Lingvistička-antropologija

www.sajt.com.hr

Jezična karta svijeta

Na svijetu se govori oko 6000 jezika ( teško je odrediti što su jezici što dijalekti pojedinih jezika)

Najvažnija je podjela jezika prema genetskoj srodnosti. Za jezike kažemo da su genetski srodni ako su se razvili iz istog izvora, odnosno iz istog jezika-pretka.

Indoeuropski jezici se govore u najvećem dijelu Europe, ali i u mnogim drugim dijelovima svijeta. Najveća su jezična porodica na svijetu, po broju stanovnika. Indoeuropski jezici se mogu podijeliti na sljedeće grane:1. Anatolijski jezici (hetitski)2. Indoiranski jezici (sanskrt)3. Grčki 4. Italski jezici (antički jezici Italije)5. Keltski jezici (irski, škotski, velški i bretonski)6. Germanski jezici (zapadnogermanska skupina: engleski, njemački, nizozemski, afrikaans, jidiš i skandinavska skupina: norveški, švedski, freski, danski i islandski)7. Armenski jezici8. Slavenski jezici (ruski, ukrajinski, bjeloruski, poljski, češki, kašupski, slovački, lužički, slovenski, hrvatski, srpski, bošnjački, makedonski i bugarski)9. Baltijski jezici ( litavski i latvijski)10. Albanski jezici11. Toharski jezici (govorili se u 1. tisućljeću po. Kr.)

Ostale jezične porodice u Euroaziji su: Uralski jezici: 1. Ugrofinska grana (mađarski, finski, estonski, …)

2. Samojedska grana Turkijski jezici (turski, kazaški, uzbečki, jakutski, kirgijski i ujgurski u Kini) Mongolski jezici (mongolski) Tungusko-mandžurski jezici Jezici na Kavkazu Sinotibetski jezici: 1.sinitska grana (mandarinski kineski, kantonski)

2. tibetski-burmanska grana (tibetski, burmanski tj. mjanmar)

Mijao-jao jezici (JI kina) Dajski jezici (tajski i laoski) Austroazijski jezici: 1. Zapadna grana (santali, mundari, sola-SI indija)

2. istočna grana (monsko-kmerski jezici-vijetnamski i kmerski) Dravidski jezici: (tamilski, telugu, kannada, malajalamski)

U Europi jedini izolirani jezik je baskijski, dok je u Aziji najveći izolirani jezik korejski.

www.sajt.com.hr

Nasuprot velikoj genetskoj raznolikosti jezika u Euroaziji, svi se jezici Afrike mogu svrstati samo u četiri velike jezične porodice:1. Afroazijska porodica (somlaski jezici, čeadski jezici)2. Nigersko-kordofanska porodica (voltajski i banutski jezici,…)3. Milosaharska porodica (masai, nubijski jezik)4. Kojsanska porodica

Austronezijska porodica je proširena na površini Madagaskara, preko Indonezije i Filipina do Oceanije i Novog Zelanda (indonezijski, malajski, javanski, kelabitski, acehski, tagalog, havajski, maorski, …)

U Australiji ima mnogo jezičnih porodica. Na Novoj Gvineji je do sada otkriveno pedesetak jezičnih porodica. Svi su domorodački jezici Tasmanije izumrli i o njihovim genetskim odnosima ne zna se puno.

Domorodački jezici Sjeverne Amerike uključuju porodice poput eskimsko-aleutskih jezika (inuit koji se govori na Grenlandu), na-dene jezika (tlingit koji se govori na Aljsci), kadojskih jezika (koji su se govorili u dolini Mississippija), irokijskih jezika (čeroki, oneida, seneka)… Najveća genetska raznolikost u Sjevernoj Americi nalazi se na zapadnoj obali; ondje pronalazimo mnogo malih jezičnih porodica.

Genetska je klasifikacija jezika u Južnoj Americi još uvijek neriješen problem. Glavne su i općepriznate jezične porodice toga kontinenta čibčanski jezik (Venezuela), paezanski jezik (Kolumbija), jezik Baki (Čile, Bolivija, Peru) , kečuanski jezik kojim su govorile Inke (Bolivija, Ekvador, Peru). Najveći je indijanski jezik u Južnoj Americi guarani, koji se svrstava u tupijsku porodicu.

U nekim dijelovima svijeta ima mnogo jezičnih porodica, odnosno mnogo različitih skupina genetski srodnih jezika, dok u drugim područjima imamo tek razmjerno malen broj porodica. Neke su porodice bogate velikim brojem jezika (gotovo tisuću jezika), dok su druge razmjerno malene (samo 4 jezika).

Kako se jezici mijenjaju?

Svi se jezici ne prekidno mijenjaju. Mogu se pojaviti društveni uvjeti koji usporavaju brzinu jezičnih promjena; primjerice, purističke jezične politike koje se provode u nekim državama. Međutim, od 6000 jezika, tek oko dvjestotinjak iza sebe ima državnu silu koja može propisivati ljudima kako moraju govoriti, a golema većina jezika uopće se ne piše.

www.sajt.com.hr

Jezične promjene su nezadržive. One obuhvaćaju sve razine jezične organizacije: fonetski i fonološku, putem glasovnih promjena, morfološku, putem gramatikalizacije, sintaktičku, putem promjene reda riječi ili semantičku, putem promjene značenja.

Jezične promjene mogu mati vanjske i unutarnje uzroke, vanjski se uzroci jezičnih promjena u osnovi svode na utjecaj drugih jezika. Govornici jednog jezika mogu iz drugog jezika posuditi ne samo riječi, već i glasove i gramatička obilježja,poput sintaktičkih obrazaca. Unutarnji uzroci jezičnih promjena rezultat su tendencija usađenih u samoj naravi jezične sposobnosti čovjeka, u želji za kreativnošću i novitetima.

Modeli genetske srodnosti

Kada se jezik mijenja, mijenja se na različite načine u raznim dijelovima teritorija na kojem se taj jezik govori. Razlike između dvaju područja gomilat će se do trenutka dok ljudi iz jednog područja neće moći komunicirati s ljudima iz drugog područja, na taj način nastat će dva jezika na području na kojem je postojao jedan jezik, dakle sitne razlike su prerasle u nešto novo-novi jezik.

Novi jezici se opet mogu podijeliti u nove jezike. Primjerice: zajednički prajezik romanskih jezika bio bi latinski, a u slučaju slavenskih jezika njihov zajednički prajezik bio bi praslavenski. Svi jezici za koje se može dokazati sa imaju zajednički prajezik nazivaju se jezičnom porodicom.

U svakom ljudskom jeziku postoje razlike među dijalektima i razlike među sociolektima, idiomima različitih društvenih skupina koji se govore na istom teritoriju, pa ih ne bi imalo smisla prikazivati. Viši i niži sociolekti redovito utječu jedni na druge, a ti se utjecaji odražavaju i u odnosima među jezicima-potomcima svakog jezika koji ima sociolekte. Budući da se različiti jezici govore na istom području, razlike među njima ne možemo prikazati dvodimenzionalnim prostorno-vremenskim modelom; treba nam trodimenzionalni model, u kojem bi svaki jezik u svakom vremenskom razdoblju svojeg postojanja bio prikazan trodimenzionalnim geometrijskim tijelom. No, u praksi se ne koriste, već nam služe da putem njih dočaramo kompleksnost jezičnog razvitka i genetskih odnosa među jezicima.

Glasovne i morfološke podudarnosti

Što se tiče podudarnosti našeg jezika sa drugim slavenskim jezicima jedino prihvatljivo objašnjenje takvih podudarnosti sastoji se u tome da su svi slavenski jezici naslijedili podudarne oblike imenskih padeža iz zajedničkog prajezika, koji nazivamo praslavenskim, i koji metodama poredbenopovijesne lingvistike možemo približno rekonstruirati. To znači da se praslavenski jezik na različite načine mijenjao u područjima današnje Hrvatske, Rusije, Poljske, te su stoga nastale razlike među oblicima ondje gdje je nekoć postojalo jedinstvo.

www.sajt.com.hr

Lingvistička geografija i srodne metode

+ s nastanakom mladogramatičarske škole 1878. javlja se prva sustavna moderna

lingvistička teorija, znanstvena, i lingvistika prestaje biti isključivo njemačka disciplina

- bit mladogramatičarske škole: jezik se razvija prema strogim i beziznimnim fonetskim

zakonima, a ono što se u razvoju jezika ne može objasniti njegovim djelovanjem, može se

objasniti analogijom (Karl Brugmann i Hermann Osthoff)

- među zagovornicima mladogramatičarskih načela ističe se njemački germanist Georg

Wenker (1852 – 1911), koji je htio napraviti jezične karte, tj. točno na karti omeđiti

područje pojedinog dijalekta; napravio je upitnik koji se sastojao od 40 kratkih rečenica

koje su učitelji i drugi obrazovani ljudi trebali prevesti na lokalni govor; međutim, karte

su mu donijele razočarenje i pokazale suprotno od onoga što je očekivao

+ nastanak lingvističke geografije vezan je za protivnike mladogramatičarske škole i za

središta izvan Njemačke; utemeljiteljem se smatra Jules Gillieron, francuski dijalektolog

podrijetlom iz Švicarske

- i on je odlučio napraviti jezične karte, točnije jezični atlas, ali za galoromansko područje i

područje Francuske; smatrao je da osim pučkih riječi treba proučavati i učene riječi kako

bi se utvrdilo odakle su i na koji su se način širile; odlučio je da anketu provede

nelingvist, samo jedan čovjek „istančana sluha“; to je napravio Edmond Edmont

- ispitanici su morali biti starosjedioci koji su se malo kretali izvan mjesta prebivališta, što

manje školovani, prirodno bistri, koji nemaju govornih mana ili oštećeno zubalo, itd.; da

anketar ne bi bio pod utjecajem susjednih bliskih govora koje je ispitivao prije toga,

anketa se obavljala napreskok u mjestima koja su zemljopisno i jezično bila dovoljno

udaljena

- prikupljanje građe počelo je 1897. i trajalo do 1901. godine, a do 1912. je objavljeno 12

svezaka atlasa

- na kartama se jasno vidjelo da se riječi, jednako kao i ljudi, sele, da se iz jednoga mjesta

ili kraja šire u bliže i daljnje prostore; na svojem putu riječi se moraju boriti s brojnim

poteškoćama, ponajprije s drugim riječima s kojima dolaze u konkurenciju, a može se

vidjeti i da se riječi koje dolaze iz Pariza kao prestižnog političkog i kulturnog središta

šire cijelom zemljom gotovo bez otpora

www.sajt.com.hr

- riječi koje jednom „odnesu pobjedu“ nisu pobjednici zauvijek, jer u novim, drugačijimm

okolnostima i same mogu biti istisnute s određenog dijela jezičnoga prostora

+ geografska lingvistika u središte svojeg zanimanja stavlja riječ zamjenjujući pritom

mehanički proces glasovnoga razvoja puninom života riječi

- jezičnim je promjenama uzrok uglavnom želja govornika da se izražavaju jasno, da

izbjegnu nesporazume

- svaka riječ – smatra Gillieron – ima svoju vlastitu povijest, različitu od povijesti bilo koje

druge riječi

- jezični razvoj se ne može svesti na djelovanje glasovnih zakona, nego na njegov razvoj

utječu brojni fizički, psihički, biološki, društveni, politički, administrativni, gospodarski,

zemljopisni i drugi činitelji

+ unatoč mnogim prigovorima koji su upućeni lingvističkoj geografiji, ipak se potvrdilo da

je ona omogućila mnoštvo novih spoznaja o jeziku, pa su se ubrzo na raznim stranama

počeli pripremati i atlasi za druge jezike: Karl Jaberg i Jakob Jud – Jezični i stvarni atlas

Italije i južne Švicarske, M.G. Bartoli – Talijanski jezični atlas, Sextil Puscariu –

Rumunjski jezični atlas, Antoni Griera - Katalonski jezični atlas, Mirko Deanović –

Mediteranski jezični atlas, Općeslavenski lingvistički atlas, Lingvistički atlas Europe,

Vojmir Vinja – Jadranska fauna

- osim toga, lingvistička geografija potaknula je i razvoj nekih novih metoda i škola:

metoda riječi i stvari u Njemačkoj, španjolska lingvističa škola, metoda arealna

lingvistika

+ utemeljitelj i glavni predstavnik arealne lingvistike je talijanski lingvist rodom iz Labina,

Matteo Giulio Bartoli; poznat je i po tome što je od zaborava spasio autohtoni romanski

jezik grada Krka zapisavši podatke od posljednjih govornika; njegova se metoda često

obrađuje pod rubrikom neolingvistika

- Bartoli je formulirao 5 osnovnih arealnih normi: 1. norma izolirane aree, 2. norma

lateralnih area, 3. norma veće ili prostranije aree, 4. norma kasnije ili mlađe aree,

5. norma nestale aree

- među lingvistima je mnogo onih koji su načela arealne lingvistike osporavali, ali su ih

neki prihvatili i primijenili na novim područjima, npr. A. Meillet koji je taj pristup

www.sajt.com.hr

sustavno primijenio na tumačenje odnosa među pojedinim skupinama indoeuropskih

jezika

- Bartoli je jasno pokazao kako se jezik neprestano, na svim razvojnim fazama, obnavlja,

pa je tako pokazao kako se ni vulgarni latinski ne smije shvaćati kao statički jezik, nego

kao jezik u kojem inovacije stalno nastaju, gdje se novi oblici stalno šire i potiskuju

starije

+ ako je u odnosu prema mladogramatičarskoj školi lingvistička geografija označila prijelaz

od povijesti glasova prema povijesti riječi, arealna je lingvistika označila prijelaz od

povijesti riječi prema povijesti jezika

Lingvistička povijest svijeta

1. JEZIKOSLOVLJE - LINGVISTIKA:

Jezikoslovlje je znanost o jeziku. Drugi naziv za tu znanstvenu disciplinu je lingvistika.

Naziv lingvistika potječe od latinske riječi lingua – ae, f., što znači jezik kao sredstvo

sporazumijevanja i kao tjelesni organ. Bavljenje problemima jezika ima tradiciju dugu više od

dva i pol tisućljeća, dok jezikoslovlje, odnosno lingvistika kao samostalna znanstvena disciplina

ima povijest od otprilike dva stoljeća.

Danas lingvistika istražuje jezik s različitih polazišta uzimajući u obzir njegovu složenost.

Istražuju se obilježja samog jezika- struktura, sustav, međuodnosi jezičnih elemenata, razvoj

jezičnih oblika, sličnosti i razlike u jezičnim sustavima. Jednako je važan predmet istraživanja i

uloga jezika u funkcioniranju ljudske zajednice, pa se suvremena lingvistika bavi i pitanjima

komunikacije, socijalnom uvjetovanošću jezičnih i govornih struktura, tekstnim vrstama.

2. POČECI JEZIKOSLOVLJA:

Početke razmišljanja o jeziku nemoguće je odrediti. Vrlo je teško odrediti starost jezika-

jedan od mogućih pokazatelja jest podatak da se prema anatomskim pojedinostima može

zaključiti kako se Pithecanthropus pekinensis prije otprilike 500 000 godina mogao artikulirano.

Pokušaje pronalaženja odgovora na pitanje nastanka jezika nalazimo u tekstu kojim je velikim

dijelom uvjetovan razvoj europske kulture, u Starom zavjetu. Potvrde o božanskoj naravi jezika

www.sajt.com.hr

nalazimo i u najstarijim indijskim tekstovima, primjerice u Rg-Vedi. Problem nastanka jezika

također je sadržaj mnogih mitova u različitim dijelovima svijeta.

Bavljenje jezikom odnosno problemima jezika bilo je dvostruko uvjetovano – s jedne strane

sasvim praktičnim razlozima – potrebom za razumijevanjem nekog jezika, kao i željom za

komuniciranjem s govornicima stranog jezika – a s druge strane filozofskim razmatranjima o

naravi jezika. Rezultat praktične uvjetovanosti bili su priručnici: rječnici i gramatike. Najstariji

su primjer sumersko-akadski silabari i popisi riječi, nastali početkom drugog tisućljeća prije

Krista.

3. GRČKA I RIM:

Mitovi pripovijedaju o nastanku jezika, dok filozofi jezik pokušavaju objasniti. Za grčke

je filozofe u 5. stoljeću prije Krista vrlo važno pitanje vezano za jezik bilo kako stvari dobivaju

imena, odnosno u kojem su međusobnom odnosu stvar i pripadajuća riječ. Raspravljalo se o

tome je li odnos stvari, odnosno bića i pripadajuće riječi uvjetovan prirodno ili sporazumom. Tim

je problemima posvećen Platonov dijalog Kratil u kojemu se raspravlja o obje teze. Prva teza

glasi – imena imaju svoju prirodnu i iskonsku ispravnost „tko razumije riječ, razumije i stvari“.

Tu tezu zastupa Kratil. Druga teza glasi – sva imena nastaju nagodbom, dogovorom među

ljudima, neka su vrsta slobodno biranog oruđa za sporazumijevanje i djelovanje. Tu tezu zastupa

Hermogen.

Aristotel, Platonov učenik, jezikom se bavio razumijevajući ga kao izraz misli i temelj

pjesništva. U skladu s formalizmom svoje filozofije, Aristotel jezični izraz shvaća kao znak za

duševni sadržaj. Aristotel je utemeljitelj logike – otuda i njegovo shvaćanje riječi kao točno

određenih jedinica s pomoću kojih čovjek intelektualno djeluje; riječi nam omogućuju

uobličavanje složenoga mislenog dijela.

Stoici, pripadnici filozofske škole koju je oko 308.prije Krista osnovao Zenon iz Kitija,

pridonijeli su novim spoznajama o jeziku baveći se prije svega logikom, koju dijele na

gramatiku, retoriku i dijalektiku. Odnos stvari, bića i riječi stoici smatraju prirodnim, jer riječi

proizlaze iz općih predodžbi. Stoici su aristotelov pojam fleksije ograničili na pet padeža

imenice: temeljito su istraživali glagol i njegove brojne oblike razlikujući aktiv i pasiv te

prelazne i neprelazne glagole; odredili su važnost međusobne uvjetovanosti subjekta i predikata.

www.sajt.com.hr

Grci se problemima jezika bave i u okviru retorike, govorničke vještine. Retorika se kao

disciplina počela razvijati u 5.stoljeću prije Krista iz praktičnih razloga. U 5. stoljeću prije Krista

nastao je i prvi udžbenik retorike, koji neki izvori pripisuju Koraksu iz Sirakuze, a neki pak

njegovu učitelju Tisiji.

Hermagora iz Temna sastavio je u 2.stoljeću prije Krista udžbenik retorike koji se zbog

sistematičnosti upotrebljavao i u rimskim školama. Od posebne je važnosti jezična problematika

vezana za istraživanja rukopisa homerskih epova. Jedan od prvih sastavljača spisa o Homeru bio

je Antidor u 5.stoljeću prije Krista, koji je vjerojatno prvi upotrijebio naziv gramatičar. Apolodor

iz Atene u 2. stoljeću prije Krista bavi se etimološkim studijama; u 2. i 1. stoljeću prije Krista

nastaju i opsežni leksikografski radovi: Demetrije iz Magnezije sastavlja leksikografske popise

homonima imena ljudi i gradova, Filemon iz Eksona atički rječnik. Iz 2. stoljeća prije Krista

datira i Drakontov pravopis. Grčka gramatika Dionizija Tračanina iz 2-1.stoljeća prije Krista

obuhvatila je znanja o jeziku nastala u prethodna četiri stoljeća. Ta se gramatika sastoji od 25

paragrafa i potkraj antike bila je prevedena na armenski i prerađena za sirijski. Bila je školski

udžbenik od velikog utjecaja čak do 18. stoljeća. U aleksandriji djeluje i gramatičar Apolonije

Diskol. Opus mu je golem, a od manjih djela sačuvane su rasprave o zamjenicama, prilozima i

veznicima. Najpoznatije je djelomice sačuvano djelo o sintaksi, prvo te vrste u nama poznatoj

antičkoj tradiciji.

Kod Rimljana je grčki jezik bio dijelom izobrazbe aristokratske djece, a školovanje se većinom

dopunjavalo boravcima u nekomu od velikih helenističkih filozofskih odnosno retoričkih

središta. Posebno su znamenite bile gramatičarske škole u Ateni, Aleksandriji i Pergamonu.

Prvi važniji rimski gramatičar bio je Marko Terencije Varon, suvremenik Dionizija Tračanina.

Od njegovog djela De lingua latina sačuvano je 5 od ukupno 25 knjiga. Sačuvani je dio

uglavnom posvećen etimologiji. Za povijest bavljenja jezikom Varon je je važan ponajprije kao

kritičar jezika odnosno kao cenzor ispravne uporabe jezika i zagovornik jezične kulture. Marko

Tulije Tiron je u 1. stoljeću prije Krista razradio poseban stenografski sustav. Ciceron je pak

posebnu pozornost pridao teoriji govorništva, prije svega analizi govorničke vještine. Kvint

Remije Palemon je u 1. stoljeću preradio gramatiku Dionizija Tračanina i u mnogim dijelovima

postavio temelje rimske gramatičke tradicije. Most između antike i srednjeg vijeka predstavlja

Priscijanovo djelo Institutiones grammaticae , nastalo u 5. stoljeću nadovezujući se na tradiciju

www.sajt.com.hr

Apolona Diskola i Dionizija Tračanina. Od 18 knjiga prvih 16 je posvećeno glasovima i

oblicima, a zadnje se dvije bave problemima sintakse odnosno konstrukcije.

4. INDIJA

U vedskim se školama predavala fonetika, gramatika, metrika i etimologija. Najbolje je

sačuvana fonetika, jer se pravilnom izgovoru glasova i riječi vedskih mantri pridavala posebna

pozornost.

Staroindijski gramatičar Panini u svom je djelu Aštadhyayi skupio oko 4000 pravila- aforizama i

lista osnovnih oblika na koje se pravila odnose. Pravila su poredana tako da se funkcija

određenog pravila određuje prethodnim pravilom. Filozof i gramatičar Bhartrhari u 7. stoljeću

svojim komentarom uz Patnjalijevu Maha –bhasyu i samostalnim djelo Vakya-padiya nastavlja

apsolutističku filozofiju jezika započetu u Upanišadama. On smatra da su riječi koje mi

izgovaramo samo manifestacije jednoga zbiljskog jezika koji je nosilac značenja.

5. SREDNJI VIJEK

U srednjem vijeku Priscijanova i Donatova gramatika i dalje uživaju veliki ugled; kako

se u ranomu srednjem vijeku o grčkomu nije znalo gotovo ništa, te su dvije gramatike

nezaobilazni priručnici za razumijevanje latinske Biblije. Pojmovi jezik i gramatika u to se doba

često zamjenjuju jer se jezikom smatra ono što je shematizirano gramatikom. Skolastičkim se

razdobljem određuje razdoblje europske teologijske i filozofijske misli od 9. do 15. stoljeća.

Skolastici su proučavali jezik ponajprije kao oruđe za raščlambu strukture stvarnosti. Skolastička

promišljanja jezika nadovezuju se na Aristotela, a osnovna im je nakana njegovu logiku

primijeniti na gramatiku. Smatra se da logika i gramatika doduše imaju predmet- smislenu

rečenicu, s tom razlikom što je gramatičar usmjeren na ispravno građenu rečenicu, dok je logičar

usmjeren na istinitu rečenicu.

Srednjovjekovna etimologija objašnjava riječ pomoću druge riječi ili više njih koje su bolje

poznate, a prema obilježjima stvari i sličnosti slova. Tako se, recimo, latinska riječ fenestra

(prozor) tumači kao ferens nos extra (što nas nosi van)

6. HUMANIZAM I RENESANSA

www.sajt.com.hr

Početkom 14. stoljeća nastaje prvo djelo posvećeno narodnom jeziku, spis Nauk o

pučkom jeziku Dantea Alighierija. Dante dokazuje vrijednost narodnog jezika, dakle talijanskoga

i smatra ga plemenitijim od i vrednijim od latinskog. Jedna od značajki srednjovjekovnog

bavljenja jezikom jest usmjerenost na latinski jezik i Bibliju te tekstove crkvenih otaca i

Donatovu i Priscijanovu gramatiku. U razdoblju humanizma raste zanimanje za grčki. Osnovni

problem humanističkog promišljanja jezika jest kako relativnost individualne upotrebe jezika

povezati s općom obvezatnošću jezika.

Hrvatski filozof Frane Petrić učio je grčki u Ingolstadtu, a od 1547. godine studira filozofiju i

matematiku u Padovi. Petrić u Dijalozima o povijesti razgraničuje ars oratoria, retoričko umijeće,

ars poetica, pjesničko umijeće, te ars historica, historiografsko umijeće. Petrićevi su dijalozi o

retorici, osim povijesnog pregleda, i slika njegovih shvaćanja o značenje jezika i govora za

spoznaju, kao i disciplina koje se bave odnosom među riječima, ispravnošću naših sudova,

odnosom riječi i stvari te značenjem. Najstariji zasad poznati dvojezični rječnik u kojem se kao

jedan jezik javlja hrvatski objavljen je 1527. godine pod naslovom Opera nuova che insegna a

parlare la lingua schiavonesca, a autor je vjerojatno Petar Lupis Valentian. Autor prvog

hrvatskog samostalno tiskanog rječnika je Faust Vrančić. Prva hrvatska tiskana gramatika nosi

naslov Institutionum linguae illyricae libri duo, a objavljena je u Rimu 1604. godine, autor je

isusovac Bartol Kašić. Na temelju Vrančićeva rječnika Kašić je izradio hrvatsko- talijanski

rječnik tako da je „dalmatinski“ stupac sustavno poredao po abecedi i zatim pridodao značenja iz

stupca „talijanski“. U drugoj polovici 17.stoljeća objavljen je kajkavski rječnik Dictionar ili reči

slovenske z vekšega vkup zebrane autora Jurja Habdelića koji smatra da je najbolje kada se za

osnovicu književnog jezika uzme jedno narječje. On se odlučuje za kajkavsko narječje , želeći

da ono preuzme funkciju književnog jezika u cijelom sjevernom dijelu Hrvatske.

1. VAN IZ AFRIKE

- ako je ljudski jezik evoluirao s ljudskom vrstom = nastao je u Africi

- pretpostavka: svi ljudski jezici potekli iz 1 zajedničkog prajezika (o. 100.000.g.pr.) do 1.seobe ljudi moralo je postojati mnoštvo jezika, barem u smislu dijalekatskog kontinuuma na čijim rubovima nije bilo međusobne razumljivosti

- o tome da je jezična karta Afrike u genetskolingvističkom smislu nekoć morala izgledati znatno raznolikije svjedoči populacijska genetika

www.sajt.com.hr

- genetske razlike među različitim populacijama u Africi veće nego na bilo kojem drugom kontinentu

- općenito: jezici tradicionalno stočarskih naroda znatno su rasprostranjeniji od onih poljoprivrednih naroda

- genetika i arheologija: iz Afrike→ Bliski istok i priobalna područja JI i J Azije→ Australija

- trag o smjeru kretanja ljudi od kontinenta do kontinenta se očituje u stupnju genetičke udaljenosti među stanovništvima kontinenata – pretpostavka: stanovništvo će u susjednim krajevima imati mali broj različitih gena, a broj će se povećavati s udaljenosti između populacija. Najmanja udaljenost je između Europe i Afrike = 2 zaključka:1. Europa je naseljena neposredno iz Afrike prije ostalih kontinenata i 2. da je tijekom prapovijesti i povijesti dolazilo do češćih miješanja gena s afričkih populacija spram drugih.

2. JUŽNA AZIJA

- analiza mtDNK populacija u Indiji je pokazala najveće sličnosti s I afričkim populacijama (mundski jezici). 2.val = govornici dravidskih jezika. 3.val = indoiranski govornici (IE)

3.AUSTRALIJA I NOVA GVINEJA

- iz JI Azije→N. Gvineja→Australija (zato postoji sličnost između papuanskog stanovništva N.Gvineje i austroazijskog u Indokini i I Indiji)

- 750 jezika:genetska raznolikost odražava veliku starost populacija i osobite ekološke uvjete koji su pogodovali ekološkoj rascijepljenosti; kontakti među plemenima su minimalni;razvitak poljoprivrede doveo do toga da se ondje jezici govore sa većim brojem govornika nego u priobalju

- tasmanijski jezici izumrli krajem 19.st.

- najveći broj jezika koji možda nisu genetski srodni se govori gdje su ekološki rizici najmanji, što potencira samodostatnost malih etničkih i jezičnih zajednica

4.ISTOČNA AZIJA

- dominiraju jezici sinotibetske porodice – širili se sa širenjem poljoprivrede

- arheologija, genetika, lingvistika: sinitski jezici se proširili sa S Kine

- različitost genoma S i J Kine ukazuje na dugotrajnu odvojenost razvitka tih dijelova

- u JI Aziji većina jezika dijeli neka tipološka obilježja, zbog čega se o tom području može govoriti kao o jezičnom savezu

www.sajt.com.hr

5.AMERIKA

- SAD: kultura Clovis – 11.200.g.pr.Kr. najstarija sigurno datirana

- ljudi stigli u nju prije 14./12.tis.g. preko Beringovog prolaza iz Azije

- po broju jezičnih porodica Amerika je najraznolikiji kontinent na svijetu - 2 zaključka: 1.genetska i jezična razlika među amerindijskim narodima postojala je i prije seoba i 2. oni su bili podijeljeni u nekoliko valova – razmak mogao biti i nekoliko 1000 g.

- brzo se širili sa S na J jer nije bila naseljena, jezična raznolikost se mogla brzo povećati, kao i cijepanje jezika početnih doseljenika na nove jezike

- razmjerno su malobrojne velike jezične porodice

- imamo iskrivljenu sliku zbog genocida i epidemije = umrlo 95% stanovništva

6.OCEANIJA

- naseljena populacijom koja je govorila jezicima 1 jezične porodice:austronezijska

- širenje s Tajvana je omogućilo ovladavanje tehnologijom izrade plovila za plovidbu na velike udaljenosti-razlog seobe vjerojatno je prenapučenost

- lapitska keramika se povezuje s dolaskom tog stanovništva 3500./3200.g.pr.

7.EUROPA

- h.sapiens sapiens: u Europu stigli s Bliskog istoka preko Turske i Balkana

- nakon ledenog doba povlačenje u enklave na J kontinenta je pogodovalo jezičnoj fragmentaciji a to je bilo dovoljno da se potre svako svjedočanstvo o eventualnim genetskim srodnostima jezika u predglacijalnom dobu: kada je ponovno naseljena, najvjerojatnije su se proširili jezici lovaca-sakupljača

- Sykes - 7 Evinih kćeri: 95% stanovništva potječe od 7 žena; njih 6 je živjelo u Europi. 1.žena (Ursula) - prije 45.000 g., njenu mtDNK naslijedilo je 12% Europljana, 7. žena (Jasmin) - najveća bliskost s mtDNK je Bliski istok što upućuje na zaključak da je iz tog područja potekao dio stanovništva koji danas naseljava Europu

- neolitski poljoprivrednici iz Male Azije, stopili se sa stanovništvom Europe. U nekim slučajevima su preuzeli jezik, a u nekim ne

- ne-IE jezici: iberski, akvitanski, tarteški, piktski, etruščanski, elimijski i sjevernopicenski

- doseljenje IE je vidljivo analizom koja se naziva metoda primarnih komponenti: usporedba čestoće pojedinih gena u različitim i zemljopisno odvojenim populacijama (statističke analize);

www.sajt.com.hr

utvrđuju se primarne komponente, skupine gena koje govore o zajedničkom porijeklu pojedinih populacija, ali ne upućuje na starost migracija

- IE: riječi za kovinu, žito, ralo, kotač, osovina, voziti, konj (velika uloga u žrtvi i kultu), termini za najbliže krvne srodnike-muški rođaci imaju veću ulogu, i imena božanstava ("otac nebo"), te "slava muževa" i "slava junaka" upućuju na patrijarhalnu i patrilokalnu obitelj

- M.Gimbutas: "Kultura stare Europe"- zajednička je neolitskim zajednicama JI Europe prije IE, štovanje ženskih božanstava ("majka zemlja"). Aristokracija stepskih osvajača se nametnula starosjediocima. Dodiri između došljaka i starosjedioca su bili miroljubivi, a neki od procesa erozije pred-IE kultura Balkana vjerojatno se mogu pripisati i općenitom pogoršanju klime

- "bratstva" - udruge mladih i u pravilu neoženjenih ratnika, koji žive na rubu naseljenog društva, čijim zakonima nisu sputani; oni obično dijele zajednički jezik, obrede i kult ratničke časti te koriste svaku priliku za nasilnim ovladavanjem susjednim zajednicama

- za širenje IE jezika bilo je dovoljno da razmjerno male skupine polunomadskih ratnika privuku dijelove stanovništva susjednih sjedilačkih područja, da im se pridruže radi pješačkih pohoda

- 1.dokazi prisutnosti IE u Europi: Linear B (Mikena)

- glavno obilježje grčkog do 4.st.pr. je dijalekatska raščlanjenost-književna narječja: jonsko (epika), dorsko (korske pjesme), eolsko (lirika), atičko (dramatičari, filozofi, povjesničari). Atičko je poslužilo kao osnova za izgradnju općegrčkog standardnog jezika zvanog koine.

- za vrijeme brončanog doba:pristizanje stanovništva koje je donijelo italske jezike u Italiju

- latinska književnost: veća dijela tek krajem 3. i početkom 2.st.pr.-prodirala je helenistička kultura, koja je prožimala sve slojeve društva

- iako namijenjene običnom puku, Platonove komedije su prepune grčkih izraza i aluzija na pojave preuzete iz grčke kulture, što je značajno jer pokazuje da su i niži slojevi rimskog pučanstva u 3.st.pr. bili prožeti grčkim utjecajem

- obrazovni slojevi Rimljana su tijekom većeg dijela postojanja carstva bili dvojezični i dugo su zadržali običaj da svoje sinove šalju na obrazovanje u Atenu i na Rod.

- najviše su doprinijeli širenju latinskog: rimske ceste i rimske legije, a posredno su njima proširene i rimske kulturne i pravne tekovine. Rimsko građansko pravo se širilo gdje su nastajali rimski gradovi, a pravne institucije povezane sa statusom rimskog građanina su bile prenošene latinskim jezikom. Pridruživanje nekoj društvenoj skupini dovodi do povećanja društvenog prestiža; istovremeno, nema društvenih prepreka pridruživanju toj društvenoj skupini, nitko zbog rase ili jezika nije unaprijed isključen. U nekim se slučajevima podjela zemlje veteranima svodila na pravo etničko čišćenje. U 3.st.n.e. latinski je istisnuo većinu predrimskih jezika u ZRC; u

www.sajt.com.hr

lingvističkom smislu Z dio RC je određen tzv. "jirčekovom linijom"-zamišljenom crtom koja prolazi Albanijom i Makedonijom i odvaja latinsko od grčkojezičnog dijela rimske države

- rumunjski se razvio iz latinskog, no postoje riječi koje dijeli s albanskim

- Tunis, 7./8.st.n.e: arapski je sa širenjem islama zamijenio latinski

- Njemačka, Belgija i Nizozemska, 4.st.n.e: germanski jezici potisnuli latinski

- Slaveni u 7.st.n.e. preplavili područje J od Dunava

- možda se iz tzv. ilirskog razvio albanski u srednjem vijeku

- dalmatski je romanitet koji se razvio iz latinskog, očuvao se do visokog srednjeg vijeka, a najdulje je opstao na Krku, gdje se nazivao veljotskim

- korijene Germana treba tražiti u Jastorfskoj kulturi (o. 500.g.pr., Danska, J Švedska i S Njemačka) - nema sigurnih tragova za doseljenje IE na područje pragermanskoga, a postoje i lingvistički argumenti koji pokazuju da u germanskome treba računati s vrlo jakim utjecajem pred-IE supstrata

- utjecaji Kelta na Germane u sferama duhovne i materijalne kulture, jer su Kelti posredovali trgovačkim i kulturnim dodirima germanskog sjevera i kulturno razvijenih područja Sredozemlja.

- 2.st.n.e.: 1.germanski natpisi su pisani runskim pismom; 1. dulji tekst na nekom germanskom jeziku pisan je posebnim alfabetom na temelju grčkog (4.st.n.e.) je Novi zavjet koji je preveden na gotski

- pranordijski su proširili Vikinzi-pomorski nomadi koji su trgujući i pljačkajući obilazili Atlantik, Sredozemlje i rijeke kontinentalne Rusije od početka 9. do kraja 11.st.n.e. U drugim područjima nisu ostavili jezičnih tragova vjerojatno zato što u pljačkaške pohode nisu vodili žene, nego su uzimali lokalne, a vjerojatno su u 2. generaciji preuzeli jezik domaćeg stanovništva

- 520-700 franačkih posuđenica u francuskome=dugotrajan franačko-galoromanski bilingvizam u ranom srednjem vijeku

- engleski: 17.st. S Amerika, 19.st. J Afrika, Australija i N. Zeland, a sredinom 20.st. je postao jedinim globalnim jezikom, osobito u sferama znanosti i ekonomije. Nizozemski i njemački se nisu tako proširili zbog slabije uspješnosti njihovih kolonijalnih pothvata.

- Slaveni su narod, odnosno etnička zajednica, od najranijeg doba podijeljena na velik broj plemena, koji se u povijesti 1. put pojavljuje u 6.st.n.e, za vrijeme seobe naroda: govorili su jedinstvenim jezikom gotovo bez dijalekata. Razlike koje odvajaju te skupine nastale su tek

www.sajt.com.hr

nakon dramatičnog širenja praslavenskog u 6. i 7.st.n.e. Prije toga, praslavenski je morao biti jedan od niza iščezlih idioma, vrlo bliskih baltijskim jezicima

- nomadsko-stočarski Avari su se nametnuli Slavenima kao neka vrsta vojne aristokracije koja je organizirala i usmjeravala njihovu teritorijalnu i etničku ekspanziju

- slavensko se zajedništvo oblikovalo na dunavskom limesu Bizanta, gdje se u svrhu lakše komunikacije među govornicima različitih, ali bliskih dijalekata i usko srodnih jezika proširila neka vrst koine, zajedničkog naddijalektalnog idioma koji nazivamo praslavenskim

- razlog uspjeha praslavenskog: sociolingvistički obrazac; klan pokretljivih stepskih ratnika razmjerno bi brzo ovladao golemim prostorima na rubu naseljenih organiziranih sjedilačkih društava. Uspjeh tog klana je privlačio goleme brojeve ratnika koji su željeli sudjelovati u pljački i osvajanjima, a ti su ratnici pripadali različitim lokalnim populacijama Europe i središnje Azije. U roku od nekoliko generacija bi: ili pripadnici pobjedničkog klana prihvatili jedan od jezika podčinjenih; ili bi nametnuli svoj izvorni jezik kao prestižni idiom

- oko prijelaza s 1. na 2. tisućljeće uspostavljena je jezična karta Europe koja je, s manjim izmjenama, opstala do danas.

- Španjolska – "rekonkvista" je dovršena u 15.st.n.e; arapski i sefardski su etničkim čišćenjem istjerani s poluotoka

- "Crna smrt"- kuga; sredina 14.st.n.e.; 1/3 stanovništva je pobijena → uzrokovalo je pomicanje etničkih i jezičnih granica

- Tridesetogodišnji rat - 17.st.n.e; opustošio je srednju Europu, što je moglo pospješiti izumiranje nekih jezika

- 2.svjetski rat- u holokaustu su praktički uništeni govornici jidiša (germanski jezik koji su govorili istočnoeuropski Židovi)

- danas jezičnu kartu Europe kompliciraju jezici novijih useljenika, koji su uglavnom ograničeni na gradove te se njihova prisutnost ne vidi na jezičnim kartama

- svi ti procesi utječu na društveno raslojavanje jezika, a ne na dijalektalno raslojavanje, ili na promjene jezičnih granica

- u Z Europi danas izumiru lokalni dijalekti, pa granice među jezicima sve više postaju granicama između nacionalnih, standardnih jezika

- širenje obrazovanja i pokretljivost stanovništva u suvremenim državama dovele su do toga da se danas posvuda govore standardni i supstandardni oblici nacionalnih jezika

www.sajt.com.hr

- u današnjem svijetu ne izumiru samo jezici nego i dijalekti, koji s kulturne i lingvističke točke gledišta nisu ništa manje važni i zanimljivi

Prosvjetiteljski pristup

- u 17. stoljeću bavljenje jezičnom problematikom pod utjecajem je novih filozofskih razmatranja

Francis Bacon - razlikuje dvije vrste gramatike:

- literarna grana deskriptivna je i bavi se riječima

- filozofska grana je spekulativna

- pokušao je konstruirati savršeni jezik

John Locke „Bog je čovjeku podario sposobnost govora jer ga je odredio društvenim bićem“

- jezik je oruđe razuma

Rene Descartes – raspravlja o mogućnosti strogo logički strukturiranog univerzalnog jezika

- jezik se mora temeljiti na uspostavljanju matematički preciznog redosljeda - prva opća teorijsko kritička gramatika poznata kao gramatika iz Port- Royala (1660)-

gramatika „svih jezika“ (grčkog, latinskog i francuskog) Gotfried Wilhelm Leibniz – bavio se problemima jezika kao i problemima odnosa jezika i mišljenja, preko naravi i funkcije riječi od poredbenog jezičnog opisa

- odbija Descarteov matematički racionalizam kao i skolastički realizam - riječi označavaju misli i stvari i bez njih ne bismo mogli jasno razmišljati ni zaključivati- osnovna funkcija riječi je da predstavlja ideje- razlikuje dvostruku uporabu riječi: one pomažu našem pamćenju i služe kako bismo

mogli drugima predočiti vlastite misli - određuje poredbeni opis pojedinih jezika i predlaže znanstvenicima da pobliže istražuju:

baskijski, finski, turski, perzijski, armenski i gruzijski - uputio je na zajedničko podrijetlo europskih jezika i upozorio je na sličnost između

finskog i mađarskog Jean Jacques Rousseau – nastanak jezika smješta između nastanka obitelji, odnosno uvođenja vlasništva, otkrića poljodjelstva i obrade kovina

- jezik je institucija odgovorna za raskid sa prirodnim čovjekovim stanjem Johan Gottfried Herder – polazi od prirodne sposobnosti da čovjek oglasi glasovima

- čovjek je društveno biće pa je daljnji razvoj jezika bio nužan radi međusobnog sporazumijevanja

www.sajt.com.hr

Leksikografski radovi i gramatike u Hrvatskoj 18. stoljeća

Ivan Belestenec – 1740. godine izdan je veliki enciklopedijski latinsko-hrvatski rječnik

Gazophilacium kojeg je Belostenec u 17.stoljeću sastavio

Ardelia Della Belle – objavljuje 1728. godine trojezični talijansko- latinsko – hrvatski rječnik

Blaž Tadijanović – objavljuje 1761. godine priručnik za učenje njemačkog jezika

Proučavanje sanskrta u Europi

- sanskrt prvi počeli proučavati kršćanski misionari u 17. stoljeću - prvu neobjavljenu gramatiku sanskrta napravio je isusovac Johann Ernest Hanxleden Filip Vezdin – Hrvat iz Donje Austrije autor je prve tiskane sanskrtske gramatike i studije o srodnosti indoeuropskih jezika

ustanovio je sanskrt (a i arestički) u većini svojih riječi točno suzvuče s latinskim riječima

- uz nastanak Azijskog društava veže se početak indoloških studija - društvo izdaje glasilo u kojem se raspravlja o srodnosti sanskrta s europskim jezicima

Jezikoslovlje kao samostalna znanstvena disciplina

Wilhelm von Humboldt

- razvoj jezikoslovlja kao samostalne znanstvene discipline veže se uz radove njemačkog jezikoslovca Wilhelma von Humboldta (prva polovica 19. stoljeća)- iznio je 1820. godine iznosi tezu o raznolikosti jezika koja je uvjetovana različitim pogledom na svijet

- jezik se ne može smatrati čovjekovim izumom jer je kao i instinkt urođen a razlika je u tome što je jezik svjesna intelektualna djelatnost

- jezik nije samo ono što stvara pojedinac, jezik uvijek pripada čitavoj naciji - jezik je specifični pogled na svijet u dvostrukom smislu: jezik je pogled na svijet s

individualnog stajališta svakog pojedinca - svaki čovjek govori vlastiti jezik - predmet, objekt za čovjeka postoji samo ako se jezično posjeduje

Franz Bopp – pretpostavlja da se sličnost pojedinih indoeuropskih jezika temelji na

nekadašnjem jedinstvu tih jezika

- najavljuje prijelaz s povijesno- sintetičkog pristupa jezičnim problemima na analitički pristup

Jacob Grimm – smatra se utemeljiteljem historijske gramatike

www.sajt.com.hr

- najznačajnije djelo je Deutsche Gramatik u kojem iznosi povijesni pregled razvoja germanskih jezika

Hrvatska

Joakim Stulli – izdaje trojezični rječnik(latinsko- talijansko- ilirski) za što koristi mnoge izvore

- hrvatski jezikoslovci usmjeravaju se određenju i standardizaciji nadregionalne uporabne norme u čemu su se okušali: Franjo Marija Appendini, Šime Starčević, Josip Ernest Matijević, Ignjat Alojz Brlić

- hrvatski ilirci bili su u pitanju jezika pod utjecajem Herdera i Humboldta

- u drugoj polovici 19. stoljeća pojavljuju se brojne gramatike i rječnici: Ilirska slovnica Vjekoslava Babukića, Slovnica Hervatska Antuna Mažuranića, Hrvatsko- njemačko- talijanski rječnik znanstvenog nazivlja Bogoslava Šuleka, Ustroj ilirskog jezika Adolfa Vebera Tkalčevića

- filološke škole: zadarska

riječka

zagrebačka

- zadarsko jezično kulturni krug sa Antom Kuzmanićem i Šimom Starčevićem predlaže oblikovanje književnog jezika na osnovi štokavske ikavice

- riječka filološka škola sa Franom Kurelcem predlaže približavanje starom jeziku i slavenskom (što stariji oblici to bolji)

- zagrebačka filološka škola sa Bogoslavom Šulekom predlaže uporabu dijalektizama, posuđenica iz slavenskih jezika i pravilnih kovanica

Mladogramatičari i njihovi suvremenici

- mladogramatičari uglavnom studenti Sveučilišta u Leipzigu- njihovo vrijeme bilo je vrijeme brojnih otkrića

- predstavnici su: Hermann Steinthal August Leskien

Karl Brugmann

Hermann Osthoff Brugmann

Hermann Paul

Hugo Schuchardt

www.sajt.com.hr

- Julesa Gillierona sa prvim modernim jezičnim atlasom dala je veliki doprinos razvoju geografske lingvistike

Franc Miklošič – smatra se tvorcem moderne slavistike- napisao je poredbenu gramatiku slavenskih jezika

Most prema lingvistici 20. stoljeća

- most prema jezikoslovlju 20. stoljeća predstavlja djelo Georga von der Gabelentza u kojem autor raspravlja o svim ključnim problemima jezikoslovlja

- govor se veže za osjetilno opažanje „ Povijest jezika jest spoznaja postojanja i mijena jezikom uvjetovane slike svijeta, a jezik nije samo objekt već je povijesni subjekt, konstitutivni činitelj povijesti“ (Glovacki- Bernardi 2007:50)

Granice jezične raznolikosti

9. Konstituenti (fraze,sintaktičke skupine)

Argumenti i predikat u rečenici ne moraju biti izraženi riječu; argument u rečenici može biti i skupina riječi

Umjesto Mačka leži na tepihu možemo reći Ta velika sijamska mačka leži na tepihu → ta velika sijamska mačka igra istu ulogu argumenta glagola ležati kao i riječ mačka

Riječ koja određuje kojem tipu pripada čitava sintaktička skupina naziva se glavnom, a ostale se riječi u skupini nazivaju zavisnim elementima

Mačka je glava imenske skupine (NP-eng.noun phrase) Jučer sam u Savi ulovio ribu→ Jučer sam u Savi ne predstavlja nikakvu sintaktičku

skupinu Sintaktičke su skupine samo oni nizovi kako na njih, kao na cjelinu,djeluju

sintaktička pravila. Sintaktičku skupinu doznajemo primjerom sintaktičkih testova poput supstitucije →

sintaktičke se skupine mogu zamijeniti jednom riječju kao cjelina npr. Ta velika sijamska mačka leži na tepihu; → Ta velika sijamska mačka predstvalja imensku skupinu jer se može zamijeniti jednom riječju a da dobiveni rezultat bude gramatičan. Ona leži na tepihu; dok riječi leži na nije sintaktička skupina jer ne postoji zamjene tih riječi

Sintaktičke strukturu zbog njezine složenosti prikazujemo u obliku stabla :

sukupina riječi koja igra ulogu argumenta može sadržavati čitavu rečenicu (tkz.relativnu ili odnosnu

www.sajt.com.hr

rečenicu): [(Mačka), koja je ulovila miša] leži na tepihu. → argument glagola ležati nije samo riječ mačka već čitava "sintaktička skupina", mačka koja je ulovila miša se sastoji od glave(mačka) i zavisnog dijela(koja je ulovila miša), a povezane su još jednim predikatom(je ulovila)

rekurzija je jedno od ključnih obilježja sintakse ljudskih jezika i ona ne postoji u drugim sustavima životinjske komunikacije.

Neki autori smatraju da jezicima s posve slobodnim redom riječi(npr.australski aboridžinski jezici) nema smisla govoriti o sintaktičkim skupinama.

Imenske skupine mogu biti diskontinuirane, odnosno da riječi koje ih sačinjavaju ne moraju stajati jedna uz drugu npr. Dvoje je djece došlo. → rastavljena je enklitičkim glagolom je koji u hr ne moja stajati iza prve naglašene riječi u rečenici.

Jezik varlpiri:a) slobodan red riječi, bitne riječi "glave" mogu se pojaviti na bilo kojem

mjestu u rečenicib) nema adpozicije ( nema kao u hr.da prijedlog na upravlja imenicom stol

adpozicijskoj skupini na stolu

premda u svim jezicima svijeta postoje sintaktičke skupine tj.premda svi jezici svijeta imaju konstituetsku strukturu, tipovi sintaktičkih skupina nisu nužno univerzalni.

Univerzalnost imenskih skupina nije sporna no problem je u suvremenoj sintaksi pitanje imaju li svi jezici svijeta glagolske skupine (VP-eng.verb phrase) koji uključuju glagol i njegov izravni objekt

Who caught the mouse? (Tko je ulovio miša) → Cought the mouse-ulovio miša-VP, možemo zamijeniti oblikom did i odgovoriti The cat did, oblik did igra istu sintaktičku ulogu u rečenici kao čitav VP cought the mouse .

U mnogim jezicima izgleda kao da nema nikakvog svjedočanstva za postojanje VP-a kao posebne sintaktičke skupine (varlpiri jezik)

10. Gramatičke relacije

Golema količina jezika na svijetu ima gramatičke načine za isticanje razlike između argumenata glagola koji uzimaju više od jednog argumenta. → jezici u pravilu razlikuju tematske uloge npr. Činitelja i trpitelja

Kanzi udara Jane, Jane udara Kanzija→ u eng.izražava se samo redom riječi u rečenici Kanzi hits Jane i Jane hits Kanzi.

Ines udara Dolores→ Ines je ta koja udara Dolores, što pokazuje da red riječi ipak igra ulogu u sintaksi hrvatskog odnosno da kao gramatički pokazatelj preuzima ulogu padežnih nastavka uvijek kada oni nisu dovoljno razlikovni.

Tele vidi janje→ ove imenice u srednjem rodu ne razlikuju nominativ od akuzativa pa čemo zaključiti da je tele ono što vidi janje

U hr.kao i eng temeljni poredak sintaktičkih konstitueta S(ubjekt) V(glagol) O(bjekt) Oko 36% jezika svijeta ima SVO poredak, oko 39% ima SOV poredak (japanski, turski),

15% ima VSO poredak( irski, biblijski hebrejski) preostali pripadaju među tipove VOS

www.sajt.com.hr

(majanski jezici i malgaški), OVS ( u hirškarjana jeziku- Amazonija) OSV( u jeziku šavante-Brazil)

U nekim jezicima činitelj se od trpitalja ne može razlikovati niti morfološkim obilježjima( padežni nastavnci) ali ni redom riječi → sinotibetski jezik lisu. → rečenice s prijelaznim glagolima sustavno su višeznačne : "Glede ljudi, oni grizu pse."ili "Glede ljudi,psi ih grizu"

U jeziku lisu ne postoji gramatički način za razlikovanje trpitelja i vršitelja radnje, dvaju argumenata kod nekih prijelaznih glagola, barem u nekim konstrukcijama.

Međutim nisu svi jezici kao lisu pa se razlikuju činitelj od trpitalje padežnim nastavkom, mjestom u rečenici ili afiksom kojim se lice jednog od argumenata izriče na glagolu.

U nekim se jezicima činitelj ponaša na isti način kao i jedini argument neprelaznog glagola. Tj.stoji na isto strani gl.u rečenici, označen je istim padežom ili istim glagolskim afiksom. → to su jezici nominativno-akuzativnog tipa poput latinskog

U ergativnim jezicima trpitelj se morfološki i sintaktički ponaša kao jedini argument neprelaznog glagola; ako takav jezik ima padeže tada činitelj stoji u tkz."ergativnom" padežu dok se padež drugog argumenta prijelaznih glagola naziva apsolutnim → australski aboridžinski jezik jalarnnga

Razlika između ergetivnih i akuzativnih jezika sastoji se dakle u tome koji se od dvaju argumenata prijelaznog glagola sintaktički i morfološki tretira kao jedini argument neprelaznog glagola.

Simboli A-činitelj, O-trpitelj, S- jedini argument neprelaznog glagola razlika se prikazuje ovako:

Poistovjećivanje činitelja sa subjektom, trpitalja sa objektom teorijski nije opravdano → zasnovano na činjenici da su u hr.i drugim jezicima nominativno-akuzativnog tipa, argumenti glagola koji označuju činitelja radnje ujedino oni koji imaju sljeća morfološka i sintaktička svojstva: 1. stoje u nominativu2. slažu se u licu s glagolom( ja te udaram, ti se udaraš glagol uvijek stoji u onom

licu u kojem je činitelj3. izražavaju temu rečenice(eng.topic)4. upravljaju povratnim zamjenicama (ja se udaram,on se udara, i ja znam da se Ivan

udara povratna zamjenica se koreferentna je sa subjektom rečenice u kojoj stoji)

www.sajt.com.hr

5. mogu se izostaviti u koordiniranoj konstrukciji (udario sam Ivana i otišao izostavljeni element mora biti koreferentan sa činiteljem, subjektom prvog glagola a ne može se odnositi na trpitelja(ivana)

u avarskome ,nahsko-degestanskom jeziku, koji se govori na Kavkazu samo svjesni činioci radnje stoje u ergativnom padežu; uz glagole spoznavanja i percepcije(npr.vidjeti) iskusitelji stoje u lokativu, a uz glagole koji izražavaju htijenje i druge vrste emocija (npr.voljeti) argumenti stoje u dativu

jezici često imaju gramatička pravila koja omogućuju da se isto stanje stvari izrazi na dva način: aktivno stanje i pasivno stanje → Otac voli sina i Sin je voljen (od oca)

u pasivnim rečenicama trpitelj stoji u nominativu, slaže se u licu s glaglom i može se izostaviti u slijedu rečenica koje dijele jedan argument → Sin voli majku i _ voljen je od oca

tematske uloge (činitelja i trpitelja) treba razlikovati od gramatičkih relacija( subjekt i objekt)

svi jezici svijeta imaju pravila o privilegiranim sintaktičkim argumentima → subjekt,objekt,dalji objekt nisu univerzalni dijelovi gramatike već samo pojmovi koji mogu pomoći u opisu nekih(ne svih) jezika na svijetu.

Jezici svijeta se razlikuju: 1. ulogom koju gramatičke relacije igraju u njihovoj gramatici2. korelacijom između tematskih uloga i gramatičkih relacija3. mjerom u kojoj gramatičke relacije ovise o tipu sintaktičke konstrukcije u kojoj se

pojavljuju.

11. Informacijska struktura

svi jezici imaju načina za izražavanje informacijske strukture jezičnih poruka, odnosno razlikovanje onih dijelova rečenice za koje govornik pretpostavlja da su sugovorniku poznati (tema rečenice eng. Topic) i nepoznati( tkz.fokus)

U nekim jezicima to razlikovanje je izraženo intonacijom (Jučer sam došao, stavimo jači naglasak na fokus jučer) a u nekim redom riječi u rečenici( mađarski gdje je poredak sintaktičkih elementa određen pravilom da tema prethodi fokusu), a u nekim se jezicima razlika između teme i fokusa izražava posebnim gramatičkim morfemima( japanski gdje je prisutna čestica wa koja označuje temu rečenice bez ozbira na njenu gramatičku ulogu)

Razgovor se obično strukturira tako da govornik prvo uspostavlja zajedničku pretpostavku za sporazumijevanje, spominje onaj predmet razgovora poznat njemu i sugovorniku te će to biti tema odnosno subjekt. Ako je subjekt identičan on će biti spomenut prije svih argumenata u rečenici.

Drugi se vid utjecaja informacijske strukture jezika na sintaktičku očituje u načinu na koji se u jezicima postavljaju pitanja.

Pitanja se postavljaju tako da se upitna riječ koja označuje fokus postavlja na početku rečenice( hrvatski jezik)

Mandarinski(kineski) → upitna riječ stoji na istom mjestu na kojem i objekt izjavne rečenice tj.iza glagola ( ti želis kupiti što)

www.sajt.com.hr

Pomicanje upitne riječi nije niti univerzanlo pravilo, niti posve sintaktičko jer je očigledno motivirano informacijskom strukturom rečenice

12. Struktura leksikona

Leksikon je shvaćen kao neka vrsta kompjuterske memorije, mjesta na tvrdom disku gdje su smješteni podatci kojima program(sintaksa) barata u generiranju rečenica.

Leksikon ima svoju unutrašnju strukturu koja se razlikuje od jezika do jezika. Leksikon predstavlja složenu i dinamičnu komponentu gramatike koja posreduje između

fonološke, morfosintaktičke i semetničkejezične komponente → leksion je ono mjesto na kojemu značenja, koja generira um, dobivaju svoj jezični izraz.

Dijete se rađa sa urođenim znanjem o tome koja su značenja riječi koje će učiti u jeziku moguća → razlikuje vlastite od opće imenice – mama upotrebljava kao osobno ime, duda-opća imenica, znajući da se ta riječ može primjeniti za označavanje predmeta sličnog oblika i namjene.

Česte metafore →Imam kapu na glavi i Imam zamisao na pameti; uzimamo zdravo za gotovo da je prijedlog na upotrijebljen n sličan način, no kada bolje razmislimo vidit ćemo da analogija te dvije upotrebe prijedloga nije očigledna

Prešao sam s Odsjeka za lingvistiku u Odsjek za klasičnu filologiju → u čemu se sastoji prelaženje iz jednog odsjeka u drugi, i kakva je zapravo sličnost toga proces s prelaženjem rijeke.pustinje ili planine?

Političari su ovu zemlju odveli na dno, na rub propasti. → ne trebamo posebno objašnjenje glagola voditi i imenica dno i rub.

GENETSKA LINGVISTIKA U 19. I 20. STOLJEĆU

Osnove poredbenopovijesne metode u genetskoj klasifikaciji jezika učvrstili su u 19. stoljeću

pripadnici mladogramatičarske škole u lingvistici. Primjena te metode dovela je do klasifikacije

većine jezika svijeta u jezične porodice. Jezičnom porodicom naziva se skup jezika za koje

postoji dokaz da su potekli iz zajedničkog pretka, tj. da su genetski srodni. Dokaz o genetskoj

srodnosti jezika indoeuropske porodice pružio je 1816. Franz Bopp usporedbom glagolskih

sustava starih indoeuropskih jezika (sanskrta, latinskoga, grčkoga itd.). U to je doba genetsku

srodnost uralskih jezika dokazao Samuel Gyarmathi, a semitske jezike u jednu porodicu

povezao Friedrich von Schlőzer, od kojega potječe i naziv „semitski jezici“. Genetsku srodnost

dravidskih jezika u južnoj Indiji pretpostavio je Francis W. Ellis, no poredbenom metodom ju je

dokazao Robert A. Calwell.

www.sajt.com.hr

Jezici koji se metodama poredbene lingvistike ne mogu svrstati u jezične porodice, a takvi su

baskijski (u sjeveroistočnoj Španjolskoj i južnoj Francuskoj), ainu (u sjevernom Japanu),

nazivaju se genetski izoliranima.

U osnovi je svih valjanih dokaza genetske srodnosti među jezicima spoznaja da se neka jezična

obilježja ne posuđuju iz jezika u jezik. Takva su obilježja podudarne gramatičke paradigme:

jezici mogu jedan od drugoga posuditi golem broj riječi, gramatički morfemi razmjerno se rjeđe

posuđuju, a uređeni skupovi leksičkih i gramatičkih morfema gotovo nikada ne mogu biti

posuđeni iz jezika u jezik. Među genetski srodnim jezicima morfemi u gramatičkim

paradigmama nisu samo slični, već postoje i pravilne glasovne podudarnosti među fonemima od

kojih se ti morfemi sastoje.

Riječi i morfemi u genetski srodnim jezicima često uopće nisu slični, a ipak glasovne

podudarnosti dokazuju da su potekli iz zajedničkih prototipova.

Treba znati da samo postojanje sustava glasovnih podudarnosti nije dovoljno da dokaže genetsku

srodnost jezika, jer pravilne glasovne podudarnosti često postoje i između jezika koji su bili u

intenzivnom dodiru te međusobno posuđivali velik broj riječi. Samo dobro poznavanje jezične

povijesti omogućuje da podudarnosti nastale intenzivnim posuđivanjem riječi razlikujemo od

podudarnosti nastalih uslijed zajedničkog naslijeđa. Jedino u slučaju podudarnih morfoloških

paradigmi možemo biti posve sigurni da se radi o genetskoj srodnosti. Problemi s primjenom

poredbene metode vidljivi su i u genetskoj klasifikaciji jezika Afrike koju je uspostavio Joseph

Greenberg. On je sve jezike Afrike razvrstao u samo četiri jezične porodice (afrazijsku,

nilosaharsku, nigersko-kordofansku i kojsansku). Greenbergova klasifikacija je zasnovana na

nekoliko tipološki izrazitih obilježja (npr. Prisutnost coktavih glasova ili klikova) i na nizu riječi

prisutnih u mnogim jezicima Hotentota i Bušmana.

Premda su osnovna načela dokazivanja genetske srodnosti nesporna, neki su lingvisti skloni

pretpostavke o genetskoj srodnosti pojedinih velikih „natporodica“ temeljiti na nešto slabijim

argumentima, obično samo na sličnostima velikog broja riječi. Primjer je takve hipoteze tzv.

„nostratička teorija“. Ruski lingvist Vladimir Illič-Svityč pokušao je u svojem monumentalnom

Nostratičkom rječniku utvrditi genetsku srodnost šest velikih jezičnih porodica Eurazije:

indoeuropski, afrazijskih, draavidskih, kartvelskih,, uralskih i altajskih jezika. Podudarnosti

www.sajt.com.hr

između „nostratičkih“ jezika u djelu Illič-Svityča svode se na nizove riječi sličnoga ili istog

značenja među kojima postoje dosta komplicirane glasovne podudarnosti, a ima i sličnih

gramatičkih morfema.

Od „nostratičke“ hipoteze manje su utemeljene pretpostavke A. Starostina o sinokajkavskoij

porodici i amerindijska hipoteza Josepha Greenberga prema kojoj bi se svi jezici obiju Amerika

mogli svrstati u jednu natporodicu koja se naziva „amerindijskom“.

Danas su također napuštene i metode dokazivanja jezične srodnosti koje se zasnivaju na

glotokronologiji i leksikostatistici. U pozadini je te metode uvjerenje da se različiti jezici

mijenjaju približno istim tempom, te da jezici čiji se zajednički prajezik govorio prije određenog

vremena dijele jednak postotak zajedničkoga rječnika, osobito riječi koje pripadaju tzv.

temeljnom rječniku. Popise od stotinu i od dvjesta riječi.temeljnoga rječnika satavio je američki

lingvist Morris Swadesh.

Istraživanja jezičnih promjena u realnom vremenu, osobito radovi Williama Labova, dovela su

do neki novih spoznaja o naravi jezičnih promjena. Mladogramatičarska teza o beziznimnosti

glasovnih zakona modificirana je kada je uočeno da glasovne promjene ne zahvaćaju sve jezične

razine u jednakoj mjeri u isto vrijeme, te da se jezične promjene šire postupno kroz rječnik,

procesom koji se naziva leksička difuzija.

Labov je pokazao da se tipološki slični samoglasnički sustavi u pravilu mijenjaju na slične

načine u različitim jezicima, dok su učestale pravilnosti u morfološkim i sintaktičkim

promjenama uočene u sklopu teorije gramatikalizacije koju je utemeljio Antoine Meillet.

Gramatikalizacija je proces kojim morfemi leksičkog značenja postaju morfemima s

gramatičkom funkcijom, odnosno proces kojim od leksema nastaju gramatemi.

JEZIČNA TIPOLOGIJA

Jezična je tipologija kao lingvistička disciplina započela u djelu Augusta Wilhema Schlegela,

koji je jezike svijeta podijelio na sljedeće tipove: 1.izolativni jezici, poput kineskoga, u kojima su

riječi u pravilu nepromjenljive; 2. aglutinativni jezici, poput turskoga, u kojima riječi sadržavaju

niz jasno razdvojivih afiksa za izražavanje gramatičkih funkcija, pri čemu svaki afiks izražava

samo jednu gramatičku kategoriju, 3. flektivni jezici, poput latinskoga, u kojima riječi u pravilu

www.sajt.com.hr

imaju afikse koji izražavaju više gramatičkih kategorija odjednom. Schlegelovu je morfološku

tipologiju razradio Wilhelm von Humboldt. On je Shclegelovim morfološkim tipovima

pridodao četvrti tip, nazvan inkorporativnim ili polisintetičkim.

U 20. je stoljeću morfološku tipologiju osobito razradio američki lingvist Edward Sapir u svojoj

knjizi Languag. Sapir je tipologiju oslobodio od vrijednosnih sudova, smatrajući sve jezike

ravnopravnima i podjednako važnim izrazima ljudskoga uma.

Strukturalistička paradigma u lingvistici sredinom 20. stoljeća u određenoj je mjeri zakočila

razvitak jezične tipologije. Razlog je tomu u dvije temeljne postavke strukturalističke lingvistike:

kao prvo, u inzistiranju da se sinkronijsko istraživanje jezika razdvoji od dijakronijskoga, i, kao

drugo, u nastojanju da se sve gramatičke kategorije pojedinoga jezika definiraju putem

strukturalnih opreka koje postoje u tom jeziku, a ne usporedbom kategorija čitavoga niza jezika a

nekim neovisno definiranim prototipom.

Ponovno je oživljavanje interesa za jezičnu tipologiju poteklo od američkih lingvista i

antropologa, koji nikada ni nisu prihvatili ortodoksne varijante strukturalizma poput glosematike

ili Bloomfieldova distribucionalizma. Osobito važnu ulogu u tome je imao američki lingvist

Joseph Greenberg. U svojim radovima Greenberg je razradio kvantitativnu morfološku tipologiju

jezika. U osnovi je kvantitativne metode u tipologiji zamisao da se strukturalne razlike među

jezicima mogu izraziti brojčano, različitim indeksima.

Jezici se mogu razvrstati u analitičke i sintetičke s obzirom na broj morfema koji sadržava

prosječna riječ. U analitičkim jezicima , većina riječi sadržava samo jedan morfem, dok u

sintetičkim jezicima riječi više sadržavaju više morfema. Razlika između analitičkih i sintetičkih

jezika očigledno je stvar stupnja: vijetnamski je „izrazito analitički“ jezik, dok se starogrčki

može opisati kao „jako sintetički“ jezik.

Šezdesetih godina 20. stoljeća Joseph Greenberg i njegovi sljedbenici okrenuli su se sustavnom

proučavanju empirijski utvrđenih jezičnih univerzalija, teza o jezičnoj strukturi za koje se može

utvrditi da vrijede za sve jezike svijeta. Najplodnije je taj pristup primijenjen pri istraživanju

pravilnosti o poretku sintaktičkih elemenata u rečenici odnosno u tipologiji reda riječi. Jezici

svijeta mogu se podijeliti na određen broj tipova prema poretku osnovnih sintaktičkih elemenata,

www.sajt.com.hr

primjerice subjekta (S), objekta (O) i glagola (V). S obzirom na poredak elemenata S, V, i O

možemo stoga razlikovati 6 mogućih jezičnih tipova:

SOV: japanski, mongolski, hindski

SVO: engleski, hrvatski, francuski

VSO: irski, velški, berberski

VOS: malgaški, majanski jezici

OVS: hiškarjana (u Amazoniji)

OSV: šavante (u Amazoniji)

Prva tri jezična tipa (SOV, SVO, VSO) zajedno obuhvaćaju 90% jezika svijeta. Tezu da u

jezicima subjekt u pravilu prethodi objektu možemo smatrati statističkom univerzalijom.

Drugi tip jezičnih univerzalija naziva se implikacijskim univerzalijama.

Američki lingvist William Dryer umjesto jezičnih porodica upotrebljava rodove kao temeljne

jedinice. Rodovi su skupine genetski srodnih jezika čiji su se prajezici govorili u približno isto

vrijeme,tako da su razlike u veličini rodova znatno manje od razlika između jezičnih porodica.

Tipolozi su također pokušali utvrditi opseg strukturalne različitosti među jezicima istražujući

parametre po kojima se jezici mogu razlikovati, osobito u pogledu gramatičkih kategorija.

Ogledna su u tom pogledu istraživanja Bernarda Comrieja o kategorijama vremena i vida,

Franka Palmera o načinu i modalnosti, Grevillea Corbetta o rodu i broju. Dobar primjer

takvoga tipološkog istraživanja predstavlja tipologija rečeničnog ustroja, koju su osobito

razradili Georgij Klimov, Bernard Comrie, Johanna Nichols, Robert Dixon i drugi lingvisti.

Osnovni su rečenični ustroji nominativno-akuzativni, ergativni i aktivni. U nominativno-

akuzativnim su jezicima subjekti prijelaznih glagola sintaktički na isti način izraženi kao i

subjekti neprelaznih glagola, ali različito od objekata prijelaznih glagola.

S druge strane, u ergativnim su jezicima subjekti neprelaznih glagola izraženi jednako kao

objekti, ali različito od subjekata prijelaznih glagola.

www.sajt.com.hr

Od oba je prethodno navedena tipa jezičnoga ustroja različiti aktivni tip; u aktivnom jezičnom

ustroju postoje dvije vrste neprelaznih glagola. Prvu vrstu sačinjavaju glagoli koji označuju neko

stanje; njihovi subjekti izraženi su morfosintaktičkim pravilima jednako kao i objekti prijelaznih

glagola, dok su subjekti neprelaznih glagola koji znače radnju izraženi jednako kao i subjekti

prijelaznih glagola.

Tri tipa sintaktičkoga ustroja rečenice istovremeno predstavljaju tipologiju jezika, ali i tipologiju

rečeničnih konstrukcija: primjerice, jezici mogu biti takvi da dopuštaju samo jedan tip

konstrukcija, ali i takvi da su u njima moguće različite konstrukcije.

Istraživanja o globalnoj rasprostranjenosti jezičnih tipova nazivaju se i arealnom tipologijom.

U današnjem svijetu najveću prijetnju malim jezicima predstavljaju „svjetski“ jezici kao sto su

mandarinski, engleski, španjolski, bengalski, hindski, portugalski, ruski i japanski.Tih osam

jezika na svijetu priča vise od sto milijuna govornika. No ipak večina jezika koji se danas na

svijetu govore su „mali“ jezici. čak 94% stanovništva svijeta govori jednim od samo 4% jezika,

znači preko polovice jezika na svijetu ima manje od 10.000 govornika.

Koliko „mali“ mora biti jezik da bismo ga smatrali ugroženim?

Mjera u kojoj je neki jezik ugrožen ne zavisi samo od broja govornika, već od cijeloga niza

društvenih činjenica. U Europi se svaki jezik može smatrati ugroženim koji nema iza sebe barem

neke kulturne institucije. Sa druge strane u malim, izoliranim zajednicama (npr. U Amazoniji,

Novoj Gvinjeji, Sibiriji) opstanak jezika ne mora biti doveden u pitanje, čak ni kada zajednica

koja njime govori ne broji više od nekoliko stotina ljudi. Znači i ako nema svoje kulturne

institucije mu ne prijeti neposredno izumiranje. Jer ako večina te male zajednice govori tim

jezikom, ili ako dvojezičnost postoji vec generacijama, onda nema opasnosti da jedan jezik

prevlada drugim. Ima i u Europi slučajeva koji pokazuju kako dvojezičnost na jednom velikom i

jednom malom jeziku može trajati stolječima a da ne dovede do potpunog izumiranja maloga

jezika. Jedan primjer je Baskijski koji je stolječima stisnut izmedju španjolskog i francuskog, dva

svjetska jezika. I današnja vlada Autonomne pokrajne Baskije svjesno provodi politiku

postojanog dvojezičja pri čemu baskijski ponovno nastoji učiniti jezikom javne komunikacije.

www.sajt.com.hr

Znači: najveća zabluda je da „mali“ jezici predstavljaju prepreku razumijevanju među ljudima, te

da bi svijet bio mirniji i sretniji kada bi svi govorili nekim od velikih, svjetskih jezika. Većina

država u kojima je dvojezičnost službena već stoljećima nije vodila osvajačke ratove (Belgija,

Kanada, švicarska). Koliko god jezik sudjeljuje u izgradnji nacionalnog identiteta u povjesti nije

zabilježen slučaj nekoga rata koji bi se vodio zbog jezika.

Što je uopće „svjetski“ jezik?

Latinski je u drugom stoljeću poslije Krista bio svjetski jezik, no zaboravlja se da se u istom

vremenu mandarinski kineski proširio i da ga je pričalo mnogo više ljudi nego latinski. Svjetski

jezik nije svaki jezik kojim govore razne skupine govornika koji ne dijele materinski jezik.

Svjetski je jezik definiran kao „jezik, rasprostranjen na nekom području koje dijeli zajednička

kulturno-civilizacijska obilježja kojim se govornici različitih materinskih jezika služe u

međusobnoj komunikaciji u svim sferama duhovne kulture“. Svjetski jezici su oduvijek bili

vezani uz velike kulturne krugove. Latinski uz kulturni krug drevnoga Sredozemlja, francuski uz

kulturni krug prosvjetiteljske Europe a mandarinski kineski uz kulturni krug dalekoga Istoka.

Prvi je svjetski jezik bio Babilonski. Nije samo bio prvi nego je i imao najdulji staž. U upotrebi

se držao gotovo dva tisučljeća. Grčki naprimjer nije dugo opstao na svjetskoj pozornici, usprkos

golemu ugledu. Ubrzo ga zamjenio latinski, koji su po Europi proširile rimske legije i institucije

rimskoga prava. Na Bliskome se istoku i u srednjoj Africi u 7. stoljeću prosirio klasični arapski,

koji je u islamskom svijetu zadržao ulogu prestižnoga jezika sve do danas. U Indiji je ulogu

jezika visoke kulture i civilizacije igrao sanskrt. Sanskrtski epovi cirkulirali su po čitavoj Indiji,

no indijska kultura je bila uglavnom introvertirana, te se utjecaj sanskrta kao svjetskoga jezika

nije proširio na ostatak Azije. U zapadnoj Europi je latinski bio bez konkurencije kao jezik „viših

sfera duhovne kulture“. Izuzetak samo pravi Irska, gdje se irski jezik upotrebljavao ravnopravno

sa latinskim. Prevlast latinskoga je trajala sve do 12. stoljeća. A onda je u svim europskim

zemljama postupno uzmicao pred govornim jezicima. Hrvatska je među posljednim odustala od

latinskoga kao službenoga jezika, tek sredinom 19.stoljeća. Lingvistika je znanstvena disciplina

u kojoj su znanstveni radovi najdulje sastavljani i na latinskome ( izuzevši klasičnu filologiju i

katoličku teologiju). A početkom 20.stoljeća je latinskome preostalo još jedino područje

bogoslužja u katoličkim zemljama.

www.sajt.com.hr

Francuski je postao svjetskim jezikom u 17. st. Poput uspjeha latinskoga i uspjeh francuskoga na

svjetskoj pozornici prilično iznenađuje, jer Francuska vojska nije osvojila čitavu Europu. Razlog

da je francuski postao prestižni jezik je, da je pruski kralj Fridrik Veliki sva svoja djela napisao

na francuskome, a i francuski filozof Voltaire se puno s njime družio. Njemački kojim se

govorilo u najvećemu dijelu kontinentalne Europe, jednostavno nije bio spreman preuzeti ulogu

univerzalnoga jezika znanosti, kulture i diplomacije. Španjolski je krenuo prije drugih europskih

jezika, ali taj jezik nije dolazio u obzir zbog stagnacije španjolske ekonomske i političke moći,

kao i zbog političke izolacije Španjolske od ostalih europskih sila. Europa je u 17. st. trebala novi

međunarodni jezik osim latinskoga koji je bio previše vezan za crkvene institucije. Francuski je

bio opće prihvaćen u kontinentalnoj Europi jer se prije ostalih jezika razvio. Francuski je i zbog

sjaja Versaillesa i mode koja se širila iz Pariza bio najprikladniji izbor. Njemački se prije

preporoda Goethea i Herdera smatrao „jezikom konjušara“, čak i nakon ujedinjenja Njemačke

poslje Francusko-pruskoga rata položaj francuskoga nije bio ugrožen. Konačan uzmak

frankofona je diplomacija doživjela tek kad su nakon Drugog Svjetskog rata Ujedinjeni narodi

našli svoje sjedište u New Yorku.

Engleski je postao glavnim svjetskim jezikom polovicom 20. stoljeca. Njegov je uspon na

svjetsku pozornicu bio brz i neočekivan. Još polovicom 19.st. teško je bilo naći obrazovane

Europljanje koji su govorili engleski kao strani jezik. Ono što je engleskim napravilo svjetskim

jezikom je bila suvremena tehnologija. Jedno od prvih područja u kojem se engleski probio bila

je upotreba telegrafa. Engleska je od početka kontrolirala najveću svjetsku mrežu telegrafa.

Globalnu dominaciju Engleske u telegrafskoj komunikaciji u dvadesetom je stoljeću zamijenila

američka prevlast u svim oblicima tehnologije, a osobito u telekomunikaciji i u medijima. Među

svim glavnim telekomunikacijskim i medijskim inovacijama dvadesetoga stoljeća nema niti

jedne koja nije razvijena u anglofonim zemljama. Danas je engleski službeni, nacionalni ili

dominantan jezik u čak šezdeset zemalja svijeta. Njegovu globalnu ulogu ne ugrožava niti jedan

drugi svjetski jezik, a njegov utjecaj na druge svjetske jezike je sve jači. Poznavanje engleskoga

postaje dijelom „opće kulture“ u istom smislu u kojem je to prije bilo znanje latinskoga.

„Da bi se u suvremenom svijetu mogli opstati u svakodnevnici nije više potrebno znati ni stihove

iz Ovidija, niti tablicu množenja, niti Očenaš, no morate se znati služiti chip-karticama na

bankomatima, Windowsima i Wordom na PC-u, surfati internetom i umetati diskove u DVD.“

www.sajt.com.hr

„Koristite riječi poput cool, wow, whatever pokazujete da niste jučer pristigli u grad sa sela, da

gledate televiziju i idete u kino, da se koristite internetom i da znate tko su Eminem i Britney

Spears“.

Riječi se posuđuju iz jezika koji se povezuje s uspjehom i društvenim statusom, posuđuju se

riječi koje koriste uspješni ljudi, idoli s kojima se želi identificirati.

Hoće li prevlast engleskoga potrajati?

Nezahvalno je iznositi proročanstva o budućnosti svjetskih jezika. Do prije nekoliko desetljeća,

ruski je zbog političke i vojne moći mogao pretendirati da postane ravnopravan partner

engleskome, a danas ruski gubi utjecaj čak i u zemljama bivšega SSSR-a. Španjolski kojim

govori tristotinjak milijuna ljudi u svijetu, igra ulogu svjetskoga jezika zbog broja govornika i

zbog pozitivnog imidža koji taj jezik u svijetu ima. Ali ipak brojem govornika engleskomu

jedinu ozbiljniju konkurenciju predstavlja mandarinski kineski. Tim jezikom danas na svijetu

govori vise ljudi od engleskoga, i moglo bi se očekivati da će u budućnosti kineski igrati daleko

veću ulogu nego danas. No prepreka je kinesko pismo: trud koji je potreban za učenje kineskog

pisma veći je od truda potrebnog za svladavanje dva-tri europska jezika.

Ali razina engleskoga jezika koji se upotrebljava je sve niža, u usporedbi sa standardnim

engleskim, priča se „Basic English“ koji se danas smatra dovoljnim, a prije tridesetak godina ne

bi bio prihvatljiv u javnoj komunikaciji. Neki lingvisti predviđaju da će se engleski razdvojiti u

niz govornih jezika koji će se sve više razlikovati i međusobno i od međunarodnog engleskoga.

Bio bi to sličan razvitak kao kad je iz latinskoga u srednjem vijeku nastao niz romanskih jezika, a

latinski se iako kao mrtav jezik sačuvao za potrebe međunarodne komunikacije. Lokalni dijalekti

u Engleskoj izumiru poput ugroženih jezika u Aziji i Africi, a njihovi govornici prihvaćaju

standardne ili supstandardne idiome koji su prošireni u medijima. Međutim iako nije vjerojatno

da će globalna prevlast engleskoga prestati u dogledno vrijeme, nema niti razloga za strah da će

engleski progutati druge jezike srednje veličine kao što su hrvatski, danski itd. Osobito su

sigurni oni jezici koji iza sebe imaju državu, što znači vojsku, birokraciju i obrazovni sustav.

Također je malo vjerojatno da će prevlast engleskoga jezika u svijetu trajati znatno dulje od

prevlasti drugih svjetskih jezika.

www.sajt.com.hr

„Jezici nisu prirodne sile, već konvencije kojima se ljudi služe u međusobnom sporazumijevanju.

A o tome kako će se sporazumijevati i žele li to uopće činiti, ljudi mogu odlučivati sami“.

Zašto ljudi govore različitim jezicima?

„Ustvrdili smo da jezik nije nastao kao evolucijska adaptacija koja olakšava očuvanje ljudske

vrste kao cjeline, već kao genetski programiran obrazac ponašanja pomoću kojega pripadnici te

vrste najlakše mogu raspoznati pripadnike svoje društvene zajednice“. Znači, jezik omogućava

razmjenu informacija unutar društvene zajednice koja njime govori, i o kojoj ovisi opstanak

pojedinca. Drugi je razlog, da ima vrlo malo specifično jezičnih urođenih struktura po kojima se

jezici ne mogu razlikovati, zato se jezici mogu razlikovati po neslućeno velikom broju obilježja.

Treći je razlog, da se jezici neprestano mijenjaju, te da se svaki jezik mijenja na različite načine u

različitim područjima.

Daljni razlozi jezične raznolikosti su:

1. Jezična raznolikost prvotne ljudske populacije koja je naselila pojedino podrucje

2. Zemljopisna obilježja pojedinih područja, „jer svaka dolina i visoravan može razviti vlastiti

jezik“

3. Raznolikost ekosfera koje postoje na pojedinom području i načini kako ih ljudi na tom

području iskorištavaju

4. Ekološki rizici s kojim se suočavaju jezične i etničke zajednice na nekom području

5. Tipovi društvene organizacije koji postoje ili su postojali na pojedinim područjima

Danas se na svijetu govori oko šest tisuća jezika, no ima mnogih naznaka da sadašnje stanje

jezične raznolikosti svijeta neće potrajati još dugo. Jezična raznolikost svijeta se drastično

smanjuje tijekom posjedih desetljeća.

„Od danas, kad dovršavam ovaj rukopis, do trenutka pojavljivanja moje knjige u knjižarama

umrijet će barem desetak jezika, a možda i znatno više od njih.“

www.sajt.com.hr

To znači da će umrijeti posljednji govornici jezika koje zatim više nitko neće znati kao

materinske jezike. No: „Budu li se naši potomci jednoga dana rađali u vrlo nezanimljivom

svijetu kojim ce gospodariti samo nekoliko svjetskih jezika, veliki dio krivnje za to snosit ćemo

mi sami.“

Ograničenja poredbene metode

Jezični je razvitak moguć samo ako se jezici – preci govore na dovoljno velikom području – ili

se tijekom svoje povijesti prošire na dovoljno velika područja. Tako nastaju isprva dijalektarske

a potom i jezične razlike. U slučaju slavenskih jezika njihovo je ishodišno područje bilo mnogo

manje od golemih prostora na kojima se slavenski jezici danas govore. Da su govornici

praslavenskoga ostali teritorijalno ograničeni danas ne bismo imali petnaestak slavenskih jezika ,

već očuvan, premda promijenjen , praslavenski jezik. Pr. Mađarski je do danas ostao

jedinstvenim jezikom. Mnogo toga pritom ne ovisi samo o veličini teritorija, već i o naravi toga

područja i o načinu njihova života. Drugi čimbenik koji određuje broj jezika koji će nastati na

nekom području je ekološki rizik. Područja malenog ekološkog rizika su djelovi svijeta gdje se

hrana proizvodi tjekom cijele godine. Jedan od najvećih jezika po rasprostranjenosti je Fulbe, jer

fulpski stočari prate svoja stada od polupustinjskih područja Nigera, Čada i Malija do ruba

prašuma u Nigeriji i Togou u potrazi za ispašom. Područje velikog ekološkog rizika kao što su

pustinje ili polarna područja pogoduju jezičnoj homogenizaciji jer te zajednice moraju stvarati

dalekosežne razmjenske i druge društvene veze na koje se mogu osloniti u vremenima klimackih

ili ekoloških kriza. Za tempo izmjene jezika bitna je veličina i narav ekosvere u kojoj žive

govornici dotičnih jezika. Jezična srodnost među jezicima obuhvaća jezike kojima govore narodi

koji već tisućama godina žive na utvrđenim teritorijima. Tjekom devedesetak tisuća godina lovci

– sakupljači živjeli su u daleko bogatijima i raznovrsnijim ekosverama u jezičnim zajednicama

koje su u velikoj mjeri odudarale od današnjih lovaca – sakupljača. Svi preživjeli lovci –

sakupljači žive već stoljećima u simbiozi sa susjednim poljodjelcima i stočarima. Dikson je

ustvrdio da je većina jezika postojala u stanju ravnoteže u kojem je tempo promjena izuzetno

spor a proces diferencije jezika pretka u jezike – potomke usporava se zbog širenja riječi i

gramatičkih obilježja iz jezika u jezik. Stoga Dikson svoj novi model geneckih odnosa među

jezicima naziva modelom isprekidane ravnoteže. No velike porodice, poput afroazijskih ili

indoeuropskih jezika nastale su kao rezultat prekida ravnoteže. Mišljenje pisca je da su

www.sajt.com.hr

najkompliciraniji jezici svijeta, te oni s obilježjima koji najviše „odskaču“ od “ prosjeka“ ,

redovito mali jezici. Pr. Jezici s izrazito velikim fonološkim sustavima osobito su česti u

malenim zajednicama govornika. Takav je suglasnik koji posjeća na zvuk pljuvanja. Na koncu

pravilan poredak u kojem je objekt na početku rečenice susreće se isključivo u šačici malih

jezika kojim govore plemena lovaca i sakupljača u Amazoniji i Australiji.

Nasljeđivanje i posuđivanje

Poredbena je metoda utemeljena na pretpostavci da jezici mogu međusobno posuđivati riječi, ali

da u pravilu ne posuđuju riječi „temeljnog rječnika“. Stoga kažemo da je hrvatski slavenski jezik,

iako je, primjerice iz neindoeuropskog turskog posudio velik broj riječi- boja, jastuk ,biser, alat.

„ Hrvatski enciklopedijski rječnik „ - 72 % hrvatskog rječnika sastoji se od posuđenica, dok je

samo 28 % nasljeđeno pravocrtnim razvitkom od indoeuropskog preko praslavenskoga. Kako će

teći međusobni utjecaji dvaju jezika ili skupine jezika koji se govore na istom teritoriju zavisi od

nekoliko činilaca: 1. Postoji li, ili ne postoji, velik broj dvojezičnih ili višejezičnih govornika na

teritoriju o kojem se radi. 2. Postoji li, ili ne postoji, znatna razlika s obzirom na status jezika koji

stupaju u dodir. 3. Jesu li jezični dodiri takvi da se jezici koji stupaju u dodir upotrebljavaju u

sasvim različitim komunikacijskim situacijama. Proces jezične konvergencije, približavanja

jezika po strukturalnim obilježjima usljed jezičnoga kontakta, ojačan je i olakšan u društvima u

kojima postoji egzogamija koja u pravilu dovodi do velikog broja dvojezičnih i višejezičnih

članova društva, jer djeca uče različitejezike. U mnogim sociolingvističkim situacijama jedan je

od jezika u dodiru jezik vladajuće klase. U takvim situacijama društveno „niži“ jezik često

izumire kao što se dogodilo sa galsim – jezikom keltskih prestavnika današnje francuske. Postoji

i problem kontaktnih jezika. Jednostavan je slučaj jezika koji nastaju kad se dvije zajednice,koje

govore različitim jezicima, moraju sporazumjevati u ograničenom tipu situacija ,primjerice radi

trgovine. Uporaba toga jezika je ovisila o konkretnoj situaciji i kompetenciji pojedinih

sugovornika čiji su materinji jezici ionako bili različiti. Zapaženo j da do sada proučeni jezici

imaju mnoge zajedničke elemente u svojoj strukturi; primjerice poredak sintetičkih elemenata je

S (subjekt), V(glagol), O (objekt).neki lingvisti te sličnosti prepisuju njihovom zajedničkom

podrijetlu, navodnom „prekreolskom „ jeziku. Dok neki lingvisti vjeruju da su jezici strukturalno

slični jer njihova gramatika ,odražava dubinske strukture „ gramatike uma“ s kojom se rađamo i

www.sajt.com.hr

koja nam je genecki urođena. Iz rečenog slijedi da su najčešće posljedice jezičnih kontakata bile

nastanak jezičnih saveza ,odnosno mješanih jezika.

Makroaree i distribucija tipološke raznolikosti

Širenje stanovništva iz onih jezičnih saveza koje su dovodile do demografske ekspanzije,

redovito bi uzrokovalo i širenje kontaktima stečenih obilježja na daleko veće teritorije, odnosno

na makroaree. Makroaree su velika područja , ponekad podudarna s čitavim kontinentima , na

kojima se neke jezične pojave susreću češće nego to može biti slučajno.

A priori bismo očekivali da će objektivnost i rod biti podjednako raspoređeni po čitavoj

zemaljskoj kugli , međutim može se opisati samo navodeći gore opisane makroaree. Iz toga

vidimo da je neravnomjernost u raspodjeli pojedinih tipoloških obilježja među današnjim

jezicima svijeta rezultat dvaju činilaca: dijakronijske stabilnosti samih obilježja i povijesnih

procesa kojim su se pojedini jezici i skupine jezika širili po svijetu. Današnja jezična raznolikost

svijeta rezultat je tisućljetnog razvitka, koje samo djelomično možemo rekonstruirati.

Granice jezične raznolikosti

-„gramatika je po svojoj biti jedna te ista u svim jezicima, čak i ako se u slučajnostima razlikuje“

(Bernard iz Chartresa, 13.st.)

-razlike među jezicima su urođene i genetski naslijeđene ljudske potrebe da efikasnu

komunikaciju ograniče na zajednice pojedinaca za koje postoji velika vjerojatnost da međusobno

dijele nezanemariv postotak genetskog materijala

-sastavnice (moduli)od kojih se sastoji ljudska jezična sposobnost:

1. ljudska je komunikacija uvijek usmjerena prema namjerama, vjerovanjima i znanju

nekoga (ponekad imaginarnog) sugovornika (pragmatika)

2. ljudske vokalizacije uvijek su strukturirane pomoću ograničenog broja glasovnih

elemenata koji nizanjem u vremenu mogu izraziti značenje (fonologija)

www.sajt.com.hr

3. ljudske vokalizacije predstavljaju skup uputa sugovorniku pomoću kojih on može

konstruirati neki kognitivni sadržaj, odnosno značenje (semantika)

4. svaki je kognitivni sadržaj koji se komunicira strukturiran u hijerarhijskom sastavu

jezičnih jedinica među kojima postoje uzajamne ovisnosti i pravila o slijedu njihova

pojavljivanja (sintaksa)

-budući da su ovi elementi urođeni (u smislu da će ih dijete razviti na temelju genetski

određenoga razvojnog programa bez neposrednog podražaja u iskustvu), možemo o njima

govoriti kao o dijelovima univerzalne gramatike svakoga ljudskog jezika

-segmeniti su minimalne vremenske jedinice fonološke sastavnice jezika (npr. r, u, k, a). U

svakom se segmentu ostvaruje cijeli niz distinktivnih obilježja koja treba shvatiti kao skupove

uputa koje mozak, koju upravlja pokretima artikulatora , šalje artikulatorima prilikom izgovora

pojedinog segmenta. Prepoznavanje govora sastoji se u dekodiranju toga skupa uputa!

-jezici se međusobno jako razlikuju s obzirom na broj segmenata, premda se za sve jezike može

reći da imaju dvije skupine segmenata: suglasnike i samoglasnike. Minimalni mogući broj

samoglasnika u jeziku je dva (npr. abhaski jezik na Kavkazu), a najmanji broj suglasnika ima

markiski, austronezijski jezik koji se govori na Markiskom otočju (sedam suglasnika)

-hijerarhijska struktura distinktivnih obilježja:

1. grleni ili larginalni čvor-razlikuju se obilježja zvučnosti

2. mjesni čvor-razlikuju se obilježja mjesta izgovora (usneni, zubni, mekonepčani)

3.korijenski čvor-razlikuju se obilježja najveće klase segmenata (npr. sonanti poput m, n,

l, r) od pravih suglasnika (npr. p, t, k, b, d, g, s)

-fonemi su najmanje jedinice glasovne strane jezika koje imaju neko vremensko trajanje i

distinktivnu ulogu, tj. čijim se razlikovanjem mogu razlikovati značenja riječi

-slog je jezična jedinica koja ima neku vrstu kognitivne stvarnosti, tj. ona mora biti dijelom

univerzalne gramatike, a nije samo rezultat konvencije jezičnog opisa; slogovi imaju

hijerarhijsku strukturu, odnosno sastoje se od dijelova među kojima nisu sve veze podjednake

www.sajt.com.hr

-u svim jezicima govor se odvija u određenom ritmu-naglasak

-dinamički naglasak-kada se neki slog u riječi ističe silinom, snagom uloženom u izgovoru

-tonski naglasak-kada su pojedini slogovi istaknuti visinom glasa, tonom; mogu biti jednostavni i

složeni

-neki jezici imaju isključivo tonski naglasak (npr. mandarinski kineski), a neki isljučivo

dinamički naglasak (npr. turski), a u mnogima postoji kombinacija obje vrste naglaska (npr.

latvijski)

-morfem je najmanja jezična jedinica koja ima neko značenje ili gramatičku funkciju. (primjerice

hrvatska riječ žena sastoji se dva morfema, žen- i a); mogu biti leksički i gramatički

-leksički morfemi ili korijeni imaju neko konkretno ili apstraktno značenje; u jeziku ih može biti

neodređeno mnogo

-gramatički morfemi ili gramatemi imaju gramatičku funkciju ili služe za modificiranje

osnovnog značenja korijena; njihov broj u jeziku je ograničen

-gramatemi mogu biti samostalne riječi, poput prijedloga u hrvatskome jeziku, no u većini jezika

svijeta barem neki gramatemi nisu samostalne riječi već afiksi, vezani morfemi koji se pojavljuju

samo uz neki korijen s kojim zajedno čine riječ. Položaj je afiksa prema korjenu uvijek točno

određen (sufiksi-stoje iza korijena, prefiksi-stoje iza korijena, infiksi-gramatemi koji se umeću u

korijen riječi, razmjerno su rijetki u usporedbi s drugim vrstama afiksa)

-gramatika indoeuropskih jezika ima desetak vrsta riječi: imenice, glagoli, pridjevi, prilozi,

zamjenice, prijedlozi, brojevi, uzvici i veznici, eventualno i član u jezicima kao što su engleski,

francuski i njemački. Međutim mnogi jezici nemaju neke od navedenih vrsta riječi, odnosno u

njima se pojedine vrste riječi ni po kojim morfološkim sintaktičkim osobnostima ne razlikuju od

drugih.

-gramatičke su kategorije skupovi oblika pojedinih riječi (u jezicima s morfologijom), ili skupovi

sintaktičkih okolina u kojima se riječi određene vrste (imenice, glagoli, pridjevi i sl.) mogu

pojavljivati. Uvijek zavise od vrste ili podvrste riječi. Dijele se na imeničke (npr. rod, broj i

www.sajt.com.hr

padež) i glagolske kategorije (npr. vrijeme, glagolski način ili stanje). Najčešće su gramatičke

kategorije imenica rod, broj, padež, posvojenost i određenost.

-numerički imenski klasifikatori još su jedna gramatička kategorija koja ne postoji u jezicima

Europe, ali u nekim su dijelovima svijeta vrlo obična pojava. Radi se o gramatemima koji se

moraju obavezno upotrijebiti uz imenice uz koje stoje brojevi (a u nekim jezicima klasifikatori se

upotrebljavaju i uz imenice modificirane pokaznim zamjenicama ili posvojnim afiksima).

-broj argumenata koje neki glagol ima u sintaktičkoj strukturi rečenice uvijek je jednak ili manji

od semantičke valentnosti toga glagola.