovni faktori proizvodnje su rad, kapital i zemlja.

Primarni faktori su rad i prirodna bogatstva, a sekundarni kapital i poslovna

organizacija.

Zemlja je prirodni resurs. Riječ je o fiksnom faktoru proizvodnje, prirodno

limitiranom, faktoru koji ne možemo “proizvoditi” i uzimati iz prirode bez

ograničenja. Zemlja se veže uz pojam oskudnosti. Poslovna organizacija je

sekundarni faktor proizvodnje njezino značenje postaje sve veće kako i proizvodnja

postaje složenija u tehničko – tehnološkom i ekonomskom smislu.

21. KAPITAL, PROFIT I PROFITNA STOPA

KAPITAL - vrijednosti koje služe za proizvodnju i stjecanje dobiti. Svota novca,

koja se ulaže u proizvodnju ili neku drugu ekonomsku djelatnost s osnovnom

svrhom da se uveća, dakle da donese dobit.

Kapital se može ulagati, bilo u proizvodni, bilo u neproizvodni sektor. Međutim,

njegova je svrha usmjerena na to da se oplodi odnosno da donese veću vrijednost

od vlastite tj. uložene vrijednosti.

Oplođenje kapitala uvijek nazivamo PROFITOM.

Profit predstavlja rezidualni dohodak i jednak je razlici ukupnog prihoda u

poslovanju i ukupnih troškova nastalih u nekom poslovanju.

Jedan od teorijskih koncepata razumijeva profit kao implicitni pronos za faktore

koje daje kapital. On se pojavljuje kao prinos na vlastite resurse koje posjedujemo.

To znači da se profit može pojaviti kao ekvivalent kamate na kapital. Umjesto da

investiramo mi smo mogli uložiti taj iznos novca u banku i dobivati ekvivalent u

vidu kamate. To znači da je ono, što uobičajeno nazivamo profitom, svedivo na

pojam kamate, ili rente, ili najamnine.

-nagrada za poduzetništvo i inovaciju; ovakvo se poimanje temelji na gledištu

kako u svakom poslu netko mora biti gazda koji odlučuje o tome kako i na koji

način voditi poduzeće.

Profit izračunavamo tako da usporedimo ekonomski višak (profit) nastao

proizvodnjom i potvrdom na tržištu, s ukupno uloženim kapitalom. Ekonomski

višak je upravo prinos kapitala.

Profitna stopa je važan ekonomski pokazatelj i ona se može računati kako za

pojedino poduzeće, tako i za ekonomsku granu, nacionalnu ekonomiju ili za

svjetske razmjere. Na njenu visinu utječu razni faktori. Prije svega, ona mora

navesti koji na razini poduzeća determiniraju njenu visinu.

28. RADNI RESURSI

Smisao suvremene proizvodnje je u tome da se radni resurs u proizvodnji smanji i

kompenzira savršenijim sredstvima za proizvodnju, a to je i faktor povećanja

proizvodnosti rada.

29. NADNICE - VRSTE NADNICA

Nadnica ili najamnina je prinos radnog resursa. Ona je tržišna kategorija koja ovisi

prvenstveno o ponudi i potražnji za radnom snagom određenog profila i

kvalificiranosti unutar nekog ekonomskog sustava.

Pojavljuje u dva osnovna oblika:

a) Nadnice prema vremenu:

Temeljni kriterij za određivanje ove vrste najamnine je vrijeme koje je radnik

proveo na poslu. Kao jedinica mjere koristi se cijena rada koju se računa podjelom

dnevne vrijednosti radnih sati sa brojem sati prosječnog radnog dana. Nekoliko je

vrsta vremenskih najamnina:

vr. naj. na bazi promjene životnih izdataka radnika

vr. naj. uvjetovana promjenama prodajnih cijena dobara koja se proizvode

promjenjive vr. najamnine ovisno o promjenama profita dotične industrijske

grane

b) Nadnice po komadu:

U određenom radnom vremenu radnik proizvede stanoviti broj komada nekog

proizvoda. Kod stupanja na posao ugovori se plaćanje radnika po jedinici

proizvedenog proizvoda. Ovaj oblik najamnine je transformirani oblik vremenske

najamnine tako da se dnevna vrijednost radne snage podijeli s količinom proizvoda

koju proizvodi, u pravilu, najproizvodniji radnik u poduzeću.

Prednosti:

proizvod kontrolira kvalitetu rada radnika

proizvod utječe (stimulira) na povećanje intenziteta rada

radništvo je motivirano na veću stručnost, vještinu i znanje u obavljanju

posla jer je to u njihovu interesu – s povećanim brojem proizvoda dobiva i veću

zaradu.

Dvije su vrste najamnina po komadu: proporcionalna i diferencijalna.

30. ZAPOSLENOST, NEZAPOSLENOST-VRSTE NEZAPOSLENOSTI!

Zaposleni radnici su oni koji su radno aktivni, ili privremeno ne rade uslijed

godišnjeg odmora, bolovanja, štrajkova ili neke stručne edukacije.

Nezaposlenost je situacija kada radno sposobna osoba nije u mogućnosti prodati

svoje radno vrijeme uz uobičajenu plaću, tj. nadnicu.

-razina i vrijeme trajanja nezaposlenosti ovisi o tome je li makroekonomsko gosp. u

ekspanziji ili recesiji;nezaposlenost će biti kratkoročna ako se gosp. Nalazi u fazi

ekspanzije , a dugoročna će biti u uvjetima recesije.

VRSTE NEZAPOSLENOSTI

1)fikcijska - uzrokovana je stalnim migracijama radno sposobnog stan.;veća je po

završetku školovanja mladih jer ulaze u kategoriju ekonomski sktivnog stan.; može

se pojaviti u gosp.s niskom stopom nezaposlenosti pa se naziva NORMALNA

NEZAPOSLENOST.

2)strukturna-uzrokovana je nedovoljno brzom prilagodbom potrebama za

pojedinim zanimanjima; tu se javlja tzv.PRISILNA NEZAPOSLENOST-jer stan.

mora prekinuti raditi, a ne može naći novi posao iako bi pristali na razne uvjete.

3)ciklička-pojavljuje se pri neravnoteži agregatne ponude i agregatne potražnje

ukupna potrošnja sve slabija, pa se smanjuje i ukupni output, a nezaposlenost je sve

veća.

32. CENTRALNE BANKE

Ima glavni posao da obavlja emisiju (tiskanje) novca na temelju ovlasti države i

njenog rezornog ministarstva.

Svaka država ima specifično ustrojstvo centralne banke. Svaka od njih ima glavnu

ulogu i funkciju u monetarno-kreditnom sustavu zemlje.

Njena prva funkcija i zadaća jest emitiranje novčanica, ali uz to obavlja i neke

druge bitne poslove:

Vodi monetarnu politiku zemlje i kontrolira rast novčane mase, što spada u njen

najdelikatniji posao i za što koristi posebne instrumente monetarno-kreditne

politike.

Izdaje novčanice, kontrolira i regulira novčani i kreditni potencijal zemlje.

Obavlja financijsko – kreditne poslove za potrebe vlade države, pri čemu

podmiruje njene zahtjeve za kratkoročnim zaduženjima prodajom državnih

obveznica te upravlja cjelokupnim prihodima i rashodima vlade. U cilju povećanja

svoje likvidnosti, kupuje vrijednosne papire (obveznice). Ukoliko se u opticaju

nađe previše novca, centralna banka prodaje vrijednosne papire te tako smanjuje

opseg novca u opticaju. To razumijeva postojanje tržišta vrijednosnim papirima.

Odobrava inventne kredite sudionicima ekonomskog sustava u slučaju potrebe.

Kontrolira novčane institucije i novčana tržišta, osobito kreditne potencijale

poslovnih banaka.

33. POSLOVNE BANKE

Poslovno bankarstvo odvija na tržištu kapitala poslove u skladu sa smjernicama i

obvezama koje definira centralna banka, time se u svom poslovanju rukovodi

principima dobrog poslovanja koje inače vrijede u poslovnom dijeli ekonomije.

Poslovne banke nalaze se u funkciji posredništva između proizvodnje i prometa.

One potpomažu da se kružni tijek proizvodnje i prometa zatvori te da proizvodnja i

promet funkcioniraju bez zastoja. Poslovne banke pritom obavljaju dvije ključne

funkcije, i to: mobilizaciju i koncentraciju novčanih sredstava te kreditno

posuđivanje akumuliranih novčanih sredstava po različitim osnovama.

S obzirom na ključnu ulogu banaka u ekonomskom sustavu u čitavom svijetu,

uspostavila su se tri poslovna načela relevantna za funkcionalnost, stabilnost,

poslovnost i urednost poslovanja banke, a to su:

načelo likvidnosti,

načelo sigurnosti i efikasnosti ulaganja sredstva,

i načelo rentabilnosti.

Načelo likvidnosti – Ona u svakom času mora biti sposobna da svojim

vjerovnicima isplati njihovo potraživanje, ali i da svojim dužnicima stavi sredstva

odobrenih kredita na raspolaganje u ugovorenom roku. Ne uspije li banka održati

načelo likvidnosti u punoj mjeri, ona prestaje s poslovanjem. U tom slučaju se

bankine neispunjene obveze reguliraju u skladu s pozitivnim zakonodavstvom

temelje na čijem ekonomskom prostoru djeluje.

Načelo sigurnosti i efikasnosti ulaganja sredstva – temeljem ovog principa

banka mora biti sigurna da će njen poslovni partner u ugovorenom roku izvršiti sve

preuzete obveze i vratiti banci preuzeti kredit. Prilikom kreditiranja banka vrlo

oprezno analizira ekonomsko stanje komiteta i odlučuje se na poslovnu (kreditnu)

suradnju samo sa dobro organiziranim, urednim i rentabilnom projektima

(poduzećima).

Načelo rentabilnosti – poput svakog drugog poduzeća, tako i banka nastoji

poslovati rentabilno, što znači da prihodi moraju nadmašiti troškove poslovanja. U

tom slučaju je profit banke pozitivan i banka teži k njegovoj maksimilizaciji. Banka

ostvaruje profit na razlici u kamatama, ali direktnim udjelom u kapitalu nositelja

ekonomske aktivnosti.

34. Značaj trgovine u nacionalnoj privredi

Trgovačka djelatnost je posrednik između proizvodnje i potrošnje kao vitalnih

komponenti u sustavu tržišnog privređivanja. Ona pojednostavljuje proces

razmjene dobara, odnosno omogućava organizirano dostavljanje proizvedenih

dobara krajnjim potrošačima, neovisno jesu li oni pojedinci ili poduzeća.

Trgovina je odigrala značajnu ulogu u procesu nastanka i razvoja tržišnih

ekonomija.

Trgovina omogućuje proizvodnji realizaciju dobara, ali istodobno vezujući se i uz

potrošnju, stvara dodatne mogućnosti za proizvodnju (brži obrt kapitala u

proizvodnji , smanjivanje zalihe, efikasniji platni promet i sl.).

U novije doba trgovina nema više temeljnu zadaću da plasira proizvedena dobra,

već da osigura kupce za masovnu i veliko serijsku proizvodnju dobara (marketing

koncepcija). Tako istraživanje tržišta i njegovo stvaranje nameće proizvodnji

stvaranje novih i traženih proizvodnih plasmana.

Osnovni ekonomsko-pravni i organizacijski oblik posredništva putem kojeg se

odvija trgovina jest trgovačko poduzeće. Njegova primarna zadaća je da obavlja

promet dobrima ili trgovačkim uslugama.

Posredništvo između proizvodnje i potrošnje je jedna od temeljnih funkcija

trgovine. U posredničkoj ulozi trgovina obavlja:

Interlokalnu funkciju – posredništvo u prostoru,

Interpersonalnu funkciju – posredništvo između osoba,

Intertemporalnu funkciju – posredništvo u vremenu.

Trgovačka djelatnost može se odvijati unutar ekonomskog prostora neke zemlje.

Tada govorimo o unutarnjoj trgovini.

U suvremenom svijetu uobičajeni su i vrlo razvijeni trgovački odnosi između

pojedinih ekonomski sustava svijeta, pa tako možemo govoriti i o vanjskoj

trgovini. U pravilu razvijeni gospodarski sustavi značajno participiraju u

međunarodnoj trgovini dobrima i uslugama, pa se tako došlo do nužnosti što

većeg i svestranijeg sudjelovanja pojedinih zemalja u međunarodnoj trgovini, kao

kriterija za ocjenu stupnja ekonomske razvijenosti. Razvijenost i stupanj efikasnosti

unutarnje trgovine opredjeljuje efikasnost cjelokupnog sustava privređivanja.

35. Troškovi u trgovini i trgovinski profiti

Centralno pitanje kod funkcioniranja trgovačkog poduzeća ogleda se u troškovima

poslovanja:

Osnovni (prirodni) troškovi trgovačkog poduzeća,

Troškovi poslovnih funkcija trgovačkog poduzeća,

Pojedinačni i opći trgovački troškovi,

Fiksni i varijabilni troškovi trgovačkog poduzeća,

Granični troškovi trgovačkog poduzeća.

Osnovni (prirodni) troškovi trgovačkog poduzeća obuhvaćaju nabavnu vrijednost

dobara (fakturna cijena i zavisni troškovi nabave dobara) i troškove poslovanja

(amortizaciju, materijalne troškove, troškove najamnina, ugovorne i zakonske

obveze).

Pod fakturnom cijenom razumijevamo cijenu po kojoj je trgovačko poduzeće

kupilo dobra od proizvođača na temelju kupoprodajnog ugovora. Pod zavisnim

troškovima nabave razumijevamo sve troškove koji su nastali u svezi s dopremom

od proizvođača do vlastitog trgovačkog skladišta.

Troškovi poslovanja.

Kako i trgovačko poduzeće raspolaže s osnovnim sredstvima (zgrade, kompjutori,

vozila), time se temeljem zakona ovdje pojavljuju troškovi amortizacije koje valja

redovito podmirivati.

Obavljanje trgovačkih poslova iziskuje čitav niz materijalnih troškova poput

troškova robnog prometa, troškovi zakupnina i održavanja poslovnih

prostorija i opći upravni troškovi (PTT troškovi, kancelarijski materijal, troškovi

prezentacija, sajmovi, reklame, propaganda itd.)

Troškovi poslovnih funkcija trgovačkog poduzeća obuhvaćaju troškove nabavki

dobara, troškove uskladištenja dobara, troškove prodaje odnosno prodajnih

objekata, troškovi uprave i sl.

Pojedinačni (direktni) troškovi su oni za koje se može utvrditi da su nastali u

svezi s nabavom i prodajom određenog dobra. U tom slučaju mogu se direktno

obračunati po jedinici dobra. Njima se uvijek znaju mjesta i nositelji, što nije slučaj

kod općih (indirektnih) troškova te se oni mogu evidentirati samo po mjestima

nastanka. Po mjestu nastanka dijele se na opće troškove izrade (pogonska režija),

na opće troškove uprave i prodaje (upravno – prodajna režija).

Fiksni troškovi su oni koji se ne mijenjaju u odnosu na veličinu prometa

trgovačkog poduzeća. Oni su u vezi sa stalnom spremnošću poduzeća i njegovih

poslovnih objekata da posluju. Oni su stalno prisutni neovisno da li posluje

trgovačko poduzeće velikim ili malim prometom ili pak uopće ne posluje.

Poduzeće, u odnosu na povećani obujam prodaje, smanjuje fiksne troškove po

jedinici proizvoda.

Trgovačko poduzeće je zainteresirano za povećanje i širenje svakog prometa, jer

opadajući fiksni troškovi po jedinici u prometu znače potencijalno šansu za

smanjivanje prodajne cijene dobra i obrnuto, a što s aspekta konkurentnosti, u

odnosu na druga trgovačka poduzeća, znači mogućnost brže prodaje, te ulaženje

poduzeća u novo obrtno razdoblje.

Varijabilni troškovi u trgovačkom poduzeću mogu se pojaviti kao proporcionalni

varijabilni troškovi, kao degresivni varijabilni troškovi, ali i kao progresivni

varijabilni troškovi. Ukoliko imaju:

koeficijent elastičnosti = 1 - govorimo o proporcionalnim troškovima. To znači

da se pozicija varijabilnih troškova mijenja u proporciji sa povećanjem prometa, a

po jedinici prometa ostaju isti.

koeficijent elastičnosti < 1 – govorimo o degresivnom troškovima. Oni rastu s

porastom prometa ali nešto sporije u odnosu na zaposlenosti poduzeća.

koeficijent elastičnosti > 1 – govorimo o progresivnim troškovima. To znači da

oni rastu brže u odnosu na dinamiku prometa i to kod ukupnih varijabilnih

progresivnih troškova po jedinici prometa.

Degresivni i varijabilni troškovi su troškovi vrlo složenog karaktera. Oni su

sastavljeni od elementarnih troškova od kojih se neki ponašaju kao fiksni, a drugi

kao proporcionalni troškovi. Iz tog razloga je teško identificirati koji su elementarni

troškovi degresivnog, a koji progresivnog karaktera.

Digresija i progresija dolaze do izražaja po zonama dinamike troškova, s jedne

strane i dinamikom prometa trgovačkog poduzeća, s druge strane. (zona dinamike i

zona optimalnosti)

Granični troškovi su dodatni troškovi koji proizlaze iz dodatnog obujma

proizvodnje. U trgovačkom poduzeću su to dodatni troškovi za dodatni promet i

sastoje se iz proporcionalnih i relativno fiksnih troškova. T.p. temeljem praćenja

graničnih troškova ne smije ulaziti u nove poslovne aktivnosti ukoliko iz dodatnih

prihoda ne može pokriti dodatne troškove, odnosno, t.p. će ponuditi cijene dobara

koje se kreću između prosječnih cijena ali do razine graničnih troškova. Tako

definirane cijene pokrivaju dodatne troškove, a ukoliko su izrazito visoke, njima se

može pokriti i dio fiksnih troškova. Troškovi trgovačkog poduzeća pokrivaju se na

temelju razlike u cijeni između nabavne i prodajne cijene dobara.

Pritom se nabavna cijena formira na temelju obrasca:

NC = FC + ZT

NC = nabavna cijena, FC = fakturna cijena, ZT = zavisni troškovi

Prodajna cijena dobara po kojima ih trgovačka poduzeća nude potrošačima nastaje

temeljem obrasca:

PC = NC + M

PC = prodajna cijena, M = marža

U praksi se često susrećemo sa situacijom u kojoj je proizvođač već odredio

prodajnu cijenu. Da bi trgovačko poduzeće moglo naći prostor za pokriće svojih

troškova poslovanja, njemu proizvođač odobrava određeni rabat. U ovom slučaju

postupak izgleda ovako:

PC – R = NC

Trgovačko poduzeće se u svom poslovanju ponaša tržišno te, pored nužnosti da

pokrije svoje troškove poslovanja, ono mora ostvariti profit.

Pf = UP – TP

UK = ukupan prihod, TP = troškovi poslovanja

Profit će biti maksimalan u slučaju pozitivne razlike između maksimalnog ukupnog

prihoda i minimalnih troškova poslovanja.

Trgovačko poduzeće nastoji prodati što je moguće više dobara u što kraćem

vremenskom razdoblju. Ono se tako oslobađa zalihe na skladištu i dolazi brže u

posjed novca. Time se prije ostvaruju nove poslovne operacije i jača konkurentske

pozicija poduzeća. Brzina obrtaja kapitala utječe direktno na visinu ostvarenog

profita kao i na povećanje ukupnog prihoda.

36. Društvo kapitala – d.d.

Dioničko društvo je trgovačko društvo u kojemu članovi (dioničari) sudjeluju s

ulozima u temeljnome kapitalu podijeljenom na dionice. Iako u dioničkim

društvima najčešće dionice ima veći broj dioničara, dioničko društvo može imati i

samo jednog dioničara.

Osnivanje tvrtke u obliku dioničkog društva pogodno je za prikupljanje novčanih

sredstava većeg iznosa i za velike projekte, koji teško da su ostvarivi kapitalom

samo jedne osobe. Izdavanje dionica koristi se i iz razloga kada tvrtka počinje raditi

i treba kapital koji im osnivač sam ne može osigurati, treba dodatno investirati u

proizvodnu opremu, istraživanje i razvoj i sl., želi se proširiti na nova tržišta ili ući

u novi posao i sl.

S više novca tvrtka može povećati investicijska ulaganja i biti profitabilnija u

budućnosti. Tvrtka izdaje nove dionice koje bivši ili novi dioničari mogu kupiti za

određenu cijenu koju odredi tvrtka. Ukoliko je cijena prava i realna, tvrtka može

prodati sve dionice i tako nabaviti novac za nove poslove. Dioničko društvo je

društvo kapitala, a pojmom društva kapitala u pravnom i gospodarskom smislu

obuhvaćena su u nas dionička društva i društva s ograničenom odgovornošću, a u

mnogim zemljama još i komanditno društvo na dionice. Ta se društva međusobno

razlikuju, ali imaju i neke zajedničke karakteristike po kojima ih razlikujemo od

društva osoba, društva građanskog prava, tajnog društva i sl. Glavna im je

zajednička crta da je u njih temelj povezivanja i udruživanja kapital, a ne osoba.

Kod društva kapitala zakonom je propisan i određeni minimum kapitala za njihovo

osnivanje (temeljni kapital) koji služi kao prag za pristup toj vrsti društava, ali i kao

podloga za dobivanje zajmova i jamstvo vjerovnicima za obveze društva. Nema

osobne odgovornosti članova društva kapitala, osim u slučaju zlouporabe okolnosti

da članovi ne odgovaraju za obvezu društva. Pravo glasa i ostala prava mjere se

prema visini uloga, a ne po glavama. Isto vrijedi i za sudjelovanje u dobiti društva.

Glavna obveza članova je u ulaganju kapitala, a ne sudjelovanje u vođenju poslova.

Društva kapitala imaju svoje obvezne organe, od kojih je samo skupština organ u

kojem mogu sudjelovati svi članovi pri donošenju odluka, ali to je pravo, a ne

obveza.

37. Društvo kapitala – d.o.o.

Društvo s ograničenom odgovornošću (d.o.o.) je trgovačko društvo u koje jedna ili

više pravnih ili fizičkih osoba ulažu temeljne uloge s kojima sudjeluju u unaprijed

dogovorenom temeljnom kapitalu. Temeljni ulozi ne moraju biti jednaki. Nijedan

osnivač ne može kod osnivanja društva preuzeti više temeljnih uloga. Poslovni

udjeli se ne mogu izraziti u vrijednosnim papirima. Članovi ne odgovaraju za

obveze društva. Prije registracije potrebno je provjeriti na trgovačkom sudu je li

željeni naziv trgovačkog društva već upisan u trgovački registar. Za korištenje

riječi Hrvatska ili bilo koje izvedenice te riječi u nazivu društva osnivači moraju

dobiti posebnu suglasnost Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave

Republike Hrvatske.

Društvo mogu osnovati jedna ili više osoba. Društvo se osniva na temelju ugovora

kojega sklapaju osnivači (društveni ugovor). Svi osnivači moraju potpisati

društveni ugovor koji se sklapa u obliku javnobilježničke isprave. Ako društvo s

ograničenom odgovornošću osniva jedan osnivač, društveni ugovor zamjenjuje

izjava osnivača o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću dana kod javnog

bilježnika. Punomoćnici osnivača moraju imati punomoć ovjerenu kod javnog

bilježnika. Punomoć nije potrebna ako je zastupnik osnivača po zakonu ovlašten da

za njega sklopi društveni ugovor i dade izjavu koja se traži za osnivanje društva.

Sukcesivno osnivanje društva nije dopušteno.

38. Burze

Burza je organizirano i kontinuirano tržište na kojem se vrijednosni papiri, dobra i

usluge mogu kupiti iz druge ruke, te one predstavljaju pogodnost za rentijere.

Vrijednosni papiri, dobra ili usluge mogu često mijenjati vlasnike, a da to ne utječe

na remećenje odvijanja poslova koje oni predstavljaju.

Na burzama se mogu kupovati i prodavati razna dobra, usluge, novac i sl. Burza u

potpunosti iskazuje tržište jer se na određenom mjestu i objektu susreću ponuda i

potražnja određenog dobra ili vrijednosnog papira, ovisno o vrsti burze.

Burze možemo razvrstati prema predmetu poslovanja i na temelju imovinsko –

pravnih obilježja:

novčane i devizne burze, efektne burze, burze usluga, robne burze.

Novčane i devizne burze

na novčanim ili deviznim burzama obavlja se kupo–prodaja stranog novca i deviza.

Ovdje je riječ o kupnji ili prodaji novca se domaću valutu ili za druge devize

između banaka i drugih osoba jedne zemlje, ali i o kupnji i prodaji između banaka

raznih zemalja.

Ove burze najčešće nisu prostorno koncentrirane, te su glavni kupci i prodavači

povezani suvremenim telekomunikacijskim sustavima diljem cijelog svijeta.

Posao se svodi na ponudu deviza, u slučaju njihova viška, drugim centrima ili na

potražnju od drugih poslovnih centara u svijetu.

Na gotovo svakim sastancima burze i narodne (centralne) banke u pojedinim

zemljama utvrđuju se valutni tečajevi temeljem ponude i potražnje za devizama. Na

deviznom tržištu sklapaju se promptni i terminski poslovi.

Kad se predmet kupoprodaje mora realizirati u roku od dva radna dana, riječ je o

promptnom poslu. Ukoliko se posao mora realizirati u roku od dva dana (“dan

likvidacije”), riječ je o terminskim poslovima.

Efektne burze

burze na kojima se trguje vrijednosnim papirima. Vrijednosni papiri su dokumenti

koji vlasniku, vjerovniku ili korisniku daju stanovita imovinska prava.

Ovi vrijednosni papiri mogu biti: državni (ako ih izdaje država; obveznice) ili

privatni (dionice, mjenice, čekovi).

Prema sadržaju vrijednosni papiri se dijele na stvarne i novčane.

Stvarni vrijednosni papiri daju pravo njihovom vlasniku na konkretna dobra.

Kod novčanih, njihov vlasnik ima na njima naznačeno pravo na potraživanje novca

(novac, ček, mjenica, lutrija, dionica, obveznica).

Vrijednosni papiri mogu se kupoprodajom prenositi na drugog vlasnika te mogu

glasiti na određeno ime, po naredbi ili na donositelja.

Ukoliko glase na određeno ime, mogu se prenositi cesijom (ustupanjem ili

nasljedstvom). Na temelju indosamenta, tj. naredbe, koji stoji na poleđini

vrijednosnog papira, može se prenijeti na novog vlasnika.

U slučaju da vrijednosni papir glasi na donositelja, svako njegov vlasnik ima pravo

da s njim raspolaže kako želi te je njegov prijenos na novog vlasnika jednostavan.

On se predaje na korištenje drugoj osobi.

S vrijednosnim papirima je moguće zaključivati promptne ili terminske poslove.

Terminski poslovi su idealno područje za “burzovne špekulacije”. Burzovni

mešetari kupuju najčešće vrijednosne papire po nižoj sadašnjoj cijeni, a prodaju ih

prije dana likvidacije po višoj cijeni te tako ostvaruju “špekulativnu dobit”. Isti

slučaj proizlazi i iz mogućnosti prodaje vrijednosnog papira, kojim se još ne

raspolaže, po sadašnjoj višoj cijeni u očekivanju da će prije dana likvidacije uspjeti

pribaviti vrijednosni papir po nižoj cijeni.

U slučaju da se nastoji ostvariti “špekulativna dobit”u uvjetima zarade po osnovi

porasta cijena, govorimo o report poslovima, a obrnuto o deport poslovima.

Terminski poslovi na određeni rok omogućuju da se od raspoloživih termina

odabere jedan najpovoljniji za “dan likvidacije”. U tom slučaju postoje operacije

na premiju (dan likvidacije po volji kupca unutar tri mjeseca) i operacije na

opciju (dan likvidacije unutar devet mjeseci).

Kotiranje (utvrđivanje tečaja) vrijednosnih papira na efektnim burzama obavlja se

na slijedeće načine: posredstvom pretinaca, izvikivanjem tečajeva,

suprotstavljanjem.

Svaki burzovni agent ima određeni broj pretinaca od kojih se svaki odnosi na

pojedini vrijednosni papir. Pritom svaki vrijednosni papir ima svoju kotaciju.

Nadležno osoblje prazni pretince i za svaki vrijednosni papir pismeno utvrđuje tečaj

shodno zakonu ponude i potražnje. Ovaj slučaj kotiranja obično se primjenjuje kod

manjih i neafirmiranih poduzeća čije dionice nisu osobito poznate na tržištu.

Kotiranje pomoću izvikivanja tečaja svodi se prvenstveno na utvrđivanje redoslijeda

vrijednosnih papira na posebno za to određenoj ploči. Profesionalna osoba pritom

predlaže tečaj za određeni vrijednosni papir. Povicima ili pokretima ruku burzovni

agenti iskazuju namjeru koliko i koje vrijednosne papire žele kupiti, odnosno

prodati. Profesionalna osoba pritom izvikuje tečajeve sve dok se prisutna osoba ne

izjednači s prisutnom potražnjom. Takav se postupak vrši za svaki vrijednosni papir

posebno.

Kotiranje suprotstavljanjem svodi se na upis podataka o svakom vrijednosnom

papiru u poseban registar burze. Odgovorna osoba na burzi pritom objavljuje

podatke, nakon čega nazočni burzovni agenti samostalno utvrđuju dnevni tečaj za

svaki vrijednosni papir koji se dotičnog dana nudio na kupnju odnosno prodaju.

Dionice su jedan od vrijednosnih papira kojima se trguje na efektnim burzama.

Burze usluga

Riječ je o burzama na kojim su predmet kupoprodaje različite usluge. Na ovoj se

burzi nude ili potražuju usluge posredništva u raznoraznim poslovima, usluge

osiguranja, usluge špedicije, kooperantske usluge itd.

Ove su burze često vrlo specijalizirane i u svijetu ih ima nekoliko najpoznatijih.

Robne burze

Na ovim se burzama obavlja kupoprodaja raznovrsnih dobara a da ona nisu stvarno

prisutna (osim uzorka). Kupuje se i prodaje doslovno sve što ponuda ponudi i što

potražnja želi kupiti. Uglavnom radi se o dobrima koja se nude ili potražuju u

velikim količinama. Pritom dobra su standardizirana i zamjenljiva (kukuruz, zlato,

dijamanti, šećer, cement itd.).

Ovakvo tržište imaju vrlo razvijene zemlje tradicionalnih tržišnih ekonomija. Ono

je organizirano samo za dobra standardne kvalitete (fungibilna dobra), stoga su

takva dobra količinski zamjenljiva.

Cijene koje se utvrđuju na robnim burzama prosječne su svjetske cijene, budući da

i burze imaju svjetski karakter. Cijene po kojima se dobra prodaju na ovoj vrsti

burze mogu biti domicilne (za prodaju unutar zemlje), eksportne (za inozemstvo),

kotacijske (za dobra koja kotiraju na nekoj burzi), fiksne ili varijabilne

(nepromjenljive ili promjenljive cijene).

I na ovim burzama se sklapaju promptni ili terminski poslovi.

Kod promptnih poslova cilj nije zarada na razlici u cijeni.

Kod terminskih poslova postoji izrazit špekulativni karakter i nastojanje da se

ostvari dobit po osnovi razlike u cijeni. I kupac i prodavaoca očekuju promjene

cijene od dana sklapanja posla do njegove realizacije. Najpoznatiji terminski

poslovi su:

premijski poslovi pri čemu burzovni špekulant kupuje dobra za određeni rok i

pritom sklapa ugovor. Taj ugovor pritom preprodaje drugom partneru za isti

prethodno dogovoreni termin. U obadva slučaja ugovara premiju. Nju gubi ukoliko

raskine ugovor, u protivnim ona se isplaćuje.

Hedging poslovi znače sigurnost kupaca ili prodavača, jer su vrši osigurani od

rizika promjene cijene.

Arbitražni burzovni poslovi su špekulativnog karaktera, a temelje se na zaradi

koja nastaje po osnovi razlike u cijenama dobara ili vrijednosnih papira. Ova vrsta

špekulacije karakterističnija je za poslovne banke koje na jednom tržištu kupuju

jeftiniju robu, a prodaju je skuplje na drugom tržištu. Uglavnom, radi se o

špekulaciji dobrima, novcem ili vrijednosnim papirima koji imaju svjetsku

reputaciju.

39. Uloga poljoprivrede u narodnoj privredi

Zemlja je poseban prirodni resurs koji ima bitnu ulogu u čovjekovu radu i životu.

Osim što na daje osnovne egzistencijalne uvjete za život poljoprivreda igra bitnu

ulogu u privredi. Poslovi vezani za nju i ulaganje u poljoprivredu isto pune državni

proračun. Poljodjelska proizvodnja ima svoje subjekte, a to su rad, vlasnik zemlje i

eventualno zakupnik zemlje.

40. Specifičnosti poljoprivredne proizvodnje

Specifičnosti u poljoprivrednoj proizvodnji ili svuda ondje gdje se koristi ovaj

prirodni resurs, difiniraju ovdje drugačija djeovanja ekonomskih zakonitosti.

Prva specifičnost karakteristična za zemlju koja se može privesti eksplantaciji u

cilju zadovoljavanja čovjekovih potreba je njena prirodna ograničenost. Zemlje je

na površini zemaljske kugle toliko koliko je ima i taj se primarni prirodni resurs ne

obnavlja niti uvećava.

Druga specifičnost zemlje je u tome što jedna osoba može posjedovati jednu

parcelu zemlje i takvu parcelu , na istom mjestu s isti prirodnim karakteristikama

nemože posjedovati nitko drugi. To znači da je monopolist.

Treća specifičnost je u tome što ona ipak pretežito ima svoju namjenu za

zadovoljavanje egzistencijalnih potreba ljudi. Hrana je vitalno dobro bez koje nije

moguće ono osnovno što je pretpostavka svega drugog, a to je ishrana i održavanje

biološkog života.

Četvroto, zemlja je izvorni prirodni resurs ona se može povečano eksplantirati

svim mogućim agrotehničkim mjerama i metodama, ali samo do granice njene

prirodne izdržljivosti.

Peta karakteristika proizvodnje se sastoji u tome što njome upravlja izvanljudski

faktor, sve ove karakteristike čine ovaj resurs zanimljivijim, ali i nužnim za

ulaganje kapitala.

41. Apsolutna zemljišna renta

Apsolutna zemljišna renta je dohodak koji dobiva svaki zemljovlasnik za

ustupljeno pravo korištenja svoga zemljišta, bez obzira na moguće, razlike u

kvalitetu pojedinih parcela.

42. Diferencijalne zemljišne rente

Prinos koji nastaje kao posljedica između ukupnog prihoda na zemlji, te uloženog i

oplođenog kapitala nazivamo diferencijalnom rentom I, nastaloj na osnovi

diferencijacije više vrsta zemlje prema različitoj plodnosti (a time i različitim

troškovima proizvodnje).

43. Monopolska zemljišna renta

Druga važna specifičnost je u tome što jedna osoba može posjedovati jednu parcelu

zemlje i takvu parcelu, na istom mjestu s istim prirodnim karakteristikama ne može

posjedovati nitko drugi. To znači da je on monopolist. Činjenica je kako je vlasnik

zemlje monopolist i kako on s njom raspolaže na način na koji mu donosi najveći

prinos. To znači da može birati između dviju solucija:

može se ulagati kapital i organizirati proizvodnja pa će i sam poručivati uobičajeni

prinos na ulog,

može zadržati svoje vlasničko pravo nad zemljom a njezinu sposobnost davanja

dobara i pravo investiranja može prepustiti drugoj osobi – zastupniku.

S obzirom na monopolističku poziciju zemljovlasnika, on po drugoj soluciji postaje

rentijer, a prinos koji dobiva na osnovi vlasništva, naziva se zemljišnom rentom.

Svaki od ova dva subjekta mora ostvariti prinos na svoj ulog kako bi uopće imao

motiv za djelovanje. Zemljovlasnik mora dobiti zemljišnu rentu, a zemljokupnik

pokriće svojih materijalnih troškova i uobičajenu stopu prinosa (dobiti) koja se u

ekonomskom sustavu kao cjelini, može inače steći.

44. Nepoljoprivredne zemljišne rente

Zemlja ima važnu ulogu i u drugim područjima i granama proizvodnje poljodjelske

zemljišne rente reguliraju sve ostale nepoljodjeloskog karaktera, bez obzira na

nazive i podavne oblike. Riječ je o izvedenim, neoriginalnim i nepoljodjelskim

rentama koje u praktičnom životu nose ime djelatnosti u kojima funkcioniraju

(šumska renta, gradilišna, lovna, naftna renta i dr.)

45. BDP – pojam i značaj

BDP služi za procjenu uspješnosti nacionalnog gospodarstva. On je

makroekonomski politički pokazatelj. Prikazuje sve aktivnosti neke zemlje. On je

najobuhvatnija mjera vrijednosti ukupne proizvodnje u 1 godini (računa se količina

x cijena).

Izražava se u nacionalnoj valuti, a računa se i u $ kada se uspoređuje s ostalim

zemljama. Mjera ukupne tržišne vrijednosti svih finan. dobara neke zemlje u 1

godini.

Od 1992. se korisni nov pojam BRUTO DOMAĆI PROIZVOD. iskazuje

vrijednost ukupne proizvodnje unutar granica neke zemlje .

NETO faktorsko plaćanje iz inozemstva je dohodak od vlasništva u inozemstvu.

BDP se sastoji od OSOBNE POTROŠNJE (C) :

- izdaci kućanstva za razne proizvode i usluge. U visoko industrijaliziranim

zemljama ona u strukturi sudjeluje s 50% .

46. BDP – način utvrđivanja visine BDP-a

Kako bismo izračunali REALNI BDP moramo provesti postupak deflacioniranja

(iz nominalnog BDP-a isključujemo inflaciju). Prilikom deflacioniranja trebamo

DEFLATORE, a njih računamo na bazi indeksa cijena.

NOMINALNI BDP mjeri ukupnu jednogodišnju ekonomsku aktivnost u zemlji,

izraženo u tekućim cijenama. Cijene se mijenjaju i usporedbe ostaju nerealne npr.

ako je neka zemlja 2001. god. proizvela 500 kg jabuka 4 kn/kg; a 2002. g. 510 kg

jabuka 5 kn/kg. Izračunajte nominalni BDP za svaku godinu i indeks rasta

nominalnog BDP-a za 2002. u odnosu na 2001.

NOM. BDP 2001. 500 x 4 = 2000,00 kn

NOM BDP 2002 510 x 4=2040,00 kn

INDEKS NOMINALNOG POVEĆANJA BDP-a

2550/2000 x 100 = 127.5%

Ovaj nam indeks nije realan pokazatelj, jer je pod utjecajem inflacije i stoga

računamo real. BDP za godinu 2002. s tim da je bazna godina 2001. i množit ćemo

količine iz 2002. s cijenama iz 2001.

INDEKS REALNOG RASTA BDP-a 2002/2001.

2040/2000 x 100 = 102,00%

Realni BDP u 2002. god. je bio veći za 2% , od onog u 2001. god.

Ako nas zanima utjecaj inflacije i želimo izračunati promjenu cijena u 2002. u

odnosu na 2001. morat ćemo izračunati DEFLATOR BDP-a

DEFLATOR BDP-a = NOMINALNI BDP 2002. / REALNI BDP 2002. x 100

= 2550 / 2040 x 100 = 125%

Inflacija je u odnosu na 2001. iznosila 25 %.

DEFLATOR - indeks cijena koji nam je potreban da bi iz NOMINALNOG BDP-a

isključili deflaciju (pomoću INFLACIONIRANJA), tj. Da ukupni output prikazan u

tekućim cijenama, preračunamo u stalne cijene.

47. Struktura BDP-a kod mjerenja tijekom proizvodnje

BDP je ukupna vrijednost svih finalnih proizvoda i usluga prozvedenih u

gospodarstvu tijekom određenog razdoblja obično jedne godine.

48. Struktura BDP-a kod mjerenja tijekom troškova

BDP je zbroj svih troškova gospodarstva tijekom određenog razdoblja.

Troškovi: neizravni porezi – porezna prodaja, troškovi rada, rente i autorizacija.

49. Nacionalni dohodak i raspoloživi dohodak

Nacionalni dohodak = suma dohodaka koje, po kriteriju vlasništva, primaju

vlasnici radne snage, kapitala i zemlje. On je jednak sumi najamnina, kamata, renta

i profita.

Raspoloživi dohodak (DI) je onaj koji kućanstvu ostaje za potrošnju (C) i štednju

(S)

50. Veličine izvan BDP-a

Postoji koncept koji BDP samtra nepouzdanom mjerom stvarnog ekonomskog

stanja te se zagovara pojam neto ekonomskog blagostanja(NEW) kao mjere

ukupnog nacionalnog proizvoda koja uključuje potrošnju i investicije koje direktno

utječe na stvaranje ekonomskog blagostanja. Pri tome se njegove odrednice:

vrijednost dokolice, usluge domačica i djelatnost na način „uradi sam“.

Na međunarodnoj razini postoje različitosti prigodan pokušaj uspoređivanja

ekonomskih učinaka privređivanja i dostignuti stupnjeva razvoja pojedinih zemalja

svijeta. Da bi se te različitosti prevladale i dobile međusobno približno usporedive

analitičke veličine, razvijene su različite metode korekcije među kojima su

napoznatije: Atlas metoda, i ICP koju primjenjuje UN, dok su bivše socijalističke

zemlje minimalizirale razlike između zemlje primjenom obračuna društvenog

proizvoda prema koncepto materijalne proizvodnje.

51. Fiskalna politika

FISKALNA POLITIKA- obuhvaća mjere i postupke države u vezi s prikupljanjem

drž. prihoda (oporezivanjem) i njihovim trošenjem radi obavljanja gospodarskih i

drugih funkcija države. Pomoću nje država ostvaruje makroekonomske ciljeve.

Mjerama ove politike se mijenjaju javni prihodi i javni rashodi radi postizanja

zadovoljavajuće stope rasta i zaposlenosti te stabilnosti cijena i valuta.

Može biti: EKSPANZIVNA I KONTRAKCIJSKA.

52. Državni proračun

U pravnom smislu je to zakonski akt s kojim izvršno tijelo vlasti (vlada RH)

utvrđuje prihode i rashode za proračunsku godinu.

U ekonomskom smislu je to temeljni instrument s kojim država utječe (usmjerava)

kretanja u gosp., npr. utječe na investicije, štednju, zapošljavanje, stabilnost cijena

itd.

PRORAČUNSKA POLITIKA - vodi je svaka vlada, a njena je zadaća

URAVNOTEŽENJE PRORAČUNSKIH PRIHODA I RASHODA.

Da bi se ona ostvarila, potrebno je ostvariti sve njene osnovne funkcije:

ALOKACIJSKA FUNKCIJA - provođenje optimalne raspodjele proračunskih

prihoda na sve oblike potrošnje, a to znači na proizvodnu ili investicijsku potrošnju,

na osobnu ili neproizvodnu.

DISTRIBUCIJSKA FUNKCIJA - nastoji se prilagoditi raspodjelu dohotka i

bogatstva tako da bude što pravednija. Država nastoji kroz proračunsku politiku

ispuniti svoju funkciju drž. jednakosti

STABILIZACIJSKA FUNKCIJA - osigurava stabilne cijene i visoku zaposlenost

uz odgovarajuću stopu gosp. Rasta.

Putem određenih porez. Stopi, država nastoji poticati gosp. rast ili obrnuto u

nesigurnim uvjetima, stabilizirati ga npr. u uvjetima prijeteće inflacije vlada

poduzima RESTRIKTIVNU FISKALNU POLITIKU, propisuje više porezne

stope, ograničava potrošnju i cijene padaju.

PRORAČUNSKI SUFICIT - nastaje u određenom proračunskom razdoblju, kada

su ostvareni proračunski prihodi veći od rashoda.

PRORAČUNSKI DEFICIT - proračunski prihodi manji od rashoda.

Teoretičar R. EISNER (1984.) komentira proračunski deficit i karakterizira ga kao

grijeh - svi ga uviđaju, no njegovo je mjerenje vrlo osjetljivo.

Ovisi o ekonomskoj situaciji, koja se može dogoditi (nagli rast cijena). Zbog

problema u gosp., neplaniranih troškova, dolazi i do manjih prihoda od poreza, jer

je smanjena proizvodnja

Može se pokriti:

ZADUŽIVANJEM U INOZEMSTVU

POSUĐIVANJEM OD DOMAĆE JAVNOSTI ILI JAVNOG SEKTORA

(banaka, osiguranja, velikih poduzeća)

VIŠKOM ŠTEDNJE NA DOMAĆEM TRŽIŠTU

Temeljna zadaća fiskalne politike je upravljanje rashodima i oni moraju biti

opravdani.

VRSTE DEFICITA:

1. STRUKTURNI - koliki bi bili rashodi i prihodi u slučaju kada gosp. Ostvaruje

potencijalnu proizvodnju ili BDP. Gosp. posluje u granicama proizvodnih

mogućnosti (dobra alokacija, puna zaposlenost). Uvijek je manji od stvarnog,

2. STVARNI - stvarni prihodi i rashodi, deficiti u nekom razdoblju.

3. CIKLIČNI - razlika strukturnog i stvarnog deficita. Mjeri utjecaj gosp. ciklusa na

deficit npr. ako je u gosp. prisutna kriza, raste BDP i ciklični deficit.

RAVNOTEŽNI PRORAČUN - potrebna alokacija prihoda i rashoda. Može doći do

povećanja rashoda koji povećavaju deficit, a njega treba riješiti:

SMANJENJEM PLANIRANIH RASHODA

PRONALAŽENJEM NOVIH IZVORA PRIHODA

REBALANS PRORAČUNA - uravnoteženje proračuna u tijeku proračunske

godine koji se provodi izmjenama i dopunama u proračunu

53. Javni dug

JAVNI DUG - akumulirani iznos kapitala kojeg je država posudila od svoje

javnosti da bi financirala stare deficite. Ukupno zaduženje prema domaćim i

vanjskim vjerovnicima. Proračunski deficit koji se s godinama povećava.

MOŽE SE FINANCIRATI IZ:

PRODAJE DRŽAVNIH OBVEZNICA (kako bi se financirao javni dug, država

raspisuje JAVNI ZAJAM – prodaju drž. obveznica poslovnim bankama,

pojedincima, poduzećima, osiguranjima itd. Novac od tih obveznica dolazi na

račun DRŽAVNE RIZNICE koja se nalazi kod središnje banke. S tog računa onda

podmiruje svoje državne troškove.

MONETARIZACIJA DUGA - državnom riznicom se nastoji osigurati sredstva za

pokriće drž. troškova, preko prodaje obveznica sred. Banci. Središnja banka mora

izvršiti dodatnu emisiju novca kako bi ih kupila. Ta emisija se zove

MONETARIZACIJA DUGA.

UNUTARNJI DUG - dugovanje prema domaćim subjektima. Smatra se da taj dug

ne postoji, jer dugujemo sami sebi. Država prilikom isplata kamata na obveznice,

vlasnicima isplaćuje novac od prikupljenih poreza.

VANJSKI DUG - dugovanje prema stranim subjektima. Događa se većini zemalja

u tranziciji. 80-ih godina proživljavaju DUŽNIČKU KRIZU, javljaju se ekonomske

teškoće vraćanja tog duga, a posebno kamata.