Click here to load reader

Duhovno bogoslovlje

  • View
    293

  • Download
    21

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Autor: Franjo Podgorelec Dodatak knjizi „Uvod u Duhovnu teologiju“ KBF – Zagreb 2012./2013. (ad usum auditorum)

Text of Duhovno bogoslovlje

  • DUHOVNO BOGOSLOVLJE Dodatak knjizi Uvod u Duhovnu teologiju

    Franjo Podgorelec

    ----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- -----------------------

    KBF Zagreb 2012./2013.

    (ad usum auditorum)

  • 2

    II. SVETOST

    1. SVETOST U BIBLIJI I KROZ POVIJEST

    1.1. Izvankranska tradicija

    Opa je povijesna injenica da sve civilizacije, religije pa i ideologije poznaju odreene figure koje aste kao olienje njihovih ideala. Starogrka civilizacija poznavala je heroje (: zatitnik, smjeli ratnik; u grkoj mitologiji polubog, ovjek poluboanskog podrijetla, ili ovjek koji je zbog svojih zasluga doivio apoteozu te postao niim boanstvom). Hinduizam takoer poznaje odreena tipologija svetih osoba. Najznaajniji su asketi koji pomou strogog stila ivota ele dostii posebne moi te gurui, koji vie naglaavaju ulogu svetog znanja i njenog prenoenja. U budizmu, svet je onaj koji je doivio prosvjetljenje. Islam izriito ne poznaje tovanje svetih osoba, nego samo kategoriju u punini ostvarena vjernika. No u pukoj pobonosti razvio se pojam veli (arap. wal: zatitnik, dobroinitelj), koji u sufizmu - mistikoj struji islama oznaava osobu sa mistikim iskustvom, koje redovito prati i dar udesa te unutarnja sloboda od dominacije poude.

    Svetac je osoba koja je za ivota ostvarila duhovni i moralni ideal svoje religije ili ivotne filozofije.

    1.2. Svet u Starom zavjetu

    Semitska rije qde, sveta stvar, svetost, dolazi od korijena koji znai odsjei, odvojiti; usmjeruje nas prema ideji odvajanja od profanoga, razliitosti i drugaijosti. Bog govori preko proroka Hoeje: Jer ja sam Bog a ne ovjek, svetac u tvojoj sredini (11, 9). Bog je dakle svetac usred nas, zato to je drugaiji od nas, on je Bog kome ovjek treba dati poklonstvo. Boju svetost najbolje je opisao prorok Izaija, kada je primio Boji poziv. U svome vienju u Hramu, vidio je Gospodina na prijestolju kome klicahu serafi: Svet! Svet! Svet! Gospodin nad vojskama. Puna je sva zemlja slave njegove (6, 3). Kada se, prema hebrejskoj gramatici, triput ponavlja isti izraz (svet), onda se radi o izvanrednom superlativu

    neusporedivog intenziteta. Prorok Izaija (kao i svaki ovjek) pred triput Svetim doivljava osjeaj vlastite grenosti i potrebu poklonstva.

    Svetim se u SZ zove i izabrani narod. On je svet zato to ga je Bog izabrao izmeu drugih naroda i odvojio za sebe, da preko njega proiri poruku i istinu o pravom Bogu.

    Svetim se nazivaju i odreene stvari, mjesta i to u mjeri u kojoj se odnose na Boga.

    U SZ nije uobiajeno da bi se ovjeka nazivalo svetim, to je pridrano Bogu, premda su se potivale i navodile kao uzor znamenite figure: patrijarsi, suci, kraljevi, proroci i sl. U nama povijesno najblioj knjizi SZ, 2 Mak 15, 12-16, Juda Makabejac navodi svoje snovienje u kojem je vidio kako su dvije neporone osobe: sveenik Onija i prorok Jeremija, svojim molitvama zagovaraju s neba svoj narod. To je prva potvrda vjerovanja u molitvu

    pravednih pokojnika za ive.

    Zakljuimo: u SZ svet je jedino Bog, a ovjek onoliko koliko ulazi u savez ili zajednitvo s Bogom. Izvor ovjekove svetosti je jedino Bog a ne ovjek sam od sebe. Zato svetost, shvaena biblijski, nije ponajprije ovjekovo moralno nastojanje, nego zajednitvo s

  • 3

    Bogom, prijateljevanje, suradnja, otvaranje vlastitoga srca Bogu da on ue svojom milou u na ivot i izmjeni ga. Bog se prvi nama priopuje i pribliava a mi na to trebamo pozitivno odgovoriti.

    1.3. Svet u Novom zavjetu

    NZ nastavlja starozavjetnu misao, ali i donosi znaajne novosti. Temeljna je novost utjelovljenje Sina Bojega, on je zaet po Duhu Svetom i stoga e se zvat Svetim i Bojim Sinom. Na Ivanovu krtenju prima pomazanje Duha Svetoga te u njegovoj snazi djeluje, pred njim se ovjek osjea grenim kao i pred samim Bogom (Lk 5, 8; usp. Iz 6, 5). Bog, jedini svet, postaje nazoan u konkretnoj povijesnoj osobi, i Isus iz Nazareta postaje svetac u strogom smislu rijei. Svojom osobom, ivotom, djelom i porukom, on postaje konkretni model prema kojemu se njegovi uenici trebaju suoblikovati i to u snazi njegova otkupiteljskog djela.

    Druga temeljna novost NZ jest krtenje Duhom Isusovih uenika na dan Duhova. Isti Duh Sveti koji je vodio Isusa, i kojega smijemo zato zvati Duh Kristov, sada je siao i nad apostole i po njemu oni postaju dionici same Boje svetosti. Zato Pavao zove krane sveti, sveti hram.

    Duh Kristov ili Boji, izgrauje Kristov lik u kraninu koji mu se u slobodi otvara i odgovara. On postaje poelo njegova ivota i djelovanja tako da Pavao moe o sebi rei: Ne ivim vie ja, nego Krist ivi u meni (Gal). Pavao u svojim poslanicima jezino izraava sudbinsko zajednitvo Krista i kranina, osobito poistovjeenje s temeljenim vazmenim otajstvom, gomilajui grke glagole s prijedlogom sun, ili na hrvatskom sa.

    Po Pavlu, dakle, kranin treba s Kristom sutrpjeti (Rim 8, 17) i biti suraspet (Rim 6, 6; Gal 2, 19) treba s njime suumrijeti (2Kor 7, 3; 2Tim 2, 11) i biti suukupan (Rim 6, 4; Kol 2, 12) pa da s njime supodignut iz groba i suivljen (Ef 2, 5-6; Kol 2, 12) s njime bude suproslavljen (8, 17) da s Kristom zajedno suivi (Rim 6, 8; 2Tim 2, 11) te s njime zdesna Bogu Ocu suposaen s njime zauvijek sukraljuje (Ef 2, 6). (B. DUDA, Kristov i na Veliki petak i Uskrs, u: GK 22 (1993) br. 15/983, str. 5.). Tako se put svetosti predouje kao zajednitvo s Kristom (biti u Kristu ili biti u Duhu) i nasljedovanje.

    1.4. Povijesni modeli

    Kranska svetost je bila uvijek predstavljena od Uiteljstva crkve kao savrena ljubav. No u hagiografskoj literaturi nije uvijek predstavljana isto. Predstavit emo nakratko razliite povijesne tenje i naglaske s obzirom na poimanje naravi kranske savrenosti i njenih povijesnih modela.

    U prvim stoljeima svetac je bio sinonim za muenika, ovjek koji je svoju ljubav za Krista posvjedoio pred ljudima, pred poganskim sudom, prilikom muenja, sve do smrtne osude. Grki izraz martys, znai svjedok. Sukladno tome u prva stoljea vjernici su se okupljali na grobovima muenika, te se tako razvio kult muenika. Nastali su zapisi o osudi i muenitvu pojedinih znamenitih krana, koji su se itali ak i na liturgijskim sastancima prigodom godinjice smrti dotinog muenika.

  • 4

    Milanskom konvencijom, izmeu cara Konstantina i Licinija (313.) dolo je slobode vjeroispovijedanja kranske vjere, i vie nije trebalo prolijevati krv da bi se posvjedoilo za Krista. Velike su mase ulazile u Crkvu jo dovoljno nepouene te se i samo kranstvo razvodnilo. Nastao je novi ideal u ivotu pustinjaka i monaha, koji su naputali svijet. Pustinjski oci naglaavaju osobito istou srca i slobodu od neurednih pouda, to pak se moe ostvariti samo u uvjetima nutarnjeg odricanja i vanjskim uvjetima utnje, tiine i stroge asketske prakse. One su trebale omoguiti to dublju kontemplaciju i sjedinjenje s Bogom. Zapostavljena je bila apostolska dimenzija. Postojale su i ekstremni pokreti, voeni vie platonistikom i stoikom dualistikom idejom nego li evaneljem, te su radikalizirali pokorniku dimenziju: neki su ivjeli na stupovima, drugi zazidani u uskim prostorijama, te su se esto poistovjeivale te stvari sa svetou.

    Od sv. Pahomija, a nadasve sv. Bazilija na istoku i sv. Benedikta na zapadu, razvija se

    monaki ideal u cenobitskoj formi, koji tei prema svetosti unutar zajednice iji ivot je ureen pravilom kao formom ivota pod vodstvom opata. Nastoji ivjeti u trajnoj Bojoj prisutnosti u uravnoteenoj izmjeni molitve i rada.

    U razdoblju Merovinga (dinastija koja je udarila temelje franakoj dravi i njome vladala 486-751) i franake drave 7 11 st., dolazi do sve veeg proimanja izmeu uda i svetosti, svetac je shvaen ponajprije kao udotvorac (taumaturg) i zagovornik. Tako sv. Grgur Veliki predstavlja lik oca zapadnog monatva sv. Benedikta.

    U razdoblju od 11 do 14 st., dolazi do jednog trijeznijeg pristupa svetosti i uvode se

    kriteriji kanonizacije (kriteriji po kojima se nekoga moe proglasiti blaenim i svetim); a proglaenje neke osobe blaenom ili svetom odsada papa pridrava sebi, nije dovoljan pristanak lokalnog biskupa (prema prikupljenim dokumentima prva papinska kanonizacija

    bila je sv. Udalrika 973. g.). Sv. Toma je postavio teoloke temelje svetosti te istakao zajedno sa svetim Augustinom da se ona sastoji u savrenoj ljubavi te je stoga ostvariva u svakom staleu. Nadalje navodi da se pak ta savrena ljubav ili svetost sastoji poglavito i bitno u zapovijedima, a tek drugotno i instrumentalno u savjetima (S. Th. II-II, 184, 3). Time je

    potvreno da ovjek ne mora prakticirati savjete u redovnikom staleu da bi dostigao puninu kranskog ivota (postao svet). Svatko treba slijediti savjete u mjeri u kojoj joj omoguuje njegov ivotni poloaj i okolnosti. Dakle, za krane koji ive u svijetu obvezatan je samo duh savjeta.

    Krajem srednjega vijeka renesansa i humanizam utjecali su na ublaenje raznih fizikih pokora i umanjenje vanosti odijeljenja od svijeta. To nam potvruju pravila novih prosjakih redova: sredstva pokore, postovi i odricanja, gube na vanosti u korist unutarnjeg mrtvenja, osobito kroz poslunost. Ideal koji se sada eli predoiti je tzv. vita apostolica, ivot apostola. Uvidjelo se da monaki stil ivota nije ni jedini, ni nuno najizvrsniji, naprotiv, prvi Isusovi uenici - apostoli - usredotoili su se na navjetanje radosne vijesti. Tako je ponovno dolo do vrednovanja apostolata gdje se uz osobno spasenje i rast u vjeri misli i na spasenje i rast drugih. Kao kriterij pravog apostolstva ti su evaneoski pokreti isticali siromatvo (zato ih zovemo takoer pauperistikim pokretima, ili prosjakim).

    U modernom razdoblju kada je naglaena samosvijest vlastitoga 'ja', usredotoenost na subjekt i duhovnost e se promatrati prvenstveno kao unutranja i individualna stvarnost. Svetac e biti osoba bogata unutarnjim ivoto

Search related