II SEMESTARSUVREMENA ANTROPOLOGIJASanja Puljar d'Alessio

Uvodno predavanje 29.02.08

Clifford GeertzInterpretativna antropologija

„The interpretation of culture“ 1973 god. (Tumačenje kultura) te godine su prijelomne. Ono što karakterizira njegov se pristup temelji na metafori kulture kao teksta. Prilazi kulturi kao tekstu. Samim time bi antropološko istraživanje bilo interpretacija teksta, metaforički govoreno, a ono što bi antropolog trebao raditi je interpretirati tekst. Što znači interpretacija kulture jer tekst je kultura. Ove su ideje bile originalne kad su se pojavile, pogotovo u Američkoj antorpologiji a zatim se proširile na cijeli svijet. Pitali su se što je bit kulture i kakav je odnos između promatrača i onoga što on promatra. Ovaj odnos je vrlo bitan za antorpologiju.

Što je to antropološko istraživanje? To je interpretacija teksta.

Što je bit kulture i kakav je odnos između promatraća i onoga što on promatra a to je bitno za interpretativnu antropologiju. Velikim se dijelom bavi odnosom promatrača i njegova subjekta. Više se ne koristi termin objekt. U toj promjeni terminologije ona skriva, naravno, značenje, znači da potpuno na drugačiji način gleda na ljude koji se proučavaju. Nova antropološka pitanja proizlaze iz opčeg konteksta, kulturalnog, znanstvenog, u kojem se oni razvijaju, nešto se promijenilo u političkom kontekstu u kojem ljudi žive, globalo, antorpolozi ne mogu promatrati više male izolirane zajednice. Svijet se iz kolonijalnog svijeta pretvorio u postkolonijalni.sada smo u drugoj polovici 20 st. Sada je to na mnogim razinama povezani svijet u kojima nema izoliranih društava. Nema više sakrivenih sela od svijeta. Više nema se što nači. Ne možete otići na Javu i nešto novo otkriti. Međutim, osim što nema izoliranih društava, promjenila se i ideja o kulturama i društvima opčenito. Naime, postalo je očito da nakon oslobađanja od kolonijalizma, koje nam se desilo zahvaljujući pokretima za neovisnost u odr. Regijama i zemljama. Sad se taj proces počeo događati i preoblikovao je bivše kolonijalizirane u građane. Promijenio se status ljudi. U trenutku kad su se zemlje oslobodile, desili su se ratovi, borba za moci i sukobi medju društvima. Kako moč postaje veča svev su veči i sukobi. Tako funkcionalno integrirana društva tu padaju u vodu. Kultura bi trebala biti stvar koja na funkcionalni način povezuje društvo. Ali sada toga nema. Nema balansa i odjednom više nema ravnoteže u društvu. Nema više onoga na što su se ranije oslanjali antropolozi. Kulturalni studij se oslanja na ideju o konfliktnim društvima, zato imamo odnos prema moči, zato imamo ideologiju protkanu u kulturi.

Ukratko o Geertzu, rođen u S. Franciscu 1926 god. studirao je nakon rata englesku književnost i filozofiju. Kaze da se od filozofije odmaknuo jer mu za promišljanje problema,

1

falilo mu je primjera, nečega na štose može osloniti na svijetu oko sebe. Zato sa studijem ne nastavlja dalje nego se okreće antropologiji. 1951 do 1954 priključuje se istraživačkom projektu na Javi: razumijevanju 3 svijeta je tema istraživanja, i to s jasnom zadačom unaprijeđivanja gospodarskog razvoja. U to vrijeme su svi ti razvojni programi često zanemarivali lokalne činjenice a u ime nekog globalno socio-ekonomskog razvoja. Projekti su pristupalli zajednicama da nisu razmišljali o životnom kontekstu zajednice , načine razmišljanja, životni kontekst, nego su nametali ono što bi trebalo pomoči da oni napreduju, bez oslanjanju na lokalne kategorije. Kad se vratio od tamo, objavio je knjigu o političkom i gospodarskom razvoju jednog Indonezijskog grada, od sredine 19 st dokasnih 50 god. Ta knjiga ga katapultira u svijet i postaje tražen čovjek. Razlog je što je uvidio da tu sveukupnu razvojnu politiku, na globalnoj razini, treba usuglasiti sa pojedinostima iz lokalne i kulturne zajednice. Jednostavna činjenica koju je prvi uvidio i napisao. Osnovni smjer njegovog znanstvenog pristupa izložen je u uvodnom poglavlju knjige „Tumačenje kulture“. Radi se o podrobnom opisu interpretativnom opisu kulture. (gusti-podroban- Thick description)

Pojam kulture za kakav se zalaže Geertz je semiotički. On u tom uvodnom poglavlju citira Max Webera „Čovjek je životinja što visi u mrežama značenja što ih je sam ispleo.“ Mreže značenja koje je sam ispleo to je kultura. On se poziva na Webera, stoga kulturu doživljavam kao te mreže. On je antropolog i treba analizirati te mreže pa kaže: analiza tih mreža ne bi trebala biti experimentalna znanost (koja zahtjeva experiment, koji treba dokazati nešto) nema smisla, trebala bi se baviti interpretativna znanost. Znanost koja je u traganju za značenjem. To je ključni tekst sa nizom posljedica.Semiotika-analiza znakova i simbola. Geertz tvrdi da je kulturno ponašanje ustvari interaktivno stvaranja značenja. Ako se kulturno ponašamo, a uvijek se tako ponašamo, kroz kulturu se iskazujemo je interaktivno stvaranje značenja. To onda u jednom trenutku on podiže na višu razinu i kaze da ljudsko ponašanje simboličko djelovanje. Izvrstan primjer, poslužio se analogijom namigivanja koju prema jednom teoretičaru Wrieliju, radi se o usporedbi dvaju ponašanja. Namigivanja i tika okom. U trenutku kada dva čovjeka razgovaraju, jedan ima tik, njegovi mišići lica rade istu stvar i kada dva čovjeka međusobno razgovaraju jedan od njih migne. Ova dva različita ponašanja imaju duboko različita značenja koja nose sa sobom. To je ono na čemu on inzistira. Ukoliko netko namiguje nakon što je izjavio, možda to ironizira, u trenutku kad ima tik to ne povlači ta značenja sa sobom. Geertz inzistira da postoji mnoštvo mogučnosti stvaranja sadržaja s takvim jednostavnim gestom komunikacije, tim gestom. Gusti opis, ili podroban opis, podrazumijeva otkrivanje i utvrđivanje tog mnoštva značenja. Kada se antropolog bavi interpretacijom neke kulture on bi to trebao činiti posredstvom gustog opisa ili podrobnog. A to znači da pokušava otkriti mnoštvo slojeva i značenja. Ako on opisuje jednu kulturu koristeči se gustim ili podrobnim opisom, on če biti u stanju odrediti da li je to fizičko spajanje oka bilo tik ili namigivanje. Antropolog će shvatiti i uplest se u tu mrežu značenja i shatiti što taj tik nosi sa sobom. To bi bio gusti opis. Dakle možemo sve svesti na to da kažem da se antropolozi bave interpretiranjem simboličkog ljudskog djelovanja. Jedino je stvar sto to prije njega, antropolozi nisu znali. Sada se bave interpretacijom simboličkog ljudskog djelovanja. Baviti se interpretacijom nečega i biti svjestan toga, da se baviš interpretacijom nečega, znači da si svjestan da si svjestan da pišeš vlastite konstrukcije o konstrukcijama nekih drugih. O kunstrukciji konstrukciija. U trenutku kada osvijestimo da mi opisujući neku kulturu ne pišemo pozitivistički tocno od kojih se elemenata nešto sastoji već našu interpretaciju onoga šsto smo shvatili. Dakle to je naša misaona konstrukcija nečijih konstrukcija. Naša interpretacija i to su konstrukcije izvođaća obićaja. Dakle to su konstrikcije konstrukcija. Dalje on kaže da se druge kulture čine drukčijima zbog izostanka bliskosti sa zamišljenim svijetom, unutar kojeg su ponašanja tih ljudi znakovi. Pazite ovako! Svaka kultura dijeli

2

izvjesnu simboliku, prema kojoj se ponaša. Znači dijeli znakove koji unutar te kulture nešto znače. U trenutku kada nam se čini da je neka kultura čudna ili drukčija, to samo jer mi ne dijelimo te znakove. Da s njima nismo upoznati. U trenutku kada ih upoznamo i kad ih bivamo u mogućnosti interpretirati, u tom trenutku ta kultura nije drukčija ni čudna. Cilj antropološke analize je objasniti znakove, učiniti ih razumljivima, interpretirati ih. Zato ju zove interpretativna znanost. I antropologiju i dan danas smatramo interpretativnom znanošću. Ona je rasla dalje. Prihvatili su je u ono doba svi, dalje ju promišljali i razvijali. Ona se i od ostalih autora razvila tijekom 70 god. a nastala je osim ovom prvom poticaju od istodobnoh uticaja filozofskih trendova. Geertz je u tom znanstvenom kontekstu živio. Neke glavni intelektualni trendovi koji su doprinjeli stvaranju interpretativne antropologije su strukturalizam, semiotika, strukturalna lingvistika i sve to skupa povezano sa Frankfurtskom školom kritičke teorije. Semiotiku je Geertz naglašavao. Sama ideja da postoje skrivene zajedničke strukture dala je veliki poticaj. Teorijski izvori 70 god. razni autori pišu svašta. Oni su priskrbili elemente (strukturalizam…)za pokretanje stvarno nevjerojatno kompleksnih rasprava u vezi s osnovnom svrhom etnografije. Naime složili su se u tome da bi osnovna svrha bila pokušaj dobivanja autohtnonog svjetonazora. To vučemo još od Malinowskog (natives point of view). U interpretativnoj antropologiji se puno to promišlja kao cilj etnografije i počinje se ispitivati i to u detalje valjanost etnografske interpretacije. Prije su etnografije su bile nešto manje važme. Čovjek ode na teren i napiše što je vidio. To je manje važno jer to može svatko napraviti. Sjediš i pišeš. Ali ono promišljanje na teorijskoj razini ne može svatko. Interpretativna antropologija dovodi u pitanje cijeli taj poredak i počinje proučavati sam proces istraživanja. Ono što se događa na terenu. Propituje odnos između promatrača i njegovog subjekta. To je veliki dio interpretativne antropologije. To znači da ona djeluje na dvije razine:

1. da pribavlja izvješća o drugim svjetovima i kulturama. O drugome iznutra. To je bio gusti opis. Pribavljanje izvješća o drugima iznutra.

2. promišlja o epistemološkim temeljima takvih izvješća, znači promišljati etnografsko pisanje. To jest, promišljanje valjanosti etnografske interpretacije. Sve se vrti oko toga da je to interpretativna znanost i zato to odjednom postaje važno. Odjednom etnografsko pisanje postaje interpretacija nečega: znači kombinacija znanstvene i osobne konstrukcije nečega. Odjednom etnografsko pisanje postaje promišljena i duboka stvar i to je ono što interpretativna antropologija donjela kao novo. Danas imate objavljene gomile knjiga o promišljanju samog tog pisanja. Što se događalo u odnosu, postale su popularne nekakve autoetnografije, promišljanje sebstva. Počelo se razmišljati ukoliko se izbaci sebe u smislu kao privatne osobe, iz izvješća, izvješće postaje nepotpuno jer se nemamo na što pozvati kad želimo objasniti vlastitu interpretaciju. Dakle u trenutku kad mi iznosimo etnografiju trebamo promisliti i vlastite odnose psram ovog i onog. Sve se komplicira, sve postaje puno valovitije, odjednom.

Što se dogodilo u antropologiji tijekom 70 god.? Skreće se pozornost sa ponašanja i društvene strukture. Više se ne obrača pozornost samo na opise ponašanja i društvene strukture. S toga se skreće pozornost na značenje simbole i jezik. Ovakvo nastojanje da se kultura shvati kao skup sustava značenja, neprimjetno iz jednog u drugi tekst, izrasta u sam proces interpretacije. Te dvije prije spomenute razine nisu umjetno dovedene. Neprimjetno je iz jednog izraslo drugo. Iz onoga iz čega smo počeli da je kultura sustav značenja, razvojem takve misli se polako dolazi do samog procesa interpretacije. To su te dvije razine interpretativne antropologije. Geertz poznat po metafori o kulturama kao tekstovima, razjasnila je to da ustvari čovjek pokušavajući shvatiti neke kulturalne oblike i neke kulturalne pojave, može

3

pristupiti čitajući. One svoje intelektualne aktivnosti koje upošljavamo pri čitanju nekog teksta, takve intelektualne aktivnosti moramo uposliti pri shvačanju kulturalnih pojava. Stvar nije jednostavna. Nije samo etnograf taj koji iščitava simbole i djelovanja. To rade i oni koje on trenutno promatra, ali oni to rade u odnosu jedni prema drugima. Mi to danas lako upotrebljavamo. U engleskim filmovima kažu „do you reed me“ a to se desilo prije 40 godina. Mi razgovarajući danas, jedni s drugima, čitamo jedni druge, a onda taj antropolog čita taj naš tvoreni tekst. Tu se radi o dva sloja dvije razine isčitavanja i sve to skupa je dovelo do današnjeg interesa unutar interpretativne antropologije, a to je kako antropolog konstruira svoje interpretacije? To je danas prevladavajući interes unutar današnjeg smjera. Radi se o tome da je sve skupa povezano s velikom krizom znanosti koja se desila u to doba. Radi se ustvari o preispitivanju vlastitog rada i zanosti. Ukoliko se sva sila antropologa bavi time, koliko su valjane naše interpretacije ustvari se bave pitanjem imali smisla antropologija ili ne. To se zove kriza kulturnih i društvenih znanosti. Postavljaju se temeljna antropološka pitanja. Iz te krize po mnogima antropologija nikada nije izašla. Ovisno o različitim pravcima koji su se poslije razvili. Ta kriza i ovakvo preispitivanje je djelovalo na druge društvene znanosti i ovo softicirano proučavanje naravi etnografskog pisanja, (a stvarno se išlo u detalje), pridonjelo je tome, tj. da dalo je nekakav izvor nadahnuća i drugim društvenim znanosti u rješavanju vlastitih poteškoća. Kriza prikazivanja jer radi se o tome na koji način prikazujemo nešto.

Interpretativna antropologija dalje raste i što je obilježilo te 70 godine je da to da je kultura kao interpretator teksta. Ono što je obilježilo 80 godine je dijalog. Postao je govorna figura za izražavanje načina na koji bi se antropolozi trebali upustiti u aktivnu komunikaciju s drugom kulturom. Trebamo slušati i mi njih. Radi se o dvosmjernoj razini zančenja, dijalog. Ja slušam tebe i ti mene. Ona postoje i unutar i između kulturalnih granica. To sam ranije napomenula. U trenutku kada antropolog interpretina neku kulturu, to je posljedica nekog procesa, trebao je biti dijalog između subjekta i etnografa to je dijalog izvan kulturalnih granica. Onda to etnograf prevede, te znakove i simbole i to objavi i to je onda dijalog unutar istih granica kulture i zato se često govori o prevođenju kulture. Unutar granica kada smojoj publici približuje znakove. To je povezano s teksto „ The nature of local knowledge“ Geertz tu uvodi pojmove iskultvu blisko i iskustvu daleko. Ti pojmovi su usko povezani sa metaforom dijaloga.

14.03.08

1- Uvod u suvremenu antropologiju

2- Antropologija kao kritika kulture

Marcus i Fiscer „Kritika kulture“

1.

Sto se desilo u antropologiji nakon Geertza? Pažnja se počinje pridavati procesima koji stavljaju u odnos antropologa i njegovog kazivaca. Slijedi iz toga da u suvremenoj antropologiji pocinje kriticka analiza reprezentacije koja proizvodi kulturu drugih. Antropolog + subjekt = prezentacijaAntropologija promišlja prezentaciji – tehničkim pitanjima, o temeljima promisljanja vlastitog predmeta u suvremenosti. Kazivaci su prije cesto bili promatrani kao prikazivaci tradicionalne kulture. Zbog toga ih se implicitno smjestalo u drugo vrijeme i te kulture o kojima su govorili se smjestalo u drugo vrijeme i zato je dolazilo do disproporcije. Vec zbog toga u samoj prezentaciji cijele te kulture njegov glas (kazivača) nije bio valoriziran kako treba. Uglavnom

4

se negirao. Tog kazivaca se nije percipiralo kao suvremenog antropologa. Antropolozi pocinju pokazivati pozornost dijaloskim procesima koji se dogadjaju izmedju antrologa i subjekta i tezi ga se staviti na razinu suvremenosti. Znaci da antropolog u prezentaciju te kulture uzima doslovce misli i stavove te kulture i postavlja tu kulturu u razini sebe ravnih. Sada su njih dvoje na istoj razini, to je razina suvremenosti. Suvremenost je nama danasnje doba, ali ta rijec oznacuje istovremenost, simultanost. Suvremena antropologija ne oznacava ono sto je samo danas. To znaci da takva antropologija proucava kulture koje ne postoje samo danas jer su kulture historijski proizvodi. Proizvod na čiji je agens utjecao covjek. Historijski proizvod kao produkt covjeka. I susreta i stratifikacija i nacina zivota i oznacavanja, svega onoga sto se dogadja u jednoj kulturi. Danas dolazi do selektiranih memorija tradicije, neke stvari se pamte neke ne i tako to dolazi do nas danas. Zato baviti se suvr. antr. znaci sinkronijski i dijakronijski.

Sinkronijski __I___I___I__ I_____ ono sto se sve dogadja danas, vremenska razina medjusobno suvremenih kultura.Dijakronijski I

IProcesi selekcije , proucava jednu kuturu sa vlastitom prosloscu.

Znanstvenici koji promisljaju suvremeno:

Arijun Appadurai - govorio je o kozmopolitskoj etnografiji, zagovara vrstu etnografije koja uspjeva na lokalnoj razini prikazati globalne procese (danas se to vise ne radi - ali se moze nastaviti s tradicijom proucavanja lokalnih i pokusati proniknuti u globalne utjescaje)*Globalizacija je dvosmjeran proces. Koristila se i rijec glokalizacija.

Ulf Hannerz - bavio se i urbanom antropologijjom. On je nastojao reformulirati definiciju kulture. Svim svojim radovima dobro obrazlaze to sto je mislio. Kulture su drustvena organizacija znacenja. Medjutim, ovdje bi kulture bile neke znacenjske strukture. Komunikacijske drustvene mreze nisu vezane za jedan teritorij vec prozimaju sve teritorije. One putuju tim mrezama. Kutura je znacenjska struktura. Buduci da kulture prozimaju vise teritorija one putuju tim komunikacijskim mrezama. Govorimo o danasnjem dobu. Hannerz smatra da kulture nikada nisu smjestene na jednom teritoriju. Rasirene su po cijelom svijetu i svi se vise manje sukobljuju. Ovakvo poimanje kulture prevazilazi pominjane kulture kakvo su imali Taylor i Malinovsky.

Marc Auge' – govorio o antropologiji suvremenih svijetova. Njegova misao: „Ne-mjesta“ njegova knjiga s kojom je postao popularan. Taj koncept ne-mjesta je postao zanimljiv. Osim tih ne-mjesta, imao je i druge zanimljive ideje. On nastoji iscitati nacin na koji zapadno drustvo dozivljava globalizaciju; nacin na koji pojedinci, obicni ljudi, dozivljavaju globalizaciju. To nas je sve negdje pogodilo. On pokusava iscitati taj nacin zapadnog drustva, u svijetu nacina, istovremeno promisljajuci na nacin na koji su kolijanizirani narodi, posebice africki, promisljali. Onako kako su se osjecali kolonizirali narodi na cinjenicu da postoji jos netko, to je utjecalo na njihovu percepciju prostora, vremena i identiteta. Jednako tako smatra da globalizacija u pojedincu mijenja percepciju prostora, vremena i identiteta. Ide se u proslost i radi se o sadasnjosti = sinkronija i dijakronija.Osjecaj kraja jedne povijesti bi bila ta drukcija percepcija. Imamo osjecaj smanjenaja prostora. Danas otici na bilo koji kraj Evrope nas ne cudi, to je toliko normalna stvar da imamo osjecaj da se prostor smanjio. Na kraju sve skupa imamo taj nekakav osjecaj da su te neke sudbine, svakog od nas, izmijenjene zbog tog kolektivnog stanja u kojem se nalazimo.

5

Prije se drukcije dozivljavalo ljudske sudbine nego danas. Vise ljudi ne mogu identificirati svoje sebstvo u tim malim zajednicama, dosta smo rastrgani, malo smo izgubljeni, isto su se osjecali kolonijalizirani narodi.

U toj novoj literaturi, kulturalno studijskoj, istrazivaci se velikim dijelom oslanjaju na etnografe, na tu metodu istrazivanja. Etnografija se koristi u mnogim disciplinama. „Participaint observation“ na ovaj novi nacin. Razlog je u tome sto kad koristite etnografiju u stanju ste doprijeti do nekih stvari koje pokusavamo obuhvatiti kada zelimo obradititi sve stvari. Intenzivnijim susretima medju kuturama nego sto su bili prije. S obzirom na te susrete sada se proucavaju u tim novijim etnografijama novi odnosi snaga, hijerarhija unutar jedne kulture, odnosi iskoristavanja, oponasanja i sve sto se dogadja prilikom susreta kultura. Buduci da su intenzivniji, danas se sve sagledava u svijetlu susreta. Ne radi se samo o susretima medju razlicitim kulturama. Svaka kultura je vec pojedinacno uvucena u taj globalizacijski proces.

2.Mnogi su antropolozi pokusavali kritizirajuci vlastito drustvo doprinjeli vlastitoj kulturi. To nesto, ta ideja, oduvijek je postojala. To se cinilo problematiziranjem pojmova, kao obitelj, vjerovanje, moc, neki pojmovi su toliko zdravorazumisli, oprirodjeni. Radi se o mitologiziranju izvjesnih stvari, koje sluzi izvjesnom sloju drustva u trenutku kada se prizvede mit proizvede ga izvjesni dio drustva da bi sluzio tom drustvu. Mit djeluje tako da naturalizira kulturalne konstrukcije. Ono sto je smislio odredjeni dio drustva, to cemo po tiho pustiti u opticaj jer nama odgovora, moraju biti nenasilni i sveprisutni da se u toj kulturalnoj masini naturaliziraju, da mi vise o njima ne razmisljamo. To je tu i „tocka“. Ta kritika vlastitog drustva - radi se o demistifikaciji mitova, za nas su prirodne stvari, sve sto svi znamo. Kritika kulture uvijek je moguca u svih historijskim periodima, u nekim se ona provodila intenzivije u nekim manje intenzivno.

U nama bliskoj povijesti kritika kulture se provodila u 3 razdoblja:

1.) kraj 19 st. - Marx, Weber, Nietzche - tu je kritika postala intenzivna i eksplicitna2.) '20 i '30 god. proslog stoljeca - tada su provodili nesto eksplicitniju kritiku, Meed, Saphir, Benedict3.) '70 god. na dalje

U ta tri perioda radila su se 2 osnovna stila kritike:

1.) kritika kulture kao epistemoloska kritika analitickog uma, ili prosvjetiteljske vjere u racio. Kritika vjere u drustveni napredak koji dolazi zahvaljujuci racionalizaciji. Zato analiticki um. Racio je sve. Racio donosi napredak u svakom smislu tre te rijeci. Jedna od kritika u 3 razdobla da se to sve skupa dovede u piranje. Ucinak takvog stila kritike bio je demistifikacija, koje su do tada bile „zakon“. Ovakvom kritikom otkrivaju se interesi izvjesnih diskursa.Diskurs = mnogi autori upotrebljavaju u razlicitim sistemima. Popularan je termin i moze pokriti razlicite stvari zavisno od konteksta. Neki odbijaju jer kazu da koristis kad neznas sto ces reci. Ima nekih stvari koje mozemo reci da bi mogle vrijediti za pojam diskurs. To je govor. Buduci daje sam govor simbolicka aktivnostt. Diskurs bi mogao biti odredjena znacenjska cjelina koja se proizvodi u drustvu uvijek i nastaje u odredjenom dijelu drustva da bi promoviralo znacenja koja njemu odgovaraju. Zbog toga kada govorite o diskursu ne moze

6

se reci rodni diskurs- ne znaci nista. Mora u sebi sadrzavati, kad izrecete cijelo ime diskursa, i morate izreci provenienciju nekog diskursa, recimo feministickom diskursu, u tom smislu stvari je vrlo odredjen. Morate izreci i temu i sadrzanu drustvenu skupinu koju ta tema zagovara. Ucinak kritike kulture je demistifikacija. Ona ustvari otkriva interese kulturalnih znacenja izrecenih u diskursu. Radi se o dosta politickoj stvari. Skrivaju se neki interesi.Ovakva kritika nastupa, kao kritika ideologije. Kritiziraju se oblici dominacije i moci jer govorimo o znacenjima koji zastupaju interese samo nekih u drustvu. Na taj nacin promislja R. Barthes. U novije vrijeme ovakvu kritiku kulture na sebe je preuzela semiotika, grana koja se bavi znacenjima R.Barthes „Mit danas“.

2.) Kritika je nesto izravnija analiza drustvenih institucija, analizu kulturalnih oblika kulturalnog zivota.Ljudi su najcesce zagovarali cjelovitost i autenticnost zivota, idealizirali su ljudsko iskustvo u zajednici. Promovirali su to iskustvo za koje su mislili da je nekada bilo vise vrednovano Cinili su to tako da su analizirali velika trzista, profesionalizaciju usluznih djelatnosti, i kroz to analizirali propadanje zajednice, propadanje osjecaja zdravstvene vrijednosti, mentalnog propadanja. Danasnje drustvo je obiljezeno individualizmon. Oni idu dalje, govore o nejednakosti podjele bogatstva. Zagovaraju alternative individualzma. Jer je za nas nezdrav nacin zivota i misljenja. Predstavnik ovakvog nacina kritike R. Williams „Selo i grad“ gdje se ova kritika izravno moze iscitati. Kritike kulture koja se danas pisu, zadnjih 20 god., objedinjuju ova 2 stila. Nastoji se posvetiti jednaka paznja i ideologiji i drustvenom zivotu.

Kritika kulture da bi bila valjana mora ukljuciti 2 stvari:

1.) Kriticar treba ponuditi alternativu. Ne mozemo kritizirati bez da ponudimo alternativu. Ovakvi prikazi ne bi trebali idealisticki vec bi se trebali odnositi na doba, mjesto i vrijeme drustva koje se kritizira i unutar pravog konteksta donositi kritiku. Cesto se padalo u romantizam.

2.) Mora ukljuciti prikaz pozicioniranja kriticara, kričiar se mora postaviti u odnos s obzirom na to sto govori.

Dva su pokreta tijekom 20 st. :

1.) Frankfurtska skolaOna je djelovala kao poticaj. '20-'30-ih god. 20.st. utemeljena, njezini su pripadnici analizirali neuspijeh socijalizma u ZEvropi i pojavu komunistickog totalitarizma u IEvropi. Zato je doslo do te pojave. Pokusavali su analizirati ekonomsku krizu 1929g., uspon fasizma, pojave koje su se tada dogadjale. Sluzili su se nizom demistificirajucih pitanja. Vrsta analize je bila zastarjela jer su se sluzilili idejama 19 st. Zahvaljujuci tim pitanjima, tu negdje raste sjeme u buducnosti. Naime, zanimalo ih je na koji nacin se moze manipulirati kulturom putem politickih i ekonomskih procesa. Vide da tu ima neke veze. Na taj nacin pristupaju cijeloj prici.

Primjer: obitelj se strahovito promijenila pocetkom 20 st. Otac je izgubio autoritet kao nositelj znanja, donosioc novaca, obitelj gubi glavu, jer zene pocinju raditi, jednako pokusavaju u zivotu. Identitet djece se formira u skoli i to se vise ne dogadja u obitelji. Formirajuci se u skoli, formira se kroz propagandu drzave. To znaci da djeca postaju sve ovisnija o podrzavanju drugih clanova skupine,. Zele biti prihvaceni od drugih. Svi ti skolarci postaju ovisni o nekom autoritetu koji je van obitelji i zbog toga su svi bili lako povodljivi i bilo ih je

7

lako povuci u fasizam. Istu pricu ima i u industriji. Autorite kontrolira sama drzava pa obitelj dozivljava izvjesnu regresiju i vise ne iskazuje neovisno misljenje. Nema vise autoriteta u obitelji. Ljudi zbog toga pribjegavaju fantaziji i zato nam sada svi Hollywood filmovi predstavljaju bijeg.

2.) NadrealizamBilo je izvrsna stvar. Kritizirali su postvaranje kulture. Komercikalna kultura (npr. imati dobre traperice). Oni su kritizirali postvarenu kulturu jer su znacenja te kulture smatrali artificijelnim i represivnim. (umjetno i represivno). Mi danas znamo da su sva znacenja artificijelna. Tu postvaranu kulturu odrzavaju na zivotu mrtve konvencije koju oni nastoje razotkriti. Pokazujuci zasto je represivno. To cine na taj nacin, najlakse je zamisliti platna i slike, tako sto su krsili i ismijavali neke konvencije nase kulture uz kolaze nespojivih elemenata. Krse konvencije za koje smatraju da su i tako mrtve, da bi u tom njihovom spajanju nespojivih elemenata oslanjali su se na egzotiku i na nesvjesno. Koristili su se time kao izvorom za svoje kolaze. Zbog toga su cesto koristili termin etnografsko izrazavajuci svoj stav prema sistemu. Ovakvom kombinacijom stranih egzotickih elemenata iskazuje se stav koji moze iskazati svaku lokalnu istinu. Pokazuju svijetu da to ne mora biti tako i da je to samo artificijelna stvar nase kulture.

3 znacajke nadrealizma koje su zajednicke antropologiji:

1.) Moramo dozivjeti kulturu i njezine norme

Istina, stvarnost, ljepota, norme neke kulture kao artificijelne konstrukte koji su podlozni u usporedbi s drugim artificielnim konstruktima neke druge kulture. „Spustiti na zemlju“ nase mitove na razinu druge kulture.

2.) Ne smijemo zaboraviti prisutnost drugih vjerovanja koja je neotkloniva jer to cini nas „point of view“. Ne postoji samo nase vjerovanje. Neotkloniva prisutnost vjerovanja, jednom osvijestena, potice ironican stav prema vlastitoj kulturi. U stanju smo ironizirati vlastitu kulturu.

3.) I nadrealizam i antrpologija dozivljavaju kulturu kao upitnu stvarnost, i ta upitna stvarnost supostoji uz mnnoga druga tumacenja, uz mnoge druge stvarnosti. Nasa kultura je jedna stvarnost koja supostoji uz druge stvarnosti i ukoliko mislimo, sada ne govorimo o kutlurama i koncentriramo se na subkulture i manje odjeljke te kulture, recimo zapadna pa unutar zapadne, supostoji uz ideje i stavove nekog drugog drustva. To su tumacenja koja zagovaraju razlicite skupine ljudi na razlicitim stupnjevima moci. U tom smislu je kultura jako upitna stvarnost. Tu kulturu su proizveli ljudi koji se nalaze na razlicitim stupnjevima moci. Danas ne mozemo vise promisljati kulturu bez promisljanja moci.

Tradicija kritike kulture u antropologiji

Komparativna metoda evolucionizma, 19.st, koji je tada bio izuzetna napredna stvar u kontekstu svoga postojanja. Metoda koju je promovirao je predstavljala obranu psihičkog jedinstva covjecanstva naspram rasizma. Zalagalo se za jedinstvo covjecanstva i govorio je protiv rasizma. Logicnim slijedom njihovih promisljanja ukoliko slijede jedna iz druge sve kulture slijede proces kojim je nezaustaviv razvoj civilizacije. Nema mjesta rasizmu. Usprotivili su se teoloskim dogmama o samovoljnim bozanskim cinovima. Vrlo cesto se u doba javljanja evolucionizma, takozvani primitivni ljudi za cije se postojanje doslo do

8

saznanja, sad je trebalo objasniti njihovo postojanje, ako je covjek na sliku i priliku boga, ljudi su si to objasnili da su oni dokaz od bozanske nemilosti, baceni su u primitivni stadij, evolucionizam se bori protiv toga. Nijece samovoljne cinove te bozanske intervencije. Tijekom '20-'30 st 20. st. Meed – kritika kulture - razvija se etnografska paradigma, metodologija etnografskog istrazivanja. Ta paradigma je u sebi sadrzavala pritajenu ali nezaustavljivu kritiku zapadne civilizacije i kapitalizma. Zato sto su izvjesca antropologa, nakon sto su se vratili doma, bili prepuni ideja da smo mi na zapadu izgubili ono sto su oni kuturalni drugi jos imali. U to doba antropolozi su bili uvjereni da je zapadni svijek izgubio postovanje prema prirodi (Indijanac ne odreze stablo ako mu ne treba), izgubili smo bliske emocionalne osnose u zajednici, izgubili smo duhovnu viziju svakodnevnog zivota. To su neke romanticarske vrijednosti koje su protkane, tu je ta implicitna kultura koju jos nitko eksplicitno ne kritizira. Buduci su bili svjesni toga da je zapadna kultura sastavljena od institucija zbog kojih ne bi bili toliko napredni, smatralo se da su tako dobro razradjeni, doprinose nasem napretku, antropolozi odlaze s takvim kulturalnim zananjem, i onda nailaze na kulture koje nisu tako jako razvijene, ponekad su isprepletene i neije svaka od njih ssastavljena kao mi, a njihova drustva funkcioniraju. Oni pokazuju u svojim izvjescima, i ukazuju na alternativne nacine za stvaranje drustvenog poretka sto znaci da nasa kultura nije aposlutna i jedina moguca.

Danas postoje 2 tehnike kritike kulture u antropologiji

Obje tehnike su varijante osnovne strategije. Ona osnovna se zove defamiliarizacije kritike kulture. Defamilijarizacija =nastojimo nesto sto nam je vec poznato uciniti nepoznatim.Kako se to cini u antropologiji - stavljaju se poznate teme u odredjene kontekste. Dolazi do soka, buduci da smo nauceni to vidjeti to u tom kontekstu, to nas sokira. To cinimo da bi ucinili citatelja svjesnim. Opisujete samane, trans, mistika, duh koji izlazi iz tijela, i umjesto da to citatelj to dozivljava misticno usporedite te samane sa modernim lijecnicima. Citatelj ce biti zainteresiraniji pitajuci se kako je doslo do te usporedbe. To je strategija defamiliarizacije. Ne radi se samo o privlacenju pozornosti, mada je to cilj, defamiliarizacija bi trebala promisliti oba elementa, obje pojave, temeljito. Sva znanja o lijecnicima i samanima. U trenutku treba ici do kraja i promisliti i jedan i drugi element.

1.) defamiliarizacija pomocu interkulturalnog supolaganja

Supolaganje je suzivot poloziti usporedno. Povezivanje etnografije obavljene u inozemstvu povezano sa etnografijom u tuzemstvu, sa vlastitom kulturom. Dva terenska rada. Smatra se da jedno osvjetljava drugo. Lakse nam je promisliti jednu cijelinu ako je imamo u sto ogledati. Ne radi se o usporedbama, jer vuce ideju valorizacije, ne radi se o tome tko je bolji, vec se moze bolje promisliti ukoliko je defamiliarizirano. To je radila Meed. Samo sto je ona to radila kao primjer, ali to je prvi primjer toga.

2.) defamiliarizacija pomocu epistemoloske kritike

Čovjek koji rabi tu tehniku, odlazi na kraj svijeta i donosi tamo stecene uvide natrag, u srediste svijeta u vlastitu kulturu, i koristi ih kako bi izmijenio predodzbe u kojima smo mi. Imamo ideju da mi zivimo u sredistu svijeta, a ono tamo je strano, odlazimo tamo i steknemo uvide i sve to donesemo doma i to upotrijebimo da bi uvjerili sve oko sebe da mi nismo srediste svijeta.

9

Ljudi koji se time koriste zele dokazati da mi zivimo u kulturno konstruiranoj stvarnosti kao i oni drugi (primjer australske mape). Razbijanje mitova.

Primjer: Marshall Sahlins je napisao „Kulture i prakticni um“,gdje kritizira proizvoljnu kulturalnu logiku, artificijelnost kulture, on kao predmete svojeg proucavanja uzima, hranu, odjecu, boju.Primjer psa. On zdravorazumski pokusava objasniti neke nase kulturalne navike, sagledava ih iz svih kutova. Kaze da je cudno na koji nacin neke stvari cinimo. Kada se dotice pasa spominje to da kada bismo jeli pse, naravno da bi se promijenila prizvodnja stocne hrane, trgovina... Kada bi promijenili samo jedan o d sitnih elemenata, promijenijle bi se vise istance i sve bi bilo puno drukcije te bi nam se to cinilo jedino moguce. Govori o govedini, u americi je govedji odrezak jedino najskuplje meso, kaze da je to cudno jer je ponuda veca od potraznje, a to svejedno staje najskuplje meso. Toje nasa kulturalna proizvoljnost. Druge su nam vrste mesa kulturalno manje vrijedne. Mislimo da nam je govedji odrezak vrijedniji od pseceg i zato ga skupo placamo. One stvari s kojima mi zivimo pocinju nam bile strane.

28.03.08

Antropološki aspekti hijerarhijskog koncepta kulture i civilizacije

Hijerarhisjeki pristup kulturi postoji na 2 razine:

1. Intarkulurna (unutar jedne kulture) promišlja se na hijerarhiski načinOvo se manifestira kroz određivanje kulturnih podijeljenosti unutar jedne kulture društva. Ovaj pristup je prepoznatljiv u diskusijama o visokoj i niskoj kulturi, elitnoj i narodnoj…Stvar je u tome da neka postojećasociokulturna struktura takvoga društva je određena različitim segmentima društva. Nije homogena. Unutar ovih segmenata koje čine jedno društvo se razlikuhu 3 kulturna obrasca

1. visoka i elitna kult2. tradicijska3. masovna ili popularna

budući da su se obrasci kulture unutar jednog društva često su se istraživali odvojeno. Neki istraživaći su istraživali samo tradicijskom, neki samo popularnom…. Došlo je do statično vrijednosne percepcije svakog obrasca kulture. Mi samo jedan obrazac jednog segmenta kulture stanje na kojeg naiđemo mislimo da je to to. Mi ne promatramo taj obrazac u kontekstu kulture koju promatramo. Normalo je da ga poimamo statično vrijednosno. U trenutku kada uviđamo promjene u nekom obrascu (narodna kultura koja je prije 200 g bila onakva a sad je ovakva)i u trenutku kada se u takvom statičnom, uočite promjene one se počnu smatrati devijacijama. Ili propadanjem kulture i to sve zato jer se promatrao samo jedan obrazac a ne kontekstualizirano unutar cijele kulture. Jer bismo te promjene mogli protumačiti kao kulturalna strujanja kao nešto što daje značenja kompletno u jednoj kult.a u trenutku kada vidimo da narodna kultura živi sama za sebe to jednom riječju je nestajanje narodnog blaga. To je bila jedna od velikih tema etnologije naše u prvoj polovici 20 st. trčalo se da se spasi od propadanja što se da. Nije se smatralo da se narodna kultura mijenja, da se kontekst mijenja. To vam je hijerarhijska podjela na intarkulturalnoj razini

10

2. Globalna razina

Na globalnoj razini hijerarhijski pristup kulture izražen je kroz vrijednosna određenja. Taj pristup na globalnoj razini je izražen kroz vrijednosna određenja kultura različitih od naših. Ovo dolazi do izražaja kod upotrebe određenih pojmova: primitivan, progres, civillizacija i povijestMi čemo se zadržati na primjeru civilizacijeNeke su kulture inferiorne neke supoeriorne. Inferiorne su one koje nisu naše. Primjer kulture bez pisma. Jer nemaju zapisanu povijest.Danas u antropološkom smislu imamo kritičko gledanje na hijerharizacijuTotalna društvena egzistencija čovjeka na dnevnoj razini. Ovakav život na životnoj ravni antropologija analizira bez vrijednosnih određenja, bez temelja za hijerarhijsko gledanje na kulturu. U trenutku kad ulazimo na vrijednosna određenja u tom smo trenutku sposobni hijerarhizirati odr. Aspekte kulture. Jedan od autora koji se bacio Zygmunt Bauman. Najveći živući sociolog današnjice. On promišlja taj hijerarhijski koncept kulture i civilizacije, smatra da je moguć zahvaljujući tome da se pojam kulture upotrebljava na 2 različita načina:

1. pojam kulture u atributivnom smisluta kultura se shvača kao bitan atribut kulture uopće. Što obilježava ljudsku vrstu od svih drugih živih bića. Ljudska predispozicija za proizvođenje stvarti i ideja koje ne bi postojale da nema ljudi. Radi se o nečemu što odjeluje ljude od svih drugih živih bića. U tom smislu kultura postaje atribut ljudske vrste. Zato kutlura u atributivnom smislu.(ljudi –ne ljudi)

2. pojam kulture razlikuje jedne ljude od drugihovaj pojam kada se koristi s namjerom da razlikuje jedno od drugih se označuje kao pojam kulture u distributivnom smilu. Njime se naglašava ono što dijeli pojedinačne grupe ljudi jedne od drugih. (različiti ljudi) ovaj distributivni koncept kulture u svezi je s idejom o visokoj i niskoj kulturiporijeklo ideje o visokoj i niskoj kulturi. Naime kako je došlo do toga. Očito negdje u našoj kulture se to začelo. Tu kao prvo navodimo Grčku kulturu koja je bila dokoličarske klase. Sve korisne poslove za društveni život obavljali su robovi (oni nisu ljudi). Slobodni ljudi su oni koji leže na foteljicama i kontempliraju, u tom slućaju kad se govorilo o ljudima, lako je bilo Platonu govoriti o politici i kulturu, oni su pripadali samo na ove druge. Taj slobodni Atenski građani imao je i slobodno vrijeme za njegovanje umjetnosti, znanosti i filozofije…zbog toga su Platon i Aristotel govoreći o kulčturi govorili o razvoju umjetnosti, znanosti i filozofije. Ova je tradicija prenesena na aktualno poimanje kulture (pod uticajem Stoika) tradicija se transformirala na univerzalni ljudski ideal. Ovakva tradicija se prenosi kroz cijeli srednji vijek. Govorimo samo o visokoj kulturi. Nači taj ideal se prenosio kroz cijeli srednji vijek koji su proučavale humanističke znanosti: trivium (gramatika, retorika) i kkvadrium (muzika, aritmetika, geometija, astronomija) ovakav program obrazovanja je stvorio bazu za moderne lijepe umjetnosti i humanističke znanosti. Znači sve ima neki svoj tijek. Ono što je bilo za Grke cjelovit kulturni obrazac, a objasnili smo zašto ( jer je to ono čime su se ljudi bavili); za obrazovane ljude zapadne civilizacije dobilo je drugo značenje. Njima kultura označuje rafinirani ukus. Znači kultura više nije bila totalna vizija života već luksuz. Ništa se nije promijenilo osim konteksta. Imamo kulturu kao strogo specijaliziranu i kulturu na razini svakodnevnosti i na osnovu toga dolazimo do hijerarhizacije. Postoji jedna množina autora koja se bavila ovime. Osvrnut ću se na neke koji su eto najbitniji.

Lynes (lajns)poznatu psihologiju. On je uveo pojamove high browe culture and low browe culture. Izrazi su izvedeni iz 19 st. iz praksi određivanja rasnih tipova inteligencije u 19 st.

11

kako se mjerila inteligencija. Bilo je bitno koliko je visoko čelo –antropometrija- postala je tehnika koja je nastojala mjerenjem oblika čela odrediti inteligenciju ljudi. Oni low brow su naravno sa niskom inteligencijom. Iz toga učimo izraz low brow culture,samo se to više ne odnosi na to. Naravno danas imamo i tu masovnu i popularnu, mediokretsku kulturu. To su načini hijerarhiziranja. To je ta strijepnja. Ti ljudi koji su se bavili antopometrijom su bili antropolozi, imali su izlistane skupine ljudi na kugli zemaljskoj.

Hijerarhijski koncept kulture i na jednoj i drugoj razini, intrakulturalna i globalna, je zasičena vrijednostima. Više uvijek označava bolje. U središtu pažnje su suprotnosti između tog rafiniranog života i neuglađenog načina života. Postoje te dvije krajne točke, a obrazovni most između te krajnje točke implicira vrednovanje. To znači da s obzirom na to koju školu završili, ovisno o tome ovisi vaša kultura, to implicira vrednovanje. No s obzirom da sam spomenula obrazovanje, ovdje sam načela temu društva. Jer je hijerarhizacija kulture u društvenoj osnovi. Osnovu za hijerarhizaciju kulture ne treba tražiti u klasifikaciji kulturnih dobara…nemoguće je na temelju različitosti kultura odrediti koja je bolja ili lošija. Tek kad djeluje kao praksa u društvu možemo je hijerarhizirati. Mi hijerarhiziramo društvo.Tako svako tvrđenje o superiornosti može imati prvenstveno sociološki zanačaj. Primjer Baumana koji je još 68 godine napisao …ljudi koji slušaju Bacha i koji upotrebljavaju dvije vilice kada jedu ribu, zauzimaju društvenoj strukturi viši položaj od onih koji slušaju pop i jedu ribu sa vilicom i nožem.

Mi zauzimamo viši ili niži položaj s obzirom na to kakvu kulturu imamo.

Civilizacija

Voltaire - Samo pojam potiče iz prosvjetiteljstva (u ovom našem kontekstu) građani su Rimljani civitas, ali tek kasnije značenje je u našem kontekstu. Epoha je to razuma napretka, u ovo doba građanskog društva. Značio je napredak, razum…gradovi su oduvijek bili sinonimi za društvenu promjenu. Mi na civilizaciju općenito gledamo kao na tehnološki napredak i istovremeno složeni politički i društveni život. To su gradovi. Složene strukture. I pojam civilizacija ima dvostruku hijerarhizacijsku funkciju:

1. Jedan od pojmova na koji koristimo pojam civilizacije; kad želimo izraziti samosvijst zapada, prirode običaja, kada govorimo o razini tehnologije zapada, razvoj znanosti, uvijek imate eksplicitno implicitno, radi se o odjeljivanju te neke Euro-Američke kulture od svih ostalih kultura. U trenutku kada je tehnološki napredak na visini automatski se vrednuje pogled na život i oni koji pripradaju tako visokoj tehnološkoj razvijenosti

2 civilizacija se koristi tako da izražava samo predodžbu Europske gornje klase u odnosu na druge klase. Nači sada imamo unutar kulture. Kada označava specifične vrste ponašanja.radeći te specifične vrste ponašanja. Radeći to viša se klasa osječala različito od niže. Viša klasa se osjećala iznad (civilizirano) za razliku od niže klase, koja je onaj prosti puk. Moramo nekoga civilizirati ne bi li ušli u više, cijenjeno društvo. Civilizacija je intrakulturalna i globalna razina.

(klasični evolucionistički niz; divljaštvo , barbarstvo i civilizacija. Za evolucioniste je vrijeme strašno važan pojam.)

12

Progres

Vrijeme je bitan faktor u razvoju ljudske kulture. Koncept je vremena bitan za klasifikaciju društvene kulture. Progres se mjeri (po Voltaireu uključivao je epohu razuma) porastom racionalizma. Time da je naše društvo više racionalno i koje se temelji na intuitivnim međuodnosima. To je normalno da društva koja nisu racionlalna moraju to dostići. Naravno da ovo postavlja Zapadno Europske kulture na najviši stupanja razvoja i implicira etnocentrični stav.No vremenom se to počelo mijenjati. Pojam progresa se sve više identificira sa ekonomskim. Progres je nekako automatski vezan za ekonomiju razvijene zemlje. To znači da je napredak reduciran na kvantitativni rast. Ovakva je interpretacija nastala u buržoaskom društvu. Desilo se da su se javile sve sile napretka znanosti. Nekako u tom modernom razdoblju buržoaskog društva, cilj proizvesti tehnike za preradu svijeta. Svijet postaje materijal za oblikovanje pomoću znanosti. Ono do čega smo došli smatra se da progres mora biti oslobođen ideje podvrgavanja prirodi. Koliko možemo podvrgnuti prirodu toliko smo uznapredovali. Javlja se ideja da smo zastranili. Treba razmišljati nekako u terminima materijalno i duhovno, kvantitativno i kvalitativno. Nekako obuhvatiti dublje kategorije kada se radi o progresu, a to je jako tešto s obzirom na vrijeme u kojem živimo. Ono za što se mnogi znanstvenici , između ostaloga i Bordieaux (koji je bio glasan u tim svojim kricima), dakle pojam progres bi trebao otvoriti kulturalnim bitkama. To znači da bi on trebao biti rezultat simboličkih borbi u modernom društvu. On ovime zagovara spajanje moralnoga sa praktičnim umom. Što znači upošljavanje i jednog u drugog u našem odnosu spram prirode, a ne inzistirati samo na praktičnosti stvari. Na iskoristivosti svijeta. On eksplicite kaže da bi trebalo analizirati konkurentne kulturalne tradicije, kao što je židovska. I ekološki pokreti čine upravo to. Naime Grčka tradicija koju smo mi najjače naslijedili, označava neki utilitaran tretman prirode, a židovska ima taj pojam čistoče (Mary Douglas) ali uz to i povezanost s prirodom. Kaže da trebamo poslušati i ovo druge jer inače ciao đaci.

Primitivno

Izraz je ušao u upotrebu u vrijeme kada je u antropologiji prevladavao evolucionistički pristup. Taj je pristup postojeće narode izjednačavao sa prvim na zemlji. Vrijeme kao bitan faktor određivanja drugoga. Evolucionisti su se udaljavali od vlastitog predmeta istraživanja da bi ga opisali i analizirali. Vremenom pojam primitivno zadobio druge suoznake koje više vrednuju nego opisuju. I tako se za primitivne narode u početku da bi se opisao taj drugi, a onda s vremenom, on podrazumijeva i vrednovanje. Tako su primitivni oni koji imaju jednostavne kulture, djetinjasti su, nesposobni logički misliti…(Strauss se u „divljoj misli“ upravo s tim obračunava)

Hijerarhijsko značenje pojma primitivan treba analizirati kao oblik ideologije.Primitivno je ključan izraz ovog vremenskog diskurza. Upravo je taj proces progresa omogučio poimanje drugog kao primitivnog. Ukoliko isključimo vremenski diskurs onda druge možemo poimati. Bez postoječeg senzibiliteta mi jednostavno poimamo povijest kao linearni razvoj. Kod nas je toliko snažna, jednostavno tako zamišljamo povijest. Ona ide i ide do sada. Snažan nam je taj senzibilitet za povijest. Bez njega ne bi mogli iskustiti takozvanu primitivnost. Naš napredat i njihovu zaostalost. Da nemamo povijest ne bi mogli zamisliti sebe naprednije od drugoga. Znači da progres ozakonjuje transformaciju različitih i primitivnih.

13

Fredrik Barth

Antropologija priznaje da sva poznata ljudska društva formuliraju ideju o drugome, zato da bi definirali, legimitirali svoje vlastite društvene granice. U trenutku kada imam pred sobom drugu osobu puno mi je lakše odrediti sebe, gdje počinjem ja. U trenutku kad formuliramo takvu ideju tada definiramo vlastite kolektivne i društvene identitete. S tim u vezi bi spomenula djelo Bartha „Ethnic groups and bounderies“ (etničke grupe i granice) tu je 1969 god. izdata knjiga i imala je u to doba važnu tezu; da unutar međusobne komunikacije društvenih grupa one razvijaju potrebu određivanja društvenih granica. Znači komunicirajući s drugime počinjemo stvarati granice.on je dobro razvio tu tezu. Da bi se neka društvena skupina ili kultura razlikovala od one druge, osvjestili smo to; čekaj da tamo preko brda ima neko drugo selo ali oni su oni a mi smo mi, da bismo dobro osvjestili da smo različiti, ima nekih sitih razlika, u trenutku kada se identificira te sitne razlike one postaju užasno važne za jasnno doređivanje koji smo to mi a ovo su oni. To znači da za održanje neke kulture ili nekog društva, ne ovisi o ukupnoj kulturi tog društva, nego o održavaju granice. Jer je granica ta koja nam određuje koje čemo komponente vlastite kulture potencirati a koje ne. Barth kaže da uopće društva ne funkcioniraju na vremenskom diskursu.Tako padaju hijerarhijski aspekti kulture.

Ovo nepriznavanje istovremenosti, to se zove auhtonija (način na koji su se populacije postojale u isto vrijeme obilježavale) to samo da znate.

Danas antropologija priznaje da linearna historiografija nije jedini način na koji narodi spoznaju povijest. I to je zato jer se pojam vremena nije isti u cijelom svijetu svakom označuje nešto drugo. To znači da neke povijesne misli prilagođavaju poimanju vremena. Sve negdje do (ovisi o regiji o kojima govorimo u našim krajevima) kod nas duboko u 19 st. mjerilo kao cirkularno. Kad je sunce, kiša, kad je Božič, kad se zasadi. Taj način vremena po instrumentu prirode, bili smo prisiljeni poimati vrijeme na taj način. U različitim djelovima društva to cirkularno poimanje vremena nestalo je u različitim periodima. Vizija povijesti kao linearnoga rasta koja se javlja u moderno doba a ne prije, ostaje iluzorna osnova za konparaciju Evrope i naroda bez povjesti. Znači priznali smo da se to linearno poimanje vremena javilo i kod nas više nemamo osnovu za komparaciju nas i njih u smislu oni su narodi s povješću a oni bez povjesti. Znate što znači biti narod bez povijesti? Još uvijek žive u cirkulranom vremenu pa nemaju sječanja kako je bilo prije. Suvremena antropologija ima za cilj napustiti tu događajnu povijest. Događajnu u smislu kako smo uvijek učili 1492 otkrivena…1345 bla bla… čini se da bi bilo puno bitnije razumijeti življenu povijest. Proučavati prošlost s antropološkog aspekta. Okreće se povjesno iskustvu malih ljudi. Povijest se češće piše na taj način. I taj interes iskustvu malih koincidira sa postmodernističkim. Dakle u naše doba postoji tendencija privilegiranja marginalnog. Ovo što vi studirate je specifična struktura marginalaca. To je tendencija u svim znanostima. Da se istraži življena kultura. Kad se počinje istraživati prošlost na taj način, htjeli nehtjeli moramo gledati kroz nekakvu prividnu stablinost. U trenutku kad se ona počinje detaljnije proučavati, opčenito tradicionalno društvo. Ona se pretvara u stabilnu nestabilnost. Nije zatvorena sama u sebi nego ovisi o kontekstu u kojem postoji. Mi smo stvarno dugo vukli ideju da se neki običaji živjeli dugo, da su izvori. Izvorni su oni koji su živjeli od stolječa 7. trebalo je dugo da bi ljudi sve to skupa prerasli i postmoderna je ta koja postavlja promjenu kao permanentno stanje. To je doba kad se okreće taj kotačić u našim mozgovima. Ruši se ideja da jedni imaju povijest a drugi nemaju. Nema izoliranih društava.kao samoodrživi sustavi. Ono što postoje samo kulurni nizovi praksi ideja koje pokreču neki ljudi s nekim idejama , oblikujući različite ljudske skupine.

14

04.04.08

Gramsci

Interkulturalna razina hijerarhizacija kulture-unutar jedne kulture

Teorija o dvije kulture Snježana Ćolić- šta sve žena kaže o teoriji o dvije kulture

Postoji izvjesna poteskoca definiranja naroda. A. Radić sto narod jest i nije i on se isto u tome zapetljao. Ona lezi u cinjenici da je on oduvjek bio definiran prema suprotnosti prema nekim grupama. Cesce postoji definicija narod je...sve to sto nije ovo. (sve sto nije ploemstvo sto nije burzoazia). Nizi nasuprot visih slojeva i to je nacin na kkoji se narod kretao. Narod je kao pojam bio definiran kao stanovnici neke zemlje ili neelitni sloj naroda neke zemlje. Takva odredjenja predvidjaju neke povjesne cinjenice neke zemlje, dokazuju da i visi slojevi sudjeluju u razvoju naroda- te dvije kulture nisu odvojene zeljeznom zavjesom. Proces interakcije izmedju visih i nizih slojeva su u interakciji. Ta staticna percepcija naroda koja postoji u ovakvim definiranim naordima, kao o skupini ljudi u koje ne dolaze znacenje iz drugih skupina ljudi, ona je rezultirala time da se mjene i dimanika u narodnoj kulturi smatraju propadanjem neke kulture. Mijene i dimanika neke kulture se smatraju remecenjem slike naordne kulture. U drugoj pol 18 st. I drugoj polovici 19 i 20 st. Znanstvenici trce da spase sto se spasiti dade jer ona propada. Ali u biti se samo mijenja i treba se mijenjati. U suvremenim se tekstovima naord se ne smatra stabilnom socioloskom kategorija. Ono sto naord jest to bi bio nekakav promjenjiv niz drustvenih povezanosti.

Benedict Anderson on je napisao knjigu „Immagine communitiy“ kompletna ppovijesna i antropoloska znanost ne mogu promisljati suvremena a da nemaju na umu to da je communityes nametnut i da je to nesto nevjerojatno. Da mi osjecamo zajednistvo sa nekim koga nikada nismo vidjeli...primjer osjecamo zajednistvo s nekim zato sto je Hrvat.

Autor koji promislja teoriju o dvije kulture Robert Redfield, u okviru poznate dihotomne koncepcije o velikoj i maloj. Prema njemu, mala koncepcija,u nalazi se u selima i prenose i odrzavaju, nepismeni i neobrazovani seoski ljudi. Postoji velika tradicija, u gradovima, i odrzava je pismena i obrazovana manjina. Redfield kaze da mala tradicija stimulira veliku tradiciju grada, ali grad ipak dominira svojim zaledjem i predstavlja glavni izvor promjena. U ovom konceptu se koristi terminom folk urban kontinuuma. I daje definiciju da postoji veza da izmedju te dvije tradicije, jednosmjeran proces. To znaci da on nedovoljno promislja drustvene promjene. Jer kada bi se bacio na promisljanje te promjene vidio bi da se ona mijenja.

Antonio Gramsci, u zatvorskim biljeznicama on pise svoje note. Iz njegovog poimanja folklora je proizasla teorija o dvije kulture. On odredjuje folklor kao koncepciju svijeta i zivota nasuprot sluzbenih koncepcija svijeta i zivota. On je zapisivao biljeske, nekad su bile bez naslova, on nije koherentno sistematizirao knjigu, ima nabacane ideje o drustvu. On folklor u jednoj biljesci naziva na jedan nacin, a 30 str. Kasnije daje malo drukciju definiciju folklora. Vidi se tijek misli covjeka. Taj folklor koji on opisuje kao koncepciju svijeta ...se kasnije kroz biljeznice pretvara u koncepcije, sve se pretvara u plural. Zbog toga nam je on vazan. Jer se ne radi o jednoj homogenoj koncepciji svijeta i naroda, nemaju svi istu koncepciju svijeta i zivota. Ova koncepcija je mnogostruka i stratificirana. Gramsci naglasava heterogenost pojedinih grupa i njihovih kultura. Nema jednog naroda koji bi bio podredjena

15

klasa. Te istice da stoga nemože taj cijeli substratus stanovništva imati zajedničke koncepcije svijeta izivota.

Postoji jos jedan veliki talijanski teoreticar Alberto Cirese i on se mnogo bavi Gramscievim promisljanjima. On smatra da je Gramsci eleminirao hibridno naslijedje pojma naroda. Gramsci je odrastao iz te narodne kulture i zna kakva je to kultura, k tome je Marxist, nastoji sagledati ppomocu intelektualnog aparata stvari onakve kakve jesu ne bi li ih promijenili. Od njega na dalje teoreticari ne gledaju narod tako romanticno, ne koristi se pojam narodna dusa.

Što narod jest? Gramsci odredjuje narod kao povijesnu varijablu, a ne nepromijenjiva kategorija. Ukoliko je stratificirana, heterogena, onda se folklor shvaca kao moguci nacin postojanja temeljnih suprotnosti europskog drustva podijeljenog na klase. Dakle radi se samo o mogucem nacinu postojanja. U ovoj verziji postojanja folklor je postojanja drustva onakvo kakvo jest. Cirese sve ovo uzima takvo kakvo jest i uvodi pojam razlike u razinama. Cirese ide dalje i razjasnjava stratificiranost te kulture podredjenih. Kaze da unutar jedne kulture ppostoje te razlike u razinama. I to bi bile kulturne udaljenosti koje nas razdvajaju od situacija razlicitih od nase. Postooje i vanjske i unutarnje razine. Vanjske bi bile zapadnoeurospka kultura i japanska primjer. Kaze da su te unutarnje razlike nastale zbog tri razloga. Zbog teskoca u komuniciranju, takodjer zbog kulturne diskriminacije visih prema podredjenm grupama i namjerni otpor hegemonskih drustvenih, trece je otpor podredjenih slojeva prema civilizatorskim nametanjima kolonizatorskim slojeva. Tako se u europskom drustvu, razlike izmedju drustvenih pojedinaca u drustvu, prate kulturne razlike. To je jako povezano sad kad govorim u razlikama u znanju, obicajima, uvjerenjima... iz ovoga se vidi nejednako sudjelovanje razlicitih drustvenih slojeva u proizvodnji i koristenju drustvenih dobara. Ovisno o drustvenom polozaju ovisi mogucnost o sudjelovanju i konzumaciji. On uvazava proces kulturalnog kruzenja tj. cirkulacije izmedju hegemonijskih i podcinjenih slojeva. Zahvaljujuci Gramsciju, oni ide dalje i inzistira na kruzenju tih kulturalnih nacela. Gramsci i Cirese oni promatraju tu dominantnu kulturu prema njegovoj hegemonistickoj teoriji. Njih zanima odnos moci. Ne tko je vrijedniji. Sa Gramscijevim pisanjem nestaje izvornost i autenticnost kulture. S obzirom na to inzistiranje na kulturalno kruzenje izmedju dva sloja, to je pomoglo daljnjim teoreticarima da maknu iz vida daljnje teoretiziranje kulture.

„Junaci, nitkovi i lude“ P. Burke, prica kako se u 16 i 17 st. Povijest kako su zivjeli ljudi. U toj knjizi verificira tezu o cirkularnom kruzenju. Bavi se narodnom kulturom 16 i 17 st. U europi. On obradjuje predindustrijsku europu i prikazuje razdoblje. Obradjuje ono razdoblje kad je vrijeme obradjivano ciklicki. Na pocetku razdoblja koje obradjuje, u narodnoj kulturi dokazuje Burke sudjeluju svi slojevi drustva. Medjutim ovaku kulturu moguce je proucavati samo iz sekundarnih izvora. Jer se nije pisalo. Ono sto je bitno reci, za Burkea narodna kultura nije samo kultura seljaka. Bavi se obrtnicima, zenama, djecom, pastirima, mornarima, prosjacima itd. Narodna je kutura heterogena i elitna. Osim sto su obje heterogena i elitna i narodna, obje su slojevite i obje su povijesni fenomeni, dakle promijenjive. Burke isto promislja o teoriji o dvije kulture, i kaze da su u predindustrijskoj europi postojale dvije kulturne tradicije, ali kaze da se ne podudaraju simetricno. Ne dolazi do simetrije zbog toga sto se te dvije kulturne tradicije prenose razlicitim putevima. Koristi se terminima Redfielda i razradio ih. Rekao je da se velika tradicija prenosi redovnim putem, to je zatvorena tradicija, kroz skole, fakultete i mogu ih nositi samo elitni. Mala se tradicija prenosi tim neformalnim putevima i ona pripada svima i znaci da je vecina ljudi imala samo malu tradiciju a onda je jedan elitni dio ljudi imao i elitnu tradiciju. On tu upucuje i na zene i kaze da su u plemickim obiteljima one prenosile narodnu kulturu, kroz pjesme, a onda su djeca kroz skolu poslije naucila latinski. Potonuce kulture, o tome su puno pisali Njemacki etnolozi. Budici da se nasa

16

etnologija oslanja na njemacku mi je koristimo naveliko. Potonuce kulture znaci da su neki kulturni elementi iz vise kulture potonuli iz vise u nizu kulturu kao primjer epski junacki spjevovi, skrinja kao predmet... Tek poslije se priznaje i obrnuti proces. Da postoje neki elementi koje su visi drustveni slojevi prihvatili iz nizih to bi bio valcer. Ovaj fenomen do detalja razradjuje Burke. 1650-1800 on to razdoblje naziva razdoblje pucke knjizice. Desilo se to da se nakon izuma tiskarskog stroja tiskaju pucke knjizice. Prepricane, pojednostavljene verzije romana koje su citali u elitnoj kuturi. Visoka je kultura gutala te pucke knjizice. Dolazi do citanja na istu temu. Komuniciraju o istim temama u obje kulture. U 17-18 st. Elita se pocinje namjerno udaljavati od naroda i iz narodne kulture. Ne plesu iste plesove kao na renesansnim slavljima i to radi ocuvanja kulturalne distance. Pocinje se radjati osjecaj da smo mi to a oni su to. Sve je pocelo biti slicno a jedni zive ipak u dvorcu a drugi u selu. Krajuem 18 st. Kraj em razdoblja povlacenja elite, brazovani europljani, proslo je samo nekoliko generacija od kada su dijelili zajednicku kulturu, oni imaju osjecaj da su pripadnici jedne drugacije kulture i pocinju gledati na narodnu kulturu kaoo jedan izgubljeni svijet i pocinju gledati na narod romanticnim pogledom. Gramsci se na kraju svog procesa bori s tim romanticnim. Tada krajem 18 st. Narodna kultura se naziva naordnom.

18-04-08

Gramsci

Kate Crehan: „Gramsci, Culture and Anthropology“, London, Pluto Press 2002

-prvo poglavlje kultura i povijest-u zatvorskim biljeznicama, na pocetku, obradjuje 4 teme: kazaliste Pirandella, serijski romani, taljanski intelektualci i komparativna linguistikaRenesansa za njega je bila elitistička i nije se sirila van tih granica, dok pokret reformacija je za njega predstavljao kulturalnu revoluciju koja se prosirila i na ostale klase drustva.

-drugo poglavlje o folkloru i popularnoj kulturi-pojam hegemonije i odnosa moči-odnosi političkog i privatnog društva-država dobiva moč nad ljudima i suglasnost istih da nad njima vladaju-počinjene promislja kroz folklor -folklor predstavlja koncepciju svijeta i ne bi smio biti prikazivan kao piktoresktan koncept

-koncept zdravog i dobrog razuma-kritizira Bukarina-religija zdravog razuma-ekslicitna i implicitna vizija svijeta

Gramscijeva hegemonija i Althusserova ideologija:Hegemonija je prema Gramsciju nesto sto nije nikada zavrsen proces. Uvijek je u pitanju. Oni koji su na vlasti nikada neznaju da li ce biti i u slijedecem trenutku jos na vlasti. Stalno je dovedena u pitanje, odnos moci u drustvu, koja se stalno treba braniti. Althusser obradjuje koncept ideologije i kod njega je stvar obrnuta. Obitelj, skola, to su aparati kroz koji se ideologija samo replicira a mi smo samo subjekti koji poimaju sebe kroz ideologiju.

17

„Piggs and cows“ Marvin Harris

Autor je zadnjih 20 tak godina najutjecajniji americki antropolog. Leslie White njegov učitelj. White je 50 tih g proslog stoljeca bio priznat u antropoloskim krugovima zahvaljujuci teoriji o kulturalnoj evoluciji. Zahvaljujuci tome da je prvi nanovo promisljao Morganov rad. White je promisljao u doba kada su evoclucionisticke teorije ignorirali svi kao proslo vrijeme. White 30 god. Nastoji revalorizirati Morganov rad koji je imao sudbinu ako i svi evolucionisticki radovi nakon Boasovih radova (nakon kojeg evolucionizam gubi ulogu). Morganov rad, njegove teorije o progresu preuzeo je sluzbeni sovjetski marksizam. Po njima pisao je slicno njihovim marksistima. Integrirali su ideje svojih marksista sa Morganom i njegovim idejama o drustvu, podjela na barbarstvo....Ovakva podjela akademije u Moskvi bila je legitimirana te je vec Engels je komentirajuci sto je napisao s Marxom, spomenuo Morgana i rekao da su im ideje u slozi. Engels je to spomenuo kao antropoloski udio, marxistickoj viziji povijesti. Antropologija ih je podupirala na to kako gleda na povijest. Whiteova teznja za revaloriziranjem Morgana povezana je njegovim putovanjem u SSSR i vratio se u Ameriku potpuno zarazen Marxizmom. Mogao je koristiti neke ideje i kombinirati ih sa Morganovim evolucionizmom. Marksizam kod Whitea nije izgledao ortodoksno kao u SSSR-u, sluzio mu je kao ideja da tehnicko ekonomski uvjeti odreduju nacine zivota ljudskih zivota. Njegov se kompletni marxizam svodi na to. U toj osiromasenoj marksistickoj koncepciji povijesti on nikada ne spominje imena Marxa i Engelsa. Radi se o politickoj klimi u USA. On govori u zagradama. Nesmije citirati da ga ne bi optuzili da je spijun. Promisljanje Morgana nije impliciralo revaloriziranja barbarstva, civilizacije, on naprosto ima ideju prema kojoj je povijest ljudskoga roda je označena sve većom kulturalnom kompleksnoscu, i takodjer progresivnom akumuliranju tehnologije. To je Whiteov evolucionizam. Ove ideje je on izlagao u knjigama koje je objavio 49 i 50 god. „Sience of culture“ a druga „Evolution of culture“. Sve ove Whiteove teorije mogu se svesti na tri osnovne tematike:

1. perspektiva kulturalnog determinizma2. teorija kulturalne evolucije3. definira proucavanje kulture kao culturology

Buduci da se radi o sve vecoj kulturalnoj kompleksnosti treba se nekako mjeriti. Razlika od Morgana je da White ne misli da je rast kulturalnih akvizicija, da covijek mora razvijati svoj mozak da bi bio u stanju akvizirati sve vise i vise kulture, on smatra dabi kriterij kulturalnog rasta bila kolicina energije pro capite –po glavi stanovnika- koju je neko drustvo u stanju kontrolirati i iskoristiti. Sva drustva proizvode odredjenu kolicinu energije. Sposobnost drustva da sto vise kontrolira i iskoristi tu energiju govori o kulturalnom rastu te drzave i to je kulturalni napredak. U knjizi „Sience of culture“ White se spori sa idealistickim koncepcijama kulture (kao sto je Ruth Benedict-smatrala je da je religiozno iskustvo nepredvidivo, to bi bila idealistička koncepcija-jer mi ne mozemo unaprijed predvidjeti u kojem drustvu bi nastala koja koncepcija religije. O psiholoskim tipovima ljudi, necemu sto je odvojeno od materijalnog.) White zagovara predvidljivost religioznog shvacanja i uzima za primjer pastoralna drustva, koja nisu organizirana u monarhije i ona ne moze imati centralnog boga „Kralja“ i buduci da takvo drustvo ne poznaje monarhiju ne moze ni imati takvog kralja. Dok drustva koja se temelje na moarhiji ne mogu imati boga „Medvjeda“. Tako zagovara predvidljivost drustva. White pobija ideju slobodnog izbora. Pobija teoriju povijesti kao teoriju akcija velikih ljudi. On oduzima pojedinu slobodu misljenja i velikog djelovanja, mogucnost da se rodi u jednom drustvenom kontekstu i sam u izvjesnom smislju dolazi do velikih novih ideja na temelju kojih mogu nastati revolucije. Pojedinac se radja u vec

18

postojecoj kulturi koja ga opkoljava pri rodjenju i ona ga odredjuje tokom rasta, kako vjeruje... to znaci da je kultura ta koja covjeka opskrbljuje i oblikom i sadrzajem njegovog kulturalnog ponasanja, tu govorimo o kulturalnom determinizmu. Ne mozemo pobjeci vlastitoj kulturi.Termin culturology: White je izmislio taj termin kako bi oznacio polje promisljanja pojava karakteristicnih za kulturu. Culturology bi bilo polje promisljanje pojava karakteristicnih za kulturu. U te pojave on ukljucuje materijalne, drustvene i simbolicne pojave karakteristicne za kulturu. Culturology je polje koja je trebala definirati vlastiti predmet istrazivanja i uspjeti definirati kulturu kao nesto sto se moze razumijeti koristeci se terminima koji se samo koriste za kulturu. Znaci da ne mozemo poput Gramscia ici u baze, nadgradnje...vec samo terminima kutlure kaze White. Croeberova ideja („The superorganic“ 1917 izdana) nije daleko od Whiteove ideje. U knjizi Croeber osigurava diskonuitet izmedju razine kulturalnih pojava i bioloskih pojava. U biti kase za nema veze izmedju razine kulturalnih i bioloskih pojava slicno Whiteo. Prema Croeberu, kulturalne pojave su superorganske prirode. Red kulturalnih pojava je nesvodiv na red bioloskih pojava i one se ne nalaze ni u kakvom odnosu. Pa se stoga kulturalni fenomeni (kase isto poslije White) se mogu objasniti samo na temelju drugih kulturalnih fenomena. Ove ideje kod Croebera su nastale u cilju borbe protiv ideologija rasirenih kod nize srednje klase i bourzoazije, tj. nacisticke ideje. Rasizam: pretpostavljalo se da postoji ideologija koja pretpostavlja zakone prirode s zakonom drustva. Ideja prirodne selekcije koju je inaugurirao Darwin, koristi se za specificne nejednakosti drustva. To se zove socijalni Darwinizam. Zato je Croeber napisao knjigu (otisao je u pretjerivanje) ali borio se protiv ideologije koja je bila na snazi. White je slicno kojih 30 tak god. Kasnije u svom osmisljavanju novog polja Culturology obradio tu temu.Te ideje su bitne za ono sto se dogadja u glavi M. Harrisa. On je evolucionist, tu notu vuce u svojim misljenjima i nije u stilu Whitea. Evolucionizam je limitiran izmedju okoline i kulture. On se jednako kao i White priblizo Marxu kako bi naglasio uzrocnu funkciju materijalnih uvjeta egzistenicje na samu kulturu. Bitno je da onaj Marx kojem se kulturalni materijalisti priblizavaju, kojima Harris pripada, se priblizavaju ranom Marxu. Razmisljanja Marxa su vrlo razlicita. Kulturalni materijalisti nastoje poboljstati Marxove rane ideje. Materijalni uvjeti bi imali veliki utjecaj na kulturalnu nadgradnju i kulturalni materijalisti dodaju tu nove varijable, ekologija i geografske varijane. Nacelo uzrok posljedica. Negacija kontradikcija. Marx u svojim radovima se strogo toga drzi. Materijalisti se odmicu tim novim varijablama kako bi poboljsali ideju. Harris :imamo razlicite ljudske zajednice imaju razlicite sheme misljenja. Kulturalni materijalizam treba objasniti razlicite kulture misljenja. Misle da se ovaj zadatak moze najbolje obaviti procavajuci materijalne prinude pod kojima zivi covijek. Objasnjavaju kulturalnu razinu pojava oslanjajuci se na te materijalne prinude. Zovu se kulturalni materijalisti dok marksisti se zovu dijalekticki materijalisti. Marxizam kada se uzme kao teorija koja u prvi plan stavlja taj jedan rani Marxizam, determinirajuce djelovanje materijalnih djelovanja kulture. To ima malo veze sa Marxovim zrelim radovima. U svojim najvaznijim radovima Marx napusta shemu dijalekticnog procesa uzrok – posljedica, vec naglasava vaznost reprezentacijskog i ideoloskog faktora kao konstruktivnih elemeanta odnosa. On analizira robu, prirodu robe, Marx kaze da je reprezentacija robe kao datog i prirodnog ono sto uvjerava i kapitalista i radnika u njegovu povijesnu vjecnost. Roba je plod proizvodnje i nije nuzna ni data ni vjecna. Radnik koristi reprezentaciju robe kao nesto drugo. Mi kada promisljamo vlastito drustvo mi promisljamo kroz reprezentacije, to sve stoji jos i danas. Bitno za Harrisa je da ima cudnu ideju o objektivnom znanju. Mi danas smatramo da su znanja subjektivne ideoloske i da idealna zbilja ne postoji. Postoji u biljnom i zivotinjskom svijetu objektivna zbilja. Za nas postoji ona interpretirana od strane drustva u kojem postojimo.

19

Emsko i etsko stajaliste proucavanje kulture.

Harris naglasava potrebu za analiziranjem kulture izvana etskim stajalistem. Zasto Hindusi odbijaju kravlje meso.Izvukao je kuriozitete ljudskih kultura, bazirajuci se kulturalnom materijalizmu, jer mora postojati objektivni razlog zasto ne jedu nesto.Harris kaze da ubijati kravu znaci unistiti mlijeka, vucne snage, gnojiva , koji od pamtivijeka osiguravaju Indijsko drustvo. On smatra iako je oblikovana indijskom zabranom, ovakva navika, zakon, vuce porijeklo u materijalim uzrocima. Bitno je na kraju da materijalizam povezuje cinjenice u uzrocni odnos reprezentacije tih cinjenica.

02.05.08

Antropološki aspekti globalizacije

Globalizacija nije: globalna homogenizacija u kojoj se pojedine prakse i ideje nameću Globalizacija je povijesni i nelinearni proces koji snažno utječe na oblikovanje lokalnoga (istodobno) lokalno je poporište ispresjecanja raznih kulturnih utjecaja. Globalno djeluje kao agens na lokalno i tako potiće pojedince iz zajednice na određivanje njegove predodžbe. (primjer mc Donalds u svijetu) i različito prihvačanje.Većina autora se slaže da je globalizacija višesmjerni proces: gospodarskog, socialnog, kulturalnog i političkog djelovanja koje nadmašuje granice nacionalnih država.Antrolopoli i sociolozi se najčešće zadršavaju na kulturnom spektu globalizacije. Interes za kulturu i društveno djelovanje u novim uvjetima vremenske kompresije, smatra se da smo sudionici jedne pojave. Početak globalnih procesa se može smjestiti u različite vremenske historijske procese. Neki ga obrađuju i povezuju i sa otkrićem Amerike.Od '70 god. 20 st. ritam globalne integracije se naglo ubrzao i pojačavajući veze između različitih lokaliteta doveo do naglih izmjena. Autor Rolland Robertson je pisao o toj problematiti. Razvio je model faza globalizacije sve do današnjeg stanja integracije.

5 faza:

1. Rudimentarna: koja traje u Evropi od ranog 15 st. do sredine 18. st (otkriće Amerike i industrializacija)2. Početna faza: od sredine 18 st do 1870 god. (samo u Evropi)3. Uzletna faza: od 1870 do '20 god 20 st. (ubrzavanje industrializacije)4. Faza borbe za prevlast: od '20 god do sredine '60 god.5. Faza nesigurnosti: počinje '60 godi i ima krizu '70 godina

Ontološka sigurnost-uspjevanje u prebivanju u životu s obzirom na vlastitu sigurnost (u sebe) i ono što nas okružuje. Bez toga ne bismo bili u stanju preživjeti. Danas se to promijenilo. Tj. stvari na koje se oslanjamo da bi bili sigurni, sada se oslanjamo na stvari koje poznajemo. (vozim auto ali nemam pojma kako on funkcionira) prije nije bilo tako. Robertson pojm globalizacija vezuje uz razvoj konkretnog ustrojavanja svijeta kao cjeline.

20

4 referentne točke:

1. Pojedinci2. Nacinalna društva3. odnosi na nacionalna društva4. s obzirom na čovječanstvo

Anthony Giddens

Globalizaciju smatra inherentnim svojstvom modernosti (unutarnje svojstvo) i pripada povijesti. Relativno razdvajanje vremena i prostora.Proces globalizacije definira ojačavanje veza društvenog svijeta i ovo ojačavanje veza zbližava lokalitete. Prvi lokalitet zbližen događajima drugog lokaliteta. Ne radi se da događaji mijenjaju ili utiću već da se radi o dijalektičkom procesu. Giddens govori o lokalnoj transformaciji ili mijeni. Biio gloablizacijskog procesa istovremeno se uz globalizacijsko odvija snažna lokalizacija. Smatra da se proces globalizacije odvija kroz:

1. svijetsku kpitalističku ekonomiju2. sustav nacionalnih država3. internacionalnu podjelu rada4. svjetsko vojno uređenje

Zygmund Bauman

Raskol u prostoru i vremenu opisujući to pribjegava metafori o dva svijeta (prvi svijet nastanjuju ljudi koji žive u vremenu a drugi oni koji žive u prostoru) prvi su oni koji su stalno zauzeti i nikada nemaju vremena, puno putuju i prostor jednostavno prelaze i njihov je svijet mobilan (radi se o medijima koji nam omogućuju prelazak prostora) bilo u realnoj ili virtualnoj inačici prostora. Stanovnici prostora su oni koji su vezani uz određeno mjesto i oni su pritisnuti vremenom koje nikada ne prolazi ili u kojem se ništa ne događa. Oni ne kontroliraju vrijeem. Bauman priča o tome da bi obajsnio svoju ideju raskola.

Arjun Appadurai (arđun apaduraj)

On razlikuje dimenzije kulturnih globalnih strujanja i kaže da su to:

1. etno dimenzija2. medijska3. tehnička4. financijska5. ideološka

Skapes (etno scapes…dolazi mu od landscapes-krajolik). Te dimenzije naziva oprekama zamišljenih svjetova. Tu hipotezu na antropološkom tumačenju kolektivnih reprezentacija (Durkheim) kao društvenih činjenica koje su ojačane snagom društvenog morala i kao takve antropolozi kolektivne raprezentacije smatraju društvenim zbiljama. (primjer religije)- kad ju održavaju svi postaje zbilja. Koristeći simboličke fome, dakle kroz reprezentacije i onoga što mi kao ljudi percipiramo kao ono što jest. Zbog toga antropolozi misle da ih uzimamo kao objektine društvene zbilje. Prema Appaduraiu je posljednjih desetljeća imaginacija postala

21

društvena činjenica (kroz tehnološka dostignuća, masovni mediji), ovaj razvoj je na izvjestan način dao temelje brojnim zamišljenim svjetovima (oni su sada svuda oko nas).Zašto su bitne masovne migracije? Elektronički mediji potiću dijelove imaginacije i ona ulazi u svakodnevnicu ljudi. Prije imaginacija je bila ograničena i njeno prisustvo je bilo privilegirano u umjetnosti, mitu i ritualu. Appadurai kaže da se imaginacija očituje u ostvarivom, novom i drugačijem načinu života za sebe ili svoju djecu. Imaginacija se iz uskog djelovanja proširila i to je bitno obilježje naše suvremenosti. Po čemu je imaginacija bitna? Uveo je pojam mašte (Fantasy). Mašta može dovesti do ravnodušnosti jer je njezina logika autoreferencijalna i zatvorena je u jednoj osobi, ali imaginacija naročito ako je kolektivna može postati potivaj za djelovanje. Primjer. U kolektivnom obliku imaginacija (B. Andersen) nacija postoji. Ideja koja je rasla dok se potpuno nije ostvarila. Imaginacija stvara ideje susjedstva, nacija, radnih mogućnosti, štrajka, djelovanja na društvene zbilje.

09-05-08

Imaginacija kao kolektivna društvena cinjenica, potiče ljude na djelovanje a ne na pasivnost.Pripada običnim ljudima i svaki covjek je u stanju zamisliti bolji zivot za sebe i svoju djecu. Stvari bitne za promisljanje svijeta u kojem zivimo. To su stvari koje pokreću svijet.

Lokalno i globalno

Najcesce se opisuju kao suprotnosti jedno drugom. Globalizacijski procesi su istovremeno i lokalizacijski. Nevjerojatnos u povezani.Nakon mnogo stoljeca razlicitih kulturnih doticaja ne mozemo misliti da postoji cisto autenticno lokalno. Ovo stanje treba prenjeti na opcenitiju razinu. Nikada ni prije 10000 god, ne postoji cisto lokalno jer ljudi nisu nikada zivjeli izolirano. U tekstovima pojam lokalno naizmjenice oznacuje razlicite stvari. U razlicitom tekstu autori upotrebljavaju pojam lokalno a misle na razlicite stvari. Sam pojam cesto oznacuje, regionalna, nacionalna i mjesna podrucja. Ovisno o sirini analize autor ce milsiti samo na jedan od tih pojmova. Svako od voih podrucja je uvijek pod relativnim utjecajem globalnih silnica. Zbog toga ne moze biti cisto i autenticno. Lokalno ne bi ni postojalo da globalno ne postoji. Ovom problemu, ovim razlicitim razinama lokalnosti, Sreberny-Mohammadi Annabel. Antropologinja koja se bavi medijima. Ona zakljucuje da se pod pojmom lokalno u autorskim tekstovima najcesce misli nacionalno. Ona trvdi da se istinski lokalno se sve vise ignorira, misli na mjesna i regionalna podrucja. Kaze da je odnos izmedju lokalnog i nacionalnog jako problematican. U smislu: nacionalna kultura moze primjerice privilegirati gradski nacin zivota nad seoskim, moze slabo predstavljati nacionalne jezike, ili nacionalna kultura moze biti prezentirana unutar politickog okvira koji se trenutno predstavlja. Misleci lokalno-nacionalno, eliminiramo citav niz subkultura. Ono gdje se znacenja, gdje ona zazive je lokalno, u smislu zivljene kulture, tu zazivi cijela globalizacija. Ako govorimo samo o nacionalnom analiza nam ne moze biti plodonosna. Autorica kaze, da taj bipolarni model, predlaze da se zamijeni trodjelnim modelom koji bi ukljucivao, globalno, nacionalno i lokalno. Ona misli da bi se lakse iskazale duboke suprotnosi na koje je svijet uredjen. Pojam subkultura-i taj pojam je problematican, termin nije niakda do kraja definiran. Ako imamo nacionalnu kulturu, unutar nje imamo onu manju, ukoliko govorimo o globalnoj kulturi. Bitno za subkulturu je da je to manja jedinicca koja egzistira unutar jedne vece. Sub kulture mogu biti sve. Prestaje potreba za pojmom subkulture.

22

Ulf Hannerz. Zvijezda antropologije danas. Kaze da se svjetska kultura kreira sve vecom povezanoscu razlicitih lokalnih kultura. Kao i kaze Ulf, razvojem teritorialno neodredivih kultura. Kaze da sada sve te kulture postaju subkulture unutar jedne vece cjeline. Ono sto prije nikada ne bi nazvali subkulturom danas je zovemo. Zasto je to legitimno? Jer one postaju umnogome razumljivije, u kontekstu svoje kulturalne okoline, koje sve zajedno predstavljaju jednu svjetsku kulturu. Ulf ustvrdjuje sve vecu globalnu povezanost koja postoji u danasnjem svijetu i kaze da se ljudi na razlicite nacine odnose spram ustrojstva u kojem zivimo, povezujuce raznolikosti. Kaze da postoje kozmopoliti i stavnici svijeta i lokalni stanovnici-stavnovnici jednog mjesta koji svoj zivot vezu za jedno mjesto.

To bi trebalo povezati ovu njegovu pojavu sa tezom Z.Baumana (o dva svijeta) autori promisljaju slice stvari. Treba promisliti na koji nacin se ljudi nose sa ovim novim uvjetima vremenske i prostorne kompresije. Kako mi to zivimo?

Vecina znanstvenika koji se bave suvremenom kulturom (antropolozi, sociolozi, studijima medija, autori kulturalnih studija...) vecina tiha autora medijima dodjeljuje ulogu osnovnog pokretaca stvaranja suvremene kulture. To je automatski povezano za stvaranje i distribuciju. Bauman je jedan od tih koji inzistira na medijima. Polje studija medija: upravo je na tom polju strogo razgranicenje izmedju globalnih i lokalnih strujanja. Autori pocinju uvidjati da je tesko to razgraniciti. Stoga u opisima visoke modernosti i postmodernosti, kasne modernosti, cesto se uvodi kategorija bifokalnosti. Bifokalnsot nastaje buduci da masovni mediji tvore integralnu cjelinu sa svakodnevnim iskustvom, masovni su mediji konstitutivni svakodnevni u nasem drustvu. Ukoliko su masovni mediji svakodnevnica u nasem drustvu, čine direktnu komunikaciju. Do cega dolazi- vizura domacih ljudi na neki domaci dogadjaj (vizura prosvjeda primjer)moze biti uoblicena u jednakoj mjeri informacijama koje nudi masovni medij kao i vlastitom direktnom percepcijom. Vise nismo ni svjesni, bez obzira na samo prisustvovanje, navecer ste dobili medijski izvjestaj i tako ste dobili informaciju i dosli do bifokalne percepcije. Mijesa nam se percepcija. To je bifokalna percepcija.Govoreci o bifokalnosti zasli smo na jedan teren koji je dosta znacajan u promisljanju ljudi kao graditelja danas- Habitus znacenja pojedinca.Vizura izdaleka i vizura izblilza, ta bifokalnost je znacenje habitusa pojedinca. Po Hannerz, obuhvaca upoznata mjesta i ljude, ali i knjige i casopise, to su sve izvori iz kojih mi crpimo informacije, dolazimo do svoje subjektivnosti, to je jedan cirkultarni pristup. Ono na cemu Hannerz inzistira, u interpretaciji svega oko sebe, ne ovisi samo o necijoj fizickoj izlozenosti utjecajima i pojavama vec ii o sposobnosti interpretiranja tih pojava. Odrastanjem polako, taj nas habitus znacenja, raste i formira se, zato sto odrastanjem u vlastitom zivotu susrecemo ljude i mjesta i to sve puni nas habitus znacenja. Medjutim, on osim sto se šuni, on je taj koji istovremeno interpretira ta znacenja koja se dalje pune. Pa je tos ve skupo jako pomicno, fluidno, u jednom trenutku svoga zivota cemo jednu stvar protumaciti na dva razlicita nacina. Mi interpretiramo. U tom medjudjelovanju, ljudi postaju graditelji kulture jer daju nova znacenja, koja su kod svakoga drukcija, doprinosimo i mijenjamo vlastitu kulturu. I zato kultura nije staticna, kao sto su antropolozi prije mislili. To su sve cirkulacije koje nas okruzuuju. U te interpretacijske svrhe, osoba radi jezik, ili vise njih, i bitno je jezik koji cita, pise, razumije, za razlicite stvari ce se koristiti razliciti jezici koje rabimo. Rabimo razinu pismenosti i u drugim simbolickim oblicima. Mi neprestance interpretiramo kodove. Mi zivimo u toj mrezi Geertza, kodova i simbolickih oblika. Razina pismenosti u bilo kojem

23

obliku je jako vazna. Habitus znacenja je po definiciji ispresjecan kulturnim impuzlsima koji dolaze izdaleka , jednako kao i onima koji nas okruzuju. Habitus se oblikuje prema mogucnosti tumacenja tih mogucnosti, koji se naravno ovisno o nacinu zivota mijenjaju.

Globalni kulturni impulsi lokaliziraju. Oni koji dolaze izvana se lokaliziraju unutar osobnih i kolektivnih habitusa. U tim svim radnjama je inherentan proces. Identitet je proces, mijenja se tokom zivota. Mi tumacimo sebe s obzirom na nas habitus. Tumaceci sebe, izgradjujuci svoj identitet mi tumacimo identitet drustva u kojem zivimo. To je konstrukcija pojedinacnog identiteta koja se odvija neprestance i u aktivnom je odnosu spram drustvene okoline. Na tome inzistira Appadurai, Bauman, Giddens... masovna miglracija i mediji. Masovna migracija (uzrokovane ratom, trbuhom za kruhom , turisticke) obiljezavaju nas svijet. Ogromne kolicine stanovnistva se premjestaju. Tome dodajte televiziju. Dobivate imaginaciju u nezamislivoj kvaniteti. Ljudi pocinju mijenjati svoje imaginativne svijetove. Svi autori inzistiraju da i jedno i drugo umnoaza svakodnevne kontekste s kojima se pojedinac suocava i mi revidiramo svoj identitet. Mi svoj identiett revidiramo unutar, umjesto jednoj zivotnog konteksta, u veliki broj istih, postoje mnogi konteksti unutar kojih mi izgradjujemo svoj identitet (1,2,3,..6 uloga). Na identitet se triplicira, zbog toga danas vise nego ikad prije treba govoriti segmentarnom identitetu (Eriksen je to govorio) Neki autori su govorili o sastavnicama identiteta. Identitet kao ni kultura nije homogena. Ovi procesi identifikacije su usko povezani s procesom identifikacije.

Kada govorimo o globalizaciji, treba naglasiti, postojanje paralelnih procesa jer se s njom odvija i lokalizacija. Upravo zato sto nema jedno bez drugog, sto su to paralelni procesi, moze se shvatiti zasto antropolozi vicu da globalizacija ne moze samo znaciti homogenizaciju ili amerikanizaciju. Ako su svi ovi procesi u pitanju, na kraju ne mozemo svi zavrsiti isto. Autori se bave kulturalnim impulsima globalizacijskih procesa, na tome inzistiraju, u tom smislu unutar takvog aspekta ne mozemo govoriti oo homogenizaciji. (mc donadllizaciji) Ovo supostojanje procesa se cesto naziva glokalizacijom. Rijec koja objedinjuje nerazdvojivost tih dvaju tipa procesa. (cini mi se da je prvi to rekao Robertson)

Globalizacija i kultura 16.05.08

(Suodnosi kultura i globalizacija)

Proces globalizacije kakav smo do sad opisivali stavlja u pitanje našu koncepciju kulture. Zato što je kultura dugo vremena bila vezana za jedan fiksni lokalitet. I dan danas smo skloni vezati kulture uz geografske prostore i fiksne lokalitete, prostore bez obzira sto se danas sirimo. (talijanska, njemacka kultura...) Pojam kulture i pojam drustva su se negdje do zadnjih 15 god. su se zbivale uz neku zaokruzenu jedinicu. Ta zaokruzena jedinica je najcesce zauzimala odr. fizicki prostor, koji se najcesce identificirao sa politickim prostorom-nacionalna jedinica.Takva zaokruzena jedinica uz koju vezujemo kulturu uz proizvodnju znacenja u zaokruzenom drustveno-politickom prostoru. U izvjesnom bi ga smislu oblikovao. Nova proucavanja globalizacijskih procesa, povezanost na siroj razini, ocito predstavlja prijetnju za ovakvu koncepciju kulture .i to u prvom redu zato sto se lomi veza izmedju znacenja i prostora. Radi se o tome da ta svijest o povezanost na siroj razini, postajemo sve svjesniji, to postoji prijetnja ovakvom poimanju kulture koji je vezan za konkretan fizički prostor. U antropologiji je rad j.Clifforda, „Travelling cultures“ 1992 g. pise o razdvajanju kulture i lokaliteta. Ukoliko kulturu moramo razdvajati od fizickog prostora –antropolozi se pitaju gdje ce ici proucavati

24

kutluru. Clifford u tom radu podsjeca da su prakse interakcije i prakse prelazenja granica koje postoje oduvijek na svijetu, oduvijek uznemiravale taj pretpostavljeni pojam kulture. Vec dugo su znanstvenici svjesni ta to cini dio ljudskog postojanja. Samim time ukoliko postoji interakcija izmedju drugih, vrlo je tesko zadrzati interakciju izmedju sebe. Onako kako se poimala autenticna drustvena egzistencija (sto se dogodila prije hereze globalizacije) bi trebala biti usredotocena na odredjena mjesta. Npr. na vrtove (koji se kultiviraju) jer su fixna i odredjena mjesta, a u evropi znacenje rijeci kultura znaci koltiviranje. Stalno prebivanje na jednom mjestu se podrazumijevalo kao solidna lokalna baza drustvenog zivota, a putovanja koja su oduvijek postojala –to je dodatak (to se nije smatralo toliko bitno). Korijeni su bili oduvijek vaznijji od puteva. Ono sto cini Clifford, pokazuje da su prakse direktnog proamtranja, svojstvene etnografskog promatranja, ustvari potpomaze ovakvoj lokalističkoj interpretaciji pojma kulture, koje podrzavaju i hrane antropolozi (jer oni su na jednom mjestu i tu je promatraju). Na ono na sto su se antropolozi koncentrirali od Malinowskog na dalje, bila su istrazivanja koja su ovisila o lokalnosti terena. Oni povezuju sve s lokalitetom na koji jesu. Sve vezuju za mjesto. Clifford navodi metode antr. Istrazivanja: selo se shvacalo kao prikladna jedinica u kulturnoj analizi. 2. etnografska praksa stanovanja sa zajednicom. Ove dvije prakse su pridonjele kreiranju shvacanja prema kojem mjesto, selo predstavlja kulturu. Prvo sto je ucinio je da se obracunao kako i zasto toliko lokalistički interpretiramo kulturu i to se koncentrira prije svega na poslost te pokusava objasniti kako je do svega doslo. Smatra da se i dan danas provode iste metode istrazivanja, samo sto su sve premjestili sa sela na urbana sredista. Proucavama se mi, ali je princip isti. Idemo na neki lokalitet ali cinimo isto sto i prije. Tvrdi da se i dan danas temelj antropolos. Istrazivanja, lokalno prebivanje. Ja se tu s njim ne bih slozila. Jer vec 1992 kad je on pisao cinila su se istrazivanja (primjer. Istrazivanja nasih radnika u Švedskoj-opisujuci putovanje u autobusu-translokalni i transnacionalni identiteti-postoje takva istrazivanja i vise nisu samo lokalna.) Clifford se ogradjuje od svega sto je rekao i kaze da je za njega kultura prije svega mobilna a ne staticna. Smatra da su prakse premjestanja i izmjestanja ugradjena u kulturalna znacenja. To bi otprilike znacilo da nemisli kao sto je do sada, vec da prakse premjestanja je nemoguce odvojiti i ovako cineci razradjuje nesto kao pojmovni izazov koji je globalizacija donjela kulturi. Dalje tvrdi: kultura ne moze biti usmjerena i odredjena lokalitetom jer se znacenja generiraju u mjetima oznacenim strujanjima i vezama medju kulturama. Jedno mjesto se na nebrojene nacine otvara drugim znacenjima. (primjer. Znacenja koja dolaze izvana kroz tv-interpretacija na lokalnoj razini-interpretacija koju ima kao stanovnik nekog mjesta). Mjesta su otvorena na sve moguce nacine. Medjutim ovo sto sam sve skupa ispricala je moja interpretacija jer Cliffford puno sve bazira na putovanjima. Ideja te putujuce kulture moze doista biti tendenciozna. Ne bi se trebalo dogoditi ono na sto Clifford upucuje, da teziste sa korjena prebacujemo na puteve, sto se mnogima cinilo i kritizirali su. Kako bi valjalo razumijet njegov rad- kao o koegzistiranju. Sto se tice samih putovanja vazno je reci da se za vecinu ljudi kulturno iskustvo sastoji od svakodnevnice na jednom mjestu. Putovanja se ne odnose na vecinu ljudi čije kulturno iskustvo je jos uvijek na jednom mjestu. Clifford je svjestan ove cinjenice-dobiva kritiku od jedne antropologinje Christine Turner- sama je anpravila istrazivanje – sa zenama kioje rade u nekoj Japanskoj industriji koje nisu putovale ni u kom smislu. Bile su totalno vezane za to mjesto i putofvale su samo od kuce do nazad. Zato je uputila kritiku putovanja kutlure Cliffordu. Iskustvo tih zena su dovele u pitanje vezu putujuc e kutlure, ali Clifford misli da ipak (one gledaju tv) one razvijaju putujucu kulturu jer znaju da postoji drugi svijet, one nisu lisene spoznaje znacenja globalne kulture bez obzira sto se ne micu. Priznao je da ideja putujuce kulture moze ukljucivati i sile koje prelaze preko. Koje prelaze granice; tv, radio, turisti, roba, vojska....(pomicne sile). On sada ukljucuje i to uz putujuce kulture. Bitno je da ovdje globalizacija podrazumijeva najvecu fizicku mobilnost koja je ikada do sada postojala, ritam se strahovito ubrzao. Ali bitno je da je kljuc za razumijevanje

25

globalizacije_transformacija lokaliteta. Moramo biti svjesni da su se mala lokalna mjesta, promijenila. Kada proucavamo nacin na njihove promjene, to je bitno za razimijevanju globalizacije. Zanima nas kako je ta globalizacija promijenila lokalitete. Stoga ideju transformaciju kulture netreba toliko povezivati s putovanjima nego s idejom deteritorijalizacije-koncept koji koriste mnogi autori;ponekad se referiraju na jednu stranu ili drugu tog fenomena, ukljucen u razumijevanje globalizacije, kojeg bitno pocinjemo biti svjesni.

John Tomlinson

Deteritorijalizacijom podrazumijeva da slozena povezanost svijeta u kojem zivimo, ublazuje, usporuje veze izmedju kulture i mjesta. To rekavsi misli da je opisao fenomen deteritorijalizacije. On smattra da je ulazak sila u lokalne svijetove ima za posljedicu sve manju lokalnu izgradnju svakodnevnih znacenja. On misli da prestajemo interpretirati svijet oko sebe s obzirom na nesto sto poznajemo. Prestajemo proizvoditi lokalno utemeljena znacenja. Zasto? Ulaze te gomile globalnih kulturnih znacenja u nase svijetove,a mi smo jos uvijek ograniceni nasom tjelesnoscu, koja nas odrzavaju za jedno mjsto. Vezani smo u tom smislu, a bivamo bombardirani znacenjima van anseg mjesta i onda patimo, sto kaze on da je zabrinjavajuca pojava. U tom smislu mjesto gubi moc. Prije nam je mjesto pomagalo u definiranju nase egzistencije (da bi objasnili sami sebe). Samim tim interpretiramo nesto sto nije vezano za nase mjesto, vec neke fluidne interpretacije koje dolaze izvana. Zato odvajanja mjesta i kulture smatra da je to odlucujuci kulturni utjecaj globalizacije.

Postoje i drugi autori koje se bave ovim jedan od kojih je Roland RobertsonA.Giddens -govori o pojavnim svijetovima osoba (da bi opisao osobe koje bi lokalne osobe koje su u biti globalne u smislu svojih interpretacija kulturnih impulsa) u kojima fizicki nismo a jesmo.Svi ti autori kada pisu o takvim globalnim kult. sturjanjima inzistiraju na tome da nesmijemo sva ta kult. strujanja, koja su globalna, preimenovati u neku novu globalnu kutluru. Postoje globalna strujanja. (ali na svako tlo koje paden sjeme izrast ce druga bilja)Globalno sve vise postaje kulturni horizont u koje ljudi uklapaju svoje postajanje, jednim dijelom, ne u potpunosti. Jedan od najvaznijih ciljeva kojem strijemi kult. analiza danas, je shvatiti pojavnost ovog globalnog osvjestenja. Svi smo svjesni toga da nam se t dogadja ali sada moramo vidjeti kako mi to djelujemo na kulturu. To se najcesce cini kroz medijska sredstva. Pojavnost globalnih strujanja istrazujemo tako.

Deteritorijalizacija

Néstor García Conclini

On kaze da je to gubitak prirodnog odnosa izmedju kulture i geografskih i drustvenih prostora. Ovaj pojam, deteritorializacije, koriste mnogi autori :Appadurai, Federstone... potom postoje drugi vazni autori, jednako vazni, koji koriste druge termine da bi opisali isti proces. ThompsonKada cujete delokalizacija, primjer, u biti se radi o tome. Takodjer mozete naici na pojam dislokacija, opet ista stvar (koristi Giddens). Problem vezan za pojam deteritorijalizacije kod Giddensa- on promislja odvajanjem vremena i prostora i utjecaje ovoga na nase iskustvo mjesta. Analzira odvajanje vremena i prostora i gleda kako to utjece na nase iskustvo mjesta.

26

Za Giddensa je srž globalizacije sirenje drustvenih odnosa u vremenu i prostoru. To sirenje druš. Odnosa je posljedica toga da se društveni odnosi oslobađaju onih oslobađajučih interakcija licem u lice. Kad hocu nesto reci, da bi to ucinila, necu primjer otputovati u s. Francisco, vec cu poslati mail ili telefonirati. Sirenje drustvenih odnosa u vremenu i prostoru je posljedica uprovo toga, jer nema ogranicavajucih interakcija licem u lice. On kao i svi autori imaju potrebu reci, da ljudi ne prestaju zivjeti na jednom mjestu. Njemu je vazno uvidjeti nacin na koji ovo sirenje drustvenih odnosa u vremenu i prostoru. On zeli vidjeti na koji nacin to utjece na mjesto u kojem zivimo. Giddens se protivi misljenju prema kojem ova visoka modernost u kojoj zivimo, (high modernity) gubi osjecaj mira i sigurnosti, koje su oduvijek pruzale lokalne zajednice u kojoj zivimo. Visoka modernost se cesto shvaca kao nesredjeno i nesigurno doba, i smatra se da su ljudi izgubili osjecaj mira i sigurnosti, Giddens se tome protivi. Smatra da nase svakodnevno iskustvo lokalnoga ostaje ispunjeno familiarnosću. Mi nase lokalno i dalje poznajemo. I dalje nam daje onaj osjecaj topline i doma. Samo sto, ta familiarnost koju sada mi osjecamo za mjesto u kojem zivimo, ne izvire iz osobnosti toga lokalnoga, mi zivimo u nesto izmijenjenome lokalnome. To lokalno se razlikuje od onog prethodnog, po tome sto je obiljezeno kulturalnim znacenjima koja je doslo izvana, ali prema tome sto zivimo u to doba, to nam je familiarno i poznato (upoznati smo s tim sto dolazi izvana). Svako mjesto nosilo je tu osobitost, ono nosi i danas; da bi to objasnio daje primjer trgovačkih centara, koji stvarno i mi mozemo koristiti u nasim predavanjima. Jedina razlika da su trgovacki centri u Evropi razliciti nego u Americi, razlikuju se po tome sto se smjesteni u srediste grada. (urbanizacijom je odredjeno kako ce izgledati –nisu svi isti kao u Americi- u Americi ljudi dozivljavaju shopping centre kao okupljaliste, familiarno je).Zakljucak; iskustvo dislokacije kod Giddensa nije iskustvo alienacije. Ne radi se o onome da smo svi sami i nesigurni. On kaze da je iskustvo dislokacije dvoznacno iskustvo. Ljudi posjeduju vlastite lokialitete. Upisuju i prihvacajuci da te lokacije koje posjeduju oblikuju izvanjske sile. U tom slislu dvoznacno. On generalizira na gotovo sve, u smislu da je vecina gradova doista slicna jer (primjer, tu je mcDonalds, gap,..) sve vise lice jedan na drugi ali ih ljudi shvacaju kao svoje.

Problem detetitorijalizacije kod Marka Auge'

Je probio zvjezdanu granicu s knjigom „Ne-mjesta“ (prevedena)Ako se jedno mjesto moze definirati kao identitetsko(- hoce reci mjesta imaju svoje identitete, kao ljudi.) kao ispunjeno odnosom, kao povijesnom, onda neki prostor ( mjesto) kkoje nije identitetsko, koje nije ispunjeno odnosom i koje nije povijesno jest ne-mjesto. Opisuje ta mjesta :Aerodromi, čekaonice, brzi vlakovi, autoputevi, odmorista na autoputevima,... to je bitno jer prema mnogima ta mjesta imaju svoje identitete i imaju odnose. On smatra da moderna kapitalističko doba odredjuje, različito iskustvo mjesta, opcenito. Iskustvo mjesta koje mi imamo on naziva- surmoderne (nadmoderno). Takvo iskustvo mjesta uzrokuju ne-mjesta. Njemu su primjeri za ne- mjesta supermarketi, bankomate...koji su sve nadmoderni lokaliteti, ne-mjesta koja se razlikuju od antropološkog mjesta. (koncepcija mjesta kakvog imaju antropolozi- da mjesto nudi kulturni identitet, nudi memoriju, usmjerujući time stanovnike prema vlastitoj povijesti i povijesti mjesta. Kako mjesto moze usmjeravati prema vlastitoj povijesti-kroz svakodnevnu repeticiju drustvene interakcije, kroz svakodnevni zivot. Da bi repeticija trebala biti organskoga društvene interakcije.) navodi male francuske gradice, kafice, ljude koji se susrecu, e to je mjesto-zato su ova druga ne-mjesta. On ta mala mjesta ne smatra dijelom tradicionalnog svijeta, ne zapada u zamku da projicira u proslost. On opisuje dijelove suvremene francuske provincije. On misli da u tom dijelu suvremene francuske jos

27

uvijek postoji veza izmedju sadasnjosti i proslosti, dok bi u ne-mjestima postojala samo sadasnjost. U tim mjestima koje opisuje da jos uviejk postoji veza izmedju memorije i identiteta i tu ima pravo. Kaze da su u ne-mjestima organske interakcije zamijenjene nijemim znakovima. Svijetlece poruke na ekranu koje upucuju sto treba ciniti, bankomati, autoputevi kad krecete velikom brzinom i prolazite blizu nekog mjesta nailazite na znak koji upucuje sve o tom mjestu, svjetlece poruke o tome koliko vas dijeli do nekog mjesta, to su znakovi koji su zamijenili organsku interakciju. Ideja se ne odbaciju jer on ne-mjesta promatra kao prostorno kulturalne osobitosti visoke modernosti. U trenutku suvremene modernosti iskustvo ne-mjesta postaje esencijalna bitna, komponenta svakog drustvenog postojanja danas. U tom trenutku to nije samo jos jedna teorija alienacije, on opisuje bit kroz koju postoji nase drustvo danas. on ih time ne gure u neke nise kao drugi autori, on kaze da smo ih mi u stanju interpretirati i da idemo dalje. Zato sto on tako interpretira ne-mjesta, jer ih shvaca kao dio drustvenog postojanja danas, zato je to jos samo jedan vid promatranja deteritorijalizacije kulture. Mozemo se i ne moramo s njim slagati, ali dobro je zanti da postoji ta ideja. Taj pokusaj odvajanja kulture od fizičkog prostora. Istovremenno treba zanti da u suvremenom svijetu ne postoje samo ne-mjesta. To je samo jedan dio. Uz ne-mjesta postoje mjesta.

U to iskustvo deteritorijalnosti spada i hibridnost.

Zanti za ispitAppadurai 5 dimenzija kulturalnih globalnih strujanja-koji su i ukratko objasniti

Predrok 06.06 (prijavljuje se kao prvi rok)Rokovi 11.06 i 26.06 u 13.00 (gornji fax)

Hibridnost 23.05.08

Različiti aspekti deteritorijalizacije jedan od kojih je hibridnostPojam deteritorijalizacije moze se usko vezati uz pojam globalne kulture ukoliko ju smatramo hibridnom.Pojam hibridnosti ima dosta poteskoca i kako autori objasnjavaju te pojmove koje nazivaju hibridnima. Da li sve sto navodimo stoji, je korisno koristiti pojam hibridnost?

Deteritorijalizacija-rastakanje veza izmedju kulture i fizickih mjestaPojave koje smo nazivali deteritorijalizacije, prate i rastočene kulturalne prakse, koje proizvode nove i slozene oblike hibridne kulture. (Vrlo često se takva nova kultura naziva hibridnom) Novi oblik slozenosti tih hibridnih kultura, je sredisnja tema u tekstovima koji se bave postkolonijalnim identitetom. Homi Bhabha autor je alfa i omega postkolonijalnog „The location of culture“. Ovakvom slozenosti takodjer se obradjuju tekstovi koji se bave kulturalnim identitetom, autor Gilroy („Crni atlantik“), S.Hall, Hamertz. Ideja o hibridnoj kulturi-radi se o mijesanju. Medjutim problem je da je bogat teorijski vrlo slozenim konotacijama. Ima razlicite naglaske u razlicitim tekstovima. Prema tome nije precizan i ovisno o teorijskom pristupu u kojem se uposljava mijenja se njegovo znacenje. Najcesca konotacija, ideje hibridnosti je ona mijesana. To mijesanje u smislu fuzije, melange-a, miješanja. Ali već u prvoj konotaciji, miješanju, ukoliko ga smjestimo u promišljanje globalne kulture, dolazi do kontradikcije. „Hibridnost je miješanje kultura koje dolaze iz različitih geografskih teritorija, provocirano, rastučom, međukulturnom, razmjenom, koja se hrani globalizacijskim procesima.“

28

Ta dva termina postavljaju tu kontradikciju. Na pocetku tvrdimo da je mijesanje kultura, ali da je to provocirano, medjukulturalnom razmjenom koja se hrani globalizacijskim procesima. Ali globalizacija je ono sto prvo asocira na homogenizaciju. To je kontradiktorno.Kada obradjujemo globalizaciju govorimo o kulturalnim aspektima, ne o ekonomskim...Primjer dolar, valuta koja raste i pada vezano za naftu...ekonomski se može podrzavati ta veza globalizacije, ali u kulturi mi to ne možemo reći. Što nam hibridnost zanci na empirijskoj razini?Hibridna pojava bi bila recimo, Tajlandski boks koji treniraju hrvatice u Moskvi. To je hibridna pojava. To je ono sto susrecemo o cemu citamo i sto mozemo vidjeti na tv. Medjutim osim ove empirijske razine u ciju svrhu koristimo termin p, pojam zahvaca dvije krajnosti, koje postoje u svim konotacijama pojma hibridnosti:

1. Hibridno se moze odnositit na prostor izmedju dvije ciste zone:U ovom smislu pojam hibridno se uposljava premabioloskom modelu. Imate dvije vrste vocke i onda napravite hibrid. Cisto jedno+cisto drugo = hibridBiologija kao znanost razlikuje dvije razlicite vrste i nastanak nove Analogno ovoga, antropoloski koncept sinkretizma, podrazumijeva da npr. Narodno i katolicko pucanstvo i obicaji koji postoje, predstavljaju hibridnu poziciju (primjer. Sv. Jurja koji je vitez i krscanski junak koji se bori protiv zmaja-narodno pucko vjerovanje) ovaj pojam se moze vezati isto tako uz bioloski pojam hibridnosti

2. Hibridnost se u antropologiji u posljednjih 15 god. Se moze shvatiti kao stanje konstantne evolucije svih ljudskih kultura

Kultura je proces, nije statična, ne mozemo traziti cisto izvorno jer nijedan obicaj nije cisti jer je uvijek nastajao kao proces mijesanja dodira, prema tome apsolutno se kulture mogu smatrati kao stalni procesi koji se neprestance mijesaju. Hibridnost je stanje neprestanog mijesanja a ne trece nastalo od prva dva. Ono ne sadrži čiste zone od kojih je nastala treca hibridna, ne moze ih biti jer su kulture podvrgnute kontinuiranim procesima transkulturalizacije, recipročne razmjene, i to je stav koji antropologija danas zauzima. Hibridnost je stanje u kojem se kontinuirano nalazi kultura. Nema prelasta u to stanje iz nekog drugog stanja.

Ova dva tumacenja supostoji i danas. Antropolozi koriste sinkretizan isto kao sto govore o supostojanju kutlura. Ta tenzija cesto ostaje nerazjasnjena.

*(Fatva-smrtna kazna, „Satanski stihovi)

Bioloske metafore o pojmu hibridnosti-buduci da postoje i danas snazno u svijesti ljudi, metafore o hibridnosti, postoje u svakodnevnoj kulturi, kada se hibridnost koristi za pojacavanje mitova o izvornosti. Antropoloski je stav da se ni jedan kultura ne nalazi u izvornom stanju jer je u stalnoj mijeni, no u mnogim antropoloskim argumentacije jos je pristuna ideja izvornosti. To bi trebalo prevazici. Danas oni koji pokusavaju prevazici te ideje o izvornosti, je taj da se ne koristi termin hibridnost već kreotizacija, melange.

Druga koncepcija hibridnosti. Je ta koja podrazumijeva fluidnu kulturu, onu dinamičnu. Ovo znaci da koliko god idemo daleko u vremenu i pokusavamo doci do prve kulture (arheolosko doba) znanstvenici se jos jako zanimaju kada smo usli u prvu izvornu kulturu. Biologija i kultura su radile naizmjenice. Tesko je govoriti o prvoj kulturi, postoji velika znatizelja kad se pojavila kultura. Trazeci

29

izvorno stanje kulture, vec to prvo, moramo poimati kao nesvjesnu organsku hibridnost. Vec je ona hibridna jer je bila posljedica raznih utjecaja. Kako se kulture dalje razvijaju? Od te prve koje bi mogli nazvati nesvjesnom organskom, razvijaju se spontanom asimilacijom, imitacijom, razmjenama i izumom. Hibridnost je u svakom slucaju. Ako ej sve to tako, ako je i ona prva bila nesvjesna organska hibridnost, koja je svrha pojma hibridnosti pri opisu globalizacijskih procesa. Zasto sada koristimo pojam hibridnost, kad se mogao oduvijek koristiti i uzet ovako ne donosi nova znacenja? Cini se iscitavajuci razlicite tekstove da pojam hibridne kulture ima stratesku vrijednost. Nagonimo citatelja da iscita snaznije te kreolizacijske i mijesajuće procese.jer sam pojam nije dostatan za opisivanje slozene prirode deteritorijalzacijskih procesa.

Zasto se radi samo o strateskom pristupu i zasto nije dovoljan za opis slozenih procesa kojih smo danas svjedoci?Kada se nesto dobro promijesa sugerira ravnostezu. Metafore mijesanja to novo sugerira nam ravnostezu. Dakle, takve metafore imaju svojstvo otkrivanja pozitivnih strana mijesanja. Zato sto je doslo nesto trece, imamo proizvod i znaci da je stvar pozitivna. Ono sto manjka takvim metaforama je promisljanje odnosa moci u strukuriranju takvij pojamova. Kultura i drustvo smo mi umjetno odijelili da bi mogli promisljati, ali one ne mogu postojati jedna bez drugoga. Mi ih odvajamo u analiticke svrhe. Drustvo implicira (u tom pojmu su ukljuceni odnosi moci, jer ne postoje 3 covjeka koji u medjusobnom komuniciranju stoje na istoj ravni, uvijek je prisutan odnos moci). Postoje neki autori (Said, Bhabha....) oni zauzimaju skepricku poziciju s obzirom na nove hibridne kulture, jer nikada ne zaboravljaju odnose moci u društvima, promisljaju tako da ne zaboravljaju tko ima poziciju u drustvu. Inzistiraju na tome da danas u svijetu vec postoje uspostavljene hegemonijske pozicije u svijetu. Zapadno drustvo cini sve da zaustavi ono novo sto nastaje kao prijetnja njegovoj hegemonijskoj poziciji, usporavaju da ne raste ne mijesa se. Postoje ideologije koje usmjeruju. Ipak osvjescivanje tih struktura moci ne znaci automatski odbacivanje ideja hibridnosti. Radi se o tome da se trebaju osvjestiti ti nekakvi faktori koji djeluju u tim procesima. Ne zelimo prisiliti autore i teoreticare da moraju birati izmedju slobodnih i anarhicnih strujanja. (one u kojima ne djeluju odnosi moci) ne trebamo birati izmedju takvih kulturalnih strujanja i pripojenju korporacijskih. Stvar je u tome da u društvima cas prevagne jedno cas drugo. Dogadjaju se ta mijesanja, stanje hibridnosti jest konstantno i fluidno ali stanje moci se mijenja. Autori koji se bave hibridnim cesto se s tog hibridnog prebacuju u ideju o liminalnosti (o marginama) jer to je neko podrucje gdje nastaje nesto novo i sad te liminalne zone, unutar jednog drustva su vrlo kompleksne za proucavanje. To su ideje kroz koje mozemo poceti proradjivati, uopće, promisljanje stvarnosti realnosti nasega svijeta. Autori koji pocinju (oni koji govore o postkolonijalnim pojmovi), promisljaju gdje se odigrava takvo mijesanje, izlaze na teren i pokusavaju vidjeti kako to danas sve skupa funkcionira i tu pocinju govoriti o centru i pozicijama koje promisljaju ljudi. Tu se i zato u pozicioniranjima ljudi, ukoliko postoji nekakvo drustvo iliminalna zona i ljudi koja promisljaju centralna pitanja, sebe pozicioniraju (jos uvijek su u njemu liminalnoj zoni, ali se svjesno odmicu) takvo pozicioniranje zauzimaju vodeci teoreticari svijeta, kako bi kriticki sagledali ono sto se danas dogadja u svijetu. To autori vrlo cesto zovu treci prostor. Radi se o svjesnom pozicioniranju autora teksta na nacin da on smatra može dobro sagledati ono sto se dogadja u drustvu.

*Bel Hooks – ona je crnkinja, amerikanka i opisuje svoje pozicioniranje u treci prostor. Odrasla sam u crnackoj cetvrti, malom americkom gradicu, gdje je bila cesta koja je odvajala crnacki geto, mi crnci smo zivjeli tu njihovu kulturu (bjelaca) kroz tv ali i svoju kulturu. Kaze

30

da ona tako pozicioniranja moze bolje vidjeti i promisljati jer tu kulturu vidi i izvana i iznutra. Mora se raditi na tome, zato je to osvjestena pozicija. U antorpologiji je ovo vezano za Appadurai-zbiljskog i nezbiljskogOn je jedan od tih koji se igra s tim raprezentacijama svijeta.

To hibridno iskustvo često opisuje kao ono koje utječe, bježi od (uspijeva izmaknuti) inkorporaciji i ostaje na margini, u graničnoj zoni. (unutar našeg gledišta) kada koristimo takvu vrstu iskustva, onda se u ovom iskustvu dominantne hegemonijske sile i značenja koje one nose, možemo ih osjetiti iznutra. Nismo izašli van, jos uvijek smo unutra.Ali ovakvo iskustvo, hibridno, svjejedno posjeduje i vlastitu autonomnu kulturnu moć i tu je velika snaga takvog iskustva. Imati vlastite misli, proizvoditi vlastita značenja, ali i biti unutra. Pojam hibridnost, koju smo prvo opisali kao vezanu za biolosko mijesanje, druga kao kulturalno kontinuirano stanje i trece koje se koristi kao snazno kulturalno iskustvo.

(primjeri. Razmjestanja stanovnistva, u GB u izvjesnim gradovima vecina stanovnistva Indijskog porijeksla, dogadja se da oni koji pripadaju hegemonijskom –bijeli-postaju u strahu i tako se izvrce onos moci. Dolazi do zanimljivih stvari za proucavanje. Tu bi se mogao bijeli covijek mogao postaviti kao onaj na margini.zanimljivi drustveni odnosi koji danas postoji.)

KOZMOPOLITIZAM

Ideja, ideologija i ideal. Etimologija rijeci Kozmos svijet polt grad (starogrcki) gradjanj+in svijeta.U kontekstu globalizacijskih procesa pojam kozmopolita dobiva novo znacenje. U antropologijji figura kozmopolita u prvome je redu predstavlja pojedinca oslobodjenog nacionlanog utjecaja i predrasuda i tako kozmopolita naziva English dictionary. Biti gradjanin svijeta znaci posjedovati kulturalnu usmjerenost. Znaci posjedovati orjentaciju, medjutim, koja nije limitirana neposrednim interesima lokolnoga ambijenta. Bez obzira sto pripadamo nekamo, nismo lititirani, u mogucnosti smo osloboditi se utjecaja. Biti gradjanin svijeta znaci priznavati upletenost i imati globalnu odgovornost. (primjer smeće u Italji) imamo bogati i siromaski dio Italije, bogati odlazu smece u siromasni jer su drugi sretni sto dobivaju para jer im se placa za to odlaganje. Bogati premjestaju problem, nakon 40 god. Prakse vraca im se odgovornost jer siromasni nemaju gdje odlagati smeće. To je primjer ne kozmopolitskog ponasanja. Ista stvar se dogadja kada multinacionalne kompanije imaju prakse u razlicitim dijelovima svijeta cime donose dobit svom svijetu, ali ne misle na one tamo.

Čovjek koji se bavio kozmopolitizmom je Ulf Hannerz.On sumira sve prije navedeno, opisujuci kozmopolitizam kao perspektivu i stanje duha ili kao nacin kontroliranja znaceja. On analizira u jednom svom tekstu idealni tip. Kakav je taj kozmopolit. Smatra da se osobe mogu postaviti prema procesu globalizacije na 2 nacina, ovisno na tome covjek je kozmopolit (cosmopolitan) i lokalac (local).

Lokalci su osobe cije kulturalne perspektive ostaju unutar granica vlastitog teritorija.Kozmopolit ima želju i nastoji uroniti i u druge kulturalne perspektive.

Za Hannerza kozmopolit bi bio prije svega nagon da se bude odgovoran spram drugoga. Takvi ljudi su u potrazi za različitosću umjesto za uniformnošću, svjetonazor im je otvoren.

31

Hannerz razlikuje prave kozmopolite od ostalih globalnih putnika. Ljudi cesto putuju sto ne znaci da su kozmopoliti. (turisti, gostući radnici...) koji mogu ali ne moraju biti kozmopoliti, da bi bili moraju otvoriti svoj svjetonazor. Vrlo cesto te skupine ljudi (nasi radnici u Njemačkoj) cesto imaju zajednice iz kojih rijetko izlaze. (ljudi koji snazno pripadaju zajednicama, nisu kozmopoliti, cesto neznaju jezik zemlje u kojoj zive, primjer, imaju ducane sa robom iz vlastite zemlje). Hannerz kaze da su turisti, jer su ljudi u potrazi za necim koje on definira kao „home plus“, traze nesto sto mogu nadodati svom iskustvu poznatoga doma. Pa bi Šljanjolska –dom+ sunce, Afrika dom + safari, Indija dom + uslužnost...Za radnike emigrante kaze da je slicna stvar s njima jer je vrlo cesto upletanje u drugu kulturu neophodno za izgradjivanje boljeg doma, na vlastitom teritoriju. Idem van da bi zaradio puno novaca da bi obogatio vlastiti teritorij. Prognanici bi u tom slmislu bili dom +sigurnost. Traze sigurnost doma koji u svom vlastitom domu ne mogu imati. Ostaje vezan za dom dok kozmopoliti ne. Hannerz kreira neki idealni primjer kozmopolita. Na kraju priznaje da su kozmopoliti rijetke ptice, i rijetko pristaje na ideju da bi intelektualci imali slične ideje kao kozmopoliti. Kaze da bi intelektualci moglil biti osobe s dekontekstualiziranim kulturnim kapitalom, ali cesce nisu.(nose svoj kapital ali nisu usko vezani za taj kontekst). Primjer povijest smjer fax-svoja intelektualna promisljanja vezuju za ono sto jesu i gdje zive, tradicionalno čovjek koji citav zivot cita i pise i proizvodi kulturalna zancenja, ali mu je kulturni kapital vezan za mjesto. Intelektualci bi mogli biti osobe sa usmjerenom refleksivnom interpretacijom. Usmjerenost k uvijek novom promisljanju uvijek biti on nikad off. Mogli bi biti osobe opčenito ekspanzionističke u vladanju značenjima. Da vladaju uvijek novim , da se ne ogranicuju znacenjima vezanim za vlasitit kontekst zivota. Kada bi bili onda bi bili kozmopoliti. Ono sto je bitno je da nas Hannerz cijelom pricom podsjeca kako povecana mobilnost ljudi nije dovoljna za generiranje više kozmopolita. Ne uvjetuje brojnost. Ne radi se o putovanjima koliko o unutarnjoj usmjerenosti. Ta interpretacija se razlikuje od svih vezanih za globalizaciju. Ono sto manjka kod Hannerzovog tipa kozmopolite, je upletenost njegovog idealnog kozmopolite u svijet. Uvijek se radi o znatiželji, otvorenosti, refleksiji, ali on nigdje ne spominje upjetenost u svijet i konkretne akcije. Cini se da njegov idealni kozmopolit putuje na oblaku (poput aladina). Zbog toga sto mu fali upletenost u svijet taj idealni kozmopolit ne može dostiči moralni i kulturalni ideal. On negdje sa sobom i dalje nosi onaj ideološki teret koji je ponio od doma, samo ga obogačuje, ali ga nosi od doma. Tako smo dosli do ideologije.

IDEOLOGIJA U SVEZI S KOZMOPOLITIZMOM

Prva stvar koja opterecuje ideju kozmopolitizma je to sto su putovanja koja oduvjek u nasoj kulturi (zapadnoj) povijesno uvjetovanja patrijarhatom i ne samo putovanja već i literatura o putovanjima. (večinom su to bili muškarci) naša kultura, sklop je takav da su muskarci bili vise mobilni. Jedna ideja kozmopolitizma, koja je stara, uvjetovana muskom pogledu na svijet. Ono cime se kozmopolit mogao vratiti doma bilo je uvjetovano time sto je on bio muskarac. Izbalansiralo bi se da je i žena isla. Tako je i sama ideja gradjanstva usko povezana. Kozmopolit je gradjanin svijeta (i to je muskog roda), a zene su kasno dobile pravo glasa. Sama ideja i zacetak gradjanstva nastala je jos u staroj Grčkoj. Pa je zbog toga cijela ta ideologija kozmopolitizma uvjetovana patrijarhatom, koje se polako mijenja. Takodjer je implicitno da je kozmopolit pripadnik zapadne kulture. To moze biti uzroko i to sto je kozmopolitizam dio zapadne ideologije. To je proizvela zapadna kultura. Ali sto to znaci? Koja je negativna posljedica? Negativna je posljedica to sto na taj nacin ideja gradjanina svijeta neizbjezno reproducira intelektualnu i eticku viziju zapadnog svijeta. Da ja jesam gradjanin svijeta, ali kao bazu reproduciram intelekt. I eticku viziju zapadnog i od tuda se sirim. Treća stvar koja se dotice ideje kozmopolitizma danas je to da buduci da se kozmopolit

32

smatra drustveno privilegiranim pojedincem (nije bilo tko) on je pripadnik kulturne elite, ta elita kojoj on pripada raspolaze sredstvima za uzdizanje iznad svakodnevnih jadnih interesa ostalih ljudi. Oni posjeduju sredstva koji im pomazu da ne budu svakodnevno optereceni brigama svakodnevnih ljudi, zbog toga dolazi do implicitno obezvrijedjivanja iskustva i intelektualnih praksi lokalaca. To je trece ideolosko breme koje implicitno nosi vrednovanje prvih i obezvrijedjivanje drugih. Lokalci sa svojim iskustvima mogu biti jednako ljudi u svakom slislu kao kozmopoliti. Ukoliko se kozmopolit kao idealni tip suprotstavi lokalnom automatski uzdize jedne a obezvrijedjuje druge. Lokalci nisu liseni sire vizije. Radi se o tome da opasnost lezi u proklizavanju iz kulturalne distinkcije u eticku, a nebismo trebali. Trebali bi sprijeciti vlastitim razmisljanjem to proklizavanje.

30.05.08

„In this world“ film o izbjeglicama Afganistanci koji napuštaju izbjeglički kamp u Pakistanu i putuju ilegalnim putevima do Londona. Na kraju ih hvataju i vraćaju. To je stvarno put kojim inaće bježe. To je dokumentarna fikcija. Film je snimljen malom digitalnom kamerom i stvarno se sve odigrava kako se doista dešava. Film je jako potresan. Dobio je zlatnog medvjeda 2003.

Kozmopolitizam u etičkom glokalizmu

Ovo je još jedan način promišljanja kozmopolitizam. Prepričavajući ovo oslanjam se na autora Johna Tomlinson. (literatura kod prof na talijanskom). Kad smo govorili o Hannerzovoj ideji kozmopolite kao elitistički. Lokalci kada se stave u binarnu opoziciju s kozmopolitima... Tomlinson se s tim obračunava. Po njemu se kozmopolitizam može koristiti bez tih elitiskičkih, maskilističkih pojava. On kaže da ovaj pojam, kozmopolitizam, možemo koristiti za kulturalnu usmjerenost koju bi osobe koje žive u globalnom svijetu trebale njegovati. (Svi mi) to je kulturalna usmjerenost. Jako snizuje potencijale, upucana nadanja, u taj termin. Osobe koje danas žive u globalnom svijetu bi trebale njegovati. Prva karakteristika je percepcija globaliziranog svijeta u kojem, ne žive drugi, koji ne utjeću na osobni život. Tamo negdje vani, u velikom svijetu, nema osobe koja ne bi utjecala na naš život. Druga karakteristika takvog kozmopolitizma je suprotna, naime, percepcija svijeta kao mjesta ukojem žive bezbrojni kulturalni drugi. Ove dvije karakteristike znače da bi kozmopolit trebao prihvatiti legitimni pluralizam kultura. Povezano s tim pokazati otvorenost spram kulturalnih različitosti. Moramo biti svjesni da ovo ne znači još jedna od teorija koje su proizvod našeg vremena kada se ističe pluralitet, rascjepkanost, kontinuirana sadašnjost, vrlo se često teorije društvenih znanosti iskazuju tako, to su boljke i snaga našeg vremena. Svjesni smo našeg drugog vremena. Kada se govori o moralu govorim o vrlo ozbiljnim stvarima. To još uvijek nije dovedeno u pitanje. Možemo dovesti u pitanje vrijednosti druge, ali kad se radi o moralu, tu smo još uvijek uvjereni da je to nešto što jest. Zbog svega toga, Tomlinson upozorava da takav kozmopolitizam za kakav se on zalaže ne znači upadanje u postmoderni kozmopolitizam. To bi bio postmoderni kozmopolitizam, sve vrijednosti su lokalne. Kulturni pluralizam počinje se smatrati : žene u izvjesnim kulturama su tretirane na odr. Negativni način jer spadaju u tu kulturu), kada bi sve vrijednosti bile lokalne bilo bi opasno, znači da ne postoje vrijednosti šireg referentnog okvira. Tada bi bilo strahovito teško komunicirati među kulturama. Postmoderni kozmopolitizambi mogao impicirati nekakvo odustajanje od angažmana. Da nema potrebe angažirati se i boriti za jednu od njih jer je ona ipak samo lokalna, a to je posljednje što Tomlinson želi. Razrađuje svoju ideju, kaže da ne treba kozmopolitu uzeti kao idealni tip kojeg treba suprotstaviti lokalcu. On inzistira da je

33

kozmopolit jedna vrlo obična i normalna osoba, kadra živjeti u lokalnom i globalnom svijetu istovremeno. Zanči, da takva osoba priznaje i vrednuje vlastita kulturalna naginjanja, usmjerenost, vrijednosti, ona lokalna, ali zna gledati i dalje. Na posljedice, udaljene, vlastitih akcija. Svijesna je vlastite odgovornosti u svijetu. Takva osoba, takav kozmopolit, koji priznaje vlastita kulturalna naginjanja, priznaje i globalne kulturalne potrebe kao zajedničke. (primjer. Jadransko more je naljepše, ali trebamo čuvati i sva druga mora). Shvatiti globalne kulturalne interese kao zajedničke. Ovaj komplementarni karakter (i ovo i ono koje se međusobno nadopunjuje) Tomlinson naziva glokalizacijom. On glokalizaciju vidi kao ključan termin za objašnjenje ovog etičkog pluralizma. Pojam je iskopao iz Japanskog poduzetničkog žargona Roland Robertson. Japanci to zovu dočaku. Kada su koristili u prvobitnom značenju radilo se o agrikulturalnoj tehnici. Oni su prihvatili i sve skupa prilagodili sebi i svojim stanjima i to je taj termin. Prilagođavanje globalnoga lokalnom stanju. Kad je Robertson počeo upotrebljavati proširilo se u literaturi. Kada je Robertson to iskopao to je bilo stvarno dobar izlazak na scenu sa jednom prilično sviježom idejom. Njegova ideja kad je počeo rabiti taj termin je da lokalno i globalno nisu kulturalni polovi, krajnosti. Nego da su to principi koji se prožimaju i tu koristi taj termin glokalizam i ideja biva prihvačena. Zbog ovoga na koji način Robertskon objašnjava termin glokalizacija Tomlinsonu se sviđa i savršeno mu se uklapa u ideju etičkog kozmopolitizma.

Globalni angažmani širokih zahvata, trebali bi biti relevantni za uživljenom svijetu lokalnog. Ne postoje globalni angažmani per se. One moraju biti relevantne na i realizirane na i u lokalno življenim kulturama.

Govoreći o globalnim angažmanima možemo tumačiti na različite načine. Globalni angažman znači trud i napor neke skupine ljudi. To ustvari znači da se ne bi smjelo dopustiti da ti neki kozmopoliti (ljudi i sredine koje guraju globalne angažmane) žive unutar granica moralnog horizonta tako daleko da vam postaje apstraktan. Ukoliko se gleda pre globalno i ne gleda dovoljno lokalno, ne može se ostvariti lokalno, jer je taj moralni horizont pre širok pre apstraktan. (primjer. Predsjednika razreda koji treba zastupati interese razreda, ali su mu ideje pre apstraktne-da svi imaju pc i da škola traje koliko i radno vrijeme roditelja...i za takve ciljeve se zalaže,ali u lokalnoj jedinici u kojoj živi je ideja pre apstraktna.) Toga se treba čuvati.Ono što je bitno zapamtiti kod Tomlinsove teorije je da su kozmopoliti obični ljudi koji osječaju i onaj veliki svijet i kako utječe na njihov svakodnevni život. S obzirom na to kako taj svijet utiče na njihov život imaju potrebu ponašati se kao etički glokalist.

Bauman analizira moralnu situaciju postmodrnoga doba. Kaže da je moral kojeg smo nasljedili iz predmoralnog doba moral bliskosti. Moral koji još uvijek imamo. Naslijedili smo ga iz predmodernog doba i to još imamo. Budući da se radi o moralu bliskosti, on tvrdi da je u potpunosti neadekvatan današnjem društvu u kojem su tako važna djelovanja na daljinu. Radi se o tome da su neka moralna sredstva, tj moralni načini pomoću kojih možemo kontrolirati modernu tehnološku moć su isti oni načini koje smo imali na raspolaganju prve industrijalizacije. Kada djelovanje na daljinu nije bilo bitno. Kaže da nas danas još uvijek moralna odgovornost tjera da su nam djeca nahranjena, da li su pokrivena kad idu spavati, da li imamo u frižideru dovoljno toga da pripremimo večeru. Brinemo o izvjesnim stvarima i kao takva, moralna odgovornost nije praktična u današnjem društvu, kada se nađemo ispred zapanjujućih slika našeg planeta, nekakvih globalnih događanja, primjer opasnosti ocenana, prašume...budući da bliskost tjera da sredimo prvo ono što je u neposrednoj blizini a tek onda gledamo dalje. Ima naravno ljudi koji rade obrnuto ali onda pate njihove obitelji jer ovi se brinu za sve drugo osim ono što im je blisko. Budući da se ne stignemo baviti problemima

34

koji utiću na živote, te iste djece koje pokrivamo dekicom, nečemo s druge strane brinuti da li će to dijete u 40 godini biti bez vode. Činjenica je ta da neke stvari koje će doči kao posljedice našeg direktnog ili inderektnom ponašanju, fali nam moralna odgovogrnost da to shvatimo. Opisujući to stanje govori o moralnoj bliskost. Kaže da se mora promijeniti tip moralnosti. Zbog toga sugerira potrebu za djelovanjem u kojem pitanja od općeg interese dozrijevaju i bivaju postavljena u nekom lokalnom ambijentu. Nešto vrlo slično Tomlinsonovom etičkom glokalizmu.

Ulrich Beck (on dosta govori o toj globalnoj opasnosti)

35