1

PODUZETNIŠTVO

PODUZETNIŠTVO TEORIJA

ID: 40403

2

Priroda poduzetništva

Poduzetništvo (enterpreneurship) najčešće se definira kao ukupnost poduzetnikovih

inovacijskih, organizacijskih, usmjeravajućih, upravljačkih i nadzornih sposobnosti.

Poduzetništvo je nemoguće jednoznačno odrediti. Poduzetništvo je proces stvaranja vrijednosti

ujedinjavanjem jedinstvene kombinacije resursa u svrhu iskorištavanja prilike. Uključuje sve

poduzetnikove djelatnosti usmjerene na ulaganja i kombinaciju potrebnih inputa, širenja na nova

tržišta, stvaranje novih proizvoda, novih potrošača i novih tehnologija, a naglašeno je vezano za

prijelomna vremena, uvjete neizvjesnosti, krize i promjene u okolini. Osnovna zadaća poslovnih

subjekata je uočavati i otkrivati nove mogućnosti i stvarati šanse u promjenjivoj okolini,

informacije, komunikacije, znanje i poduzetništvo postaju temeljni resursi i nositelji tehnološkog,

ekonomskog i društvenog razvoja. Poduzetništvo je kamen temeljac gospodarskog razvoja i

gospodarskog sustava. Zadatak mu je da na najpovoljniji način kombinira i koordinira proizvodne

faktore i tako maksimizira čisti profit. Cilj suvremenog poduzetništva je razviti poduzetničku

klimu, koju prije svega obilježava orijentacija na individualnu inicijativu, kreativnost i inovacije,

kao i stvaralačku atmosferu usmjerenu na prevladavanje postojećeg i stvaranje novoga,

drugačijeg, humanijeg društva. Poduzetnički moto: biti tamo gdje je akcija, biti prvi, biti

predvodnik, a ne biti sljedbenik.

Richard Cantillon (1680-1734) u ekonomskoj teoriji se još uvijek navodi kao prvi teoretičar

poduzetnika i poduzetništva. Pronalazak rukopisa B. Kotruljevića potvrđuje činjenicu da je

gotovo 200 godina prije Cantillona upravo on definirao poduzetnika-trgovca i poduzetništvo kao

djelatnost koju trgovac obavlja.

Jean Baptiste Say (1767-1832) francuski ekonomist, političar i poduzetnik, poznat po

doprinosu ekonomskoj misli postavljanjem koncepta poduzetnika i poduzetništva koji je

neovisan o klasičnoj ekonomskoj znanosti, poduzetništvo nije ograničeno na ekonomsku sferu

nego na svekoliku ljudsku djelatnost.

Alfred Marshall (1842-1924) utemeljitelj neoklasične teorije firme, govori o poduzetništvu kao

slobodnoj djelatnosti po izboru poduzetnika, ali upozorava da u okviru izabrane aktivnosti i

njezine realizacije mora biti više smotrenosti i više samopouzdanja.

Joseph Shumpeter (1883-1950) austrijski i američki ekonomist i sociolog, popularno zvan

ocem poduzetništva, definira poduzetništvo kao stvaranje inovacija, naglašavajući neospornu

važnost inovacija za gospodarski rast i razvoj.

Robert Ronstadt određuje poduzetništvo kao dinamičan proces stvaranja inkrementalnog

bogatstva. To bogatstvo kreiraju pojedinci preuzimajući znatan rizik u obliku kapitala, vremena

i/ili karijere stvarajući vrijednost određenog proizvoda ili usluge.

Peter Drucker. Poduzetništvo je stvaranje novog tržišta i novog potrošača.

Nicholas Siropolis: Poduzetništvo je nadahnuće idejom, borba muškaraca i žena s premoćnim

okolnostima i zadovoljstvo koje slijedi iz uspjeha na vlastitom putu.

Po Robertu Heilbroneru i Johnu Galbraithu bitna je značajka poduzetništva organiziranje pa

je ono u tom smislu četvrti čimbenik proizvodnje. U uvjetima čiste konkurencije poduzetništvo

obavlja ove zadaće:

Utvrđivanje veličine poduzeća u skladu s ekonomijom obujma

Kombiniranje proizvodnih činilaca po načelu marginalni prihod veći od marginalnog

troška kako bi se time maksimizirao profit

3

Utvrđivanje optimalne količine učinaka pri kojoj su marginalni prihod i marginalni trošak

izjednačeni.

Kuratko i Hodgetts smatraju da poduzetništvo povezuje društvo u cjelini, posebno njegove

neekonomske aspekte, s profitno orijentiranim institucijama osnovanim u svrhu iskorištavanja

ekonomskih prilika i zadovoljenja ekonomskih potreba.

O razvoju poduzetništva ne može se govoriti ako nisu osigurani sljedeći preduvjeti:

Tržišna ekonomija

Autonomija gospodarskih subjekata

Konkurencija

Pravna država

Benedikt Kotruljević u Knjizi o umijeću trgovanja definira trgovinu kao vještinu ili skup pravila

po kojima se legitimne osobe pravično vladaju u trgovačkim stvarima, radi očuvanja ljudskog

roda i s nadom u dobitak. Savršen trgovac mora poštovati moralna načela u poduzetničkim

pothvatima jednako tako što primjenjuje ta načela u odnosima sa svojom obitelji i suradnicima.

Blaž Lorković u knjizi Počela političke ekonomije prvi u Hrvatskoj definira poduzetnika kao

osobu koja sjedinjuje proizvodne sile (čimbenike) i njima upravlja u cilju dobiti, svjesno

preuzimajući pogibelj (rizik) koji ta proizvodnja može donijeti.

Eugen Kvaternik u Hrvatskom glavničaru govori da su temelji narodnog bogatstva: rad, podjela

rada, razmjena i promet, novac i kredit (veresija). Glavnica je dio stečenog bogatstva kojom se

novim ulaganjem i radom proizvodi novo bogatstvo. On ne daje konkretnu definiciju poduzetnika

ni poduzetništva, ali se iz njegova opisa obrta i obrtnika jasno mogu prepoznati obrtnička

poduzetnička obilježja. Obrt se sastoji od izobrazbe tj. učenja, prakse i izvršenja, tj. upornog

rada, pri čemu se razlikuje nekoliko vrsta obrta: poljodjelstvo, rukotvorstvo, tvornički obrt i

trgovina.

Drago Gorupić osnovnim aktivnostima poduzetništva smatra:

Organizaciju proizvodnje i poslovanja

Inovacije, razvoj i poboljšanje

Borbu i suradnju s radnicima

Borbu i suradnju na tržištu robe i kapitala

Uređivanje odnosa s državom i neposrednom društvenom i prirodnom okolinom

Poduzetništvo je posebna gospodarska funkcija, različita od vlasničke ili, možda još bolje

rečeno: skup više međusobno povezanih funkcija usmjerenih na pokretanje novih poslovnih

inicijativa s ciljem očekivanja iznadprosječnih prihoda. Poduzetništvo se bitno razlikuje od

profesionalnog upravljanja rutinskim gospodarskim djelatnostima u relativno stabilnim uvjetima

poslovanja.

Anglosaksonski svijet poduzetništvo poistovjećuje s novim, malim poduzećem. Za razliku od

njih, Nijemci poduzetništvo poistovjećuju s pojmom moći i vlasništva. Njemački naziv

Unternehmer prevodi se kao osoba koja poduzećem i upravlja, a ujedno mu je i vlasnik, što bi u

engleskom nazivu odgovaralo pojmu vlasnik-rukovodilac.

Poduzetnici su heroji slobodnog tržišta. Poduzetništvo je danas dinamički proces vizije,

promjene i stvaranja.

Poduzetništvo specifično obilježje pojedinca ili institucije, tj. ponašanje ili način ponašanja, a ne

isključivo pitanje ličnosti. Poduzetništvo se smatra generatorom ekonomskog rasta, dok se

4

istodobno inovacije i poduzetništvo najčešće doživljavaju kao nerazdvojna cjelina u funkciji

razvoja novih proizvoda, implementiranja nove tehnologije, otvaranja novih radnih mjesta,

porasta životnog standarda i doprinosa stvaranju države blagostanja.

KLASIFIKACIJA PODUZETNIŠTVA

Tradicionalno poduzetništvo

Prvi poznati zapisi o malom poduzeću pojavili su se prije 4000. Godina. U malom poduzetništvu

posebno su se isticali: Arapi, Babilonci, Egipćani, Grci, Feničani, Rimljani.

U srednjem vijeku trgovce se često spaljivalo kao grešnike jer nisu unapređivali proizvod, već

samo podizali cijene koje je odredio proizvođač. Sve do devetnaestog stoljeća Crkva je

naglašeno govorila i protiv prakse zaračunavanja kamata na zajmove, čemu su zasigurno

pridonijele tzv. lihvarske kamate.

Prema Zakonu o poticanju razvoja maloga gospodarstva Republike Hrvatske malo

gospodarstvo obuhvaća obrte, zadruge, mala i srednja trgovačka društva te druge oblike

privatne poduzetničke aktivnosti koji u ukupnosti svojih različitosti dijele velik broj zajedničkih

obilježja po kojima se razlikuju od ostalih gospodarskih subjekata. Subjekti malog gospodarstva

su pravne i fizičke osobe koje samostalno i trajno obavljaju dopuštene djelatnosti radi

ostvarivanja dobiti odnosno dohotka na tržištu, a možemo ih podijeliti na:

Mikrosubjekte – manje od 10 zaposlenih

Male subjekte – manje od 50 zaposlenih, imaju godišnji promet do 16mil. Kn

Srednje subjekte – manje od 250 zaposlenih, godišnji promet do60 mil. Kn

Malo gospodarstvo u 2009. Godini čini 99,5% ukupnog broja htvatskih poduzeća, zapošljava

66% djelatnika, ostvaruje 52,7% ukupnog prihoda i 57,7% dobiti ukupnog gospodarstva RH.

Mikro, mala i srednja poduzeća također su i temeljni institucijski oblik europskog gospodarstva.

Glavni su izvor zaposlenja, glavni pokretač inovacija te socijalne i lokalne integracije u Europi.

Osnovne značajke malih poduzeća

Mala poduzeća zadovoljavaju najvećim dijelom potražnju za dobrima i uslugama koje velika

poduzeća teže podmiruju i što im je veliko opterećenje obzirom na njihovu temeljnu djelatnost.

Veliki dio malih poduzeća zasniva svoju djelatnost na staroj i niskoj tehnologiji, ali je sve veći

broj onih koja se baziraju na novoj tehnologiji višega ranga. Za mala poduzeća je karakterističan

relativno velik stupanj rekonstrukcije sredstava rada i njihovo bolje iskorištavanje. Sve to znači

da je brža i njihova prilagodba rada novim potrebama. Mala poduzeća omogućuju bržu primjenu

novih tehnoloških rješenja. Struktura malog poduzeća obično je linijska.

Karakteristike malih poduzeća su kreativnost i inovativnost.

Za osnivanje malog poduzeća nisu potrebna tako velika financijska sredstva, pa su manji rizici

prilikom osnivanja ili poslije tijekom poslovanja. Njime se lakše upravlja te je često vlasnik ujedno

i poduzetnik i menadžer.

Prosječni životni vijek novih poduzeća kraći je od 20 godina. Od svih novih poduzeća svake

godine u SAD-u polovica doživi 18 mjeseci, a petina doživi 10 godina.

Slabosti malog poduzeća:

Neodgovarajuće financiranje

Nedovoljno razvijen menadžment

Planiranje je vrlo često nerazvijeno i podcjenjuje se

Nepostojanje istraživačko-razvojnih službi

5

Nepotpunost informatičkih znanja poduzetnika i nedovoljna količina potrebnih bitnih

informacija o događajima u okruženju

Obiteljsko poduzetništvo

Obiteljska poduzeća čine znatan dio tradicionalnog poduzetništva. Glavna prednost obiteljskih

poduzeća je fleksibilnost bez koje danas, u uvjetima globalizacije, ne može uspješno poslovati.

Obiteljsko poduzetništvo je najpopularniji oblik vlasničkog organiziranja i upravljanja u svijetu.

Obiteljska poduzeća jesu poduzeća koja uključuju neki oblik obiteljskog sudjelovanja i u kojima

strateško odlučivanje kontrolira jedna ili nekoliko obitelji.

Obiteljska poduzeća mogu biti mala, srednja i velika, a karakterizira ih da većinski udio

kontroliraju članovi jedne obitelji, a najmanje dvoje članova obitelji mora aktivno sudjelovati u

poslovanju.

Najpoznatija velika obiteljska poduzeća su: LG, Fiat, BMW, Henkel, Porsche, Wal-Mart, Ford,

Benetton, Barilla, itd.

Obiteljski je posao onaj:

U kojemu obitelj ima veći dio vlasništva i u skladu s tim stalan utjecaj na razvoj posla

U kojemu je pravo glasa tako podijeljeno da obitelj može imati i kontrolnu funkciju

U kojemu komparativna prednost proizlazi i razvija se iz međusobne interakcije obitelji,

posla i vlasništva, osobito onda kad je obiteljska zajednica jaka

Tri osnovna tipa obiteljskih poduzeća:

1. Aktivna obiteljska poduzeća – vlasništvo je u rukama članova obitelji, koji su uključeni u

proces poslovanja i koji su zaposleni u poduzeću

2. Obiteljska poduzeća s odsutnošću vlasnika – poduzeća koja su u vlasništvu i pod

kontrolom članova obitelji koji nisu zaposleni u poduzeću i ne upravljaju poslovanjem

3. Latentna (pritajena) obiteljska poduzeća – samo je jedan član obitelji, najčešće vlasnik ili

zakonski nasljednik, uključen u proces poslovanja ili vođenja poduzeća, ostali članovi

trenutačno nisu uključeni u poslovanje, ali će se možda u budućnosti uključiti

U okviru obiteljskog poduzetništva znanstvenici najčešće navode sljedeće akcije za uspješnije

poslovanje:

Ostvariti kontrolu, odnosno izgraditi način donošenja odluka u poduzeću i procesu

upravljanja poduzećem te u obitelji

Omogućiti različitim članovima obitelji sudjelovanje u obiteljskom poslu i nagraditi ih i

unaprijediti prema ostvarenim učincima te im objasniti da plaća nije izraz ljubavi, već je

proporcionalna količini uloženog rada i truda

Pripremiti se na rješavanje eventualnih konflikata koji proizlaze iz preklapanja obiteljskog

života i posla

Ugraditi obiteljske vrijednosti i kulturu u poslovanje samog poduzeća

Izazovi s kojima se pri definiranju strategije daljnjeg uspješnog poslovanja obiteljski poduzetnici

najčešće moraju nositi jesu:

Obitelji pretpostavljaju da im uspjeh koji su ostvarili u prošlosti jamči uspjeh i u budućnosti

Članovi obitelji pridaju veliko značenje nasljednoj vrijednosti posla ili imovine, ali se ta

vrijednost ne pretvara u tržišnu vrijednost ili prednost

Obiteljska poduzeća žele nasljedni prolaz na tržištu

6

Vođe pokušavaju održati ravnotežu između rizika i očekivanja nagrade svojih dioničara

te rizika i investicija koje tržište zahtjeva

Vlasnik obiteljskog poduzeća i njegovi nasljednici različito percipiraju rizike i ciljeve koje

bi poduzeće ostvarivalo u budućnosti

Vlasnik obiteljskog poduzeća teško predaje poduzetničke obveze i mogućnosti svom

manje gladnom potomku – nasljedniku

Obitelj gradi posao prema viziji i intuiciji osnivača obiteljskog poduzeća

Obiteljska poduzeća ne primjenjuju financijske strategije kojima se koriste poduzetnici

kako bi unaprijedili i povećali svoje poslovanje

Obiteljska poduzeća se ne rješavaju neproduktivne imovine i ispodprosječnih poslova

kako bi premjestila sredstva na produktivnija mjesta

Stariji vođe smatraju da je komunikacija s nasljednicima o poslovnom planiranju i

poduzetničkim analizama gubljenje vremena – svaka generacija nosi svoje promjene

Članovi obitelji dobivaju pravo na vođenje poduzeća kao nasljednici, a to se očituje kao

poduzetništvo u obitelji

Prednosti obiteljskog poduzeća:

Obiteljska povezanost i želja da se sačuva ono što je stečeno

Spremnost obitelji na odricanje za prosperitet poduzeća

Očuvanje humanosti radnog mjesta iskazivanjem visoke razine brige za pojedince

Obiteljska poduzeća usmjerena su na dugi rok

Naglašavanje kvalitete kako bi se sačuvala tradicija vođenja brige o pruženim uslugama

kupcu

Potiče zajedništvo obitelji

Omogućuje razvoj pojedinačnih osobina članova obitelji

Obiteljsko poduzeće omogućuje visoku transparentnost poslovanja glede prihoda,

troškova, dobiti i raspodjele

Jednostavnija je i učinkovitija organizacija

Obiteljsko poduzetništvo omogućuje izravan kontakt s dobavljačima i kupcima te

stvaranje individualnih i prijateljskih veza

Nedostaci obiteljskog poduzeća:

Članovi obitelji istodobno su izvršitelji obiteljskog posla, menadžeri u obiteljskom

poduzeću i njegovi vlasnici, što može dovesti do neprofesionalnosti i improvizacija

Nedostatak stručnih, specijalističkih i upravljačkih znanja

Miješanje obiteljskih i poslovnih odnosa

Sukob između afiniteta djece i želja roditelja

Visoka rizičnost poslovanja

Ograničenost financijskih izvora sredstava

Nedostatak vremena za normalan obiteljski život, odmor, druženje članova obitelji koji su

uključeni u obiteljski posao

Specijaliziranost asortimana proizvoda ili usluga koji su predmetom obiteljskog posla te

izostanak alternativnih programa razvoja.

7

Glavnim nedostacima smatraju se nedostatak stručnosti, specijalističkih i upravljačkih znanja,

sukob afiniteta i interesa roditelja i djece, izloženost svakodnevnom stresu svih članova obitelji,

pitanje nasljeđivanja itd. u uvjetima globalne ekonomske i financijske krize prednosti obiteljskog

biznisa u usporedbi s nedostacima dobivaju na značenju. Zato što obitelj može lakše prikupiti

uvijek nedostatna financijska sredstva, što obiteljska imovina može činiti bitnu hipotekarnu

podlogu za uzimanje kredita, što se članovi obitelji mogu odreći dividendi, pristati na niže profitne

stope, teško i uporno raditi itd.

Korporativno poduzetništvo ili intrapoduzetništvo

Peter Drucker navodi četiri karakteristike koje su dovele do razvoja poduzetničke ekonomije:

Brzi razvoj znanja i tehnologije promovirao je osnivanje visokotehnoloških poduzeća

Demografski trendovi kao zaposlenje oba roditelja, doživotno učenje i starenje populacije,

samo su pridonijeli jačem razvoju novih poduzetničkih pothvata

Razvoj tržišta rizičnog kapitala omogućio je efektivan mehanizam osnivanja novih

poduzeća

Američka industrija naučila je upravljati poduzetništvom

Uvođenje poduzetničkog razmišljanja u velike birokratske strukture danas je poznato pod

pojmom korporativno poduzetništvo ili intrapoduzetništvo.

Tradicionalno i korporativno poduzetništvo krase mnoge zajedničke karakteristike, a neke od

njih su:

Usredotočenost na inovacije

Usredotočenost na kreiranje proizvoda koji stvaraju dodanu vrijednost

Potreba investiranja u rizične aktivnosti

Ima razlika između poduzetništva u malim i velikim poduzećima:

Korporativni ili intrapoduzetnici djeluju unutar granica postojećeg poduzeća, odnosno

poduzetnici u velikim poduzećima su i nadalje zaposlenici određenog poduzeća, ali imaju

slobodu u vođenju određenog aspekta poslovanja

Intrapoduzetnici znaju da će im poduzeća, ako ne uspiju, osigurati plaću barem neko

vrijeme, tradicionalni poduzetnici dijele samo ono što zarade

U skladu sa sustavom u kojemu rade, korporativni poduzetnici odabiru se na temelju

korporativnih standarda, a ne poduzetničkog uspjeha

Poduzetnici se po pravilu ne moraju brinuti o svom obrazovanju i kretanju u pravim

društvenim krugovima

Korporativne poduzetnike odabire korporativna hijerarhija i ne trebaju se brinuti o

izgradnji potrebne strukture za poslovanje

Prednost poduzetništva u velikim poduzećima u odnosu prema ono u malim je raspoloživost

resursa unutar organizacije, no unatoč tome inoviranje postaje sve teže kako poduzeće raste, i

to iz nekoliko razloga:

Što je poduzeće veće, teže je znati tko što radi

Specijalizacije i separacija pomažu poslovnim jedinicama da ostanu fokusirane, no

otežavaju komunikaciju

Interna konkurencija također otežava situaciju jer ohrabruje grupe na skrivanje ideja, a

ne njihovo dijeljenje s ostatkom poduzeća

Inovacija je ključni element stvaranja bogatstva u budućnosti.

8

Ključni razlozi zbog kojih većina korporacija potiče poduzetništvo jesu:

Tehnologija i globalizacija povećavaju konkurenciju

Sve je teže zadržati lidersku poziciju na tržištu

Zaposlenici više nisu odani

Brojni su razlozi pridonijeli gubljenju poduzetničkog duha u velikim poduzećima pa koče njegov

razvoj, a neki od njih jesu:

Priroda velikih organizacija – pet je faktora koji rade protiv razvoja poduzetničke kulture:

1. Međuljudski odnosi

2. Previše razina odlučivanja

3. Potreba za kontrolom

4. Korporativna kultura

5. Vremenska dimenzija

Potreba za kratkoročnim profitom

Nedostatak poduzetničkog talenta

Neprikladne metode kompenzacije

Teorija razvoja poduzetništva u veliki poduzećima uključuje ove faktore:

Shvaćanje korporativnog poduzetništva kao načina stjecanja konkurentske prednosti

Utvrđivanje korporativnog poduzetničkog modela – 5 mogućnosti:

1. Organska organizacija

2. Nove grupe proizvoda

3. Podružnice novih proizvoda

4. Poduzeća za financiranje korporativnih pothvata

5. Posebni ogranak u poslovnoj jedinici upravljanja ljudskim potencijalima

Razvijanje poduzetničke kulture u velikim poduzećima – prema Pinchotu potrebno je

slijediti ovih 10 principa:

1. Samoopredjeljenje

2. Nema odriješenih ruku

3. Pokretaču ideje mora biti omogućeno njezino ostvarenje dok god ona ili on vjeruje

u nju

4. Osigurati pristup financijama

5. Treba shvatiti da neće svi projekti dovesti do velikog kapitala

6. Toleriranje rizika, neuspjeha i pogrešaka

7. Postojanje volje za investiranje sredstava u poduzetničke pothvate bez očekivanja

brzog povrata

8. Korporaciju, odnosno obitelj timova koji rade zajedno u svrhu ostvarivanja istog

cilja

9. Formiranje timova bez obzira na specijaliziranost pojedinih članova

10. Pružanje brojnih mogućnosti za ostvarivanje projekata

Identificiranje poduzetničkog talenta

Nagrađivanje poduzetnika u velikim poduzećima – nagrade mogu biti monetarne

(novčani bonusi, udio u profitu itd.) i nemonetarne (formalno prepoznavanje postignuća,

javno dodjeljivanje priznanja, itd.)

9

Utvrđivanje sustava za administriranje i procjenu projekata – navedeni sustavi trebaju

uključivati ove varijable:

Visoke korporativne naknade

Nisku inicijalnu investiciju

Iskusnog poduzetnika

Iskustvo s proizvodom

Nisku prijetnju od strane konkurencije

Odgovarajuću tehnologiju

Bruto maržu

Visoku stopu povrata

Kredo poduzeća koja razvijaju poduzetništvo jest:

Kreiranje klime u kojoj svi imaju potencijala za razvijanje novih ideja

Potraga za talentima i resursima

Razvijanje internih tržišta ideja

Socijalno poduzetništvo

Sam pojam socijalnog poduzetništva prije nekoliko je desetljeća definirao William Drayton, koji

je ujedno zaslužan i za osnivanje prve organizacije sa svrhom promoviranja istoimenog

koncepta pod imenom Ashoka:Inovatori za javnost.

Jedna grupa znanstvenika odnosi se prema socijalnom poduzetništvu kao prema neprofitnoj

inicijativi u potrazi za alternativnim osnivačkim strategijama ili upravljačkim shemama, a sve u

svrhu stvaranja društvene vrijednosti. Druga grupa istraživača socijalno poduzetništvo

doživljava kao društvenu odgovornost komercijalnih poduzeća uključenih u međusektorska

partnerstva, dok treća grupa znanstvenika sagledava taj pojam kao sredstvo za rješavanje

društvenih problema i kataliziranje transformacije društva u cjelini.

Socijalno poduzetništvo je stvaranje socioekonomskih struktura, veza, institucija, organizacija i

mjera koje rezultiraju održivim društvenim koristima i daljnjim razvojem.

Termin socijalno rabi se za označavanje inicijativa kojima je cilj pomoći drugima.

Kao što je Adam Smith, a nakon njega i Joseph Shumpeter, primijetio, želja za ostvarivanje

profita je temeljni pokretač razvoja privatnih poduzeća i društvenog bogatstva. Poduzetništvo

posebno rezultira pozitivnim društvenim koristima kad u procesu ostvarenja sebičnih ciljeva

stvara također društveno bogatstvo stvaranjem novih tržišta, industrija, tehnologije,

institucionalnih oblika, zaposlenja i povećanja produktivnosti.

Socijalno poduzetništvo u cijelosti uključuje primjenu poduzetničkih načela kao što su:

inovativnost, razumno preuzimanje rizika, samouvjerenost, uporan rad, jasno postavljanje

ciljeva i odgovornost u društvenom sektoru s ciljem unapređenja kvalitete življenja te da ono

istodobno teži ostvarivanju i financijske i društvene vrijednosti i kao takvo znači umjetnost

simultanog ostvarivanja financijskih i društvenih povrata na investicije.

Socijalni poduzetnik

Socijalni poduzetnici su građani privatnog sektora koji imaju ključnu ulogu u mijenjanju javnog

sektora i percepcije određenih socijalnih pitanja. Oni razaraju uhodane putove novom snažnom

idejom koja kombinira vizionarstvo s kreativnošću pri rješavanju stvarnih svjetskih problema i

imaju snažan osjećaj za etiku i u potpunosti su opsjednuti svojom vizijom promjene. Socijalni

poduzetnik je pojedinac koji se koristi profitabilnim strategijama kako bi postigao društvene

ciljeve, simultano tražeći i financijske i društvene povrate na investiciju.

10

Termin Social Enterpreneur ponekad se rabi i za opisivanje poduzetnika koji osnivaju neprofitna

poduzeća, odnosno poduzeća s društvenom svrhom, ili poduzeća koja generiraju profit koji

zatim doniraju u socijalne pothvate ili svrhe. Socijalni poduzetnici osnivaju profitna ili neprofitna

poduzeća, tj. pravni oblik gospodarskog entiteta ovisi o strateškoj odluci, odnosno najboljemu

načinu ostvarenja cilja.

Socijalni poduzetnik identificira praktična rješenja socijalnih problema kombiniranjem inovacije,

raspoloživih resursa i prilika. Obvezani stvaranju društvene vrijednosti, ti poduzetnici

identificiraju nove procese, usluge i proizvode ili jedinstvene načine kombiniranja provjerene

prakse s inovacijama u svrhu rješavanja kompleksnih društvenih problema.

Prema W. Draytonu socijalni poduzetnik treba imati ove osobine:

Snažnu, novu ideju koja može promijeniti sustav

Kreativnost

Revolucionarski potencijal

Poduzetničku kvalitetu i moral

Sve to u svrhu ostvarenja svoje vizije društva, vizije s kojom je poduzetnik povezan u dobru i

zlu, u zdravlju i bolesti, tj. sve dok ju ne ostvari.

Motivirani poduzetnici sagledavaju stvari u dugom roku, više i bolje planiraju, traže i iskorištavaju

više prilika i mogućnosti, preferiraju dugoročne ciljeve pred kratkoročnim profitima, i njihovo je

poduzeće njihova strast. Ključne osobine koje krase uspješne socijalne poduzetnike uključuju:

Volju za samodisciplinom

Volju za dijeljenjem zasluga

Volju za rušenjem postojećih struktura

Volja za prevladavanjem interdisciplinarnih ograničenja

Volja za radom u tišini

Etika kao pokretač

Socijalni poduzetnici svoje talente koriste za rješavanje društvenih problema, kao što su

obrazovanje, nejednaka pristupačnost tehnologije, onečišćenje okoliša, itd. Socijalni poduzetnici

primarno teže generiranju društvene vrijednosti, a ne profita, a za razliku od većine neprofitnih

organizacija čiji su ciljevi manje promjene, njihovi su ciljevi dugoročne naravi.

Zadaća je socijalnog poduzetnika prepoznati probleme u društvu i pronaći nove načine njihova

rješavanja i to promjenom sustava, širenjem rješenja i uvjeravanjem čitavog društva u

poduzimanje novih koraka. Svrha socijalnog poduzetnika nije samo npr. dati ribu ili naučiti

nekoga pecati, već revolucionirati čitavu industriju prerade ribe.

Socijalno poduzetništvo u svijetu i RH

2006. godine Muhammad Yunus je dobio Nobelovu nagradu za uložene napore u svrhu

kreiranja ekonomskog i društvenog razvoja „odozdo“, koji također pogoduje razvoju demokracije

i ljudskih prava, a sve to s obrazloženjem da održivi mir ne može biti postignut osim ako velike

grupe ljudi ne pronađu izlaz iz siromaštva, a mikrokrediti su mjera koja im to omogućuje.

Muhammad Yunus, inače član Ashoka Global Academy, osnovao je 1976. Godine u Bangladešu

Graamen banku s osnovnom misijom ohrabrivanja najsiromašnijih ljudi na svijetu da se

dostojanstveno izvuku iz začaranog kruga siromaštva, pružajući im pristup financijskim

uslugama i informacijama. Ciljevi navedene banke bili su sljedeći:

Pružiti bankarske usluge siromašnima

11

Eliminirati eksploataciju siromašnih od strane davatelja zajmova

Kreirati prilike samozapošljavanja nezaposlenima u ruralnom Bangladešu

Promijeniti začarani krug siromaštva

Graamen banka pokušava pomoći siromašnima u započinjanju ili razvoju vlastitih samoodrživih

poduzetničkih projekata.

Mikrofinanciranje se sastoji od odobravanja kredita većinom manjih od 200USD fizičkim

osobama, najčešće ženama, jer su istraživanja pokazala da žene češće reinvestiraju svoju dobit

u daljnje poslovanje i svoje obitelji, što povećava pozitivne efekte odobravanja mikrokredita.

Graamen Banka odobrila je 7,43 milijuna kredita u vrijednosti 6,55 milijardi USD (97% slučajeva

krediti su odobreni ženama).

Prva nagrada za socijalno poduzetništvo od strane Schwab Foundation dodijeljena je Markusu

Seidelu za njegove napore uložene u vođenje „Off Road Kids“. To je zapravo prihvatilište za

djecu stariju od 12 godina koju su pobjegla od kuće. Pruža im usluge smještaja, no također im

osigurava i usluge psihologa i pedagoga, a i mogućnost daljnjeg obrazovanja. Financira se

izričito putem donacija.

U Hrvatskoj do znatnoga razvoja građanskih organizacija dolazi po završetku Domovinskog rata.

U 2008. Godini prema DZS djelovalo je 54 228 neprofitnih pravnih osoba, od toga 93,5% čine

udruge, ustanove, udruženja, fondovi i slične organizacije, 5,65% odnosi se na tijela državne

vlasti i tijela jedinice lokalne i područne samouprave, a preostalih 0,85% čini neusklađene

subjekte. Samo je 39.5% aktivnih organizacija.

1996. osnovana je AKD Mungos d.o.o. – sa svrhom obavljanja poslova razminiranja područja

Republike Hrvatske. Kasnijom izmjenom zakona poslovni razminiranja su u potpunosti

komercijalizirani te je trgovačko društvo AKD Mungos d.o.o. postalo jedna od dvadeset pet tvrtki

na tržištu, ali svakako najveća tog tipa u zemlji i svijetu. Financiranje projekata razminiranja

uglavnom se temelji na donacijama, sredstvima iz državnog proračuna RH, sredstvima

dobivenih iz fondova Europske unije, no dio sredstava Mungos stječe izvozom svojih usluga,

osobito u Bosnu i Hercegovinu i na područje Kosova.

Ustanova za rehabilitaciju hedikepiranih osoba profesionalnom rehabilitacijom i zapošljavanjem

(URIHO). Osnivači su joj Grad Zagreb i Hrvatski savez gluhih i nagluhih osoba. Ukupno je

zaposleno 570 radnika, a više od 52% čine osobe s invaliditetom različitih kategorija i profila.

URIHO surađuje s obrazovnim centrima, institucijama, udrugama i sl. koje se bave

problematikom osoba s invaliditetom.

Prednosti ulaska u poduzetništvo

Preuzimanje kontrole nad vlastitom sudbinom

Mogućnost mijenjanja stvari

Mogućnost iskorištavanja svojih potencijala

Ostvarivanje neograničenih profita

Priznatost u društvu

Radite stvari koje volite

Poduzetnik svoje poduzeće rabi kao instrument vlastita samoispunjenja jer posjedovanje

poduzeća izaziva sve poduzetnikove vještine, sposobnosti i kreativnost. Iako novac nije primarni

razlog ulaska u poduzetništvo, profit je vrlo važan čimbenik motivacije pri osnivanju poduzeća.

Samozaposleni vlasnici poduzeća čine 2/3 milijunaša u SAD-u.

12

Nedostaci ulaska u poduzetništvo

Nesigurnost dohotka

Rizik gubitka uloženog kapitala

Nedefinirano radno vrijeme i naporan rad

Niska kvaliteta života za vrijeme uspostavljanja poslovanja

Visoka razina stresa

Neograničena odgovornost

Obeshrabrenje

Stopa zatvaranja malih i srednjih poduzeća vrlo je visoka. 34% poduzeća bankrotira unutar prve

dvije godine, 50% prestaje s poslovanjem unutar 4 godine, a 60% unutar šest godina.

Poduzetnici trebaju odvagnuti rizike i nagrade odgovarajući na ova pitanja:

Što se najgore može dogoditi ako moje poduzeće propadne?

Kolika je vjerojatnost najgore solucije?

Kako mogu umanjiti rizik propadanja poduzeća?

Ako moje poduzeće propadne, koji je moj rezervni plan?

Poduzeće posjeduje poduzetnika, stoga su prijateljstva i brak često žrtve poduzetništva.

Opće okruženje razvoja poduzetništva

Okruženje poduzeća čini ukupnost činitelja koji utječu na ostvarivanje strategije razvoja

poduzeća, a menadžment na njih nema nikakav ili pak neznatan utjecaj. Opće okruženje

poduzeća često se još naziva i kontekstualno okruženje, a u njega ubrajamo političke,

ekonomske, sociokulturne, tehnološke, pravne i etičke faktore koji utječu na poslovanje

poduzeća. Ti faktori se nazivaju PESTLE faktori.

Više ne jedu samo veliki male, već i brzi jedu spore.

Političko okruženje

Političke sustave po pravilu dijelimo prema dvije povezane dimenzije. Prva dimenzija je stupanj

zastupanja kolektivizma ili individualizma, dok je druga dimenzija stupanj prema kojemu su

pojedine zemlje demokratske ili totalitarističke zajednice. Sustavi koji su kolektivistički često su

i totalitaristički, dok se sustavi koji cijene individualizam trude biti demokratski.

Kolektivizam

Kolektivizam pristaje sustavu u kojemu se veće značenje pridaje zajedničkim (kolektivnim)

ciljevima, za razliku od pojedinačnih ili individualnih ciljeva. Prava pojedinaca su ograničena

terminom „za dobrobit društva“ ili „ za zajedničko dobro“.

U užem smislu kolektivizam je teorija i praksa organizacije društvenog života koja pojedince i

skupine ljudi povezuje i udružuje u različite zajednice – od poduzeća do države – na osnovi

zakonskih propisa, podruštvljenja vlasništva, zajedničkih interesa i ciljeva, podruštvljenja

upravljanja itd.

U prvoj polovici 19. St. Zagovaralo ga se među radnicima u obliku ideje stvaranja tzv. radničkih

tvornica i drugih kooperativnih udruga u kojima će radnicima pripadati sva imovina i svi proizvodi

njihova kolektivnog rada.

Cjelokupno društvo izraslo na masovnoj proizvodnji i industrijskoj organizaciji ima mnoge

elemente kolektivizma koji obilježava:

Podruštvljenje vlasništva

Podruštvljenje upravljanja

13

Državni intervencionizam

Razvoj socijalizma i masovnog društva

Djelovanje ekonomije blagostanja i države blagostanja

Širenje potrošačkog društva itd.

U suvremenom svijetu kolektivističku teoriju uglavnom zastupaju socijalisti.

Socijalizam

Socijalistički tragovi u znanstvenom smislu započinju od najpoznatijeg kritičara kapitalističkog

načina proizvodnje, Karla Marxa. Marx je zagovarao državno vlasništvo nad poduzećima kao

osnovni smisao proizvodnje, distribucije i razmjene, tj. poslovanja. Smatrao je da će država kao

vlasnik sredstava za proizvodnju moći osigurati radnicima pravedne plaće za njihov rad.

Početkom 20.stoljeća socijalizam se počeo dijeliti na dva široka pravca. Na jednoj strani su bili

komunisti koji su vjerovali da se socijalizam može postići samo putem nasilnih revolucija i

totalitarističkom diktaturom, a na drugoj strani su bili socijalni demokrati koji su se obvezali sami

sebi da će do socijalizma doći demokratskim razmišljanjem.

Zemlje pod komunističkom vlasti su bile: Poljska, Čehoslovačka, Mađarska, Kina, Angola,

Mozambik, Kuba, Nikaragva, Sovjetski savez.

Kako je tada država monopolist, kupac plaća veću cijenu i veći porez.

Individualizam

Individualizam se očituje kroz filozofiju da pojedinac treba imati slobodu u svojim ekonomskim i

političkim djelovanjima. Individualizam stavlja pojedinca iznad interesa države. Individualizam

se očituje još kod starogrčkog filozofa Aristotela.

Filozofija individualizma utjecala je na američke kolonije koje su tražile neovisnost od Velike

Britanije pa su ideje individualizma izražene i u Deklaraciji neovisnosti.

Individualizam je građen na dva osnovna smjera. Prvi se zasniva na važnosti jamstva osobne

slobode i samoizražavanja. Drugi se smjer individualizma zasniva na tezi da je za dobrobit

društva najbolje pustiti ljude da se sami bave ekonomijom, a ne da im netko, kao što je vlada,

diktira što je za njih i za društvo najbolje. Individualna ekonomija i politička sloboda osnova je

onoga na čemu se društvo treba bazirati. Primjer sukoba individualizma i kolektivizma je hladni

rat.

Demokracija i totalitarizam

Demokracija se očituje u političkom sustavu u kojemu su vladu izabrali građani, koja se ostvaruje

direktno ili putem izabranih zastupnika. Totalitarizam je forma vlade u kojemu jedna osoba ili

politička stranka ima kontrolu nad svim sferama ljudskog života, a protivničke stranke su

zabranjene.

Demokracija se zasniva na mišljenju da građani moraju direktno biti uključeni u donošenje

odluka. Većina modernih, demokratskih država prakticira tzv. reprezentativnu demokraciju u

kojoj građani periodično izabiru pojedince da ih predstavljaju. Tada ti izabrani pojedinci formiraju

vladu koja zajedno donosi odluke u razdoblju za koje je izabrana. Vlast je podijeljena na

zakonodavnu, izvršnu i sudsku.

Totalitarističke države osporavaju građanima njihovo ustavno pravo. U većini današnjih

totalitarističkih država imamo četiri osnovna oblika totalitarizma:

Komunistički totalitarizam – donedavno bio najrašireniji, oblik totalitarizma koja zagovara

socijalizam kroz totalitarističku diktaturu, Kina, Vijetnam, Laos, Sjeverna Koreja, Kuba

14

Teokratski totalitarizam – forma totalitarizma u kojoj političku snagu monopolizira stranka,

grupa ili pojedinac koji vladaju pod utjecajem religioznih principa, Iran, Saudijska Arabija

Plemenski totalitarizam – postoji jedna stranka koja predstavlja interese pojedinog

plemena i koja ima monopolističku moć, najčešće u afričkim državama, Zimbabve,

Tanzanija, Uganda, Kenija

Totalitaristička desnica – oblik totalitarizma u kojemu je individualna ekonomska sloboda

dopuštena, ali individualna politička sloboda je zabranjena u toj mjeri da bi mogla voditi

komunizmu

Ekonomsko okruženje

Najčešće mislimo na makroekonomske veličine kao što su gospodarski rast, bruto domaći

proizvod (BDP), inflacija, nezaposlenost, visina javnog duga, tečaj itd.

U ekonomskoj teoriji razlikujemo četiri osnovna tipa ekonomskih sustava: tržištu ekonomiju,

plansku ekonomiju, mješovitu ekonomiju i ekonomiju kojom upravlja država.

Tržišna ekonomija

Tržišna ekonomija označuje ekonomski sustav u kojemu se interakcijom ponude i potražnje

određuje količina u kojoj će se dobra i usluge proizvoditi i cijena po kojoj će se prodavati. Ako je

potražnja veća od ponude, cijene će rasti signalizirajući proizvođačima da proizvode više. Ako

je pak ponuda veća od potražnje, cijene će padati signalizirajući proizvođačima da proizvode

manje. Iz zakona potražnje proizlazi da s u i pojedinačna i ukupna potraživanja takve prirode da

se veće količine traže uz niže, a ne uz više cijene zbog sljedećih pretpostavki:

Potrošači teže maksimiziranju zadovoljstva iz svojih dohodaka

Potrošačke jedinice imaju ograničene dohotke

Moć dodatne jedinice nekog dobra, nabavljene poradi zadovoljenja želje, nakon

određenog vremena pada

Promjene u traženoj količini jednog dobra ne dovode do promjene u moći zadovoljenja

ostalih dobara

Monopolist može staviti cijenu koju želi što nikako nije dobro za potrošača jer on nema

mogućnosti izbora. Stoga je jedna od vladinih uloga u tržišnoj ekonomiji ohrabrivanje

konkurencije na tržištu i to uvođenjem zakona i zabrana kojima se monopoli ograničavaju.

Osnovne karakteristike tržišne ekonomije su:

resursi su u privatnom vlasništvu i pojedinci koji ih posjeduju slobodni su ih iskoristiti kako

god žele

poduzeća, također u privatnom vlasništvu, jednako su sposobna donositi odluke o

proizvodnji bez upletanja države

ne postoji nikakav plan koji bi usmjeravao proizvodnju ili potrošnju

odluke o alokaciji resursa rezultat su decentraliziranog sustava tržišta i cijena u kojemu

su odluke o milijunima potrošača i stotinu tisuća poduzeća automatski koordinirane

potrošači su suvereni.

Planska ekonomija

Planska ekonomija se temelji na planskom reguliranju njezine proporcije, odnosa, djelovanja,

procesa i tokova funkcioniranja te na smišljenu usmjeravanju gospodarskog razvoja prema

znanstvenim predviđanjima i postavljenim zadacima i ciljevima društva. Plansko predviđanje

povezano je s gospodarskim razvojem u kojemu je podržavljenje vlasništva, posjeda, upravljanja

15

i gospodarskog djelovanja te državni intervencionizam na svim područjima društvenog

ekonomskog života nameću potrebu sustavnog vođenja aktivne i utjecajne gospodarske politike

države.

U planskoh ekonomiji sva dobra i usluge, količine u kojima ih se proizvodi, kao i cijene po kojima

će se prodavati, planira država i njezine agencije.

U uvjetima planske ekonomije država:

posjeduje i/ili kontrolira ključne ekonomske resurse

utvrđuje prioritete uporabe navedenih resursa

postavlja planove proizvodnje za poduzeća koja su u većinskom vlasništvu ili pod

kontrolom države

alocira resurse u svrhu postizanja navedenih planova

traži i koordinira proizvodnju kako bi osigurala konzistentnost između potražnje za

inputima i outputima

Navedeni ekonomski sustav često ohrabruje korupciju i razvoj crnih tržišta, a razlike u dohocima,

statusu i političkom utjecaju važan su čimbenik individualne potrošnje i životnog standarda.

Mješovita ekonomija

Ekonomija koja u sebi sjedinjuje karakteristike tržišne i planske ekonomije naziva se mješovita

ekonomija. U njoj su neki sektori ekonomije ostavljeni privatnom vlasništvu i mehanizmu

slobodnog tržišta, dok i nadalje postoji znatan udio državnog vlasništva i državnog planiranja.

Suvremena su gospodarstva kombinacija tržišnog i planskog privređivanja. Primjer mješovitih

ekonomija su Velika Britanija i Švedska, koje pružaju besplatnu zdravstvenu zaštitu svim svojim

građanima. Vlada također nastoji u državno vlasništvo preuzeti sva problematična poduzeća

čije bi gašenje moglo biti problem za društvo. Nije rijedak ni primjer stvaranja prirodnih

monopola, odnosno poduzeća koja mogu proizvesti čitavu tržišnu proizvodnju pri trošku koji je

niži nego što bi bio kada bi postojalo nekoliko poduzeća. Najčešće djeluju u djelatnostima

distribucije plina, električne energije, vode, pružanja komunalnih usluga, itd.

Ekonomija pod utjecajem države

Država ima golemu ulogu u usmjeravanju investicijskih aktivnosti privatnog poduzetništva kroz

industrijsku politiku i reguliranje poslovne aktivnosti u skladu s nacionalnim ciljevima. Primjeri

takve ekonomije su Japan i Južna Koreja.

Kulturno okruženje

Tylor definira kulturu kao cijeli kompleks koji uključuje znanje, vjerovanja, umjetnost, moral,

zakone, običaje i druge sposobnosti koje su čovjeku potrebne kao članu zajednice. Hofstede je

rekao da kultura uključuje sustav vrijednosti, a Namenwirth i Weber vide kulturu kao sistem ideja.

Kultura je sustav vrijednosti i normi koje su prisutne među ljudima i zajedno čine stil života.

Pod pojmom vrijednosti podrazumijevamo apstraktne ideje o tome što grupa vjeruje da je dobro,

pravedno i poželjno.

Pod normom podrazumijevamo socijalna pravila i vodiče koji propisuju prikladno ponašanje u

određenim situacijama.

Vrijednosti su apstraktne ideje o tome što je dobro, ispravno i poželjno. Dok su norme konkretne,

vrijednosti su opće i služe za prosudbu ljudi s obzirom na naše poimanje dobroga, ispravnog i

moralnog. Jedna vrijednost može biti sadržana u više normi.

Norme su društvena pravila ili upute što određuju prikladno ponašanje u određenim situacijama.

Razlikujemo nekoliko vrsta normi:

16

postupke koji imaju moralno značenje

običaje

tabue

Društvo možemo definirati kao veću grupu ljudi koja dijeli zajedničke vrijednosti i norme, tj. ljude

povezane istom kulturom.

Vrijednost i norme su rezultat velikog broja poslovnih faktora u društvu. Ti faktori uključuju

političku i ekonomsku filozofiju, socijalnu strukturu društva, dominantnu religiju, jezik te

obrazovanje, a još se nazivaju i odrednicama kulture.

Tehnološko okruženje

Tehnologija u pojmovnom smislu označuje sustav povezanih postupaka i procesa kojima se

povezuju radnici s proizvodnim sredstvima u proizvodnji određenih vrsta proizvoda. Tehnologija

je po svojoj prirodi suma znanja o načinima i metodama proizvodnje dobara i usluga. Tehnologija

je rezultat razvoja znanosti, često kemije, fizike i elektrotehnike, a odnosi se na organizaciju

proizvodnje kao i same tehnike proizvodnje.

Promjene u tehnologiji vode k uvođenju novih proizvoda, promjenama u metodama organizacije

proizvodnje, promjenama u kvaliteti resursa i proizvoda, novim načinima distribucije proizvoda i

novim načinima skladištenja, a ulaganja u tehnologiju utječu na razinu i vrstu investicija u

gospodarstvu i tako na gospodarski rast i razvoj.

Razvoj informatičke tehnologije ima velikih utjecaja na poslovanje poduzeća u gotovo svim

područjima poslovne aktivnosti, npr:

administracija

komunikacije

proizvodnja

skladištenje i distribucija

elektroničko plaćanje

Internet

Osim informatičke tehnologije, u posljednjih 15 godina došlo je do velikih napretka u još tri

područja:

Razvoju novih materijala

Biotehnologiji

Energetici

Osnovni pokretač navedenih promjena je tržišna konkurencija i nova tehnologija proizvodnje i

prometa, informacije i telekomunikacije, organizacija poslovanja i upravljanja. Nova tehničko-

tehnološka sredstva na području informatike i tehnologije omogućuju efikasno upravljanje

velikim poslovnim sustavima i njihov daljnji rast i razvoj, decentralizaciju upravljanja velikih

sustava, ali i efikasnu demokratsku decentralizaciju postojećih sustava, kao i efikasan razvoj

malih poduzetničkih poduzeća i sustava.

Tehnološka promjena po pravilu rezultira promjenama proizvodne tehnologije, proizvodnih

sredstava i postupaka, ali i promjenama u drugim tehnologijama koje opslužuju ostatak poslovne

funkcije u poduzeću. Razvoj tehnologije ima znatan utjecaj na gospodarstvo i okoliš i ako ga se

ne kontrolira može dovesti do problema kao što su visoke stope nezaposlenosti ili iscrpljenje

prirodnih resursa.

Pravno okruženje

17

Pravni sustav je skup pravila ili zakona koji uređuju ponašanje i procese u državi. Zakoni

reguliraju poslovnu praksu, definiraju način transakcije poslovanja, ali i obveze ponašanja onih

koji su uključeni u posao. Vlada je ta koja postavlja pravne zakone i pravila ponašanja, te je to

u biti preslika ideologije vladajućih.

Razlike u strukturi zakona su široko područje rasprave, ali se u fokus stavljaju četiri bitna

problema:

Imovinsko pravo

Intelektualno vlasništvo

Sigurnost proizvoda i odgovornost za proizvode

Ugovorni zakon

Imovinsko pravo je skup zakonskih prava koja se odnose na pravilno korištenje resursa i

korištenje dohotka koji se može dobiti iz tog izvora. Imovinsko pravo može biti prekršeno

privatnom akcijom ili akcijom države.

Privatna akcija se odnosi na krađe, pirate i ucjenjivanje pojedinaca ili grupa. Državna akcija se

pojavljuje kada politički činovnici, kao što su političari i vlada, uzimaju dohodak ili izvore od

imovinskih vlasnika. Neki od njih su veliki porezi, skupe dozvole za imovinske posjednike,

uzimanje imovine od imovinskih posjednika u državno vlasništvo bez kompenzacije ili

zahtijevanje mita zauzvrat za pravo djelovanja u državi, industriji ili na lokaciji.

Zaštita intelektualne imovine odnosi se na računalni softver, glazbene zapise, scenariji, kemijske

formule za lijekove i sl. Intelektualno vlasništvo moguće je prisvojiti preko zaštite autorskih prava

ili trgovačkih maraka, tako npr. patent.

Autorska prava su ekskluzivna zakonska prava autora, skladatelja, umjetnika i izdavača za

izdavanje i širenje svog posla kako god žele, dok trgovačke marke označuju dizajn i imena,

često službeno registrirana od strane trgovca ili proizvođača dizajna, npr. Christian Dior, Hugo

Boss, Chanel, itd.

Filozofija koja stoji iza zaštite intelektualne imovine je nagraditi osobu za inovaciju, knjigu,

pjesmu, dizajn, odjeću, ideju i trud.

Najpoznatiji dokument o zaštiti industrijske imovine je Pariška konvencija koju je potpisalo 96

zemalja.

Najpoznatije i najveće zemlje piratske proizvodnje su Kina i Tajland, a poznate su po lažnim

Rolexovim satovima, Levi'sovim trapericama, CD-ovima, softveru itd.

GATT (General Agreement on Tariffs and Trade) je ugovor načinjen u svrhu ukidanja barijera

za slobodno kretanje dobara, usluga i kapitala između naroda. Svjetska trgovinska organizacija

(WTO) kojoj je jedna od zadaća i zaštita intelektualnog vlasništva.

Zakoni o sigurnosti proizvoda postavljaju standarde koje svi proizvodi moraju zadovoljiti.

Odgovornost za proizvode uključuje traženje odgovornosti od poduzeća i njegovih zaposlenika

za sve štete koje prouzroči njihov proizvod.

Ugovorni zakon tijelo je zakona koje pojačava ugovore. Ugovorne stranke se pozivaju na

ugovorni zakon kad jedna stranka ugovora smatra da je druga stranka prekršila ugovor.

PESTLE analiza

Politički Ekonomski Društveni Tehnologija Pravno Etičko /

ekološko

18

-trgovačka

politika

-proces

osnivanja

poduzeća

-utjecaj lobija

-ratovi i sukobi

-politika Vlade

-izbori

-međuljudski

odnosi

-terorizam

-politički

trendovi

-struktura

vlade

-interna

politička

pitanja

-domaća

gospodarska

situacija

-domaći

gospodarski

trendovi

-porezna

politika

-sezonalnost i

vremenski

uvjeti

-tržišni ciklusi

-distribucijski

trendovi

-međunarodna

trgovina

-raspoloživi

dohodak

-

nezaposlenost

-tečaj

-inflacija

-kamatne

stope

-indeks

potrošačkog

povjerenja

-stavovi

potrošača

-mediji

-ugled

poduzeća

-navike

potrošača

-značajni

događaji

-etnička pitanja

oglašavanja i

publicitet

-demografske

promjene

-obrazovanje

-zdravstvo

-moda

-rezultati

istraživanja

-starost

tehnologije

-zamjena

tehnologije

-komunikacije

-inovacijski

potencijal

-patentiranje

-informacijska

tehnologija

-transport

-bioinženjering

-Internet

-e-mail

-e-learning

-promjene u

softveru

-trenutačna

pravna

regulacija

-buduća

pravna

regulacija

-europska

pravna

regulativa

-regulativna

tijela i procesi

-zakon o radu

-zaštita

potrošača

-regulacija

konkurencije

-trajanje

pravnog

postupka

-upis

vlasništva

-ekološka

pitanja

-ekološka

regulativa

-potrošačke

vrijednosti

-tržišne

vrijednosti

-stav

zaposlenika

-menadžerski

stil vođenja

-

organizacijska

kultura

-moral

zaposlenika

-uključenost

zaposlenika

POSLOVNE ODREDNICE RAZVOJA PODUZETNIŠTVA

Poduzetnička djelatnost

Poduzetnička djelatnost uključuje aktivnosti ili usluge kojima se bave pojedini gospodarski

subjekti. Najpoznatija je kvalifikacija djelatnosti na:

Primarne (poljodjelstvo, šumarstvo, lov i ribolov)

Sekundarne (industrija, rudarstvo, građevinarstvo i obrtništvo)

Tercijarne ili uslužne djelatnosti (promet, trgovina, ugostiteljstvo i turizam, stambeno-

komunalna djelatnost, zdravstvo, zaštita i socijalna skrb, obrazovanje i kultura, financijske

i druge djelatnosti)

Kod izbora poduzetničke djelatnosti postoji poduzetnička sloboda izbora, ali je ona, nažalost,

ograničena nizom tržišnih i institucionalnih odrednica. U tržišnom gospodarstvu autonomija

svakog pojedinog poduzetnika ograničena je autonomijom svakoga drugog poduzetnika, zbog

čega i ima više poduzetnika i poduzeća u okviru iste djelatnosti. Poduzetnička sloboda znači da

svaki čovjek ima pravo utemeljiti svoju tvrtku i započeti svoj poduzetnički pothvat prema svojim

željama i mogućnostima. Ona podrazumijeva slobodu poduzetnika da pokreće bilo koji posao

koji nije izričito zabranjen, i to bez obzira na stečenu kvalifikaciju. Zakonom protiv nedopuštene

konkurencije, monopola i trustova kao i zakonom o zaštiti potrošača, država osigurava tržišnu

slobodu. Za ostvarenje poduzetničke slobode moraju biti zadovoljeni sljedeći uvjeti:

Slobodan pojedinac (sloboda izbora)

Poštovanje prava vlasništva (sloboda stjecanja trajne imovine)

Zakonska mogućnost obavljanja odabrane djelatnosti (sloboda rada)

19

Slobodno tržište (sloboda razmjene)

Poduzetnička autonomija ne znači anarhiju.

Četiri osnovna marketinška postupka govore da u okviru poduzetničke strategije poduzetnici

mogu:

Prodavati stare proizvode starim kupcima

Prodavati nove proizvode starim kupcima

Prodavati stare proizvode novim kupcima

Prodavati nove proizvode novim kupcima

Diverzifikacija, koja je proširenje asortimana proizvodnje ili prodaje, a koja je ujedno i odrednica

konkurentnosti, osigurava poduzećima stabilnije i sigurnije poslovanje, povećanje opsega

poslovanja, povećanje prihoda i profita, smanjenje tržišnog rizika, kao i stvaranje povoljnijih

prilika za gospodarski rast i razvoj.

U ekonomskoj teoriji poznata su tri načina diverzifikacije proizvoda:

Koncentrična diverzifikacija – kad se uvode novi proizvodi koji će imati tehnološke ili

marketinške sinergijske efekte na postojeći proizvod

Horizontalna diverzifikacija – kad se traže novi proizvodi za postojeće potrošače

Konglomeratska diverzifikacija – kada poduzeće traži nove proizvode bez ikakve

povezanosti s postojećom tehnologijom, proizvodima ili tržištima poduzeća

Za uspješno lansiranje novog proizvoda ključno je da poduzetnici temeljito istraže stajališta

potrošača o proizvodu ili o njihovim potrebama, što daje osnovne smjernice za dizajn i

osmišljavanje imidža na koji će potrošači najbolje reagirati.

Konkurentske prednosti

Konkurentska prednost se najčešće definira kao posebno obilježje prema kojemu se određeno

poduzeće razlikuje od svojih konkurenata. To može biti npr. vrlo niska cijena proizvoda uz

prihvatljivu kvalitetu. Druga mogućnost je visoka kvaliteta proizvoda i usluga, koji se najčešće

zaštićuju markom. Poznate marke proizvoda kao što su Coca Cola, McDonalds, Podravka, Pliva

ili Gavrilović, kao i mnoge druge pružaju najodrživiju konkurentsku prednost jer ju je gotovo

nemoguće imitirati u kratkom roku. Osnovni cilj konkurentske prednosti je bolje i potpunije

zadovoljavanje potreba potrošača u usporedbi s konkurentima. Snažnija konkurentska prednost

vodi do većeg profita i obrnuto. Porter je uveo pojam održive konkurentske prednosti

naglašavajući činjenicu da konkurentska prednost koja se može održati na dugo razdoblje, što

znači da je toliko snažna da ju nitko ne može lako preuzeti ili imitirati, čak i u duljem razdoblju

pridonosi i veličini profita, odnosno iznadprosječnoj veličini profita koja osigurava ono što je

imerativ u današnjem konkurentnom poslovnom svijetu, a to je ne samo samoodržanje već i

stalni rast i razvoj poduzeća.

Prilikom određivanja cijena potrebno je uzeti u obzir 3 osnovna elementa koje Kotler označuje

3C: troškove (Cost), konkurenciju (Competition) i potrošače (Consumer).

Pri određivanju cijena za nove proizvode razlikujemo tri načina, odnosno tri strategije:

Strategija penetracije

Strategija pobiranja vrhnja

Strategija neutralnih cijena

Strategija neutralnih cijena minimizira ulogu cijene u okviru marketinškog miksa poduzeća jer

su ostali elementi (proizvod, promocija, distribucija) značajna prednost za potrošača.

20

4 tipa konkurencije:

Savršena konkurencija

Monopolistička konkurencija

Oligopol

Savršeni monopol

Porterovih 5 konkurentskih sila:

Prijetnja od ulaska novih konkurenata (nepostojanje barijera ulaska)

Pregovaračka snaga i moć kupaca

Pregovaračka snaga i moć dobavljača

Postojanje i opasnost od supstitucijskih proizvoda

Intenzitet konkurencije među postojećim konkurentima na tržištu

Kako bi se izbjeglo nepovoljno djelovanje pet konkurentskih sila svako poduzeće bi trebalo

slijediti ove aktivnosti:

Investirati u izgradnju jake marke da se izgradi jača barijera ulaska

Forsirati strateško udruživanje s dobavljačima i distributerima

Kreirati snažne odnose s dobavljačima, distributerima, kupcima, vladom i ostalim

utjecajnim grupama da bi se smanjile prijetnje i opasnosti od postojećih supstituta

Integrirati se unatrag kako bi se smanjila pregovaračka moć dobavljača ili unaprijed kako

bi se smanjila pregovaračka moć kupaca

Ljudski potencijali

Presudni element uspjeha danas više nije isključivo imovina poduzeća, bolja oprema,

tehnologija ili strojevi, već upravo zaposlenici. Ljudski kapital i način kako svako pojedino

poduzeće njime upravlja čini u suvremenom svijetu ključnu razliku između uspješnih i

neuspješnih poduzeća.

Sustav vrijednosti je skup načela po kojima se ravnaju i rukovodioci i djelatnici pojedinih

poduzeća, a uključuju:

Zajedništvo

Poslovnu etiku

Usredotočenost na kupce

Usredotočenost na djelatnike

Kvalitetu proizvoda i usluga

Zaštitu okoliša

Poduzetnost, tj. dinamičnost

Posebno važan element strategije upravljanja ljudskim potencijalima svakog poduzeća trebalo

bi biti upravljanje talentom, što podrazumijeva upravljanje ne samo talentiranim pojedincima već

svim zaposlenicima.

Raspoloživa sredstva

Raspoloživa sredstva ili imovina poduzeća jesu resursi ili prava koja su nedvojbeno pod

kontrolom poduzeća, a od kojih se očekuje buduće ekonomske koristi. Imovina može biti

materijalna (zemljišta, građevinski objekti, postrojenja, zalihe robe, materijala i sl.) i

nematerijalna, koja uključuje goodwill, trgovačke marke, znanje, vještine, informacije itd.

Sa stajališta trajanja i iskorištavanja sredstva se dijele na dugotrajna ili stalna sredstva i

kratkotrajna, obrtna, tekuća ili cirkulirajuća sredstva.

21

Sukladno izboru djelatnosti, apsorpcijskoj i kupovnoj moći tržišta, ali i raspoloživim financijskim

sredstvima, poduzetnik može odabrati:

Suvremena ili manje suvremena tehnološka rješenja

Novoproizvedenu ili već rabljenu opremu

Specijalizirana ili univerzalna tehnološka rješenja

Radno intenzivna ili kapitalno intenzivna rješenja i sl.

Poduzetnik može načelno odabrati:

Proizvodnu tehnologiju u kojoj se više iskorištava strojni nego ljudski rad

Uslužnu tehnologiju koja obično više rabi ljudski nego strojni rad, a za krajnji rezultat ima

materijalnu ili nematerijalnu uslugu

Elektroničko poslovanje omogućuje i visok porast proizvodnosti djelatnika, to jest bolje

iskorištavanje njihovih radnih potencijala i vremena.

Organizacijska kultura

Organizacijska kultura označuje karakter i osobnost određene organizacije, tj. relativno trajan i

specifičan sustav vrijednosti, uvjerenja, normi i običaja koji određuju ponašanje i usmjeravanje

aktivnosti pojedinaca i grupa koje ih čine. Ona usmjeruje ponašanje zaposlenih u poduzeću koji,

usvajajući određeni sustav vrijednosti, prihvaćajući zadane norme ponašanja i poštujući

odgovarajuće običaje i tradiciju, pridonose stvaranju organizacijske klime u poduzeću kao i

ostvarenju vizije, misije i ciljeva poduzeća.

Organizacijska kultura je sustav mišljenja koji međusobno dijele pripadnici i koji jednu

organizaciju razlikuje od drugih, a sadržava i sljedećih 10 bitnih značajki:

1. Individualna inicijativa

2. Tolerancija rizika

3. Usmjerenje

4. Integracija

5. Potpora menadžmenta

6. Kontrola

7. Identitet

8. Sustav nagrađivanja

9. Tolerancija sukoba

10. Komunikacijski model

U teorijskom smislu razlikujemo:

Birokratsku organizacijsku kulturu

Demokratsku organizacijsku kulturu

Kultura moći u središte pozornosti stavlja moć i utjecaj kao pretpostavku hijerarhijskog

komuniciranja od vrha do dna.

Kultura uloga utemeljena je na pravu i procedurama, tj. zadane su organizacijske uloge, opis

poslova i pravila, s time da je to važnije od ljudi.

Timska kultura usmjerena je na zadaće, projekte i akcije timova, ekipa ili skupine zaposlenika.

Potiče aktivnost individualnih intelektualnih potencijala, omogućuje brzo prebacivanje na druge

i nove zadatke, organizacijski se naglasak stavlja na osobe, a ne na zadatke, što donekle

otežava kontrolu.

22

Organizacijska kultura nije statična veličina, ona se stalno izgrađuje i unapređuje, a

mnogobrojne aktivnosti kao što su: radno vrijeme, zajednički ručkovi, ekstenzivni intervjui za

primanje novih zaposlenika i druge zajedničke aktivnosti mogu utjecati na razvoj jake

organizacijske kulture.

Lokacija

Lokacija ili prostor vezana je uz određeno fiksno mjesto provedbe poslovne aktivnosti. Ako

lokaciju povezujemo s poduzećem, onda izbor lokacije označuje njegovo prostorno optimalno

uklapanje u gospodarsku cjelinu.

Lokacija je uže (mikrolokacija) i šire (makrolokacija) zemljopisno, klimatsko, urbano, pedološko,

tržišno ili neko drugo područje na koje se smještaju poslovni objekti, odnosno temeljna djelatnost

nekog poduzetničkog projekta.

Kao odrednice makrolokacije najčešće se uzimaju regije, klimatska područja, kakvoća tla,

urbano ili ruralno područje, blizina nabavnog i prodajnog tržišta. Mikrolokacija se definira kao

lokalni smještaj, tj. izbor mjesta za smještaj poduzeća na određenom području unutar grada ili

naselja.

Lociranje svakog pojedinog projekta može se promatrati s nekoliko aspekta:

Čisto ekonomski aspekt

Čisto tehničko-tehnološki aspekt

Tehno-ekonomski aspekt

Prilikom odabira lokacije veliku pozornost valja usmjeriti nekolicini ključnih čimbenika, a to su

prije svega:

Demografski čimbenici – odnose se na obilježja stanovništva, strukturu stanovništva,

strukturu dohotka stanovništva i socijalnu strukturu

Gospodarski čimbenici – označuju kretanje dohodaka, u tu skupinu često se ubraja i

područje uporabe dohotka te tržišni potencijal određenog područja, ekonomski faktori koji

determiniraju širu lokaciju najčešće se odnose na: tržište prodaje, tržište nabave,

energiju, ljudske resurse i transport

Psihološki i socio-psihološki čimbenici – označuju životne običaje, običaje u potrošnji te

mentalitet stanovništva

Čimbenici infrastrukture – obuhvaćaju projekte izgradnje gradova, projekte regionalnoga

i mjesnog planiranja, razvoj središta, javne i privatne projekte za izgradnju škola, kulturnih

ustanova i drugih meritornih dobara, u tu skupinu također ubrajamo i prometni aspekt

Čimbenici odnosa konkurencije – u te čimbenike ubrajamo stanje i oblik konkurencije,

djelatnost konkurencije u pogledu strukture asortimana, prostorne prednosti te stvarne

prednosti

Čimbenici vrednovanja objekta – uključuju vrednovanje prostora i vrednovanje mjesta

Čimbenici troškova koji ovise o lokaciji – uključuje troškove nabave i prodaje te troškove

prostora o održavanja

Čimbenici ograničenja – odnose se na zakonske odredbe, druga vrsta ograničenja mogu

biti klimatski i topografski nedostaci, buka, dim, eksternalije uzrokovane djelatnošću

susjednih objekata

Poduzetnička infrastruktura

23

Poduzetničku infrastrukturu možemo definirati kao zakonske propise, sredstva i ustanove na

kojima se zasniva stabilnost i razvoj društvenih zajednica i države, a u Republici Hrvatskoj

programi poduzetničke infrastrukture uključuju:

Poduzetničke centre

Poduzetničke zone

Poduzetničke inkubatore

Poduzetnički centri

Poduzetnički centri su središta stručne i savjetodavne pomoći poduzetnicima, razvijaju se u svim

županijama, a zatim u gradovima i općinama, ovisno o broju poduzetnika na određenom

području kojima su takve usluge potrebne i čiji broj opravdava uspostavu takvog oblika pomoći.

Zadaća poduzetničkih centara je promovirati poduzetništvo, davati informacije o mogućnostima

ulaska u poduzetništvo, o poticajnim mjerama koje mogu iskoristiti, davanje savjeta za vođenje

poslovanja, pomoć u pripremi poslovnih planova, organizacija seminara i drugih oblika

dopunskog obrazovanja poduzetnika ili u poduzetništvu, upućivanje na ostale specijalizirane

oblike pomoći, suradnja s lokalnom i područnom samoupravom i preuzimanje dijela stručnih

poslova lokalne samouprave u razvoju gospodarstva.

Funkcije poduzetničkog centra:

Pružanje besplatne savjetodavne i konzultantske pomoći

Besplatne informacije o projektima i programima u poduzetništvu

Organiziranje putem info točke

Organiziranje informativnih aktivnosti u lokalnim medijima

Organizacija seminara za poduzetnike; usluge Interneta i povezivanje poduzetnika

Organizacija sajmova i sudjelovanja na sajmovima za poduzetnike

Koordinacija poduzetničkih aktivnosti u lokalnoj sredini te ostale usluge

Poduzetničke zone

Proizvodna poduzetnička zona treba osigurati osnivanje i izgradnju proizvodnog objekta u

najkraćem mogućem roku. Sastavni dio poduzetničke zone je centar za edukaciju i pružanje

potrebnih savjeta poduzetniku o mogućnostima financiranja, potrebnoj proizvodnji i načinu

poslovanja.

Poduzetnički inkubatori

Poduzetnička inkubacija je proces potpomaganja poduzetništva, odnosno novoosnovanih i

mladih poduzeća koja su tek počela s poslovanjem ili su još u fazi razvoja. Pruža im se potrebna

pomoć putem različitih alata, informacija, kontakata, resursa. Od velikog značenja je pružanje

menadžerskog vodstva, tehničke pomoći te potrebnih savjeta, čime se poduzećima koja su u

inkubaciji povećava šansa za opstanak na tržištu. Cilj poduzetničkih inkubatora je proizvoditi

uspješna poduzeća koja će inkubaciju napustiti sa zadovoljavajućom financijskom moći i

samostalnošću.

Različiti tipovi programa poduzetničke inkubacije:

Program inkubacije temeljen na objektu – program poduzetničke inkubacije smješten je

u objektu s više zakupnika. Program nudi veliki broj usluga svojim klijentima uključujući

usluge vođenja, nadgledanja, umrežavanja, potom pristup profesionalnim uslugama,

pristup kapitalu, trening i druge usluge.

24

Program inkubacije koji se temelji na uslugama – program koji pruža niz usluga, ali ne

nudi prostor za iznajmljivanje svojim poslovnim klijentima. Naziva se virtualnim

inkubacijskim programom, a fokusira se na pružanje usluga vođenja, nadgledanja,

networkinga i drugih usluga poduzećima klijenata u mjestu gdje se nalazi njihovo

poduzeće

Kombinirani program poduzetničke inkubacije

Usluge koje nude poduzetnički inkubatori:

Poslovno vođenje

Pomoć u marketingu

Povezivanje s drugim poduzećima

Edukacija

Povezivanje s investitorima/strateškim partnerima

Tehnološka komercijalizacija

Uloga poduzetničkih inkubatora:

Pomaganje novo formiranim poduzećima

Stabiliziranje poduzeća

Širenje poduzeća

Privlačenje poduzeća

Jedan od problema s kojima se moraju nositi je dolazak klijenata kojima su prijeko potrebne

dodatne usluge, a velika većina njih se prvi put upušta u poduzetničke vode i to najčešće s

nepotpuno formiranim idejama. Takvi mladi poduzetnici nemaju nikakva iskustva, itd.

Rani začeci razvoja poduzetništva

U antičkom Rimu plemići se pojavljuju i u ulozi zakupnika prava ubiranja poreza na određenom

teritoriju, za određenu naknadu i u ime vladara. Prema današnjim teorijskim spoznajama te

plemiće bi nazvali franšizantima, a vladare franšizorima, jer navedeno ujedno označuje i početke

razvoja franšize kao strategije ulaska u poduzetničku aktivnost. Aristotel njihovu djelatnost dijeli

na onaj dio koji se bavi upravljanjem kućanstvom i maloprodaju, pri čemu naglašava da je prvi

poželjan i častan, dok drugi ne treba poticati jer omogućuje bogaćenje na štetu drugih.

Srednji vijek obilježava nova vrsta poduzetništva. Poradi čestih sukoba i ratova vlasništvo i

društveni status nisu bili jamstvo uspjeha pa se inovativnost manifestirala u izgradnji obrambenih

kula, oružja i drugih potrebitosti za ratovanje. Jačanje Crkve u razdoblju 1000-1500. Smanjilo je

broj ratova pa se poduzetništvo sve više iskazuje kroz arhitektonske i građevinske projekte.

Između 12. i 15.st. u prvo vrijeme poduzetništvo obuhvaća trgovinu, kreditne i mjenjačke

poslove, brodarstvo, ali i osvajanje novih područja. Osnovni tipovi poduzetnika u to doba bili su:

gusari, feudalci, državni činovnici, špekulanti, trgovci i obrtnici.

Prvi začeci trgovačkih poduzeća nastaju u 12.st. u Italiji, a od kraja 14.st. javljaju se trajna

udruženja koja su imala poslovni oblik sličan današnjim javnim trgovačkim društvima. Kao tipični

masovni fenomen poduzeće se pojavljuje tek u 15.st.

Stvaralačko poduzetništvo razvilo se masovno tek u 17.st., pa do tog doba govorimo o ranom

trgovačkom tipu poduzetnika koji trguje robovima, krznima, životinjama i sl. i tipu

ranokapitalističkog poduzetnika koji razmjenjuje europske proizvode za tropske i suptropske,

kao i sirovine okolnih europskih zemalja.

DOPRINOSI ŠKOLA EKONOMSKE MISLI

25

Francuska škola

Poduzetnik dolazi od francuske riječi „entreperendre“ poduzeti. Prvi ekonomist koji uvodi pojam

poduzetnika u ekonomsku znanost bio je Richard Cantillon koji ga godine 1725. Navodi u

svojoj Općoj raspravi o prirodi trgovine. On opisuje poduzetnika kao osobu koja kupuje po

poznatim cijenama, a prodaje po nepoznatim, tj. po cijenama koje će se tek naknadno formirati.

Poduzetnik je osoba koja snosi rizik poslovnog pothvata, a on je veći ako je veća neizvjesnost

u pogledu budućih poslovnih prilika. Osim poduzetnika Cantillon razlikuje još dvije društvene

klase: zemljovlasnike i ljude s plaćom. Poduzetnik u poduzetništvo ulazi radi ostvarivanja profita

koji je rezultat poslovanja u uvjetima neizvjesnosti. Izdvaja poduzetnika kao nositelja razvoja i

promjena, istodobno je upozorio i na prirodu ekonomskih problema koji se uvijek ostvaruju u

uvjetima neizvjesnosti i mogućeg rizika.

N. Baudeau objavio je koncept poduzetnika kao inovatora, tvrdeći da poduzetnici inoviraju i

primjenjuju nove tehnologije kako bi smanjili troškove proizvodnje i povećali profite.

Jean-Baptiste Say kao i Cantillon načinio je razliku između kapitalista i poduzetnika, no nije

smatrao rizik i neizvjesnost glavnom funkcijom poduzetnika. Say je smatrao da je poduzetnik

menadžer koji procjenjuje potražnju, no ne vidi ga kao nosioca promjena u ekonomiji. Dao je

doprinos ekonomskoj misli postavljanjem koncepta poduzetnika i poduzetništva koji je neovisan

o klasičnoj ekonomskoj znanosti. Klasična znanost temelji se isključivo na optimalnom korištenju

resursa, kako izvući najviše iz postojećih resursa uza zadržavanje stanja ravnoteže. Resursi su

za sve društvene djelatnosti prema Sayu istovjetni i svi su ekonomski: kapital, materijalni resursi,

radna snaga, upravni kadar i vrijeme. Poduzetništvo nije ograničeno samo na ekonomsku sferu,

iako je naziv otuda proizašao.

Engleska škola

Adam Smith o poduzetniku više raspravlja u djelu The theory of moral sentiments, tek u

Bogatstvu naroda definira njegove tri uloge: avanturista (adventurer), voditelja projekta

(projector) i poduzimatelja (undertaker), od kojih se napominje da samo zadnja zaslužuje

poštovanje. Avanturist izlaže opasnosti svoj kapital na teret poduzeća potaknut neograničenim

povjerenjem u njegov uspjeh bez obzira na postojanje izuzetnih rizika. Avanturiste ne smatra

stabilnim agentima u teoriji ekonomskog razvoja. Voditelje projekta Smith dijeli u dvije skupine,

one koji su lukavi, ne poštuju zakone, skloni su spletkama i varanju, i one koji imaju genijalnost

i integritet za ulazak u poštene zahvate. Smithova poduzimatelja sažeo je Enzo Desciarelli na

sljedeće karakteristike:

Suočava se s rizikom i neizvjesnošću

Formulira planove i projekte kako bi ostvario profit

Traži potrebni kapital za ostvarenje svojih planova

Kontrolira i organizira proizvodne faktore

Kontrolira i usmjeruje proizvodnju

David Ricardo ne spominje poduzetnika u svojim radovima, ali je u njegovim ekonomskim

načelima prisutan koncept voditelja poslovanja kao agenta promjene.

Engleska škola uvodi koncept poduzetnika kao onoga koji osigurava financijski kapital, odnosno

poduzetnici investiraju u svoja poduzeća ovisno o potražnji za njihovim proizvodima i u skladu s

tim su i nagrađeni. Taj je koncept poslije razvio Jeremy Bentham zajedno s konceptom laissez-

faire naglašavajući tri ključna faktora proizvodnje:

26

Sklonost k poduzetništvu (želja za proizvodnjom bogatstva)

Tehničko znanje (potrebno znanje za proizvodnju bogatstva)

Moć kapitala (mogućnost proizvodnje bogatstva)

Smatrao je da vlada može malo pomoći u razvijanju koncepta laissez-faire i to putem

zakonodavstva djelujući na prethodno navedena tri faktora. Bentham jedini vidi poduzetnika kao

inovatora. On kritizira Smitha upravo zbog podcjenjivanja uloge talentiranih pojedinaca čije su

zamisli i inovativnost odgovorni za razvoj nacije.

Njemačka škola

Prema njemačkoj školi poduzetništvo se definira kao proces koji napušta stare metode

proizvodnje i kreira nove.

J. H. von Thunen poznatiji po doprinosu lokacijskoj teoriji, u drugom svesku svoje knjige The

Isolated State daje definiciju profita koja omogućuje razgraničavanje povrata poduzetnika i

kapitalista. Poduzetnički profit čini ostvareni profit umanjen za kamate na uloženi kapital,

osiguranje od poslovnog gubitka i plaće menadžmenta. On razgraničava pojmove poduzetnika

i menadžera. Poduzetnik je osoba koja snosi rizik, a ujedno i inovator.

Koncept rizika nadalje je razvio H. K. van Mangoldt smještajući ga u samo središte

poduzetništva. Mangoldt je zapazio da je poduzetnički profit naknada za sposobnost i inzistirao

je da se poduzetnik tretira kao zasebni faktor proizvodnje. Poduzetnički prihod dijeli na:

Premiju za preuzimanje poslovnog rizika

Poduzetničke kamate i plaće

Poduzetničku rentu

Austrijska škola

Carl Menger definira poduzetnika kao osobu koja upravlja interterporalnom koordinacijom

faktora proizvodnje. Poduzetnička aktivnost uključuje:

Posjedovanje informacije o ekonomskoj situaciji

Ekonomsku kalkulaciju

Nadgledanje izvršavanja proizvodnog plana

Friedrich von Wieser proširuje Mengerovu ideju i dodaje nekoliko važnih dimenzija njegovu

poduzetniku: vođenje, opreznost i preuzimanje rizika. Poduzetnik preuzima razne funkcije

zakonskog predstavnika, vlasnika, zaposlenika, kreditora, dužnika, najmodavca ili najmoprimca.

Američka škola

Amasa Walker vidi poduzetnika kao kreatora ekonomskog bogatstva, ali svoje rasprave temelji

izričito samo na procesu proizvodnje. Poduzetnika definira kao osobu koja pronalazi adekvatnu

kombinaciju rada i kapitala i navodi da preuzima razne uloge ovisno o tome kako prilike

zahtijevaju.

Njegovu teoriju nastavlja razvijati njegov sin Francis A. Walker poznatiji kao prvi predsjednik

Američke ekonomske udruge. Prema njemu uloga poduzetnika je:

Imati tehničke vještine, komercijalno znanje i administracijske ovlasti

Preuzimati odgovornost i zaštititi se od potencijalnih obveza

Oblikovati i usmjeravati proizvodnju

Organizirati i kontrolirati proizvodni proces

Također identificira četiri tipa poduzetnika:

27

Vrlo nadarene osobe

Talentirane osobe

Osobe koje se poprilično dobro snalaze u poslovanju

Neuspješni

Hawley vidi profit kao nagradu poduzetniku za preuzimanje rizika u poslovanju čime privlači

pozornost na koncept rizika i neizvjesnosti. On smatra da se sve poslovne transakcije obavljaju

u uvjetima neizvjesnosti i da su ljudi koji ih obavljaju zato poduzetnici.

Neoklasična škola

Glancey i McQuaid naglašavaju da je osnovni princip neoklasične ekonomije teza da se

ekonomija može modelirati kao sustav u kojemu je ravnoteža održiva.

Leon Walras vodeći neoklasični teoretičar i utemeljitelj teorije opće ravnoteže, nadogradio je

Cantillonovu podjelu na vlasnike zemlje, radnike i poduzetnike, proširivši ju kategorijom

kapitalista. Poduzetnik je posrednik između proizvodnje i potrošnje, odnosno agent koji je vođen

profitnim prilikama na tržištu. Poduzetnika definira kao stvar koja povezuje sva područja

ekonomije.

Alfred Marshall svojim modelom parcijalne ravnoteže načinio je razliku između onih

poduzetnika koji razvijaju nove i unaprijeđene metode poslovanja i koji ne mogu izbjeći

preuzimanje rizika, i onih koji slijede već zacrtane poslovne putanje i ostvaruju plaće

nadglednika. Razvijanje poslovanja zahtjeva više od nadgledanja, tj,. zahtijeva:

Poznavanje trgovine

Tehničko znanje

Sposobnost predviđanja budućnosti

Sposobnost uočavanja prilika

Sposobnost prosuđivanja

Vještine vođenja

Težnju za unapređenjem poslovanja

Poduzeća s najboljim idejama uče i razvijaju se, no jednako tako dođe vrijeme kada te

sposobnosti počinju slabiti.

Koncept rizika dalje je razradio Frank Knight koji se smatra i prvim neoklasičnim ekonomistom

koji je identificirao tu specifičnu poduzetničku funkciju u općemu ravnotežnom sustavu. Teorija

neizvjesnosti pomaže u utvrđivanju granice između menadžera i poduzetnika. Menadžer postaje

poduzetnikom kad se njegov sud temelji na mogućim pogreškama za čije je ispravljanje sam

mjerodavan. Poduzetnički se prihod sastoji od dva dijela: plaće za njegove/njezine sposobnosti

i plaće za preuzimanje rizika, a poduzetnički profit ovisi o sposobnosti poduzetnika da proizvede

proizvode i usluge po cijeni nižoj od fiksne cijene, odnosno cijene po kojoj mogu proizvesti

njegovi konkurenti.

L. von Mises – sve ekonomske odluke uključuju donošenje odluka u skladu s budućom

neizvjesnošću. Poduzetnika definira kao donosioca odluka na čije ponašanje utječe samo

budućnost i njegova vizija budućnosti.

John Maynard Keynes poduzetnika vidi kao financijera i poslodavca. On označuje aktivni faktor

proizvodnje i suočava se s neizvjesnošću predviđanja efektivne potražnje

Joseph Schumpeter moravski ekonomist školovan u Beču i Njemačkoj. Poduzetnik je ključni

instrument promjene u teoriji ekonomskog razvoja. Osnovna uloga poduzetnika nikad se ne

28

mijenja. Poduzetnik je osoba bez kapitala, a cjelokupan rizik pada na kapitalista odnosno osobu

koja daje kapital. Iako poduzetnik može riskirati svoj ugled, direktan utjecaj propasti poslovanja

nikad ne padne na njega. Schumpeter vidi poduzetnika kao nekoga tko implementira nove

načine proizvodnje, odnosno inovatora kojeg još naziva i dinamičnim poduzetnikom.

Schumpeter smatra da se inovacija može pojaviti u različitim oblicima:

Kreiranjem novih proizvoda

Podizanjem kvalitete postojećeg proizvoda

Razvojem novih procesa proizvodnje

Otvaranjem novih tržišta

Otkrivanjem novih izvora nabave

Razvojem novog poduzeća ili industrije

Prema Schumpeteru poduzetništvo je izvor promjene.

Moderni pristup

Humberto Barreto piše kako je poduzetništvo kao funkcija izgleda nestalo iz moderne

mikroekonomske teorije. Moderna teorija poduzeća zasniva se na tri pretpostavke: proizvodna

funkcija, logika racionalnog odabira i perfektnost informacija što je ujedno i opis funkcija

poduzetnika. Poduzetnik ne može biti inovator stoga što su rezultati i sredstva poznati i dani.

William Baumol – iako se termin poduzetnik i nadalje rabi u modernoj mikroekonomskoj teoriji,

on je postao sinonim za menadžera, vlasnika i kapitalista: U ortodoksnoj firmi poduzetnik igra

suštinski sterilnu ulogu, biranjem optimalnih vrijednosti endogenih varijabli.

F. Redlich u razvoju shvaćanja poduzetnika i poduzetništva uočava tri temeljna pristupa:

Jean Baptiste Say odvojio je poduzetnike od kapitalista

Richard Cantillon postavlja teorem snošenja rizika

Schumpeterov teorem ističe poduzetnika kao inovatora u gospodarskom životu, čime

naglašava poduzetnikovu makroekonomsku funkciju umjesto prijašnje mikroekonomske

funkcije

Rad Davida Bircha u kojem je prikazana važnost malih i srednjih poduzeća za stvaranje novih

radnih mjesta, poslužio je kao katalizator obnovljenu ekonomskom interesu za poduzetništvo.

Mala i srednja poduzeća imaju važnu ulogu u ekonomiji kao posrednici promjena kroz

poduzetničke i inovacijske aktivnosti, stimuliranje industrijske revolucije, stvaranje novih

zanimanja i smanjenje nezaposlenosti.

U modernoj ekonomskoj teoriji razvoj poduzetništva promatra se kroz četiri faze razvitka:

Prije rođenja

Prihvaćanje (djetinjstvo)

Prodor (rast)

Zrelost (odraslost)

Procesni pristupi poduzetništvu

Procesni pristupi poduzetništvu suvremeni su koncepti u kojima se preispituju aktivnosti vezane

za poduzetništvo. Ima veliki broj različitih metoda i modela koji strukturiraju poduzetnički proces

i različite faktore, a najpoznatiji su: integrativni pristup, pristup poduzetničke procjene i

multidimenzionalni pristup.

Integrativni pristup

29

Temelji se na identificiranju inputa i uotputa poduzetničkog procesa. Pri definiranju inputa

fokusira se na sam poduzetnički proces pri čemu je identificirano pet ključnih elemenata koji

pridonose procesu:

Prilike u okruženju

Poduzetnik

Organizacijski kontekst

Jedinstveni poslovni koncept

Resursi

Output analiza identificira stupanj dosegnutog poduzetništva. Poduzetništvo može rezultirati s

jednim ili više poduzetničkih projekata, kreiranjem vrijednosti, novim proizvodima i procesima,

novim tehnologijama, profitom, radnim mjestima i ekonomskim rastom.

Pristup poduzetničke procjene

Razvio ga je Robert Ronstadt, a temelji se na kvalitativnoj, kvantitativnoj, strateškoj i etičkoj

procjeni s obzirom na poduzetnika,poduzetnički pothvat i okruženje. Rezultati navedene

procjene moraju se usporediti sa stadijem poduzetničke karijere.

Multidimenzionalni pristup

Multidimenzionalni pristup poduzetništvu je procesni pristup u kojemu se preispituju sve

aktivnosti vezane za poduzetništvo. Razvio ga je William Gartner s ciljem povezivanja

individualnih koncepata, okruženja, organizacija i projektnih procesa, što ujedno i čini četiri

osnovne dimenzije poduzetničkog procesa. Taj tip procesa odmiče poduzetništvo od definicija

temeljenih na doprinosima škola ekonomske misli prema dinamičnom i interaktivnom

procesnom pristupu.

Pojmovno određenje poduzetnika

Poduzetnik može se definirati kao osoba nadarena poslovnim duhom i rukovodnim

sposobnostima, bogata znanjem o poslovima i ljudima, odlučna i spremna preuzeti rizik

upravljanja poduzećem na temelju inovacija i stalnog razvoja. Jednostavnije poslovni čovjek koji

ulaže svoj novac u određeni poslovni pothvat nadajući se zaradi, odnosno dobiti, a što proizlazi

iz definicije poduzetnika. Poduzetnik mora biti dobar lider. U srcu poduzetničkog procesa je

osnivač: tražitelj novih prilika, kreator i inicijator, vođa, rješavač problema, motivator, strateg i

čuvar misije, vrijednosti i kulture pothvata. Bez te ljudske energije, nagona i vitalnosti, najveće

ideje, čak i kada su poduprte mnoštvom resursa i osoblja, neće uspjeti, te je vrlo moguće da će

jako podbaciti. Poduzetnici su kreatori, inovatori i vođe. Poduzetnici pronalaze nove tehnologije,

proizvode, procese i usluge koji postaju sastavnica novih industrija i zauzvrat te industrije

pokreću ekonomiju.

George Bernard Shaw je napisao: razuman čovjek se prilagođava svijetu, a nerazuman ustraje

u težnji da svijet prilagodi sebi. Upravo zato napredan ovisi o nerazumnu čovjeku. Poduzetnike

motiviraju snovi i to upravo oni za koje drugi kažu da se ne mogu, neće i ne trebaju ostvariti.

Važna karakteristika poduzetnika je da dobro podnosi neuspjehe.

Uloga poduzetnika tijekom povijesti:

Poduzetnik alocira resurse na alternativne načine

Poduzetnik je arbitrar

Poduzetnik je izvršitelj poslova

Poduzetnik je poslodavac faktorima proizvodnje

30

Poduzetnik je vlasnik poduzeća

Poduzetnik je organizator i koordinator ekonomskih resursa

Poduzetnik je menadžer ili nadglednik

Poduzetnik je industrijski vođa

Poduzetnik je donositelj odluka

Poduzetnik je inovator

Poduzetnik je osoba koja osigurava financijski kapital

Poduzetnik je osoba koja preuzima rizik povezan s neizvjesnošću

Razvoj uloge poduzetnika u povijesti ekonomske misli

ekonomist Uloga poduzetnika

Klasična ekonomija

Cantillon Uveo naziv poduzetnik, poduzetnik je

špekulant

Smith Špekulant i inovator

Say Koordinator poslovne aktivnosti

Walras Koordinator tržišta robe, usluga i kapitala

Neoklasična ekonomija

Marshall Koordinator, inovator, posrednik (arbitrar)

Schumpeter Inovator

Knight Odgovoran donositelj odluka u uvjetima

nesigurnosti

Moderan pristup

Drucker Stvaratelj novog

Siropolis Kreator novih ranih mjesta

Dragičević Kreator, inovator i upravitelj poslovnih

aktivnosti

Gorupić Lider i menadžer

Tipovi poduzetnika

Idealisti: u tu kategoriju ubrajamo oko 24% poduzetnika. Kao razlog svog ulaska u poduzetničke

vode navode sjajnu poslovnu ideju ili rad na čemu posebnom. Idealisti uživaju u kreativnom

radu, no nestrpljivi su u provedbi administrativnih i pravnih pitanja kao i financijska analiza. To

je grupa poduzetnika čije poslovanje najviše ovisi o računalu. Preferiraju stvaranje odnosa s

provjerenim i pouzdanim dobavljačima.

Optimizatori: čine 21% svih poduzetnika. Najvažnije su im prednosti poduzetništva, odnosno

uživaju u slobodi i fleksibilnosti i ne žele raditi za nekoga drugog. Usredotočuju se na profite, a

ne prihode. Vrlo su vješti u financijskim pitanjima i koriste se tehnologijom u svrhu smanjena

troškova i povećanja produktivnosti. Oni sami kontroliraju svoje poslovanje.

Radnici: 20% poduzetnika. Vole svoj posao i u usporedbi s drugim grupama uložit će dodatne

napore u svrhu ostvarivanja zacrtanih ciljeva. Orijentirani su na detalje i rast poduzeća.

Financijski su agresivni i detaljno nadziru poslovanje svog poduzeća. Radnici najčešće

posjeduju dugoročne poslovne planove, koji se i striktno drže.

Žongleri: 20% poduzetnika. Najviše su zaokupljeni upravljanjem poslovanja. Teško im je

delegirati ovlasti i odgovornost, pa često sve poslove obavljaju sami, a sve to poradi

31

osiguravanja visokih standarda. Rezultat toga je konstantan nedostatak vremena za obavljanje

svih poslova. Često prihvaćaju nove tehnologije i uvijek su u potrazi za novim načinima

unapređenja poslovanja.

Održavatelji: najmanja grupa, 15%. Umjesto da započinju od nule, svoje poduzeće stječu

kupnjom ili naslijeđem. Njima je najneugodnije s tehnologijom pa preferiraju detaljne opise

mogućih koristi u rješavanju određenog problema. Najkonzervativnija grupa i ne teže postizanju

većih stopa rasta. Zadovoljni su i statusom quo. Balansiranje između poslovnog i obiteljskog

života im je vrlo važno.

Ključne osobine uspješnog poduzetnika

Ne postoje dva posve jednaka poduzetnika, neki su ekscentrici, drugi bolno besprijekorni

konformisti, neki su debeli, drugi mršavi, neki su zabrinuti, drugi opušteni, neki su teške pijanice,

drugi potpuni treveznjaci, neki su ljudi izuzetnog šarma i topline, drugi nemaju osobnost veću

nego smrznuta skuša. Za budućeg poduzetnika vjerojatnije je da je outsider, možda i

problematičan, ili pobunjenik koji je napustio školovanje da bi pronašao unosan posao, otkrio

prirodan smisao za stvaranje poslova iz ograničenih resursa. Često su i teške osobe koje ne

nailaze na razumijevanje svoje okoline. Smatraju ih zanesenjacima i ekscentricima.

Profesor McClelland s Harvardskog sveučilišta u svojoj studiji poduzetnika utvrdio je da će

vjerojatno uspjeti oni koji imaju ovih 6 osobina:

Inovativnost

Razumno preuzimanje rizika

Samouvjerenost

Uporan rad

Postavljanje ciljeva

Odgovornost

Inovativnost

Inovativnost je naopćenitija i najupečatljivija značajka poduzetnika. Obuhvaća kreiranje i

uvođenje promjene, razvoj i primjenu novih proizvoda, usluga, procesa, postupaka, novih

rješenja itd. Budući da ljudi koji raspolažu novcem ne moraju biti obdareni svojstvom

inovativnosti, poduzetništvo, vlasništvo i menadžment mogu biti sasvim razdvojeni. Vlasnički

rizik ne mora padati na poduzetnika, a poduzetnik ne mora biti menadžer. Inovacija, kao krajnji

rezultat inovativnosti, bitna je odrednica u strategiji poslovanja i nikad ne završava jer nema

takve mogućnosti kao što je neograničena, održiva konkurentska prednost. Trenutak otkrića

čega novog što daje konkurentsku prednost, bit će temelj tisućama drugih kompanija koje će

pokušati imitirati ga ili se dokazivati na njemu. Cilj poslovanja ne treba usmjeriti samo na velike

ideje, mnogostruke sposobnosti i mali napredci često su dovoljni ako su dobro odabrani i

primjereni situaciji i tržištu na kojemu se ostvaruju.

Peter Drucker povezuje poduzetnika sa sedam inovacijskih izazova:

Nepredvidivost uspjeha, odnosno neuspjeha

Nesklad između sadašnje i buduće realnosti

Inovacije vezane za potrebe određenog procesa

Promjene u proizvodnji i tržišnoj strukturi

Demografske promjene

Nove spoznaje i znanja

32

Promjene u razmišljanjima

Razumno preuzimanje rizika

Suvremeni poduzetnik nije hazarder, iz čega proizlazi da se prije donošenja konačne odluke

temeljito preispituju sve okolnosti koje bi mogle ugroziti poduzetnički pothvat. Poduzetnik skuplja

informacije na tržištu prodaje, tržištu nabave, proučava zakonske, devizne, carinske i druge

propise, preispituje stvarnu i potencijalnu konkurenciju. Uz velike prednosti koje poduzetništvo

donosi, kao što su nezavisnost, fleksibilnost, veća zarada itd., ono zahtijeva i velike žrtve, kao

što su neizvjesnost, svakodnevni stres zbog rizika, teški rad, upornost. U poduzetničkoj praksi

poduzetnički rizik često se povezuje s oportunitetnim troškom. Oportunitetni trošak održava

nepromjenjivi ili planski rizik koji je povezan s pojedinim poduzetničkim projektom. Taj rizik može

imati vrlo različite karakteristike u različitim projektima, iako treba naglasiti da se u praksi

poslovanja oportunitetni trošak nekog projekta vrlo teško može mjeriti. Izbor adekvatne

diskontne stope čini problem. Također pogrešno procijenjena visina ulaganja u osnovna ili

obrtna sredstva daje krivu predodžbu o stvarnom efektu ulaganja.

Samouvjerenost

Znanstvena istraživanja govore o tome da poduzetnici vjeruju u sebe. Rijetko će prihvatiti status

quo, vjerujući umjesto toga da stvari mogu promijeniti na bolje, da mogu stvoriti nove prilike,

nova tržišta, nove potrošače.

U okolnostima današnjeg tržišta (globalizacija, inovacije, tehnološka modernizacija, skraćivanje

životnog ciklusa i poduzeća i proizvoda), uza stalna organizacijska restrukturiranja i

multifunkcionalni timski rad, uspješan poduzetnik posebnu pozornost posvećuje budućim

tržišnim kretanjima i stvaranju:

Vizije

Misije

Specifičnih svrha

Strateških ciljeva

Vizija je najčešće osobni stav poduzetnika koji ne iznosi u pisanu obliku, a odnosi se na

najdugoročnija predviđanja bez utvrđivanja metoda ostvarenja.

Misija čini konkretiziranu varijantu vizije unutar koje se navode pravci poslovnog djelovanja. Pri

koncipiranju misije obično valja odgovoriti na ova pitanja:

Koji je naš razlog postojanja?

Koja je naša temeljna svrha?

Koja je naša poslovna filozofija?

Po čemu se razlikujemo od drugih?

Na koji smo tržišni segment usmjereni?

Specifična svrha možda je najuže povezana s poduzetničkom samouvjerenošću. Vjera da su

bolji od svih ostalih i da mogu ono što drugi nisu u stanju odnosi se na konkretizaciju

specifičnosti.

Strateški ciljevi su, zapravo, dugoročna vizija poduzetničkih ciljeva i temeljne svrhe poslovanja.

Jasno definirani ciljevi pretpostavke su za definiranje poslovnih zadataka. Uspješni poduzetnici

i utrku s konkurencijom započinju postavljanjem jasnih, zacrtanih ciljeva.

Postavljanje ciljeva

33

Cilj uspješnih poduzetnika je u dostignuću kreativnih ideja kojima će konkurenti nadmašeni, a

ne u oponašanju konkurenata. Poduzetnici ciljeve poslovanja po pravilu postavljaju visoko i

ambiciozno. Poduzetnikov osobni i poslovni cilj usko su povezani.

Odgovornost

Biti odgovoran znači odgovarati mjerodavnoj osobi za vlastiti posao. Poduzetnici su po pravilu

osobe odgovorne pred samim sobom. Poduzetnici žele priznanje za svoj uspjeh, ali preuzimaju

i svu krivnju na sebe.

Za postavljanje profitnih standarda ima više kriterija koji ukazuju na poduzetnički prihvatljivu

profitnu stopu:

Profitna stopa drugih poduzeća u istoj grani

Normalna ili povijesna stopa koja predstavlja komparaciju profitnih stopa u vremenskom

nizu

Stopa profita koja je potrebna da se privuče vlasnički kapital

Profitna stopa dostatna da se gospodarski razvoj financira iz vlastitih izvora

Poduzetnik i inovacije

Dva pristupa kreativnom rješavanju problema

Prilagodljiv (adaptivan) poduzetnik Inovativni poduzetnik

Discipliniran, precizan, metodičan pristup Problemu pristupa na neuobičajen način

Usredotočen više na rješavanje problema

nego na pronalazak novih rješenja

Otkriva nove probleme i nova rješenja

Pokušava prilagoditi postojeća rješenja Preispituje postojeće probleme i

procedure rješavanja

Orijentiran na sredstvo postizanja cilja Ne mari za sredstvo, samo za postizanje

cilja

Osjetljiv na kolektivnu koheziju i suradnju Ne mari puno za kolektiv i koheziju

Kreativni proces najčešće se sastoji od četiri faze:

Priprema i akumulacija znanja – proces istraživanja i prikupljanja informacija

Inkubacija

Ideja

Procjena i primjena

Inovativnost čini ključnu funkciju poduzetničkog procesa.

Razlikujemo tri osnovna koncepta inovativnosti:

Inovativnost kao postignuće

Inovativnost kao posljedica postignuća

Inovativnost kao dinamička sposobnost

Jedna od krivih tumačenja inovativnosti je uvjerenje kako je inovacija uvijek novi proizvod ili

usluga, pod inovacije ubrajamo i nove metode i tehnologije, nova tržišta, nove sirovine ili

potpuno nove industrijske grane.

Razlikujemo sljedeće vrste inovacija:

Izum – potpuno novi proizvod, usluga ili proces

Proširenje – nov način upotrebe ili primjene postojećih proizvoda, usluga ili procesa

Umnožavanje – kreativna kopija postojećeg koncepta ili ideje

Sinteza – kombinacija postojećih koncepata i ideja u potpuno novu ideju ili koncept

34

Razlikujemo nekoliko izvora inovativnosti:

Neočekivane okolnosti

Neprikladnost poslovanja ili poslovnih rezultata

Potrebe procesa

Promjene na tržištu

Demografske promjene

Percepcija ili promjena u percepciji

Nova znanja

Inovativnost je konkurentska prednost malih poduzeća.

European Innovation Scoreboard mjeri stupanj inovativnosti određenog poduzeća. Za udio

inovativnosti u pojedinom nacionalnom gospodarstvu rabi se Global Innovation Index. Prema

tom indeksu prvi deset zemalja su: Singapur, Južna Koreja, Švicarska, Irska, Hong Kong,

Finska, SAD, Japan, Švedska i Danska. Hrvatska je na 48. Mjestu. Nabava postrojenja, opreme

i softvera najčešći je oblik inovacijskih izdataka u većini hrvatskih poduzeća.

Pojmovno određenje poduzetništva

Uobičajena je podjela poduzeća na mala, srednja i velika. Mnoge zemlje imaju vlastitu

predodžbu i definiciju malih, srednjih i velikih poduzeća tako da je vrlo teško doći do jedinstvene

definicije. Osnovni kriteriji na temelju kojih se mala i srednja poduzeća mogu klasificirati i

razgraničiti od velikih poduzeća su:

Kvantitativni kriteriji

Kriteriji osnivanja poduzeća

Kvalitativni kriteriji

Kvantitativni kriteriji

U većini zemalja uzimaju se u obzir najmanje tri osnovna kvantitativna kriterija:

Zbroj bilance nakon odbitka gubitka

Godišnji prihod od prodaje

Godišnji prosjek zaposlenih

Europska komisija je članicama, Europskoj investicijskoj banci i Europskom investicijskom fondu

preporučila upotrebu jedinstvene definicije. Definicija kombinira kriterije:

Broja zaposlenih

Godišnjeg opsega prodaje

Prosječnog opsega aktivne (kapitala) poduzeća

Mjerila samostalnosti (udio vlasništva, odnosno kontrole od strane drugih poduzeća ne

smije preći 25%)

Poduzeća

Osnovni kriteriji mikro mala srednja

Zbroj bilance 5 000 000€ 27 000 000€

Godišnji promet 7 000 000€ 40 000 000€

Prosjek zaposlenih Manje od 10 Do 50 Do 250

Definiciju malog poduzeća u hrvatskoj možemo izvesti iz određenja male privrede u Poslovnom

rječniku Republike Hrvatske, kao sinonimu za tzv. sitna, mala (i srednja) poduzeća:

Kojima aktivno upravljaju vlasnici

Koja su poslovno neovisna

35

Koja su visoko personalizirana

Koja su u svojim poslovnim aktivnostima uglavnom lokalno usmjerena

Kojima je tržišni udio u privrednoj grani relativno malen

Koja se u svojem razvoju uglavnom orijentiraju na interne izvore kapitala

Malim se poduzećem smatra ono koje ispunjava sljedeće uvjete:

Dobit ne smije prelaziti 27 mil. Kn

Prihod za proteklu godinu ne smije biti veći od 54 mil. Kn

Godišnji prosjek mora biti do 50 zaposlenih

Usvojena zakonska definicija usklađena je s Preporukom Europske Unije i temelji se na tri

osnovna kriterija, koji istodobno moraju biti ispunjeni, a to su:

Neovisnost u poslovanju, koja znači da subjekt maloga gospodarstva ne smije biti više

od 25% u vlasništvu nekoga drugog koji ne zadovoljava kriterije utvrđene za malo

gospodarstvo

Broj zaposlenih najviše do 250 prosječno u godini

Financijski kriteriji od koji jedan mora biti ispunjen:

o Ukupni godišnji promet do najviše 60 milijuna kuna

o Zbroj bilance (kod obrtnika vrijednosti dugotrajne imovine) do najviše 30 milijuna

kuna

Kriteriji osnivanja malih i srednjih poduzeća

Postoje dvije grupe malih i srednjih poduzeća, prve su osnovane potaknute čimbenicima na

strani ponude i druge potaknute čimbenicima na strani potražnje. Poduzeća osnovana pod

utjecajem ponude čine osnovu za nekvalitetan razvoj. Osnovni motiv njihova osnivanja je

nezaposlenost. Takvo zapošljavanje naziva se mekim zapošljavanjem. Dok poduzeća osnovana

pod utjecajem ekspanzije potražnje su logičan i prirodan put nastajanja poduzeća. U takvim

poduzećima zaposlenost raste zbog novih poslovnih mogućnosti i takvo zapošljavanje se naziva

tvrdim zapošljavanjem.

Kvalitativni kriteriji

Pokazatelji: oblik vlasništva, kvaliteta organizacijske strukture, adaptibilnosti poslovnog

programa. Sljedeći kvalitativni kriteriji za mala i srednja poduzeća jednostavno se ne mogu

kvantificirati:

o Mala i srednja poduzeća nalaze se uvijek u privatnom vlasništvu

o Uprava obuhvaća jednu osobu ili uži krug osoba

o Prisutan je neposredno osoban odnos između uprave i zaposlenih

o Financiranje malih i srednjih poduzeća ne zbiva se preko tržišta kapitala

o Poduzeće je važna egzistencijalna baza – ponekad i jedina – za vlasnika poduzeća

o Uprava poduzeća je u priličnoj mjeri ovisna o trećim osobama, stranom poduzeću

Inokosna poduzeća (individualna, samostalna)

Imaju samo jednog vlasnika, čija jedina ograničenja su obaveze prema državnim propisima i

ograničenja u financijskim resursima. Najveća odgovornost koja postoji je ona prema

potencijalnim kupcima, ali također i prema vjerovnicima, jer ako se ne podmiruju vlastiti dugovi

36

prema vjerovnicima, vlasnik može ubrzo propasti. Inokosno poduzeće je relativno lako osnovati,

jer zahtijeva samo nekoliko dozvola radi sigurnosti njegova budućeg vlasnika.

Dva su glavna motiva u osobe koja želi osnovati inokosno poduzeće:

o Osiguranje egzistencije svoje obitelji

o Zarada i bogaćenje

U takvim poduzećima pojedinac (vlasnik) je poduzetnik, glavničar, menadžer i radnik, a često u

posao uključuje i članove svoje obitelji.

Nedostaci su u tome što vlasnik vodi krhki posao sa samo jednim poslovnim ciljem, zna biti vrlo

usamljen na početku jednako kao i na kraju, jer često se mora sam boriti sa svim nedaćama,

uključujući i oskudnost financijskih resursa. Najveći je nedostatak neograničena odgovornost, tj.

poduzetnik je osobno odgovoran za sve dugove koje poduzeće preuzme.

Prednosti Nedostaci

Sloboda Neograničena odgovornost

Lakoća osnivanja Pomanjkanje kontinuiteta

Mali troškovi pokretanja Teškoća dobivanja kredita

Porezne pogodnosti Predodžbe nestabilnosti

Partnerstva (ortaštva)

Partnerstvo ili ortaštvo je ugovorom zasnovan obveznopravni odnos kojim se ugovorne stranke

obvezuju udružiti svoj trud (rad) i/ili svoju imovinu u cijelosti ili djelomice poradi postizanja nekog

zajedničkog cilja. Ortaci mogu biti fizičke i pravne osobe koje se moraju dogovoriti o zajedničkom

cilju ortaštva. Imovinu ortaštva čine ulozi ortaka te imovina stečena poslovanjem ortaštva. Bilo

koje dvije osobe se mogu udružiti i stvoriti partnerstvo. Partnerstva su najkompliciraniji

organizacijski oblik poduzeća, ali možemo reći da su ona i najpogodnija. Različiti partneri unose

različite elemente u posao, uključujući financijsku podršku, ideje, stručnost, rad i druge resurse

potrebne za vođenje uspješnog partnerstva.

Dvije su važne stvari u partnerstvima:

o Partneri se mogu zakonski obvezati za partnerstvo ugovorom ili nekom drugom vezom

o Partnerstva su poduzeća s neograničenom odgovornošću

U osnovi zakon poznaje nekoliko tipova partnera:

o Aktivan partner – aktivno uključen u poslovanje, poznat je javnosti

o Neaktivan partner – nije aktivno uključen u posao, poznat je javnosti

o Tihi partner – ne posluje u poduzeću i može biti poznat kao partner, ali je samo ulagač

o Skriveni partner – on je aktivan, ali nije poznat javnosti

o Tajni partner – smatra se neaktivnim i nije poznat javnosti

o Potpartner (niži partner) i ograničeni partner – sudjeluju manje nego pravi partneri u

poslovanju

Prednosti Nedostaci

Veći izbor talenata Neograničena odgovornost

Veći ulog novca Pomanjkanje kontinuiteta

Lakoća osnivanja Teškoća prijenosa vlasništva

Moguće porezne pogodnosti Mogućnost prisilne likvidacije

Korporacije

37

Najrazvijeniji oblik poduzeća u tržišnoj privredi, ali i najefikasniji instrument prikupljanja kapitala

za potrebe suvremenog biznisa. Korporacija je oblik nekih trgovačkih društava koja imaju

dozvolu poslovanja i koja su u vlasništvu određenog broja pojedinačnih dioničara, posluju kao

pravna osoba koja u svoje ime i za svoj račun kupuje, prodaje i pozajmljuje novac, proizvodi

dobra i usluge te sklapa ugovore. Korporacija, odnosno njezini vlasnici, uživa pravo ograničene

odgovornosti. Za neinkorporirana poduzeća bilo koji dohodak po isplaćenim troškovima

oporezuje se kao osobni dohodak. Korporacija se tretira različito od takvih poduzeća budući da

je dohodak organizacije dvostruko oporezovan. Dvostruko oporezivanje prihvatila je većina

zemalja, jer se smatra da je korporativni dohodak pogodan kao porezna osnovica.

Korporaciju vodi nadzorni odbor. Vlasnici ne moraju uopće raditi u korporaciji, mogu biti samo

investitori. Ima više vlasnika ili ulagača koji imaju pravo glasa, što znači da postoji manja kontrola

od strane pravih vlasnika prema ulagačima. Dioničari imaju veću moć kontrole nad radom

nadzornog odbora.

Pri osnivanju korporacije potrebno je ispuniti ispravu o inkorporiranju, koju poslije mora odobriti

država. Ona obuhvaća:

o Ime korporacije

o Adresu

o Svrhu poslovanja

o Nominalnu vrijednost dionica i broj dionica

o Informacije o nadzornom odboru

o Ime glavnog direktora

o Datum nastanka korporacije

Kad je ispravu potvrdila država, slijedi usvajanje statuta. Statut društva je najvažniji akt kojim se

uređuju norme kojima se moraju podvrgavati dioničari i tijelo društvo. Statut sadržava:

o Ime tvrtke i sjedište

o Predmet poslovanja

o Iznos kapitala

o Nominalni iznos dionica

o Broj članova uprave i nadzornog odbora

o Vrijeme trajanja i prestanka društva

Prednosti korporacija Nedostaci korporacija

ograničena odgovornost (najveća prednost),

visoki početni zakonski troškovi

kontinuitet naglašena reguliranost

lakoća prijenosa vlasništva ekstenzivno izvještavanje

lakoća dobivanja kredita dvostruko oporezivanje

Hrvatsko poduzeće u slobodnom poduzetništvu

Mogu se osnovati sljedeći oblici trgovačkih društava:

o Javno trgovačko društvo

o Komanditno društvo

o Dioničko društvo

o Društvo s ograničenom odgovornošću

38

Javno trgovačko društvo i komanditno društvo su društva osoba. Dioničko društvo i društvo s

ograničenom odgovornošću su društva kapitala. Javno trgovačko društvo kao društvo osoba

mogu osnovati barem 2 ili više osoba. Imovina društva formira se unosom jednakih dijelova

uloga članova društva koji osnivaju društvo. Svaki član društva odgovara neograničeno i

solidarno cijelom svojom imovinom. Društvo nema posebnih organa, već su svi članovi ovlašteni

za vođenje poslova. To pravo može se dogovorno prenijeti na jednu ili više osoba. Odluke se

donose suglasnošću svih članova. Osoba ovlaštena za vođenje društva dužna je o poslovanju i

rezultatu polagati račun svim članovima društva. U dobitku (gubitku) svojim udjelom sudjeluju

svi članovi društva.

Komanditno društvo čine najmanje dvije ili više osoba i može imati dvije vrste članova:

o Komplementari koji odgovaraju za obveze društva neograničeno svom svojom imovinom

o Komanditori koji odgovaraju samo s iznosom uloga koji unose u društvo

Društvom upravljaju samo komplementari. Komanditori imaju pravo uvida u poslovne knjige i u

godišnja izvješća o rezultatima poslovanja, ali ne i pravo odlučivanja. Dobit članovi društva dijele

prema ulogu unesenu u društvo.

Dioničko društvo kao društvo kapitala čine članovi koji sudjeluju svojim ulozima u temeljnom

kapitalu društva. Temeljni kapital podijeljen je obično na jednake dijelove – dionice. Prodajom

dionica vlasnici mogu doći natrag do svog uloženog novca. Rizik se dijeli na veći broj osoba te

se ne izlaže riziku samo jedan ulagač. Vlasnici kapitala ulažući u više dioničkih društava

disperziraju svoj rizik. Najmanji iznos dionice može biti 10kn, a temeljni kapital društva ne smije

biti manji od 200 000kn.

Statutom društva uređuju se odnosi prava i dužnosti u društvu. Nominalna vrijednost dionice

proizlazi iz odnosa temeljnog kapitala i broja dionica. Stvarna vrijednost dionice ovisi o kotiranju

na burzi. Prava koja proizlaze za vlasnika mogu biti različita, ovisno o vrsti dionice. S obzirom

na sadržaj prava dionice mogu biti redovite i povlaštene.

Društvo s ograničenom odgovornošću je društvo kapitala u koje jedna ili više pravnih ili fizičkih

osoba ulažu temeljne uloge do visine dogovorenog temeljnog kapitala. Ako je osnivatelj jedna

osoba, društvo se osniva na temelju izjave osnivatelja, a ako društvo osniva više osoba, tada

osnivatelji sklapaju ugovor o osnivanju društva. Odlučivanje u društvu s ograničenom

odgovornošću uređeno je društvenim ugovorom.

Organi društva s ograničenom odgovornošću su:

o Skupština

o Nadzorni odbor

o Uprava

Skupština društva odlučuje o:

o Izboru i razrješenju članova nadzornog odbora

o Imenovanju članova uprave

o Financijskim izvješćima društva o dobiti

o Uplati i povlačenju uloga

o Ispitivanju i nadzoru poslova

Nadzorni odbor se bira ako je prosječan boj zaposlenih u godini veći od 300, a sastoji se od 3

člana.

39

Uprava društva s ograničenom odgovornošću sastoji se od jednog ili više direktora. Članovi

društva imenuju upravu kao svoje izvršno tijelo koje vodi poslove društva.

Trgovac je pravna ili fizička osoba koja samostalno i trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi

ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu.

Trgovac pojedinac je fizička osoba koja samostalno obavlja gospodarsku djelatnost u skladu s

propisima o obrtništvu i upisana je u trgovački registar kao trgovac pojedinac.

Tajno društvo nastaje ugovorom kojim jedna osoba (tajni član) ulaže neku imovinsku vrijednost

u poduzeće druge osobe (poduzetnika) te na temelju tog uloga stječe pravo u dobiti i gubitka

poduzetnika.

ŽIVOTNI CIKLUS PODUZEĆA

Faza izgradnje

Prva faza životnog ciklusa, najveći je izazov za poduzetnika. U njoj se obavlja ulaganje u

osnovna i obrtna sredstva, u potrebnu infrastrukturu, u kadrove, istraživanje pretpostavljenih

šansi i njihovu realizaciju, do punog izražaja dolaze tržišne, financijske, organizacijske i

upravljačke sposobnosti poduzetnika. Osnovni cilj poduzetnika u prvoj fazi uspješnog poduzeća

je u što kraćem razdoblju prebroditi opasnost faze izgradnje i čim prije krenuti u masovnu

proizvodnju i stvaranje što većeg kruga potrošača. U toj su fazi potrebni poduzetnici skloni

visokom riziku i brzom donošenju odluka, poduzetnici s idejama, jasnim ciljevima i velikom

predanošću. Često su to ortodoksne, jake osobe, veliki individualisti i egocentrici, nazivamo ih

pioniri.

faza rasta

slijedi nakon razdoblja uhodavanja. Dolazi do povećanja dobiti i/ili povećanja obujma

proizvodnje. U skladu s navedenim poduzetnik može ostvariti rast svog poduzeća tako da se

usmjeri na:

o Rast vrijednosti poduzeća

o Rast dimenzija poduzeća

o Rast prodaje i udjela prodaje

o Rast inputa

o Rast kvalitete poslovanja

o Rast moći i snage poduzeća

Poduzetnici se mogu voditi sljedećim strategijama rasta:

o Koncentracija – strategija tržišne penetracije kojoj je cilj povećanje tržišnog udjela

poduzeća

o Ekspanzija – produbljivanje odnosno proširenje proizvodnog asortimana ili širenje na

druga tržišta

o Okomita integracija

o Diverzifikacija

Karakteristike procesa donošenja odluka u fazi rasta poduzeća:

Faza izgradnje Faza rasta Kasnije faze

Primarni fokus Proizvod

Uporaba resursa

Obujam

proizvodnje

Tržišni udio

Kontrola troškova

Profitabilnost

40

Razvoj tržišne

pozicije

Opstanak na tržištu Mogućnost

budućeg rasta

Karakteristike

procesa donošenja

odluka

Neformalan

Centraliziran

Nespecijaliziran

Kratkoročni aspekt

Tranzicijski Formalan

Decentraliziran

Specijaliziran

Dugoročni i

kratkoročni aspekt

Faza diferencijacije

Ekonomski i financijski najznačajnija faza životnog ciklusa poduzeća. Tu fazu dožive samo

najuspješnija poduzeća, njih oko 20%. U toj fazi kod potrošača, koji su gotovo redovito i stalni

potrošači, stvorena je svijest da je riječ o proizvodu koji je različit od konkurencije, to jest upravo

onaj koji odgovara njihovim potrebama, uključujući percepciju kvalitete, cijene i funkcionalnosti.

Poduzeće koje može ostvariti i održati diferencijaciju imat će iznadprosječne karakteristike i

profite u svojoj industriji ako ostvarena premijska cijena tog poduzeća nadmašuje troškove

postizanja jedinstvenosti. Za gubljenje pozicije lidera najčešće je kriv menadžment poduzeća, u

fazi diferenciranja menadžeri se često uspavaju. U poduzeću ništa ne funkcionira autonomno,

sve je rezultat akcija koje trebaju poduzimati upravo strateški i operativni menadžeri. Rizici te

faze najčešće uključuju:

Diferenciranost cijene

Promjenu osnovne diferencijacije

Jednostavnu imitaciju

Za fazu diferencijacije potrebni su stručni, kreativni, komunikativni poduzetnici koji su spremni i

sposobni prenositi ovlasti upravljanja i kontroliranja na svoje suradnike, to su stratezi.

Faza konsolidacije

Nazivamo je još fazom zrelosti poduzeća. U toj fazi prodaja i dalje raste, ali po sve nižoj stopi,

odnosno dolazi do usporavanja ekspanzije. Dolazi do usporavanja rasta kao rezultata promjena

u različitim aspektima organizacije, kao što su strateška, financijska, strukturna i organizacijska

dimenzija poslovanja. Konsolidacija označuje stagniranje ukupnog prihoda i profita. Ukupan

prihod može još uvijek bilježiti pozitivne stope rasta, no one nisu više od stopa rasta ukupnog

gospodarstva u kojem poduzeće posluje. Strateški konsolidacija znači da je poduzeće uspješno

definiralo svoju poziciju na tržištu, odnosno posjeduje potrošače, tehnologiju i poziciju u

industrijskom lancu vrijednosti. U toj fazi dolazi do promjene strategije poslovanja, napuštaju se

agresivne strategije kojima je bio cilj preuzimanje konkurentskog teritorija i usvajaju se više

obrambene pozicije kojima je cilj sprečavanje konkurenata u preuzimanju poslovanja. Fazu

konsolidacije karakterizira tip poduzetnika pod nazivom trener. To su osobe koje su sposobne

stvoriti zdravu socijalnu klimu, to jest dobre međuljudske odnose. Po pravilu su spori u

odlučivanju i nisu spremni ni na visoke rizike, te je njihova osnovna zadaća motivirati suradnike

u rješavanju nagomilanih problema i koordinirati njihov rad i pokušati spasiti ono što se spasiti

može.

Faza likvidacije

Razlozi za gašenje ili likvidaciju poduzeća mogu biti razni, od najbanalnijih do kompliciranih. Do

zatvaranja poduzeća može doći zato što poduzetnik ne može ispuniti cilj koji si je zadao, jednako

tako može dobiti novu ideju pa odluči prekinuti sadašnji pothvat kako bi se posvetio novom.

Razlog može biti ponuda za zapošljavanje ili financijsko obolijevanje, kada poduzetnik zatvara

41

poduzeće kako ne bi doveo sebe i poduzeće u još teži financijski položaj. Razlog može biti svađa

među partnerima koja rezultira raskolom poduzeća ili bolest vlasnika koja ga onemogućuje u

obavljanju dužnosti i vođenju poslovanja. Razlog može biti tehničko zatvaranje kad poduzetnici

preoblikuju svoje poduzeće, npr. u d.o.o. ili samostalni poduzetnik odluči uzeti partnera.

Poduzeće može imati kratkoročnu funkciju pa ga poduzetnik nakon ostvarenja cilja gasi.

Uzroke propasti poduzeća možemo podijeliti u dvije skupine:

Eksterne – recesija, promjena kamatnih stopa, promjene u politici vlade, inflacija, ulazak

nove konkurencije na tržište, zastarijevanje industrije

Interne:

o Strateška pitanja – nerazumijevanje tržišne pozicije i odlučnost da se poveća

poduzeće, pogrešno vođeni odnosi s dobavljačima i klijentima, diverzifikacija

poslovanja u nepovezana područja, nedostatak planiranja izvanrednih troškova

itd.

o Pitanje vodstva – nedostatak iskustva i vještina upravljanja, slaba financijska

funkcija, promjene u glavnom menadžmentu

o Loše planiranje, financijski/računovodstveni problemi, običaji i kontrole

Navedene poduzetnike možemo podijeliti u četiri kategorije:

o Odlučni poduzetnici (45%) – unatoč problemima u prijašnjem pothvatu vraćaju se

poduzetništvu odlučni da uspiju i ovaj put prođu bolje

o Serijski poduzetnici (37%) – oni su uspjeli u prethodnom poslovnom pothvatu, prodali su

svoje poduzeće i sad su odlučni ostvarena sredstva uložiti u novi posao

o Neuspjeli poduuetnici (13%) – problemi u prvom poslovnom pothvatu ih obeshrabri,

zatvorili su poduzeće u financijskim problemima te se vraćaju zaposlenju

o Obeshrabreni poduzetnici (5%) – iako je njihov biznis postigao uspjeh, ne žele ponoviti

to iskustvo. Napetost i napor vođenja poslovanja ima u njih preveliku prevagu nad

financijskim koristima i ostalim prednostima poduzetništva

Poduzetnički pristupi

Poduzetnička ideja je prvotna zamisao, misaona skica ili okvirni zapis o mogućoj poduzetničkoj

aktivnosti u okviru proizvodne, trgovinske, uslužne ili neke druge gospodarske aktivnosti.

Razlika između poduzetničke ideje i poslovne prigode ili šanse je u tome što se poduzetničke

ideje stvaraju, a poslovne se prigode mogu ponekad i ukazati. Poduzetnici imaju istančan

osjećaj za prepoznavanje tržišno zanimljivih poduzetničkih ideja, odnosno profitno izglednih

poslovnih prigoda – šansi. Uspješni poduzetnici potvrđuju da je dobra ideja važnija od kapitala.

Proces nastajanja poduzetničkog pothvata ima tri koraka: ideja, inicijativa i pothvat.

Izvori ideja za poduzetnike početnike

Najčešće su:

o Hobi

o Talentiranost

o Stručnost

o Tržišne prigode

o Izumiteljstvo

o Ostalo (partnerstvo, preuzimanje tuđih ideja)

Najveći broj poduzetnika do ideja došlo je iz ovih izvora:

o Iz prijašnjeg zaposlenja

42

o Na temelju osobnih interesa i afiniteta

o Stjecajem okolnosti – sasvim slučajno

o Na temelju različitih sugestija

o Na temelju prijedloga prijatelja ili rodbine

o Na temelju obiteljske tradicije

o Na temelju školovanja

o Iz ostalih izvora

Ideja dobiva epitet poslovne prigode tek kada njezina analiza pokaže da ona može osigurati

visoku stopu povrata ulaganja kapitala koji je potreban za njezino ostvarenje.

Izvori ideja za utemeljene poduzetnike

Kotler navodi sljedeće izvore kao potencijalno vrsne izvore ideja stvarnih poduzetnika:

o Vodeće kupce, potrošače ili korisnike – potrebe i želje kupaca

o Znanstvenike – posebno za kemijsku, elektroničku i farmaceutsku

o Konkurente – kopiranje proizvoda

o Trgovačke predstavnike i trgovce na malo

o Ostale zaposlenike

o Upravu, odnosno menadžment

o Ostale izvore

Metode kreativnog razmišljanja

Metode kreativnog razmišljanja u okviru individualnog stvaranja poduzetničke ideje najčešće

uključuju:

o Metoda asocijacije – temelji se na generiranju ideja koje nam padaju na um pustimo li da

nam duh slobodno luta i traži. Kao ishodište služe različiti poticaji iz okruženja

poduzetnika, svaka se zamisao mora napisati

o Metoda metafore – omogućuje spajanje dvaju različitih pojmova, stvaranjem

neuobičajenih veza između pojedinih pojmova čime se dolazi do inventivnijih prijedloga i

ideja

o Metoda inovativne imitacije – je oponašanje rada drugih poduzetnika, ali uz prisutnost

kritičke analize i modifikacije ovisno o uvjetima u kojima će se ideja primijeniti. Navedeno

se može postići uklanjanjem nedostataka tuđih ideja, odnosno unapređivanjem ideja ili

rješavanjem problema.

o Input – output metoda – temelji se na identificiranju sljedećih komponenta:

Ulaza, odnosno situacije u kojoj se neki sustav trenutačno nalazi

Izlaza, odnosno situacije u kojoj bi se neki sustav trebao naći nakon poduzete

aktivnosti

Procesa koji nam govori kako od ulaza načiniti izlaz primjenom raspoloživih

resursa

Prikupljanje poduzetničkih ideja timskim radom

Delfi metoda je postupak procjene budućih događaja na temelju sustavnog kombiniranja

mišljenja i znanja eksperata tako da se konsenzusom grupe stručnjaka odrede buduća kretanja.

Temelji se na pretpostavci i nužnosti interdisciplinarne primjene znanosti i to korištenjem

sustavnog mišljenja eksperata za simuliranje budućnosti. Zasniva se na subjektivnim stavovima

izabranih stručnjaka. Polazi od pretpostavki da iako je budućnost neizvjesna, vjerojatnost

43

budućih događaja mogu procijeniti pojedinci koji mogu prosuditi što će se dogoditi. Karakteristike

delfi metode su:

Timski rad

Interdisciplinarni pristup sa sve izraženijom težnjom k transdisciplinarnom pristupu

Anonimnost odgovora pojedinih eksperata kao i anonimnost samih eksperata

Višekratno ponavljanje postupka

Mišljenja tima eksperata daje se uvijek sumarno u statističkom obliku

Brainstorming metoda ili oluja mozgova je jedna od grupnih metoda kreativnog mišljenja.

Metodu je zamislio i prvi upotrijebio američki psiholog Alex Osborn. U nju je spretno ugradio

većinu tada poznatih načela kreativnog mišljenja:

Kritika, vrednovanje i ocjenjivanje ideja koči stvaralaštvo – grupa se sastaje dvaput, prvi

put iznose ideje, drugi put ih se kritizira

Suviše velika stručnost znanje i iskustvo koče proizvodnju svježih ideja

Inovativnim grupama mora vladati što potpunija sloboda mišljenja, tj. grupa mora biti

heterogena

Veličina grupe utječe na kakvoću komunikacije u njoj, autor preporučuje 6 -12 osoba

Uvjeti i okolina djeluju na kvalitetu rada grupe

Sastoji se od formuliranja problema, iznošenja ideja i evaluacije ideja. U proširenom obliku

navedene faze uključuju:

Rješavanje testnog problema

Predočivanje glavnog problema

Redefiniciju glavnog problema

Proizvodnju ideja

Procjenu ideja

Izradu liste prijedloga

Metoda zapisivanja misli slina je oluji mozgova, i po području primjene i po načinu provedbe.

Provodi se u skupini od 4-7 članova koji se razlikuju po dobi, spolu, obrazovanju, interesima

kako bi atmosfera bila kreativnija. Svaki sudionik u roku od 5 minuta ispisuje ideje, a zatim

prosljeđuje papir. Papir kruži sve dok svaki član ne zapiše 18 ideja, tj. 6*3 ideje. Na kraju svaki

sudionik odabere 3 najbolje. Karakteristike navedene metode jesu:

Daje najveći mogući broj ideja u kratkom vremenu

Dobivene ideje se postupno suzuju i specificiraju

Pogodna je za ljude koji ne vole javno iznositi prijedloge

Primjenjuje se u manjim skupinama

Zahtijeva heterogenost skupine poradi kreativnije atmosfere

Pismena se komunikacija, po potrebi, dopunjava usmenom komunikacijom

Japanska se poduzeća često koriste ovom metodom za prikupljanje ideja i nazivaju je krugovima

kvalitete.

Karakteristike klasične i poduzetničke organizacije

Organizacija Klasična Poduzetnička

Način djelovanja Poštivanje pravila Promjena pravila

Reakcija na promjene Spora, defenzivna Brza, ofenzivna

44

Odnos prema novome Oprezan Pozitivan

Ključni resurs Novac Znanje, vrijeme

Tip organizacije Rigidan, nepromjenjiv Fleksibilan, dinamičan

Tip vodstva Autoritaran, strog Demokratski ,tolerantan

Način odlučivanja Preglasavanje Konsenzus

Pristup problemima Iskustven Inventivan

Izbor osoblja Formalni uvjeti Sposobnost, vještina

Poželjno obrazovanje Uska specijalizacija Multidisciplinarnost

Poželjni tip radnika Poslušan, pedantan Maštovit, inventivan

Tip ponašanja Administrativni Poduzetnički

Odnos prema okolini Konflikt, izolacija Suradnja, interakcija

Način kontrole Naknadni, vanjski Anticipativni, unutarnji

Započinjanje od nule

Tim putem idu čisti poduzetnici, poduzetnici kojima je osnivanje i oblikovanje vlastita poduzeća

mnogo veći izazov nego kupnja već postojećeg poduzeća. Čisti poduzetnici teže stvaralačkom

zadovoljstvu koje dolazi od vlastite ideje i njezine realizacije, tu su rizici najveći. Prije

procjenjivanja prihoda poduzetnik bi trebao odgovoriti na sljedeća pitanja:

o Tko su moji kupci

o Gdje se nalaze

o Koliko ih je

o Koliko postotak njih će kupovati od mene

o Po kojoj cijeni su voljni kupiti moj proizvod, odnosno usluge

o U kolikim će količinama kupovati

Poduzetništvo se uvijek veže uz inovacije. Izum (invencija) je nova ideja, novi proizvod ili nov

način proizvodnje dobara i usluga. Inovacija označuje čin stavljanja čega u praktičnu uporabu.

Realizacija svakoga poduzetničkog pothvata povezana je s nizom internih i eksternih čimbenika,

odnosno kritičkih parametara. Zadaća je poduzetnika da prije realizacije svog projekta preispita,

analizira i identificira sve predvidive rizične parametre i njihov utjecaj na poduzetnički projekt

kako bi se mogao pripremiti na primjereno djelovanje u cilju njihove sanacije. Ako u toj analizi

mogućih rizika zanemarimo utjecaj zadanih eksternih uvjeta privređivanja, kao rizične okolnosti

svakoga poduzetničkog pothvata, a posebno onog koji započinje od nule:

o Izbor asortimana, kvaliteta, dizajn i cijena proizvoda

o Izbor dobavljača

o Organiziranost nabavnih kanala

o Organiziranost kanala prodaje ili plasmana proizvoda i usluga

o Strukturiranje i organizacija marketinškog i promotivnog programa

o Uspješnost referencije poduzetnika

o Kvaliteta i radna motiviranost zaposlenih

o Efikasna kontrola cjelokupnog poslovnog procesa

Marketinški je pristup najvažniji u realizaciji poduzetničkog projekta. Marketing se može definirati

kao osebujan način poslovnog promišljanja i djelovanja pojedinca, poslovnih grupa, poduzeća,

korporacija, neprofitnih, poslovnih i ostalih institucija koje sudjeluju u razmjeni različitih

vrijednosti. Poslovni uspjeh na tržištu lakše je ostvariti uspiju li se na vrijeme prepoznati značajke

45

potražnje, želje i potrebe potrošača, potencijalnih i stvarnih kupaca određenih proizvoda i

usluga. Nakon toga treba pripremiti odgovarajuću strategiju nastupa na tržištu. Ako poduzetnik

na ciljno tržište izlazi s novim proizvodom ili uslugom može birati između dvije krajnosti:

o Skupljanje vrhnja

o Penetracijska cijena

Kupnja postojećeg poduzeća

Poduzetnik mora saznati motive prodaje postojećeg vlasnika, odnosno otkriti jesu li oni

opravdani ili neopravdani. Opravdani poslovni razlozi prodaje malih poduzeća su:

o Osobni i karijerni razlozi

o Nasljeđivanje menadžmenta

o Jednoosobni menadžment

Velika poduzeća često prodaju dio svog poslovanja koji sam po sebi čini malo poduzeće i to

najčešće zbog razlika u financijskim ciljevima, odnosno neadekvatnog povrata na investicije,

želje za reinvestiranjem kapitala, novih zakonskih odredbi itd.

Postoji mogućnost prisilne prodaje koja je nastupila poradi neispunjavanja dospjelih obveza od

strane poduzeća, a to su likvidacija, stečaj i upravni stečaj.

Prednosti i nedostaci kupnje postojećeg poduzeća

Prednosti Nedostaci

Olakšan ulazak na tržište Mogućnost postojanja dugovanja

Trenutačno ostvarivanje prihoda i profita Neiskrenost postojećeg vlasnika

Postojeći tržišni udio Narušeni poslovni imidž

Imovina, oprema, lokacija i radna snaga Zastarjelost opreme i tehnologije

Postojeći potrošači Kratak životni ciklus proizvoda

Podaci o poslovanju Nepovoljna lokacija poduzeća

Iskustvo postojećeg vlasnika

Utvrđivanje vrijednosti poduzeća

Metode procjenjivanja vrijednosti poduzeća razmatraju:

o Koja je vrijednost imovine poduzeća

o Što tj, koliku zaradu poduzeće može postići

Za utvrđivanje vrijednosti poduzeća primjenjuje se više metoda, ali najvažnije su:

o statičke metode – procjenjuju vrijednost poduzeća po vrijednosti imovine na određeni dan

o dinamičke metode – procjenjuju vrijednost poduzeća polazeći od uspjeha u poslovanju

koje je poduzeće ostvarilo, ali s težištem na procjeni dobiti u budućem poslovanju,

problem utvrđivanja multiplikatora, često je 3

Veličina multiplikatora rezultat je pregovaračkog procesa, a pri pregovorima posebnu pozornost

treba usmjeriti na sljedeće faktore:

o kvalitetu profita

o visinu kamatne stope

o stopa inflacije

46

Za poduzetnika koji u poduzetnički pothvat ulazi kupnjom postojećeg poduzeća korisno je obaviti

procjenu vrijednosti i pomoću nekoliko različitih metoda prije donošenja konačne odluke, kako

bi mogućnost poduzetničkog rizika bila što manja.

Koraci pri kupnji postojećeg poduzeća

o identificiranje i pristupanje ciljanom kandidatu

o potpisivanje izjave o tajnosti podataka

o potpisivanje pisma namjere

o procjena poduzeća

o strukturiranje ugovora o kupnji

o sklapanje ugovora o kupnji

o početak poslovanja novog vlasnika

Kupnja franšize

Franšizam je najbolja šansa za potencijalnog poduzetnika zbog najmanjeg mogućeg rizika. To

je jedna od strategija širenja poduzetništva. Na taj način najviše posluju restorani brze prehrane

i trgovine, benzinske crpke, automehaničarske radnje, servisi vodovoda, grijanja, klimatizacije

itd. Franšizam se najprije vezuje za razdoblje srednjeg vijeka i prijenos vladarskih beneficija na

odabrane pripadnike nekog društva. Franšizam kakav danas poznajemo započeo je svoje

pravne konture poprimati na prostoru SAD-a i to krajem 19.st. U to doba nisu bile razvijene

tehnike kreditiranja, a proizvođači nisu raspolagali s dovoljno kapitala niti s dovoljno ljudi da bi

mogli zadovoljiti potrebe svih stanovnika na teritoriju SAD-a, stoga je trgovačka praksa pronašla

rješenje u franšizmu. Prve su u tome bile Singer Sewing Machine Comp., General Motors itd. U

SAD-u po sustavu franšizma posluje oko 550 tisuća poduzeća s više od osam milijuna zaposleni.

Franchising brokeri su poduzeća koja zastupaju razne davatelja franšize i nude ih potencijalnim

primateljima. U Sloveniji je takav sustav poznat pod nazivom DADAS, dok je u svjetskim

razmjerima to Franchising Store International.

Franšizam dolazi od francuske riječi franchir što znači osloboditi, a prvotno je značilo osloboditi

od ropstva.

Franšizam je trajni odnos između franšizanta i franšizora u kojemu je ukupna suma franšizorovih

znanja, imidža, uspjeha, proizvodnje i marketinških tehnika dana franšizantu uz naknadu.

Posao se obavlja u franšiziranoj jedinici, koja može biti vlasništvo prodavatelja ili kupca.

U ekonomskoj znanosti su dva teorijska uporišta franšizma:

o resursna teorija – prema kojoj se tvrtke u ranoj fazi razvitka zbog oskudice kapitala za

razvojne potrebe odlučuju ponuditi franšize

o agencijska teorija – koja prednost franšize objašnjava nižim agencijskim troškvoima zbog

reduciranja problema koji nastaju poradi odvojenosti vlasništva i kontrole budući da je

kupac franšize po pravilu i vlasnik i menadžer franšizne jedinice

Dijelovi tipskog ugovora o franšizmu

Bitna značajka ugovora o franšizmu je da sadržava paket obveza (package deal). Korištenje

tipskog ugovora poželjno je s gledišta poštivanja pravila jednakih uvjeta koje davatelj franšize

mora ponuditi svim novim primateljima.

Tipske ugovore o franšizingu možemo podijeliti u četiri skupine:

o preambula

o obveze franšizora

o obveze franšizanta

47

o ostale ugovorne odredbe

Preambula

Preambula je uvodni dio za identifikaciju ugovornih strana, tj. davatelja franšize (franšizora) i

primatelja franšize (franšizanta). Davatelj franšize je naziv za kompaniju koja je voljna za

određenu novčanu naknadu ovlastiti svog poslovnog partnera na uporabu robnog ili uslužnog

žiga, kao i tvrtke pri proizvodnji, odnosno prodaji robe i pružanju usluga te tajnog i bitnog know-

howa koji će mu omogućiti prednost pred konkurencijom na ugovornom području. Tu se navodi

i sjedište kompanije te njegovo registrirano ili tajno industrijsko vlasništvo.

Primatelj franšize samostalna je pravna osoba čiji je osnovni interes da plaćanjem novčane

naknade bude u mogućnosti korištenja, odnosno primjene uspješnog recepta poslovanja

vezanog za proizvodnju, prodaju proizvoda ili pružanje usluga krajnjim korisnicima.

U preambuli se redovito nalazi i precizna definicija geografskog područja na kojemu je primatelj

ovlašten poslovati te je priložen zemljovid na kojemu je to područje prodaje vidljivo i precizno

označeno.

Obveze davatelja franšize

Jedna od obveza odnosi se na pružanje usluga primatelju pri traženju prikladne lokacije za

otvaranje novog prodajnog ili uslužnog objekta. Davatelj može ponuditi i pomoć pri stvaranju

nacrta, projekta i ostale tehničke dokumentacije, te gradnje i opremanje objekta. Primjer

kontinuirane suradnje je izobrazba zaposlenih, koju provodi davatelj franšize poradi

upoznavanja pravila poslovnih odnosa, odnosno da doznaju dio tehničkog i poslovnog know-

howa. Sastavni dio franšizinga uključuje i pravo prodavatelja franšize vezano uz pojam kontrole,

odnosno nadzora nad primateljem poslovanja.

Obveze primatelja franšize

Proizvode koje nudi u svoj prodajnom objektu mora nabavljati od davatelja, odnosno od

dobavljača koje je davatelj posebno ovlastio. Osim proizvoda, davatelji često svojim žigom

zaštićuju i svoju opremu i predmete potrebne za svakodnevno poslovanje. Primatelj se mora

pridržavati standarda poslovanja koje propiše davatelj te mora nastupati u pravnom prometu

pod imenom, žigom, tvrtkom ili drugim znakom davatelja, a mora se koristiti znanjem i iskustvom

davatelja franšize. Obvezuje se da neće prodavati robu niti jednog drugog proizvođača niti

pružati tuđe usluge. Obvezuje se da će održavati minimalnu količinu zaliha, odnosno ostvarivati

neku minimalnu razinu prometa i služiti se propisanim obrascima u svrhu sastavljanja

financijskih izvještaja temeljem standardiziranosti računovodstvenih postupaka.

Primatelj je obvezan plaćati razne naknade davatelju. To se plaćanje može pojaviti u nekoliko

oblika:

o franchising fee (pristupnina)

o franchising royalty (naknada)

o naknada za financiranje marketinških aktivnosti

Može se ugovoriti i kombinirana metoda plaćanja fiksne svote za neke usluge i plaćanje postotka

od prometa za druge usluge.

Ostale odredbe

Odnose se na trajanje ugovora i na mogućnost njegova produljenja, promjenu ugovornih strana

i izvanugovorne odgovornosti, mjerodavno pravo te način rješavanja sporova.

Izbor franšize za poduzetnički pothvat

48

Franšizanti ne kreću od nule, kad kupe franšizu dobivaju zapravo već gotovo poduzeće.

Ulaskom u franšizni sustav franšizant ne dobiva zajamčen uspjeh. Budući da je glavna prednost

poduzetnika franšizanta upravo taj veliki poslovni sustav koji stoji iza njega, potrebno je pažljivo

slijediti upute franšizora o načinima i mogućnostima najboljeg poslovanja. Upute mogu

uključivati:

o koje proizvode ili usluge prodavati

o kako ih prodavati

o kako upravljati i kontrolirati troškove

o koje podatke pratiti i koja izvješća pripremati

o koje radno vrijeme odabrati

o kojim se kadrovima koristiti i sl.

pojmovno određenje rizika

Pojam rizik ima nekoliko značenja:

o upućuje na opasnost od nastupa nekog događaja koji se nije očekivao i od kojega je

nastala šteta ili gubitak

o u poslovnom životu poduzeća može biti uzrokovan lošim odlukama i zakazivanjem

ljudskog faktora ili nekim nepredvidivim događajem

o u području poslovnih financija opasnost da posao prouzroči gubitak u financijskom

poslovanju

o u smislu osiguranja od opasnosti koje obavlja određena osiguravajuća institucija

Rizik se definira na različite načine:

o rizik kao opasnost od gubitka – rizik u užem smislu, opasnost od gubitka ili štete, tj.

mogućnosti nepovoljnoga budućeg razvoja, čak opasnog za opstanak

o rizik kao varijabilnost ili disperzija – rizik u širem smislu, mogućnost drugačijeg ishoda,

bilo boljeg ili lošijeg od onog što se očekivalo

o rizik u zakonskom smislu – opasnost da u okviru poslovne aktivnosti nastanu gubici

Vrste rizika

Jednostavna klasifikacija obavlja se podjelom rizika prema uzroku nastajanja potencijalnih

gubitaka, npr. požar, krađa, prijevara, elementarne nepogode, financijski gubici, itd. četiri su

glavne vrste rizika:

o eksterni rizici: pravni, zakonski, tehnološki, politički, prirodni, tržišni itd.

o interni rizici: menadžerski, organizacijski, komunikacijski, personalni, kulturalni, rizici

ponašanja itd.

o operativni rizici: prodaje, proizvodnje, razvoja, informacijsko-tehnološki, rizici procesa,

logistike itd.

o financijski rizici: financijskog tržišta, potraživanja, likvidnosti, cjenovni, promjene tečaja,

itd.

Prenosivi rizik nastaje zbog istog događaja koji se ponavlja i kojim je ugrožen veći broj subjekata,

i uglavnom se od njega može osigurati, još se naziva i neposlovni rizik.

Neprenosivi rizik nastaje zbog jedinstvenoga nepredvidivog događaja ili zakazivanja ljudskog

faktora i pogađa samo jedan subjekt, koji ga snosi sam, odnosno od njega se uglavnom ne može

osigurati, taj rizik se naziva poslovni rizik. Možemo ga također definirati kao rizik ostvarivanja

49

bruto financijskog rezultata poduzeća, a očituje se u opasnosti da se poslovnim aktivnostima ne

ostvari očekivani rezultat. Poslovni rizik sastoji se od unutarnjih i vanjskih rizika.

Unutarnji poslovni rizici su rezultat nepredvidivih događaja unutar poduzeća u procesu rada i

poslovanja. Oni obuhvaćaju:

o rizik organizacije poduzeća . rizik da organizacija poduzeća ne odgovara potrebama

poslovanja, a ovisi o veličini poduzeća i međusobnoj usklađenosti njegovih pojedinih

funkcija

o rizik sredstava strukture poduzeća – proizlazi iz analize poslovanja i bilance poduzeća

o rizik kadrova – rizik da poduzeće bude oštećeno zbog neodgovarajuće strukture

zaposlenih, njihove nedovoljne stručnosti, slabije motivacije

o robni rizik – povezan je s problemima određivanja količine, kakvoće i vrednovanja robe

o rizik upotrebe resursa – opasnosti da pojedini resursi nisu dovoljno iskorišteni ili su

iskorišteni na neodgovarajući način

o rizik ulaganja kapitala – vezan za ulaganje kapitala i poduzetnik ga ne može izbjeći te on

spada u neprenosive rizike

o rizik uspješnosti – kao i rizik strukture sredstava poduzeća, čest u poslovanju malih i

srednjih poduzeća, a odnosi se na profitabilnost poduzeća i označuje opasnost da se ne

ostvari očekivana stopa povrata uloženih sredstava

o rizik inovacije – proistječe iz opasnosti da inovacija ne bude utrživa i da se njome ne

ostvari željeni rezultat

vanjski poslovni rizici su rizici koji se nalaze u okruženju poduzeća, a koji mogu znatno utjecati

na uspješnost poslovanja samog poduzeća, oni obuhvaćaju:

o gospodarski rizik – nemogućnost naplate potraživanja

o tržišni rizik

o rizik izvršenja kupoprodajnog ugovora – rizik neispunjenja ugovornih obveza prodavatelja

i kupca

o prijevozni (transportni) rizik

o izvozni rizici

o politički i socijalni rizici zemlje – zbog promjene vlade ili vladine politike, političkih nereda

ili ratova koji bi mogli imati utjecaja na poslovanje poduzeća

Osim prethodno navedenih postoji i poduzetničko - menadžerski rizik koji je vezan za upravljanje

i rukovođenje, a odnosi se na neprihvaćanje promjena i inovacija u poslovanju.

Prema Keitschu rizike možemo podijeliti na:

o rizike više sile

o političke ili ekonomske rizike

o poslovne rizike

Kategorije rizika

Rizici više sile Politički ili

ekonomski

rizici

Poslovni rizici

Organizacijski

rizici

Rizici

poslovanja

Financijski

rizici

Potresi,

poplave, udari

groma, oluje

Promjene u

društvenom

okruženju

Organizacijska

struktura,

odvijanje

Proizvodi,

tržišta,

Rizici gubitaka

na financijskim

pozicijama

50

procesa,

elektronička

obrada

podataka,

osoblje

inovacije,

investicije

Rizike možemo podijeliti i na:

o tržišno orijentirane rizike

o imovinske rizike

o kadrovske rizike

o potrošački orijentirane rizike

Tržišno orijentirani

rizici

Imovinski rizici Kadrovski rizici Potrošački

orijentirani rizici

-prekid poslovnih

veza s dobavljačem

-pogoršanje

ekonomskih uvjeta

-opadanje potražnje

-zanemarivanje

proizvodnog miksa

-požar

-prirodne katastrofe

-provale i poslovne

prijevare

-krađe

-neiskrenost

postojećih

zaposlenika

-gubitak ključnog

zaposlenika

-konkurencija od

strane bivših

zaposlenika

-ozljeda potrošača

u poslovnom

prostoru

-sigurnost

proizvoda

-loše kreditiranje

Upravljanje rizikom

Upravljanje rizikom ili menadžment rizika označuje proces aktivnosti i pristup menadžmenta

usmjeren na očuvanje imovine i dohodovne moći poduzeća i sprečavanje rizika gubitka, i to

posebno onih slučajnih i nepredvidivih. Instrument je anticipativnog kriznog menadžmenta koji

teži povećanju sigurnosti koja se uobičajeno ostvaruje pomoću:

analize rizika

mjere za povećanje sigurnosti

nadzor nad rizicima

Upravljanje rizicima znači prepoznavanje, procjenjivanje i klasificiranje rizika po važnosti, nakon

čega slijedi usklađena i racionalna uporaba resursa kako bi se minimizirala, pratila i kontrolirala

vjerojatnost i utjecaj nepoželjnih događaja. Upravljanje rizikom uključuje poduzimanje svih

aktivnosti u svrhu očuvanja imovine poduzeća i postizanja pozitivnog poslovnog rezultata,

odnosno profita. Upravljanje rizikom u malom poduzetništvu razlikuje se od upravljanja rizikom

u velikim poduzećima. U malom poduzetništvu poduzetnik je ujedno i menadžer koji snosi

odgovornost za upravljanje rizicima, odnosno njihovo identificiranje i postupanje s njima. U

velikim poduzećima često odgovornost snošenja rizika preuzima specijalizirani menadžer.

Tradicionalno poimanje upravljanja rizicima ima ova obilježja:

upravljanje rizicima je ad hoc aktivnost, tj. menadžment reagira nakon spoznaje rizika

upravljanje rizicima je usmjereno prema unutra, u žarištu su rizici računovodstva i

plaćanja

u žarištu upravljanja su financijsko ekonomski rizici i time je njihovo praćenje zadaća

određenog odjela

51

upravljanje rizicima se promatra fragmentirano, tj. svaka funkcija i svako područje

analizira se odvojeno s obzirom na rizike

Suvremeno upravljanje rizicima obilježava:

vrednovanje rizika je kontinuiran proces

svi su uključeni u upravljanje rizicima, neučinkoviti procesi su primarni izvor poslovnih

rizika

menadžment preuzima odgovornost za vrednovanje i upravljanje poslovnim rizicima,

uprava definira formalnu politiku rizika

kontinuirano se promatraju i vrednuju stvarni izvori rizika, i to unaprijed preventivno,

usmjereno upravljanje neprihvatljive rizike reducira na prihvatljivu razinu ili ih čak

izbjegava

Siropolis predlaže program upravljanja rizikom koji uključuje:

točno određivanje rizika

procjenjivanje posljedica gubitaka

odabiranje načina postupanja s rizikom

Uz pomoć osiguravajućeg agenta poduzetnik bi trebao odabrati najbolju kombinaciju postupanja

s određenim rizikom. Četiri su odabira:

potpuno otkloniti rizik

apsorbirati rizik kroz samoosiguranje

preventirati pojavu gubitaka, srezati vjerojatnost njegove pojave ili smanjiti njegovu

ozbiljnost

prenijeti rizik na druge putem osiguranja

Poduzetnik treba prenijeti rizik na druge kroz različite oblike osiguranja.

Priroda i važnost poslovnog plana

Funkcionalni su upravo „ofucani“ poslovni planovi, tj. planovi na kojima su vidljive korekcije,

preinake, ispravci, dodaci, promjene, jer je to znak da je poslovni plan putokaz poslovanja, ali

istodobno i najefikasniji instrument interne kontrole koji omogućuje pravodobnu korekciju i ciljeva

i sredstava i predmeta poslovanja u okruženju koje se stalno mijenja. Današnje globalno tržište

ne dopušta pogreške i kad se na tržištu pojavi finalni proizvod koji tržište ne prihvaća, prekasno

je za korekcije. Važnost i značenje planiranja i izrade poslovnog plana za povećanje uspješnosti

poslovanja ne može se dovoljno naglasiti. Upravo nam poslovni plan pomaže da na vrijeme

uočimo probleme, otkrijemo njihove uzroke i sagledamo efikasne mogućnosti njihova

rješavanja. Poslovni plan izrađuje se prije početka svih poslovnih aktivnosti i pokazuje koje

aktivnosti treba poduzeti u bližoj ili daljoj budućnosti.

Poslovni plan je sistematski prikaz planiranih ciljeva i aktivnosti poduzeća u određenom,

najčešće višegodišnjem periodu. To je jedan od važnijih dokumenata koji sadržava cjelovito i

precizno obrazloženje o ulaganjima koja poduzeće planira, s definiranim očekivanjima i

alternativama u slučajevima kad se situacija mijenja. Svrha je odgovoriti na pitanja: kada? Tko?

Zašto?

Poslovni plan je temeljna okosnica planiranja, pokretanja, financiranja, organiziranja, vođenja,

razvijanja i kontrole poduzetničkog pothvata tijekom njegova cjelokupnog vijeka trajanja. To je

strukturiran elaborat koji sadržava cjelovito i precizno obrađeno obrazloženje o ulaganjima koje

52

poduzeće planira, s definiranim očekivanjima i alternativama u slučajevima kad se situacija

mijenja. On je :

analitičko sredstvo

sintetičko sredstvo

komunikacijsko sredstvo

poziv na akciju

Poslovni plan omogućuje poduzetniku da sagleda moguće prilike, ali i teškoće i troškove

potrebne za odlučivanje, tj. donošenje odluke o biznisu, o utemeljenju poduzeća i njegovu

poslovanju. Treba naglasiti da je poslovni plan najefikasniji instrument interne kontrole

poslovanja, jer najprije upućuje na odstupanja planiranog i ostvarenog u svakom trenutku

poslovnog procesa. Poslovni plan je pisani projekt koji analizira sve važne čimbenike poslovne

politike, pravce predviđenog razvoja, kao i očekivane pokazatelje uspješnosti poslovanja. U

poslovnom planu su sadržani najvažniji podaci o poduzeću, njegovoj djelatnosti i razvojnim

ciljevima, podaci o članovima menadžmenta, kao i podaci o aktivnostima koje treba provesti u

sljedećoj poslovnoj godini.

Analitička podloga za donošenje poslovnog plana

Poslovni planovi se trebaju temeljiti na sljedećim strateškim odrednicama:

misiji poduzeća

viziji poduzeća

strategiji poduzeća

strateškim ciljevima poduzeća

Misija označuje krajnju svrhu ili cilj postojanja poduzeća.

Vizija je definira područja kojima će se poduzeće baviti i ciljeve koje poduzeće želi ostvariti u

dugom roku.

Strategija i strateški ciljevi proizlaze iz vizije koja definira okvir njihove primjene.

Strategija poduzeća obuhvaća načine na koje će poduzeće ostvariti svoju misiju i viziju.

Strategija obuhvaća donošenje odluka o:

odabiru industrije i tržišne niše

poslovanju i proizvodima poduzeća

definiranju uloge i zadatka svakog proizvoda poduzeća

određivanju kvalitete i načina proizvodnje

identificiranju konkurencije

definiranju dvije ili tri konkurentne prednosti koje poduzeće ima ili planira imati u

usporedbi s konkurentima

Ciljevi trebaju biti jasni, mjerljivi, ostvarivi, realistični, vrijedni, definirani, ali i dovoljno izazovni.

Svaki strateški cilj treba imati osobu odgovornu za izvršenje, a ta osoba treba imati i ovlaštenja

korištenja svih sredstava za postizanje strateškog cilja. Broj strateških ciljeva ne bi trebao

prelaziti 10.

Nakon postavljanja ciljeva, poduzetnik treba odrediti i način praćenja njihova ostvarenja, ključne

korake u ostvarivanju ciljeva i vremenski okvir u kojemu trebaju biti ostvareni, način mjerenja

uspjeha te odstupanja. Treba i odrediti način na koji će zaposleni i menadžment biti nagrađeni

53

za postizanje ciljeva. Bitno je definirati i standarde mjerenja ciljeva i upotrebljavati iste metode i

tehnike mjerenja.

Nakon određivanja misije, vizije, strategije i strateških ciljeva, poduzetnik može krenuti s

kreiranjem poslovnog plana te ne smije zanemariti permanentni utjecaj ključnih eksternim

činitelja uspješnosti poslovanja, a to su: tehnološki faktori, konkurencija, politički i pravni faktori,

ekonomski faktori i socijalni i demografski faktori.

Proces stvaranja poslovnog plana

Poslovni plan proizlazi iz strategije te treba obuhvatiti buduće razdoblje od 5 -10 godina.

Planiranje za prvu godinu trebalo bi biti na mjesečnoj i kvartalnoj razini. Godišnji plan omogućuje

poduzetniku da točno odredi financijske potrebe, a mjesečno planiranje i njegova kontrola mu

omogućuju da za svaku stavku plana proanalizira zašto nije ostvarena, koja su odstupanja i da

pravodobno poduzme korektivne radnje.

Poslovni plan se sastoji od:

opisa poduzetnikova menadžerskog tima i njegovih kompetencija

opisa proizvoda i usluge

analize tržišta

marketinške i prodajne strategije

financijskih projekcija

opisa trenutačne situacije

opisa strateških ciljeva

sažetka

dodataka

Opis poduzetnikova menadžerskog tima i njegovih kompetencija

Menadžment poduzeća mora svim korisnicima poslovnog plana, osobito financijerima, pokazati

da je sposoban upravljati poduzećem na način na koji će osigurati uredno vraćanje sredstava i

ostvarivati zahtijevane stope povrata na uložena sredstva. Članovi poduzetnikova tima trebaju

osigurati ispunjenje sva 4 elementa poslovnog upravljanja (POKU): planiranje, organizaciju,

kontrolu i upravljanje.

Opis proizvoda i usluge

Poduzetnik treba na jasan i jednostavan način:

opisati sve najvažnije podatke vezane za proizvode i usluge koje nudi

iznijeti i objasniti zbog čega je njegov proizvod jedinstven i izdvaja ga od konkurencije

iznijeti sve dobivene dozvole i rezultate testiranja

opisati životni ciklus proizvoda

Proizvod, usluga i industrija glavni su elementi koji će privući potencijalne ulagače i poslovne

anđele.

Analize tržišta

Analiza tržišta treba sadržavati:

opis i analizu tržišta, kratkoročnog i dugoročnog rasta tržišta, analizu konkurenata i

njihovih tržišnih udjela, potencijalnih udjela koje poduzeće može doseći te potencijale

ulaska na nova tržišta

tržišne prednosti i nedostatke

profil kupca

54

identifikaciju svih konkurenata te opis kako će se poduzeće s njima uspješno natjecati i

povećati svoj tržišni udjel

Marketinške i prodajne strategije

Prodajna taktika

Jedinstvena prodajna prednost proizvoda ili usluge

Postavljanje tržišnih ciljeva za marketinšku kampanju

Promocija i oglašavanje

Financijske projekcije

Bazirane su na osnovnim financijskim izvješćima u čiju izradu poduzetnici trebaju biti detaljno

upućeni. Financijska izvješća su nezaobilazan dio poslovanja, a njihova redovita izrada

neizmjerno je važan alat u upravljanju poduzećem. Financijski pokazatelji izrađeni su na temelju

financijskih izvješća. Omogućuju poduzetniku da jednostavno prati uspješnost upravljanja,

likvidnosti, solventnosti, aktivnosti i profitabilnosti poduzeća, kao i poduzimanje svih potrebnih

korektivnih radnji.

Financijska izvješća trebaju se detaljno planirati za period od tri godine s time da je za prvih šest

mjeseci oportuno izraditi mjesečna izvješća, za prve tri kvartalna. Najvažniji dio financijskih

projekcija je grafikon profita ili dijagram pokrića troškova.

Opis trenutačne situacije

Opis trenutačne situacije treba dati odgovor na pitanje kako je nastala ideja o poslu koji se

planira i na koji je način cijeli posao do sada razvijan.

Opis strateških ciljeva

Strateški ciljevi trebaju proizaći iz strategije koja je rezultanta misije i vizije. Ostvarenje ciljeva

mora biti mjerljivo, a odstupanja se moraju moći utvrditi. Određivanje ciljeva za sljedećih 5- 10

godina.

Sažetak

Prvi dio poslovnog plana koji čitaju njegovi korisnici: bankari, ulagači, poslovni partneri. Sažetak

poslovnog plana piše se na kraju, nakon što su svi elementi određeni. Treba sadržavati:

Način na koji je stvoreno poduzeće, što prodaje, distribuira i proizvodi

Koja je svrha postojanja poduzeća, tj. misija

Kakve proizvode i usluge poduzeće nudi svojim kupcima i korisnicima

U kojoj fazi postojanja se poduzeće nalazi i na koji način planira sniziti troškove i povećati

prihode i novčane primitke u budućnosti

Opis

Sažetak

Korisnici poslovnog plana

Poduzetnici

Kreditori – banke

Potencijalni partneri

Ulagači (FFF) u kapital poduzeća – dioničari

Poduzetnikov tim

Društvena zajednica

Država

Ocjena ekonomske efikasnosti poduzetničkog projekta

55

Kriteriji ocjenjivanja investicijskog projekta obuhvaćaju: tržišnu djelotvornost ulaganja, društvenu

djelotvornost ulaganja i financijske pokazatelje ulaganja. Pritom kriteriji djelotvornosti ulaganja

mogu biti:

Statistički – za kojese u račun uzima prosječna godina života investicijskog projekta

Dinamički – za koje se vodi računa o vremenskim preferencijama i životnom vijeku

projekta

U ekonomskoj teoriji ocjene ekonomske efikasnosti poduzetničkog projekta svrstavaju se u četiri

osnovne skupine:

Ocjene profitabilnosti ili rentabilnosti projekta (metoda stope profitabilnosti, metoda

prosječne stope profitabilnosti, metoda vremena povrata ulaganja, metoda neto sadašnje

vrijednosti, metoda interne stope profitabilnosti)

Ocjene osjetljivosti projekta

Ocjene solventnosti projekta

Ostale ocjene

Izvori financiranja poduzetničkih pothvata

Pri odabiru izvora financiranja poduzetnici trebaju usmjeriti pozornost na sljedeće faktore:

Pravni oblik poslovanja

Faza životnog ciklusa poduzeća

Priroda sredstava za koje je potrebno financiranje

56

Malo poduzeće treba

Stalni kapital Obrtni kapital Financiranje

imovine

Financiranje izvoza

-za početak

-razvoj i ekspanzija

inovacije

-refinanciranje

-jaz dužnik/kreditor

-sezonske

fluktuacije

-kratkoročna

imovina

-postrojenja i

strojevi

-oprema i namještaj

-zgrade

-vozila

-rast putem

međunarodne

trgovine

Za to mu je potrebno

Vlasnička glavnica Kratkoročno

financiranje do 3

godine

Srednjoročno i

dugoročno

financiranje

Izvozno financiranje

Izvori

-osobna investicija

-institucije rizičnog

kapitala

-javni sektor

-javno financiranje

vlasničke glavnice

-klirinške banke

-financijske

institucije

-poduzeća za

faktoring

-poduzeća za lizing

-javni sektor

-klirinške banke

-institucije rizičnog

kapitala

-mirovinski fondovi

-osiguravajuća

društva

-financijske

institucije

-poduzeća za lizing

-javni sektor

-klirinške banke

-poduzeća za

faktoring

-financijske

institucije

specijalizirane za

izvoz

-financijske

institucije

Faktoring kao oblik financiranja zaduživanjem je oblik kratkoročnoga financiranja na temelju

prodaje kratkoročne, po pravilu neosigurane aktive poduzeća specijaliziranoj financijskoj

organizaciji koja se naziva faktor. Posao kratkoročnog financiranja klijenata.

Lizing označuje oblik financiranja koji se zasniva na ideji da je objekt lizinga bolje koristiti nego

kupiti. Omogućuje korisniku da neku opremu ili nekretninu dobije na korištenje za vrijeme koliko

mu je potrebna, umjesto da je kupi. Dvije su vrste lizinga: financijski i operativni.

Fondovi rizičnog kapitala

Fondovi rizičnog kapitala su oblik financiranja vlasničke glavnice, a u suštini označuju fondove

nekog društva koje upravlja znatnim kapitalom namijenjenim prvenstveno srednjoročnom i

dugoročnom investiranju u poduzeća koja po pravilu ne kotiraju na burzi i imaju visok potencijal

rasta.

Pružaju sljedeće usluge poduzetnicima:

Kapital za početak i razvoj poduzeća

Istraživanje tržišta i poslovne strategije za poduzeća koja nemaju vlastite odjele za

marketing

Menadžment konzalting

Kontaktiranje s potrošačima, dobavljačima, itd.

Pomoć u pregovaranju

Pomoć pri zapošljavanju

57

Karakteristike rizičnog kapitala kao izvora financiranja vlasničke glavnice su:

Ključni je izvor financiranja za brzorastuća poduzeća

Fondovi rizičnog kapitala očekuju brze i visoke povrate na investicije

Nema zakonske obveze poduzetnika da vrati sredstva kao ni kamate

Zahtijeva dijeljenje vlasništva i profita s investitorom

Fondovi rizičnog kapitala najčešće ulažu u poduzeća koja se bave visokotehnološkim

djelatnostima kao što su Internet, komunikacije, informatike, biotehnologije i sl. Oni ne kupuju

više od dvadeset do četrdeset posto vlasništva, jer bi se kupnjom većeg vlasničkog udjela

smanjio entuzijazam poduzetnika za upravljanjem.

Poslovni anđeli

Poslovni anđeli čine pojedince ili grupe koje nude kapital za financiranje novih poduzetničkih

projekata. Djeluju kao neformalni ponuđači rizičnog kapitala i zajednički investiraju najmanje

milijardu USD u tisuće poduzetničkih projekata u godini. Poslovni anđeli imaju iskustva u

poslovanju (pametni novac).

Poslovni anđeli imaju iste ili slične demografske značajke:

Spol – većina poslovnih anđela je muškog roda

Starost – pripadaju kategoriji dobi od 40 do 65 godina

Obrazovanje – najčešće osobe s višom ili visokom stručnom spremom, dok su anđeli s

magisterijima i doktoratima rijetki

Sektor – dolaze iz raznih stručnih područja

Osim demografskih karakteristika, dijele i druge zajedničke značajke:

Bogati pojedinci – ulažu otprilike 10 000£ po pothvatu te općenito imaju portfolio od dva

do pet ulaganja

Investiranje osobne imovine – ulažu osobna sredstva

Rizične odluke – velika spremnost na donošenje rizičnih odluka

Ulaganje na lokalnoj razini – radije ulažu u poduzeća u blizini njihova doma

Poduzeća koja ne kotiraju na burzi

Vrste poslovnih anđela:

Loto anđeli – ulagači s ograničenim menadžerskim iskustvom u poslovanju, često

inzistiraju na realiziranju manjeg dohotka i bogatstva u usporedbi s drugim investitorima,

investiraju mali dio svog bogatstva u tvrtke koje nisu visoko pozicionirane na tržištu

dionica. Informacije dobivaju iz medija, uključenost u poslovanje je mala, ne surađuju s

drugim investitorima.

Anđeli trgovci – imaju visoku razinu investicijske aktivnosti, prosječno 4,5 puta ulažu u tri

godine, imaju ograničeno iskustvo u rukovođenju i inzistiraju na realizaciji visokog

dohotka i bogatstva. Ulažu znatan dio bogatstva u tvrtke koje nisu visoko rangirane na

tržištu dionica

Anđeli analitičari – ulagači koji posjeduju znatno menadžersko i poduzetničko iskustvo,

ali imaju nisku razinu investicijskih aktivnosti. Ulažu malen dio bogatstva u poduzeća koja

nisu visoko rangirana na burzi, do informacija dolaze putem prijatelja i suradnika

Pravi poslovni anđeli – investitori s visokom razinom investicijskih aktivnosti koji ulažu

prosječno 7,3 puta u tri godine. Imaju veliko menadžersko i poduzetničko iskustvo, često

58

ulažu s drugim neformalnim investitorima, izvori informacija su vlastite osobne i poslovne

mreže

Karakteristika Poslovni anđeli Rizični kapital

Osoba Poduzetnici Investitori

Poduzeće Mala, početna faza Velika, zrela faza

Uloženi trud Minimalan Ekstenzivan

Lokacija investicije Važna Nije važna

Ugovor Jednostavan Opsežan

Nadgledanje investicije Aktivno Strateško

Izlaz Nije važan Vrlo važan

Stopa povrata Nije važan Vrlo važan

Javno financiranje

Izlazak na burzu pruža prednosti poput:

Mogućnosti prikupljanja velike količine kapitala

Poboljšanja korporativnog imidža

Olakšanog pristupa budućim izvorima financiranja

Privlačenja i zadržavanja ključnih zaposlenika

Negativne posljedice izlaska na burzu:

Dijeljenje vlasništva nad poduzećem

Gubitak kontrole

Gubitak privatnosti

Troškovi javnog financiranja

Dioničari

Pritisak ostvarivanja kratkoročnih rezultata

AIM London – najveće i najlikvidnije svjetsko tržište za rastuća mala i srednja poduzeća

Državni programi financiranja

U Hrvatskoj programe poticanja imaju:

Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva (MINGORP)

Hrvatska banka za obnovu i razvoj (HBOR)

Hrvatska agencija za malo gospodarstvo (HAMAG)

Poslovni – informacijski centar Hrvatske (BICRO)