AFRIKA

Krajem XIX stoljeća politika zemalja zapadne hemisfere prema drugim kontinentima

dramatično se mijenjala. Dok su se nekada borile da steknu trgovinske povlastice i baze, sada su

anektirale teritoriju za teritorijom u Africi i Aziji. Paralelno sa stvaranjem novih nacija rađali su

se i novi prohtjevi. Bizmarkova ujedinjena Nemačka odigrala je glavnu ulogu u jagmi za Afriku.

Sjedinjene Američke Države su se 1898. uvrstile u red međunarodnih sila osvajanjem i uzimanjem

od Španije Portorika i Filipina. Stare imperijalističke sile, Britanija i Francuska, anektirale su svaku

teritoriju koju su mogle. Sve zapadne zemlje su se priključile ludoj trci za osvajanje neiskorišćenih

zemalja, često samo zato da bi sprečile druge sile da to učine. Rodoljubivo oduševljenje je podržavalo

sve ove aneksije, koje su bile povezane i s napretkom trgovine i tehnologije kojima je nalaženje novih

tržišta bilo izuzetno važno tako su zapadnoevropski patriotizam i industrijalizam zajedno doveli do

»novog imperijalizma«. Ma koliko da je novi imperijalizam bio nov, mnogo je staroga bilo sa njim

povezano. Evropa se širila još od vremena krstaških ratova, ili čak i ranije. Veliki portugalski i španski

kolonisti su prvi prokrčili put do Azije, Afrike i Novog sveta. Uspon Nizozemske u XVII stoljeća srušio

je obe njihove imperije, a Nizozemce su, opet, porazile druge sile. Britanci i Francuzi dominirali su u

Kini u prvoj polovini XIX stoljeća. Oni su imali kolonije i na Zapadno-indijskim ostrvima i u Africi,

dok su Britanci vladali još Kanadom, Indijom, Australijom i Novim Zelandom. Historija savremene

Evrope bila je stalna borba medu silama za vanevropske imperije. Oko 1880., međutim, velike sile

su željele drukčiju vrstu imperije. Mlade nacije i mlade industrije tragale su za vanevropskim tržištima

i teritorijama i cijela se Evropa uključila u takva nastojanja. Tempo širenja se ubrzavao, a njegove

odlike su se mijenjale. Narodi kao što su Britanci i Francuzi, koji su se odavno učvrstili u Africi, morali

su da prošire područja svog uticaja da bi se zaštitili jedni od drugih ali i od težnji drugih evropskih država.

U zapadnoj Africi, na primer, Britanci su se nekada zadovoljavali posedovanjem nekoliko priobalnih

utvrđenja. Do kraja stoljeća su anektirali cijelu današnju Nigeriju i Ganu i učvrstili svoj položaj u Sijera

Leoneu i Gambiji. Uskoro je Afrika rasparčana. Aziju je iste sudbine spasla samo osjetljiva ravnoteža

interesa između Japana, savremene industrijske države, i pojedinačnih zapadnih sila. Amerika je

prisajedinila ostatke španske imperije. U osvit XX stoljeća u svijetu je bilo malo teritorija koje nisu

bile u posjedu Japana, SAD, evropskih država ili, kao u slučaju Južne Amerike, njihovih izdanaka. Ovaj

iznenadni ekspanzionistički polet bio je povezan s novim industrijskim potrebama i jačanjem

nacionalizma. Osim toga, poslije 1850. evropsko stanovništvo se jako povećalo, a poraslo je i

iseljavanje. Sredinom stoljeća seljaci (Irci, na primer, koje je otjerala bolest krompira ili Skandinavci i

južni Nijemci) su se masovno iseljavali u SAD i Južnu Ameriku. Negde od 1880. novi talas iseljenika

napustio je najsiromašnije dijelove južne Italije i istočne Evrope. Prevoz je bio bolji i manje skup a

privlačnost Novog sveta, kako su ga opisivale brodovlasničke kompanije i američke iseljeničke agencije,

bila je velika. Za druge, međutim, Novi svet je bio manje privlačan. Mnogi mladi pustolovi iz

obrazovanih slojeva novih imperijalističkih zemalja kretali su na put kao istraživači, a na kraju su

1

postajali činovnici i inženjeri koji su otvorili azijske i afričke teritorije što ih je Zapad anektirao

tokom osamdesetih i devedesetih godina. Zbog sve veće naučne radoznalosti i žudnje takvih ljudi

da putuju u nepoznate oblasti, ovo je bio period kada su Evropljani prvi put posetili još neispitane

dijelove sveta. Težnju ka istraživanju pojačavala je i zainteresovanost mnogih Evropljana da se proširi

misionarska djelatnost medu domorocima u tim krajevima svijeta. Teško je i zamisliti kako bi se razvio

novi imperijalizam bez naučnih i misionarskih podstreka koji su podsticali istraživanja. Veliki istraživač

Dejvid Livingston odlično ilustruje svu složenost pobuda svoje imperijalističke generacije. Rođen u

Škotskoj, dok je radio u jednoj tvornici pamuka u Lanarkširu marljivo je sakupljao novac za svoje

obrazovanje i konačno je otišao na Univerzitet u Glazgovu. U vreme kad ga je Londonsko

misionarsko društvo poslalo u Afriku imao je diplomu medicinskog fakulteta, a gajio je veliko

interesovanje za botaniku, zoologiju i astronomiju. Ubeđeni protivnik ropstva, verovao je da će

otvaranje Afrike protestanskim misionarima uništiti trgovinu robljem. Ona je još uvek trajala u

zapadnoj Africi i pored svih napora britanske zapadnoafričke eskadre i cvetala je više nego ikada po

istočno-afričkim stanicama u Zanzibaru. Počev od 1849. Livingston je izveo tri glavna putovanja kroz

neistraženu Afriku. Na prvom putovanju je prešao ovaj kontinent s kraja na kraj istražujući tok reke

Zambezi, a na drugom je otkrio jezero Njasa. Štampa je počela da se izuzetno zanima za istraživanja

i cijela Evropa i Amerika pratile su njegovo poslednje putovanje započeto 1868. Kad mu se izgubio

trag, Njujork Tribjun, list koji se borio protiv ropstva u Americi i koji je bio organ republikanske

stranke, poslao je svog izvrsnog reportera Henrija Mortona Stenlija da potraži Livingstona. Traganje je

trajalo tri godine. Godine 1871., kod Udžidžija na jezeru Tanganjika reporter je naišao na vrlo bolesnog

i iscrpljenog Livingstona, rukovao se s njim i postavio mu čuveno mada suvišno pitanje: »Doktor

Livingston, pretpostavljam?« Samo dve godine kasnije, 1873, doktor Livingston je umro, iscrpljen

groznicom i naporima. Stenli je nastavio istraživanja, još uvek šaljući izveštaje Njujork Tribjunu kad

god bi mogao. Putujući od Zanzibara na istoku stigao je do gornjih pritoka rijeke Kongo i slijedio

ih do obale. Uskoro je belgijski kralj Leopold pokušao da proširi svoj uticaj u Kongu što je, zajedno

s iznenadnom intervencijom Njemačke, ubrzalo »jagmu za Afrikom«. Livingston i Stenli nisu jedini

veliki putnici iz ovog perioda. Francuski istraživač Braza je 1880. zaplovio uz rijeku Ogave od

obale Gabona, presjekao kopnom do Konga i položio temelje naselja Brazavil, buduće prestonice

Francuskog Konga. Prije nego što su Stenli, Livingston i Braza pokazali put do središnje Afrike,

najveća pažnja je posvećena pokušajima da se otkriju izvori Nila. Zagonetka ove rijeke je generacijama

zbunjivala učene ljude. Kraljevsko geografsko društvo iz Londona je 1858. bilo pokrovitelj Bartonove

i Spikove ekspedicije koja je otkrila Velika jezera (Tanganjiku, Viktorijino i Albertovo jezero). Na

žalost, učeni svijet nije mogao da povjeruje da je riješen spor oko izvora Nila, i kad je Spik tvrdio da

ova reka izvire iz velikog jezerskog sistema u središnoj Africi, optužili su ga da je varalica. Godine

1862., međutim, on je mogao da dokaže svoje stanovište pošto je obišao oko Viktorijinog jezera, pronašao

izlaz Nila i spustio se niz njega sve do prvog katarakta. Pošto su ekspedicije Mangoa Parka, Hjua

Klepertona i braće Lender jedna za drugom otkrile do 1830. čitav tok rijeke Niger, evropsko znanje o

2

glavnim afričkim riječnim sistemima bilo je potpuno. Krajem šezdesetih godina XIX stoljeća dva

Nijemca, Gerhard Rolf i Gustav Nahtigal, prevalili su i kopnene puteve preko sjeverne Afrike i

Sudana. Rolf je 1867. proputovao od Tripolija do Konakrija u Gvineji. Nahtigalov poduhvat se sastojao

u tome što je pronašao put od Libije do jezera Čad, okrenuo zatim na istok do Kartuma i vratio se niz

Nil. Imena ovakvih istraživača postala su poznata širom Evope. I što je važnije, njihova putovanja su

obezbjedila dovoljno znanja o Africi i omogućila prodor na ovaj kontinent. Istraživači su poklanjali

manje pažnje unutrašnjosti Azije nego Africi. Ipak, opisi putovanja kao što je ono misionara i ljekara Karla

Guclafa raspirivali su maštu Evropljana. Poslije 1870. još veću pažnju su privukla putovanja

njemačkog putnika Rihthofena. Sljedeći podvig bilo je Garnijerovo istraživanje jugoistočne Azije. On je

plovio rijekom Mekong, otkrio uzbudljivo lijepe ruševine kmerske palate u Angkor Vatu i prodro u

kinesku provinciju Jinan. Evropska javnost je slušala isto toliko priča o hrabrosti istraživača Azije koliko

i o onima u Africi. Francuski pesnik Rembo je odrazio njihovo oduševljenje pjesmom Pijani brod. Sam Rembo

je, inače, umro istražujući dio Abisinije. Publicitet dat ovakvim istraživanjima je, bez sumnje, doprinio da

se evropski glasači pripreme za kasniju aneksiju afričkih i azijskih teritorija. Osim oduševljenja za podvige

misionara i istraživača, iza novog imperijalizma su stajali i drugi činioci. Ponekad su se događaji razvijali

gotovo slučajno, zahvaljujući ambicioznim mladim ljudima na granicama teritorija koje su Evropljani

osvojili, koji su pripajali nove teritorije bez naređenja odozgo. Galienijevo oduševljenje je, na primer,

delimično oblikovalo smelu francusku politiku u Indokini. Sličan primjer je bila i inicijativa Frederika

Lugarda, britanskog oficira koji je osvojio teritoriju u Ugandi. Ipak, ovakvi poduhvati ne bi dobili podršku

svojih vlada da nisu delovale dublje sile. Ponekad su se one javljale na teritoriji koja je trebalo da se

osvoji, a ne u Evropi. U zapadnoj Africi, na primer, trgovci su morali da se obrate svojim vladama da se

umiješaju kada su lokalne države, na koje su se oni ranije oslanjali za zaštitu, propale zbog dugotrajne

trgovine robljem. I burski rat je vođen delimično zbog unutrašnjih razloga. Isto tako, rusko napredovanje

u Mandžuriju, gdje su se carske trupe na kraju sukobile s japanskim, bilo je djelimično izazvano potrebom

da se postavi sigurna i mirna granica. Postojale su i privredne pobude za ekspanziju. Kapitalizam je

morao da pronađe nove oblasti za svoja ulaganja da bi izbjegao probleme hiperprodukcije u zemlji. Ipak,

ma kakvi privredni interesi da su bili uključeni, ne može se mimoići uloga misionara u novom imperijalizmu.

Bez sumnje, dio misionarskog oduševljenja nastao je i kao posledica poboljšanja obrazovanja zbog kojeg je

stvaran veći broj mladih sveštenika nego što je bilo parohija u kojima bi mogli da nađu posao. Ali misionarski

pokret je dobio novo polje djelovanja među desetinama miliona pagana u ogromnim novim oblastima koje su

otkrivali Livingston, Garnije i drugi. Građanstvo, koje se uzdiglo s industrijalizacijom, vjerovatno se sasvim

iskreno i žarko zanimala za misije. Težnja za širenjem kršćanstva bila je povezana s mijenjanjem odnosa

prema rasi. Tada je izgledalo moguće da se neevropske rase smjeste u okvire porjekla vrsta, ako je u ljudskoj

historiji, kao i u prirodnim naukama, vladalo načelo da opstaju najprilagođeniji, među kojima su oni sa

Zapada, sa svojom naprednom tehnologijom, očigledno najuspešniji. Zato je njihova kršćanska dužnost bila

da prošire svoje vodstvo širom svijeta. Ova teorija »o bremenu bijelog stoljeća« najbolje je izražena u

pjesmama velikog imperijalističkog pjesnika Rađarda Kiplinga i popularnog romanopisca Rajdera

3

Hegarda. Čitava generacija britanskih učenika rasla je čitajući ove radove. Nisu svi zapadni državnici

odobravali novi imperijalizam. Bizmark je pokušavao da spriječi da se Njemačka umiješa u Afriku

i Aziju, mada su njegovi naslednici prekinuli ovu politiku. U Francuskoj, Žilu Feriju su se žestoko

suprotstavljali nacionalisti riješeni da se usredsrede na osvetu Njemačkoj. Što se Britanije tiče, nedavno

je otkriveno da je lord Solzberi, koji je bio predsednik vlade u godinama kada su Britanci anektirali

većinu svojih teritorija, šezdesetih godina provodio slobodno vreme pišući anonimne antiimperijalističke

članke za Subotnji pregled. Ljubav prema imperiji, zaključivao je on, neizbežno je ljubav prema ratu.

Džozef Čemberlen i njegovi sledbenici su obično bili podjednako u zavadi i sa liberalnim i sa

konzervativnim vođama. Čemberlen je bio sin mančesterskog industrijalca i djed budućeg predsjednika

vlade, Nevila Čemberlena. Ubijeđen da je Britancima sudbinom određeno da budu imperijalistička rasa,

bio je manje sklon nego drugi državnici da razmišlja o međunarodnim komplikacijama koje bi se

mogle izazvati agresivnom politikom van Evrope. Nije bio usamljen u svom uverenju da je Bog na strani

imperije i da drugi narodi, pre svega druge rase, uživaju manju božju naklonost doba novog

imperijalizma je bilo samopouzdano, samouvereno i na neki način pobožno. Čemberlen je bio

njegov najtipičniji predstavnik. Djelimično zbog njegovog nehatnog odnosa prema spoljnoj politici,

Britanija se umiješala u burski rat. Novi imperijalizam je sigurno bio kriv za stvaranje nevolja

Britanaca s drugim silama, ali njihove najveće kolonijalne nevolje XIX stoljeća javile su se u staroj

imperiji, a ne na novoj teritoriji. Još 1857., u dragocjenom indijskom posjedu je buknuo ustanak

(»indijska pobuna«). Pobuna se širila preko središne Indije i srednjeg dijela rijeke Gang, uništavajući

sve evropsko što bi joj se našlo na putu. Mada su pobunjenici objavili svoju vjernost starom

mogulskom caru Bahaduru Šahu, oni nisu bili organizovani niti su imali nikakav stvarni plan.

Bengal i najveći dio južne Indije ostali su vjerni Britaniji. Krajem godine general Kempbel je ušao u

opsjednuti Laknau, što je omogućilo da se rastera veliki broj ustanika. Mada su odnosi između

Britanaca i Indijaca već generacijama bila zatrovani, indijska uprava je reorganizovana pod

indijskom državnom službom Indija je još uvek bila najbogatiji britanski posed i ključna tačka

imperijalne strategije. Britanci su je branili od Francuza pripajanjem Burme 1886., i od Rusa

sporazumom oko Tibeta i Avfganistana 1907., čuvali su saobraćajnu vezu s Indijom linijom

postaja koje su išle od Londona do Bombaja preko Gibraltara, Malte, Kipra, Sueckog kanala, Britanske

Somalije, Adena i Bahreina. Osim toga, Britanci su nadzirali prilaze Indijskom okeanu iz svojih uporišta

u južnoj Africi, a održavanje stabilnosti u Egiptu i u oblasti Sueckog kanala, bilo im je od izuzetne

važnosti. Ovi interesi su ih naveli da uzmu kontrolu nad Egiptom i vode burski rat.

4

Britanci na Nilu

Izgradnja Sueckog kanala je bila francuski poduhvat, kojim je upravljao vikont Ferdinand de Leseps.

Šezdesetih godina u Egiptu je već dosta zavladao francuski duh. Godine 1875. međutim, egipatski

kediv Ismail paša suočio se s bankrotstvom zbog svojih špekulacija oko izgradnje železnice. Pošto su

Francuzi u to vreme imali vlastitih nevolja, Dizraeliju je prepušteno da kediva izvuče iz poteškoća

kupovinom njegovih ličnih akcija Sueca. Dizraeli je, zapravo, primio vijest da se ove akcije prodaju dok je

ručao s baronom Lajonelom de Rotšildom koji je, isto kao i Dizraeli, bio sladokusac i, isto kao i on,

Jevrej koji se probio u evropske aristokratske krugove. Baron je brzo osigurao četiri miliona potrebna za

ovu akciju i Britanija je postala glavni dioničar Sueca. Nove nevolje iskrsle su kasnije, kada je Ismail paša

poništio kamate na međunarodne egipatske dugove. Zbog toga su Britanci i Francuzi obrazovali

konzorcijum, kako bi ga natjerali da razboritije upravlja svojim novcem. Jedna od njihovih ekonomskih

mjera bila je odluka da se prepolove plate 2500 oficira koji su se pridružili seoskim masama podozrivim

prema uticaju Zapada i pritisnutim aleksandrijskim porezima. Kada su, kao odgovor na njihovu

kritiku, Evropljani skinuli Ismail pašu s prijestola i postavili njegovog sina Tefik pašu, cjelokupna

egipatska državna služba prešla je na stranu zadovoljnih elemenata. Uslijedio je niz nemira. Francuzi se

nisu umiješali, iako su se njihovi posjedi u sjevernoj Africi širili, utvrđivanjem Alžira. Britanci su na

vlastitu inicijativu bombardovali Aleksandriju i iskrcali ekspedicione snage da uspostave red i preuzmu

upravu. Njima je ostavljena vlast nad Suecom i egipatskom prijestonicom. Da bi učvrstili svoj položaj,

uvek razmišljajući prije svega o tome da zaštite put za Indiju, bili su prisiljeni da se šire sve dublje i

dublje u unutrašnjost. Ismail paša nikada nije uspio da stekne potpunu upravu nad Sudanom niti da tamo

potpuno iskorijeni trgovinu robljem. Prilike su se krajnje pogoršale 1882. godine kada je muslimanski

prorok, koji je sebe nazivao Mahdi (»Izabrani«), počeo sveti rat ili džihad. »Kinez« Gordon, koji je

pomogao da se mandžurijska vojska obuči za borbu protiv Tajpinga, već je napredovao ka Karlumu

na Bijelom Nilu. Mahdijeva vojska je zauzela grad 1885. pobivši sve njegove branioce pa i Gordona,

nekoliko dana prije nego što je stiglo pojačanje. Britanci nisu mogli da ostave egipatsko zaleđe u

rukama mahdijevaca iako je Mahdi umro nekoliko mjeseci kasnije. Ipak, derviška vojska njegovog

nasljednika poražena je tek 1898. u Omdurmanu. Egipatska vojska pod vodstvom britanskih savetnika

preuzela je kontrolu nad Sudanom. Egipat i Suec su bili sigurni.

5

Burski rat

Igrom slučaja, britanski general u Omdurmanu bio je Kičener, kasnije odlikovan u burskom ratu. Ova

dva sukoba su blisko povezana u opštijem smislu. Kontrola Kapske kolonije je bila isto toliko značajna

za zaštitu Indije koliko i sam Suec. Kapska kolonija, koja je uzeta od Nizozemaca u toku Napoleonovih

ratova, imala je nadzor nad ulazom u Indijski okean. I pored promjene njenih vlasnika, nizozemsko

stanovništvo je tu ostalo. Od 1835. do 1837. zemljoradnici Kapske kolonije, koji su govorili južnoafričkim

dijalektom krenuli su na »veliku seobu« na sjever, predvođeni Pitom Retifom i drugim herojima burske

historije, da bi umakli britanskoj vlasti. Stigavši do bogatih pašnjaka do kojih su želeli, uz krvavo suprot-

stavljanje Zuluima, osnovali su male republike Transval i Oranšku slobodnu državu, koje su Britanci

priznali 1852. i 1854. Neprijateljstvo između Britanaca i staromodnih burskih kalvinista pojačano je

posle neuspjelog pokušaja ser Bartla Frera da 1881. ponovo anektira Transval nakon rata sa Zulima.

Mržnja Bura prema onima koji su želeli da poremete njihov način života još više je porasla kada je

1886. u Vaterborgu pronađeno zlato. Burskom društvu je zaprijetila opasnost od dolaska poslovnih

ljudi i inženjera, oitlandera ili stranaca. Još veću opasnost je predstavljala pohlepa velikog britanskog

imperijaliste Sesila Roudsa. On je bio na čelu De Berovog rudarskog društva i predsjednik vlade Kapske

kolonije od 1890. do 1896, a sanjao je o britanskoj teritoriji koja bi se protezala od Keptauna do Kaira.

Time bi se povezao suecki put za Indiju s Kapskom kolonijom, a Britanska Imperija u Indiji postala bi

neosvojiva. Pošto je jak burski Transval stajao na putu njegovim planovima, Rouds je pokušao da ga natjera

da ude u savez kojim bi dominirali Britanci upravljajući iz Keptauna. Zatim je vršio pritisak anektirajući

teritorije oko njega. Pošto transvalski predsjednik Paul Kriger nije popustio, Rouds je slao na stranu

otpadničkih oitlandera i onda u njihovo ime organizovao »Džemsonov prepad« na Johanezburg. Poduhvat je

propao, što je omogućilo kajzeru da iskoristi britansku nepromišljenost i optuži je za ovaj napad na »mladu

republiku«. I Čembrlen je u potpunosti podržavao Roudsove planove i uprkos Solzberijevim sumnjama

nastavio je da izaziva burski rat, najveći britanski sukob od vremena američke revolucije. Ovaj nepotrebni

rat je izbio 1899. pošto je ser Alfred Milner britanski visoki komesar Kapske kolonije, izneo nemoguće zahtjeve u ime

oitlandera. Sjajna neregularna konjica Transvala i Slobodne Države odlično se pokazala. Prva britanska

pojačanja su pobijeđena, ali su povratila izgubljene položaje kada je komandu preuzeo lord Roberts

»Bobs«, kako su ga zvali njegovi ljudi. Njegovi najuspešniji generali su bili Kičener i ser Džon

Frenč, budući heroj Ipra. Nakon ogorčenog rata Kriger je potpisao mir u Verenigingu 1902. Poslije

surovosti pokazane u ratu, sporazum je bio diplomatski. Britanci su dali tri miliona funti kao reparaciju

da se nadoknadi šteta koju je nanijela njihova politika paljenja zemlje. Godine 1906. Kempbel--

Banermanova liberalna vlada dala je autonomiju Transvalu i Oranškoj Slobodnoj Državi. Četiri godine

kasnije oni su se ujedinili s Kapskom kolonijom i Natalom i stvorili Južnoafričku Uniju, saveznu jedinicu

o kojoj je sanjao Rouds. Pošto je imala Egipat, Burmu i Južnu Afriku u svojim rukama, Britaniji je bila

zagarantovana sigurnost Indije. Zainteresovanost Britanaca za Afriku nije se ograničila samo na Egipat

i Južnu Afriku. Podstaknuta aktivnošću drugih sila, Britanija se pridružila »jagmi za Afriku« posle

Berlinske konferencije 1884. U toku ovog perioda anektirane su Kenija, Uganda, Nigerija, Zlatna Obala, 6

Gambija i Britanska Somalija, da ne pominjemo teritorije kao što su Bečuana, Zemlja Zulua, Pondolend i

sama Rodezija koje su osvojene na jugu pod Roudsovim uticajem.

Francuzi u sjevernoj Africi

Treća republika je imala svoga Džozefa Čemberlena. Bio je to Žil Feri koji je vodio agresivnu politiku i pored

žestokog otpora ljevice i desnice. Do devedesetih godina, međutim, njegove ideje je prihvatila jedna grupa

članova skupštine sklona vršenju pritisaka, koju je predvodio poslanik Eugen Etjen, rođen u Alžiru. On je

sarađivao sa još dva tijela van zemlje, sa Francuskim afričkim komitetom i poslije 1893. sa Kolonijalnom

Unijom. U stvari, Francuska je tek nakon 1890. osvojila svoje najvažnije teritorije južno od Sahare. Francusku je

u Africi, naravno, prije svega privlačio Alžir. Iako je porazila Abd el Kadara još 1845, Francuska nije

imala plan da otme zemlju alžirskih plemena sve do 1871. godine, kada su se naselili prvi kolonisti iz

Alzasa, što je izazvalo ozbiljan ustanak. Međutim, taj je ustanak doveo jedino do konfiskacije kojima

je zemlja davana novim grupama naseljenika. Alžir je formalno postao dio matične Francuske, ali njegova

prava su bila mala, a uprava je bila u rukama guvernera koji je postav- ljan u Parizu. Francuzi nisu mogli

da pridobiju lojalnost alžirskih plemena, ali to ih nije spriječilo da obrate pažnju na Tunis koji je 1881.

postao njihov protektorat, i pored ambicija koje je prema njemu gajila tek ujedinjena Italija. Posljednji

dio sjeverne Afrike koji su Francuzi anektirali bio je Maroko. Kako su u Maroku neprekidno vladali

nemiri, njegova nezavisnost je predstavljala stalnu opasnost za alžirsku granicu. Godine 1903. tamo je

poslat pukovnik Luj Liote da uspostavi stabilnost i Maroko je postao francuska uticajna sfera pošto je

1907. zauzeta Kazablanka. I pored velikog podozrenja Nemačke prema Francuskoj, velike sile su 1912.

priznale francuski protektorat nad Marokom. Lioteova mudra uprava i poraz nomada Tuarega na alžirskoj

granici osigurali su da sjeverna Afrika bude pod čvrstim francuskim nadzorom do 1914. godine.

Zapadna Afrika

Anektiranja je bilo svuda po svijetu, ali nijedna oblast tako dobro ne pokazuje suparništvo

imperijalističkih sila kao zapadna Afrika. Zbog kontrole nad utvrđenjima u Lagosu, Zlatnoj Obali

(Gana) i Sijera Leoneu, Britanci su imali jak položaj u ovoj oblasti, ali Francuzi su držali trgovačke

stanice u Senegalu još od dana trgovine robljem u XVIII stoljeću. Oni su imali posjede i u današnjoj

Gvineji i Obali Slonovače, mada nisu izvršili nikakav prodor u unutrašnjost. Senegal je postao prva

stvarna francuska kolonija. Veliki francuski kolonijalista Luj Leon Sezar Federb je 1853. postao

njegov guverner. Tokom prvih nekoliko godina svoje dužnosti napadao je senegalske trgovce koji su

ubirali pretjerane »namete« na trgovinu u Senegalu. Zaustavio je i širenje muslimanskog vođe Al

Hajumara, čija je jaka država na gornjem Nigeru prijetila da se proširi u dolinu Senegala. Tokom svojih

službovanja koja su trajala sve do 1886. godine Federb je preobrazio Senegal.

7

Njegovi islamski stanovnici su postali vjerni građani republike, a senegalski strijelci jedna od elitnih

jedinica francuske armije. Federb i druge francuske vođe počeli su da sanjaju o francuskoj imperiji

koja bi se prostirala od Senegala preko Sudana do Indijskog okeana. Ona bi se spojila i s novim

teritorijama u severnoj Africi, ali je morala da se sukobi s planovima Roudsa i Britanije, koji su želeli da

osiguraju vezu od Kaira do Kapske kolonije. Podjednako je bilo teško potčiniti zapadnu Afriku. Al

Hajumar nije bio jedini islamski vođa koji je poveo džihad protiv Francuza. Njegov sin Ahraadu Belo,

koji je vladao prosvjećenom državom što je dominirala zapadnim Sudanom, konačno je poražen tek 1893.

godine a otpor vladara Samorija trajao je sve do 1898. Evropljani su u svom napredovanju u zapadnoj

Africi, bar djelimično, morali da se ravnaju prema držanju islamskih država koje sa im stajale na putu.

Jagma za Afrikom

Na napredovanje Evropljana u Africi uticali su i međusobni odnosi velikih sila. Interesi kralja

Leopolda u Kongu i intervencija Nijemaca izazvali su bojazan da ako se teritorija brzo ne zauzme,

kasnije to više neće ni biti moguće. Između 1883. i 1885. Nijemci su anektirali Togo, Kamerun,

Nemačku Istočnu Afriku (Tanzanija) i Njemačku Jugozapadnu Afriku. Berlinska konferencija 1885,

koju je sazvao Bizmark, postavila je pravila za diobu Afrike. Ona je priznala Belgijski Kongo i dala

mu prilaz moru a Francuzi su, uplašeni ovim razvojem događaja, osvojili Francuski Kongo na sjeveru

Leopoldove države. Upravnik Kraljevske nigerijske kompanije ser Džordž Goldi je, uplašen njemačkim i

francuskim napredovanjima, zauzeo Nigeriju koju je lord Lugard pokorio do kraja stoljeća. Francuzi su

napredovali u Gvineju, Obalu Slonovače i na kraju u Dahomeju. Da bi ih zadržali izvan Zlatne Obale,

Britanci su 1896. okončali svoje davnašnje neprilike s Ašantskom Kraljevinom. U međuvremenu,

britanska zabrinutost zbog njemačkih poseda u današnjoj Tanzaniji dovela je do slične politike u

zapadnoj Africi. Solzberi je 1886. proglasio Keniju za britansku uticajnu sferu, a 1893. ona je postala

protektorat. Lugard je 1890. stigao u Kampalu sa svojim mitraljezom »maksi- mom« i stao je na

stranu protestanata ili vaingleza (engleska stranka) protiv vafranca (francuska stranka), katolika koje

su preobratili čuveni Lavižerijevi Beli očevi. Onda je Imperijalna britanska istočnoindijska kompanija

otvorila ovu teritoriju i ona je 1894. postala protektorat. Poslednja sila koja je ušla u jagmu bila je još

jedna nova zemlja, Italija, koja je uspela da zadovolji svoju glad za nacionalnom veličinom

zauzimanjem Eritreje na Crvenom moru i dijela Somalije 1889. Na žalost, ova prva faza jagme nije

rijesila problem sukoba između britanskih i francuskih imperijalističkih ambicija koje su se neposredno

kosile jedne s drugima. Francuzi, koji su u domovini dugo trpeli poniženja od Njemačke i bili riješeni

da to nadoknade stvaranjem onakve vanevropjske imperije kakvu su željeli, poslali su 1896. Maršana

iz Konga da anektira gornji tok Nila i time preduhitri ambicije Britanaca da povezu Kapsku koloniju

i Kairo. Maršan i njegove male snage plovili

96

su uz rijeku Ubangi na malom parobrodu Federb. Kad njime više nisu mogli da nastave, iznijeli su ga i

vukli kroz džunglu nadajući se da će ponovo moći da ga porinu u Nil. Nakon dvije godine putovanja

stigli su u stanicu Fašoda na Nilu. Četiri dana kasnije približio im se Kičener s daleko moćnijim

britanskim snagama, ornim posle uspeha u Omdurmanu. Potpuni sukob je izbegnut zahvaljujući jedino

ljubaznosti i taktičnosti ova dva vojnika koja su se dogovorila da se, dok ne stignu naređenja,

britanska zastava vijori nad gradom a francuska nad utvrđenjem. Čak ni ovo nije spriječilo veliku

međunarodnu krizu. Tek je ratna prijetnja ubijedila francuskog ministra spoljnih poslova Delkasea da

Maršanova vojska treba da se povuče. Kada je kriza prestala, otklonjena je i glavna prepreka za englesko-

francusko razumijevanje. Otada su se ove dvije nacije postepeno približavale, da bi u prvom svjetskom

ratu postale saveznice.

97

92

91

Amerika u XIX st.

SAD u XIX stoljeću

Dugogodišnji rat između Britanije i Francuske pogodovao je razvitku američke industrije i

trgovine. Američki izvoz porastao je od 20 mil. $ u 1790. na 100 mil. $ u 1805. Međutim,

Napoleonova kontinentalna blokada i britanska kontrablokada smanjile su američku trgovinu. Kako

su Britanci podupirali i prepade Indijanaca na američki teritorij, protivbritansko raspoloženje je

toliko poraslo te su SAD 1812. najavile Britaniji rat (tzv. Drugi rat za nezavisnost) u kojem su

pokušale Britancima preoteti Kanadu. Iako su uspjeli obraniti New Orleans, Amerikanci nisu mogli

zaustaviti napade britanskih mornarica na svoje obale kao ni razaranje svoje prijestolnice

Washingtona. Rat je završen 1814. godine mirom u Gentu vraćanjem predratnog stanja. Britanija

ipak nije mogla zaustaviti daljnje nadiranje SAD na zapad. Godine 1818. određen je i dio zapadno

kanadsko-američke granice linijom na 49 paraleli. Anglofilska stranka federalista izgubila je svaki

prestiž i ubrzo je nestala. Radi razvitka industrije i unutrašnjeg tržišta, za vlade predsjednika

Monroea (1817-25) nametnute su visoke zaštitne carine. Da bi se podigla unutrašnja trgovina,

izgrađuju se komunikacije (željezničke pruge, ceste, kanali). U južnim državama kultura pamuka

se na temelju robovskog rada Crnaca razvila u glavnu privrednu granu. Godine 1810. pamuk je

zauzimao 22%, a 1859. čak 61% cjelokupnog izvoza Sjedinjenih država), te SAD postaju jedan od

najvećih izvoznika pamuka na svijetu. Privredni razvoj u prvoj polovini XIX st. kretao se uglavnom

u znaku porasta industrijske privrede na temelju najamnog rada na Sjeveru i na Zapadu, te

poljoprivredne proizvodnje pamuka na osnovi robovskoga rada na velikim plantažama Juga. Zbog

proturječnih političkih i ekonomskih interesa nastaju sporovi Sjevera i Juga u nizu pitanja:

ekspanzionizam robovlasničke aristokracije Juga prema španskoj koloniji Kubi i Meksiku, težnja

za kontrolom zapadnih područja i državnih teritorija, zahtjev Juga za ukidanjem zabrane

trgovine robljem (zakon iz 1808). Neslaganja oko održanja ili ukidanja ropstva porasla nakon

kupnje Louisiane (1803) još su se više zaoštrila 1819. kada je Missouri zatražio da uđe u Uniju kao

robovlasnička država. Sjeverne su se države usprotivile jer bi time Jug dobio većinu u Senatu pa je

kompromis postignut tek 1820. Tada je i nova sjeverna država Maine primljena u Uniju. Tim

Missouri kompromisom zabranjivalo se ropstvo sjeverno od 36°30' sjeverne geografske širine (→

KANSAS-NEBRASKA BILL). Sukob je samo odgođen, suprotnosti su se produbljivale sve više.

SAD su 1819. godine otkupile od Španije Floridu za 5 miliona dolara, a 1823. proglašavaju - >

Monroevu doktrinu, kojom su formulišu osnovna načela njihove vanjske politike: nemiješanje u

poslove evropskih država i sprečava intervencija evropskih sila u poslove američkog kontinenta.

Ovom doktrinom SAD su željele osigurati svoj utjecaj u Latinskoj Americi. Za vlade

predsjednika J. Q. Adamsa (1825-29) Republikanska stranka podijelila se na Nacionalne i

Demokratske republikance (kasnije Demokratska stranka).

Predstavnik demokrata A. Jackson, predsjednik od 1829. do 1837, sukobljavao se s financijskim

krugovima. On je tražio osnivanje državne nacionalne banke, sprećavao pokušaj secesije

plantažera Južne Caroline; za njegove administracije većina država je potpuno ukinula porezni i

imovinski cenzus za sticanje glasačkog prava.

U to vrijeme počinje se razvijati i radnički pokret; prve veće sindikalne organizacije 1836. imaju

u gradovima sjevernog obalnog pojasa oko 300.000 članova. Zabilježen je i velik porast

stanovništva. U razdoblju 1815-60. prirodnim prirastom i imigracijom (oko 5 mil. ljudi, od toga

najviše Iraca, Nijemaca i Britanaca), broj stanovnika SAD premašio je 35 miliona. Kada je 1846.

Velika Britanija Americi prepustila Oregon, dio zapadne granice prema Kanadi je povučen linijom

49 paralele. Odijelivši se 1836. od Meksika Texas 1848. ulazi u Uniju kao robovlasnička država.

Zbog toga je buknuo američko-meksički rat (1846-48) koji je završio porazom Meksika i mirom u

Guadalupe Hidalgu (1848); Meksiko je izgubio sva područja sjeverno od rijeke Rio Grande.

Tako su pripajanjem Novog Meksika i Californije, SAD postale država na Pacifiku Poslije ovog

agresivnog rata američki Jug donosi stroge zakone o kažnjavanju odbjeglih robova (1850), a →

Kansas-Nebraska (1754) djelomično uspijeva ukinuti zaključke Missouri kompromisa iz 1820; u

pograničnim područjima Jug potiče krvave sukobe između pristalica i protivnika ropstva. Također

se donosi zakon o nižim zaštitnim carinama. Politička prevlast robovlasničkog Juga ugrožavala je

industrijski kapitalistički razvoj Sjedinjenih Država. Kao reakcija na takvu politiku Južnih država,

na Sjeveru 1854. godine nastaje Republikanska stranka, sastavljena od freesoilera (farmeri, radnici i

sitno građanstva.čiji članovsu se borili protiv rasprostiranja ropstva na zapadnom područja SAD) i

unionista (jedna grana Demokratske stranke koja se raspala na unioniste i secesioniste).

Događaji oko zakona Kansas-Nebraska bili su samo predigra velikom sukobu između Sjevera i

Juga.

Sukob između abolicionista i robovlasnika veoma se zaoštrio nakon izbora Lincolna za

predsjednika (1860), pa su južne države počele kampanju za otcjepljenje. Iz Unije prva je istupila

Južna Karolina, a odmah za njom, početkom 1861 , Georgia, Alabama, Florida, Mississippi,

Louisiana i Texas. Predstavnici tih država stvorili su 8. II 1861. u Montgomeryju (Alabama) novu

zajednicu — Konfederaciju (Confederate States of America), s privremenom vladom na čelu s

Jeffersonom Davisom. Lincoln je odbio da prizna legalnost toga čina i nastojao uspostaviti jedinstvo

mirnim putem. Međutim, 12. IV 1861. južnjaci su bombardirali Fort Sumter pred lukom

Charleston i tako započeli rat. Naknadno su se Konfederaciji priključili Sjeverna Karolina,

Arkansas, Virginia i Tennessee, dok su 23 od ukupno 34 države ostale vjerne Uniji. — Na

teritoriju Unije nalazilo se 22 mil. st. nasuprot 9 mil. st. na teritoriju Konfederacije, od čega je

bilo više od 3,5 mil. robova. Međutim, još mnogo više nego po ljudskim rezervama, Sjever je bio

nadmoćniji po svom industr. potencijalu. Rat se pretežno vodio na tri glavna područja: u dolini

Mississippija, na teritoriju ist. maritimnih država i na moru. Prve godine donijele su objema

stranama uglavnom promjenljive uspjehe. U dolini Mississippija istaknuo se osobito general Sjevera

Grant, dok je general Lee, zapovjednik armije Juga, izvojevao nekoliko pobjeda i ugrozio

Washington. Operacije su nastavljene s neizvjesnim rezultatom sve dok Lincoln nije nizom odlučnih

mjera prešao na revolucionarno vođenje rata. Iz državne uprave su uklonjeni simpatizeri Juga,

armija je reorganizovana s Grantom kao vrhovnim zapovjednikom. Podijelivši zemlju farmerima

(Homestead Act, 1862) i proglasivši l. I 1863. oslobođenje robova (Emaucipation Act), Lincoln je

uvukao u borbu široke slojeve naroda. God. 1863. Lee je poražen kod Gettysburga; iste godine

Grant je izvojevao pobjede kod Vicksburga i Chattanooge, osvojio New Orleans i zauzeo cijelu

dolinu Mississippija, a general Sherman, osvojivši Atlantu (1864), prešao Georgiju i prodro do

Atlantika. Na poč. 1865. Grant je zauzeo Richmond, gl. grad Konfederacije, a 9. IV iste godine

Lee je kapitulirao kod Appomattoxa. Time je gađanski rat bio završen. Nekoliko dana kasnije

(14. IV 1865) predsjednik Lincoln poginuo je u Washingtonu kao žrtva atentata jednog

fanatičnog južnjaka.

. Na dan 14. aprila 1865., kad su predsjednik i gospođa Lincoln bili u kazalištu Ford's Theatre,

metak ubice uklonio je Lincolna. Neki poluludi glumac, John Wilkes Booth, fanatični pristalica

odcjepljenja, ubio je predsjednika. Bio je Veliki petak. Tog jutra Lincoln je rekao članovima svog

kabineta: »Usnio sam neobičan san. Bio sam u nekakvom čudnom, neopisivom brodu, koji je lagano

plovio prema mračnoj obali. Taj mi se san usnio uvijek prije svih pobjeda, prije Antietama,

Gettysburga, Vicksburga...«62 Da li je to bila pobjeda? Ne, Lincolnova smrt nije bila pobjeda; bila je

za sve Amerikance strašan poraz. »Ne mogu opisati osjećaj«, rekao je Grant, »što sam ga doživio

saznavši za tu vijest. Poznavao sam dobrotu njegova srca i njegovu želju, da svo stanovništvo

Sjedinjenih država ponovo steknu građanska prava i potpunu jednakost. Osjetio sam, da je vrijeme

obnove odjednom odmaklo negdje daleko, mnogo dalje, nego što bi se moglo zamisliti

Nakon Lincolnove smrti automatski je postao predsjednik dotadašnji potpredsjednik Andrew

Johnson, koji je odmah amnestirao većinu članova Konfederacije dajući im puna polit. prava.

Ohrabreni time, bivši robovlasnici stvaraju svoja političko-upravna i zakonodavna tijela te donose

protuustavne uredbe i mjere protiv Crnaca, praktički ukidajući njihov status slobodnih ljudi s

pomoću »crnačkih zakona« (Black Codes).

Rat je donio teške gubitke objema stranama: preko 600 000 ljudi izginulo je u borbama ili

stradalo od epidemija u bolnicama ili zarobljeničkim logorima. Jug je iz rata izišao privredno i

politički potpuno upropašten. Svojom pobjedom Sjever je sačuvao jedinstvo Unije i osigurao njezin

daljnji industrijski razvoj. Za vlade novog predsjednika, demokrata A. Johnsona (1865-69), pristupa

se izvršenju plana rekonstrukcije Juga. Služeći se amnestijom, predsjednik Johnson vraća politička

prava istaknutim secesionistima pa bivši robovlasnici donose u svojim državama protucrnačke

zakone (Black Codes) koji praktički znače povratak crnačkog stanovništva u ropstvo i njegovo

izlaganje krvavom teroru, linčovanju i djelovanju Ku-Klux-Klana. Radikalni republikanci u

Kongresu energično su reagirali. God. 1867. usprkos vetu predsjednika Johnsona, Kongres je donio

Zakon o rekonstrukciji, kojim se od južnih država formira pet vojnih područja. Crnci su dobili

građansko (1868) i puno glasačko pravo (1870), a doneseni su i zakoni u prilog malim

farmerima. Po završetku razdoblja rekonstrukcije (1877) Jug s reorganizovanom upravom je

ponovo dobio predstavništvo u Kongresu. Međutim, po odlasku federalnih trupa bivši pristaše

secesije oborili su demokratske vlade u svim državama Juga. SAD su znatno povećale svoj

teritorij kupivši 1867. od Rusije Aljasku. Novi predsjednik je general Ulysses Grant (1867-77),

proslavljeni vojskovođa iz Građanskog rata. Nevješt politici, on je kontrolu u Republikanskoj stranci

prepustio korumpiranim industrijalcima koji su rat iskoristili za svoje lično bogaćenje, pa je to

razdoblje najcrnije korupcije u povijesti SAD. On je također branio često prevarantske postupke

došljaka sa Sjevera, koji su rasipali javna dobra Juga i poticali Crnce na pobunu.

Likvidacija ropstva, intenzivna izgradnja željezničke mreže, velika imigracija jeftine radne snage

iz Evrope, nepostojanje socijalnog zakonodavstva, znatno proširenje unutarnjeg tržišta, velika

prirodna bogatstva zemlje i brz razvitak tehnike bili su faktori koji su su pogodovali naglom razvoju

industrije. Za nepuna tri decenije nakon Građanskog rata Sjedinjene Države su postale prva

industrijska zemlja svijeta. Uporedo s tim vršio se i proces koncentracije kapitala. Velika ekonomska

ekspanzija u posljednjim decenijama stoljeća rodila je big business s kraljevima željeznica

(Vanderbilt, Gould), čelika (Carnegie), nafte (Rockefeller), mesne industrije (Armour, Swift),

poljoprivrednih strojeva (McCormick) te s magnatima financijskog kapitala. Devedesetih godina

preko milion stanovnika su imali gradovi New York, Chicago, Philadelphia. Lincolnov pravni akt iz

1862. stimulirao je naseljavanje novih zapadnih područja gdje se nakon Građanskog rata intenzivno

razvijala poljoprivreda. kojoj su tehničko-industrijski pronalasci pružali sve veću mogućnost

mehanizacije. Radnički pokret u SAD osobito se razvija poslije ekonomske krize 1873. Svoj prvi

kongres 1878. održavala je organizacija → Knights of Labor (osn. 1869) koja u osamdesetim

godinama ima znatan utjecaj među radnicima. God. 1881. osnovana je Federation of Organized

Trade and Labor Unions of America and Canada iz koje je proizašla 1886. osnovana sindikalna

organizacija American Federation of Labor (AFL), koja je do kraja stoljeća narasla na oko 1,5 mil.

članova. Ograđujući se od političkih zahtjeva da se izmijeni društveni sistem, ta radnička partija se

borila samo za neposredne sindikalne ciljeve. Politička stranka Socialist Labor Party (osn. 1876) nije

privukla radničke mase. To nije uspjelo ni Socijalističkoj stranci (Socialist Party), osnovanoj 1901.

Borba za ostvarenje 8-satnog radnog dana dovodi 1. maja 1886. do velikog štrajkaškog pokreta koji

u Chicagu dobiva tragično obilježje. U spomen toga Prvi kongres Druge internacionale u Parizu

1889. proglasio je 1. maj praznikom međunarodne radničke solidarnosti.

Usporedo s ekonomskom ekspanzijom u fazi imperijalizma i vanjska politika SAD pri kraju XIX

st. poprima ekspanzioni karakter. God. 1898. anektirale su Havaje, a iste godine povele su protiv

Španije i svoj prvi imperijalistički rat. Poražena na moru i na kopnu, Španija se morala odreći Kube

(koja postaje republika pod protektoratom SAD) i također Filipina, Portorika i Guama (koje je uz

novčanu odštetu prepustila Sjedinjenim Državama). Devedesetih godina SAD se pripremaju za

svjetsku velesilu. Zainteresirane za tržišta Dalekog istoka one evropskim silama nameću »politiku

otvorenih vrata« u Kini. Od Velike Britanije 1901. otkupljuju pravo izgradnje Panamskog kanala

(Hay-Pauncefoteov ugovor) a njegovo korištenje (otvoren 1914) unaprijed su osigurale otcjepivši

Panamu od Republike Kolumbije i proglasivši je nezavisnom. Očuvanje prestiža SAD na čitavom

amer. kontinentu zadatak je Panameričkih kongresa i konferencija koje se održavaju od 1889.

Nakon ubistva predsjednika W. McKinleya (1897- 1901) ekspanzionistička politika »dolarske

diplomacije« dobiva svoje obilježje u osobi novoga predsjednika republikanca Th. Roosevelta

(1901- 09). Njegovom inicijativom započeli su 1905. u Portsmouthu (New Hampshire, SAD)

mirovni pregovori između Rusije i Japana. Važnu ulogu imale su SAD i na Konferenciji u

Algecirasu 1906. gdje se rješavalo pitanje Maroka. Za njegove uprave SAD interveniraju u nizu

srednjoameričkih i južnoameričkih zemalja i ustanovljuju kontrolu nad Dominikanskom

Republikom, Venezuelom, Hondurasom, Nikaragvom i Kubom. Nastavljač ove politike bio je i

predsjednik W. H. Taft (1909-13).

Sve veća koncentracija kapitala, koja ide usporedo s razvojem imperijalizma, uzrokuje zaoštrenje

klasnih proturječnosti u zemlji. Pod pritiskom javnog mnijenja doneseni su zakoni za osiguranje

boljih radnih uvjeta. Karakterističan za to razdoblje borbe rada protiv kapitala je i sve veći broj

štrajkova. U radničkom pokretu isticala se nova, radikalna sindikalna organizacija International

Workers of the World (osn. 1905). Borba Crnaca protiv rasne diskriminacije obilježena je

stvaranjem National Association for the Advancement of Colored People. Uoči izbora 1912. nastaje

rascjep među republikancima; od njih se odvajaju tzv. progresisti pod Th. Rooseveltom, koji su

tražili opsežne reforme u korist radnika i farmera. Taj raskol omogućio je pobjedu demokrata W.

Wilsona (1913-21). Za njegove uprave uveden je federalni progresivni porez na dohodak, a

farmerima su dane kreditne olakšice; izbori za senatore provode se općim glasanjem, a doneseni su i

zakoni protiv trustova. U prvim godinama I svj. rata Wilson vodi politiku neutralnosti. Zbog blokade

Centralnih sila na moru, SAD predajom ratnog materijala zemljama Antante stiču golem financ. i

polit. dobitak. To je stvorilo silnu privrednu konjunkturu u zemlji pa se izvoz od 1914. do 1917.

gotovo utrostručio. U decembru 1916. i januaru 1917. predsjednik Wilson ulaže kod zaraćenih strana

velike napore kao posrednik za prekid rata i sklapanje »mira bez pobjede«. No, utjecaj amer.

financijskih krugova zainteresiranih za zemlje Antante, sve jače protunjem. raspoloženje i, konačno,

»neograničeni podmornički rat« koji je povela Njemačka a u kojem su stradavali i amer. brodovi,

potakli su SAD da 6. IV 1917. uđu u I svj. rat (→ SVJETSKI RAT, PRVI) na strani Antante i time

znatno doprinesu pobjedi saveznika. Svoj program za uspostavljanje svjetskog mira Wilson je donio

8. I 1918. u poslanici amer. Kongresu (→ ČETRNAEST TOČAKA PREDSJEDNIKA WILSONA).

U njemu se između ostalog zalaže i za stvaranje jedne svjetske međunar. organizacije naroda radi

garantiranja njihove polit. nezavisnosti i teritorijalnog integriteta. Nakon rata ponovo se pojavila jaka

izolacionistička struja. Kongres je odbio ratificirati → Versajske mirovne ugovore pa SAD nisu ušle

u Ligu naroda. God. 1921. sklopile su s Njemačkom separatni mirovni ugovor gotovo identičan

Versajskom no bez klauzule o Ligi naroda. U intervenciji protiv Sovjetske Rusije pridružile su se

zap. imperijalističkim zemljama. U to vrijeme SAD su ušle u razdoblje poslijeratnog prosperiteta

poznato kao »Big Business« (Veliki posao).

U XVIII stoljeću od svojih kolonija u Južnoj Americi Španci su stvorili tri vicekraljevstva: Peru,

koji je obuhvatao današnju teritoriju Perua i Čilea, Novu Granadu (osnovanu 1739. koja

obuhvata područje današnje Kolumbije, Paname, Venecuele i Ekvadora), i Rio de la Plata,

osnovano 1776. koja je obuhvatala današnje područje Urugvaja, Paragvaja, Bolivije i

Argentine.

Ova vicekraljevstva su bila podijeljena na provincije, kojima su upravljali generalni kapetani i

namjesnici. Na području pod vlašću Španije bilo je oko 16 miliona stanovnika, od čega polovina

Indijanaca, dok su ostali bili melezi, crnci i kreolci (tj. bijeli domoroci).

Portugalu je pripadao Brazil, sa oko 3 miliona stanovnika, i južni dio Argentine.

Društveno ekonomski odnosi u španskim kolonijama zasnivali su se na feudalizmu, sa specifičnim

uvjetima kolonijalnog ropstva. Zemljoradnja je bila glavno zanimanje, a najveći dio zemlje je

pripadao kruni, crkvi i velikim posjednicima. Privreda se nalazila u rukama kreolaca, a uprava u

rukama činovnika upućenih iz metropole.

Krupni monopolizam u trgovini, ekonomska i politička potčinjenost sprječavali su ekonomski i

politički razvoj zemalja Južne Amerike.

U kolonijama je često dolazilo do pobuna, ali su tek u XIX stoljeću sazreli uvjeti da dođe do

oružane borbe za oslobođenje. Utjecaj francuske revolucije i američkog rata za nezavisnost

omogučili su stvaranje uvjeta za njen početak.

Upad Napoleonovih trupa u Španiju bio je neposredan povod za izbijanje niza ustanaka u

zemljama Južne Amerike. Napoleon je tada primorao španskog kralja Fernanda VII da se odrekne

prijestolja u korist njegovog brata Žozefa Bonaparte.

Tada u kolonijama dolazi do nesuglasica oko pitanja priznanja francuskog suvereniteta. Većina

kolonija ga priznaje, nadajući se da će to predstavljati značajan korak u emancipaciji od metropole.

Na čelu revolucija u južnoameričkim kolonijama su bili veliki latifundisti. Revolucija ide od

1808.-1826. Počele su u Meksiku, a završile u Brazilu. Do 1824. su vođene velike bitke. Od 1820.

se manje-više sve države oslobađaju.

Revolucije su imale dvije faze: 1808-1810., su pobune za održavanje španske kolonijalne vlasti, a

od 1810. protiv nje.

Uzroci revolucija u Latinskoj Americi su bili u sazrijevanju nacionalne svijesti,

ekonomskim razlozima, kao i utjecajima prosvjetiteljstva iz Francuske i Velike Britanije.

Latinska Amerika je 1800. imala 24,6 miliona stanovnika. Asimilacija rasa nije bila izvršena.

Postojali su indiosi, mestizosi, kreolci, afrički robovi, evropski doseljenici- peninsularas. Mali

zemljišni posjedi su se zvali minifundije. Dominirala je katolička crkva, koja nije dozvolila da

se prave rasni sukobi. Od druge polovine XVIII stoljeća jezuiti su zabranjivani po Evropi pa su

odlazili u kolonije. Oni su se bavili racionalizmom, pa su pokušali da pomire crkvu sa

socijalnim nemirima. U Latinskoj Americi oni su ubrzali izbijanje revolucije.

Latifundije su dominirale, a broj robova je bio veliki. Postojali su i gradovi kao centri socijalne

elite. Buenos Aires je imao 40.000 stanovnika, Karakas 20.000. U drugoj polovini XVIII stoljeća

enkomijende se pretvaraju u hacijende, a ukidaju se i crkveni posjedi. Stvarala se

zemljoposjednička elita visokog ranga. Na tim posjedima su radili i indiosi, a i afrički robovi. U

gradovima su postojale institucije koje će imati značajnu ulogu u revoluciji. To su kabildo- gradska

vijeća i konzulado-trgovački sud. U vrijeme revolucije kabildo je postao otvoreno vijeće u koje su

pozivani i velikaši koji su onda činili vladu-huntu. Ove hunte su se zvale i upravne hunte, a preuzet

će funkciju provizornih vlada dok se ne formiraju legalne vlade, a one su formirane i obarane. U

Brazilu je revolucija zakasnila iz razloga što se nakon Napoleonovog ulaska u Portugal portugalski

kralj sklonio u Brazil. Ponovno proglašenje Ferdinanda VII za španskog kralja izazvalo je pobunu u

Latinskoj Americi u korist Španaca, a 1820. u Madridu i Lisabonu na vlast su došli liberali koji su

počeli pomagati latinsko-američke revolucije.

Pobune u Latinskoj Americi dešavale su se i u II polovini XVIII stoljeća. U Peruu se 1780.

pobunio posljednji predstavnik Inka, Tupakhamaru, na Haitiju 1789. pobunu je vodio Tusen Luverta,

1788. u brazilskoj pokrajini Minas pobunu je vodio zubar Hoahim Hose, a pobunu u Karakasu je

vodio Francisko Miranda.

Latinoameričke revolucije obuhvatale su 4 područja: u Meksiku, Velikoj Kolumbiji, La Plati i

Brazilu.

Ne zna se tačno koliko je Meksiko imao stanovnika u vrijeme revolucije. Kada je Napoleon

oborio kralja Ferdinanda VII, u Meksiku je 1808. došlo do pobune u korist španskog kralja, ali je

1810. u rudarskim oblastimaje došlo do pobune u korist Francuza, koju je vodio Miguel Hidalgo-i-

Kastilja iz sela Dolores. On je pokrenuo i rudare i seljake, koji su zajedno brojali oko 50.000 osoba.

Iako su oslobodili dobar dio teritorija, nisu zauzeli centar kolonijalne administracije-Siudad Meksiko,

što je i bilo velika greška. Ipak, došlo je do pada entuzijazma u vojsci, pa je Hidalgo strijeljan 31.

juna 1811. Prethodno nije prihvatio Ustav donesen 7. juna. Borbu je nastavio Hose Maria Marelos,

koji je uspio osloboditi veći dio južnog Meksika. Ipak, kongres je uspio 1813. proglasiti nezavisnost i

Ustav. Nakom ubistva Morelosa 1815. borbu je do 1820. godine vodio Gvadalupa Viktorija, a

problem je izbio oko načina uspostavljanja vlasti. SAD su predlagale da se proglasi republika, a u

Meksiku su postojale i snage koje su bile za to da se uspostavi monarhija. Godine 1821. zauzet je

Siudad Meksiko, a Iturbide se proglasio carem. On je proširio vlast nad Salvadorom, Hondurasom,

Nikaragvom. Budući da je bio veleposjednik, nije proveo socijalne reforme. Nakon izbijanja pobune

protiv njega, 1823. godine je bila proglašena republika. Na vlast je došao general Santa Ana. Od

Meksika se 1836. godine odvojio Teksas.

Druga revolucija je izbila u Velikoj Kolumbiji, tj. u Venecueli, u Karakasu. koji je bio i

stjecište najbogatijih. Računa se da je početkom XIX stoljeća Venecuela imala oko 1 milion

stanovnika, od toga 400.000 mješanaca, većinom kreolaca. U revoluciji je učestvovala gornja klasa.

Između nje i seljaka je postojao određeni jaz, što je utjecalo na revoluciju više nego u Meksiku.

Revolucija je dala i jednu ličnost, vođu i simbol revolucije, Simona Bolivara. Revolucija je počela

poslije krize u Španiji 1808., a trajala je do 1824. da bi bitkom kod Ajakuča počela da jenjava. Imala

je određena uporišta-kabilda, gradske skupštine, koje su težile da se proširuju elitom, a ona sama

nikoga ije predstavljala. Svrgnut je generalni kapetan a formirala se hunta u cilju očuvanja španske

vlasti u Latinskoj Americi.

Hunta u Karakasu oduzela je 19. aprila 1810. vlast od generalnog kapetana i proglasila

Venezuelu nezavisnom republikom. Za komandanta oružanih snaga nove republike, postavljen je

Francisko Miranda. U toku 1812. godine španska vojska je intervenisala u Venezueli zarobila

Mirandu i oslobodila Karakas. Oslobodilački rat je nastavio Simon Bolivar, koji se školovao u

Karakasu, a mnogo je putovao po Evropi odakle je donio republikanske ideje. Britanci su podržavali

revoluciju u cilju prekidanja veze Velike Kolumbije sa španskim dvorom. Godine 1812. Bolivar je

postao diktator, a prvo je bio šef vojske. Nakon jednog zemljotresa u Venecueli došlo je do

određenog zastoja revolucije, jer je zemljotres protumačen kao loš predznak. U junu 1812. Bolivar je

poražen kod Puerto Kabala, a zatim bježi na nizozemsko ostrvo Kurasao. Nakon toga odlazi u

Kolumbiju, gdje je također izbila revolucija pa se vraća u Venecuelu gdje u martu 1813. diže novu

revoluciju. Oslobodio je Karakas i bio proglašen libertadorom a 1814. diktatorom republike. Nakon

toga ponovo je vojnički poražen pa odlazi na Jamajku, gdje je 8 mjeseci bio pasivan. U svom “Pismu

sa Jamajke” 1815. dao je program buduće revolucije i tražio uzroke propasti one prve. Smatra da

treba težiti savezu malih republika a da ne treba usvajati najbolji sistem vlade nego onaj koji ima

najviše izgleda na uspjeh. Ipak, to je bilo teže ostvariti i zbog kaudiljizma, tj. mnoštva vođa koji su

nezavisno djelovali.

Sa Jamajke, gdje je skupio nešto dobrovoljaca, među kojima je bilo oko 250 oficira, prebacio se u

Venecuelu i zauzeo je, kao i Novu Granadu. Uskoro je u Venecueli izbio novi ustanak. Pohod

Bolivara na Karakas nije uspio, ali se on uz pomoć Haitija 1817. ponovo iskrcao u Venecueli, gdje je

uspio da oslobodi niz rejona u basenu rijeke Orinoko. Bolivar, koji se 1817. godine proglasio

diktatorom, porazio je španske snage kod Kalabosoa. Nakon što je uspio da porazi opoziciju, Bolivar

je 16. februara 1819. postao predsjednik Republike Venezuele. Njegovim vojnim uspjesima je

doprinijela podrška širokih slojeva stanovništva, zbog oslobađanja crnaca-robova, podjela zemlje i

druge napredne socijalne reforme. Dobrom platom Bolivar je uspio da u svoju vojsku uvrsti i više

stotina dobro obućenih evropskih, naročito britanskih i irskih vojnika, pa je 25. maja 1819., krenuo u

dalje oslobađanje Nove Granade. Uz velike napore izgubivši skoro cijelu konjicu, prešao je sa 2.600

vojnika Ande i razbio špansku vojsku u bici na mostu kod Bojake, nakon čega se vicekralj sa

ostacima svoje vojske povukao. Revolucionari su 10. avgusta ušli u Bogotu i ponovo uspostavili

nezavisnost Nove Granade.

U maju 1810 u Buenos Airesu se obrazovala privremena hunta. Vođa je bio Hose de San

Martin, a uz njega su bili Kornelius Saveda i Marijano Mureno, koji je bio urednik jednog lista.

Javljale su se dvije struje unitaristi koji su željeli da se Paragvaj, Urugvaj i Čile ujedine u

južnolatinskoameričku republiku i federalisti. Od 1814. trijumvirat postaje diktatura a velika unija se

raspada. Godine 1816. proglašena je nezavisnost od Španaca, a vlast je preuzeo diktator Martin

Pueredon. Paragvaj se odvojio od Argentine, a i Urugvaj je težio odvajanju. što je i uspio 1828. U

sukobe oko Urugvaja umiješao se i Brazil,

I vojska od oko 4.000 Britanaca, Iraca i Škotlanđana proširuje revoluciju na Kolumbiju i stvara

prestolnicu Ciudad de Angostura, gdje je kongres 1819. proglasio nezavisnost.

Krajem 1819. Bolivar je otišao u Bogotu, sa planom o Velikoj Kolumbiji, koja bi obuhvatila

Venecuelu, Kolumbiju i Ekvador. Nakon dolaska liberala na vlast u Španiji 1820. latinoameričkim

revolucijama se davala podrška. Uskoro su izbile revolucije u Peruu i Čileu a postojali su kontakti sa

onima u Argentini.

Revoluciju u Čileu je vodio Bernardo O’ Higins, Hose de San Martin je porazio špansku vojsku,

prešao Ande i osigurao nezavisnost Čilea.

U julu 1822. je došlo do ustanka San Martina i Bolivara u Gvajakvilu, kako bi se riješio

problem posjedovanja ove oblasti. San Martin je smatrao da je na čelo trebalo da dođe neki evropski

princ, ali je Bolivar to odbio jer je smatrao da je nezavisnost jako važna. Na sastanku ništa

definitivno nije bilo riješeno.

U američkom kongresu predsjednik Džems Monro se suprostavio namjeri sila Svete alijanse

da intervenišu protiv revolucija pa je uputio 1823 godine poruku u kojoj je formulisao tzv.

“Monroovu doktrinu”- Američki kontinenti pošto su izvojevali svoju nezavisnost i žele da je očuvaju,

ne smiju se nikada u budućnosti smatrati potencijalnim kolonijama neke evropske države

Nakon toga odigrala se najveća bitka kod Ajakuča, 9. decembra 1824., koja je bila i

posljednja velika bitka revolucije. Velika Kolumbija se raspala a Kaudilji se proglašavaju

diktatorima. Do 1830. završen je proces latinoameričkih revolucija, na taj način da je oslobođeno

onoliko nacija koliko je bilo kolonija u kojima su revolucije izbile.

Razočaran, Bolivar je napustio Venecuelu, jer nije uspio da stvori jedinstvenu latinoameričku

naciju. Umro je 17. decembra 1830.

Za razliku od ostalih oblasti Latinske Amerike, Brazil je uspio da se izbori za nezavisnost mirnom

revolucijom, bez nasilja.

Brazilsku je obalu 1500. otkrio Španac Vicente Pinzón, ali ju je iste godine za Portugal

zaposjeo Pedro Álvares Cabral i nazvao Ilha da Vera Cruz (Otok pravog križa); poslije je dobio

današnje ime po drvu brazil. Za Joâoa III (1521—57) osnivale su se prve naseobine i počela se

organizovati vlast. Kralj je obalni pojas podijelio u 15 capitanias i razdijelio ih među 12 donatários,

koji su na posjedu imali velika prava i bili odgovorni za populaciju, obranu i napredak posjeda. Prvi

guverner Thomé de Souza je 1549. u Bahiji (danas Salvador) organizovao sjedište kolonijalne

uprave. Postepeno se povećavao broj bijelih naseljenika, a došli su i isusovci, koji su počeli

pokrštavati Indijance. Francuzi su pokušali podignuti svoje naseobine u zaljevu Rio de Janeiro

(1555), ali su ih Portugalci potukli i 1567. utemeljili bivši glavni grad. Francuzi su slične pokušaje

ponovili 1710—11, ali bez uspjeha. Bogatstvo zemlje privlačilo je emigrante iz zapadnoevropskih

zemalja, mnoge gusare pa i neke države. Kad je Portugal bio u personalnoj uniji sa Španijom

(1580—1640), španski su neprijatelji, posebno Nizozemci, napadali i portugalske kolonije i 1630.

zauzeli Pernambuco. Protiv Nizozemaca izbio je (1645) ustanak i konačno su Portugalci uspjeli

ponovo zavladati Brazilom (1654). Oni su uzeli najvažnije položaje u upravi, vojsci i ekonomiji, koju

su monopolizirale dvije velike portugalske trgovačke kompanije. Do pojačanog priliva stanovništva i

unutrašnjih sukoba dovelo je otkriće zlata (1693) u području današnje savezne države Minas Gerais.

God. 1714. Brazil je postao vicekraljevstvo sa sjedištem u gradu Bahia (do 1763), zatim u Rio de

Janeiru. Portugalski prvi ministar Sebastiâo Pombal (I756—77) izjedanačio je Indijance s bijelcima,

pojačao imigraciju, prava donatáriosa prenio na kralja i iz zemlje protjerao jezuite.

Republikanske ideje i prvi pokreti za nezavisnošću Brazila javljaju se krajem XVIII st. kao posljedica

proglašenja nezavisnosti SAD i zamaha ideja Francuske revolucije.

Brazil je 1817. godine imao oko 3,6 miliona stanovnika, od čega su 2/3 bili afrički robovi.

Obrazovani dio stanovništva činilo je oko 200.000 osoba. Oko 628.000 su bili mješanci, a 843.000 su

bili bjelci, koji su većinom pripadali gornjoj klasi. Vlasnici plantaža su se zvali fazendeiros, a bili su

koncentrisani u Rio de Žaneiru. Brazil je bio vrlo zapuštena kolonija. Do 1808. nije imao štampariju,

a do 1830. ni univerzitet.

God. 1815. Brazil je postao kraljevina u realnoj uniji s Portugalom, čiji je kralj Joâo VI potražio u

Brazilu utočište pred Napoleonovom invazijom 1808. Borba za nezavisnost i dalje se rasplamsavala

pod utjecajem ustanka u španskim kolonijama. God. 1817. došlo je do republikanskog ustanka u

Pernambucu; 1821, pošto Portugal nije htio Brazilu dati ustavne slobode, Joâo VI je napustio zemlju.

Novi ustanak prisilio je potkralja Don Pedra (sina Joâoa VI) da sazove 1822. narodnu skupštinu koja

je proglasila nezavisnost Brazila kao ustavnog carstva na čelu s carem Dom Pedrom I (1822—31

[dinastija Braganza]). Nakon neuspjeha u ratu protiv Argentine (zbog Urugvaja) 1826—28, Pedro I

morao je abdicirati u korist svoga maloljetnog sina Dom Pedra II (1831—89). God. 1834. je došlo do

ustanka Crnaca-robova u Bahiji, 1835—44. do republikanskih ustanaka na jugu zemlje, 1848—49. u

sjev. provincijama, 1851. do rata s Argentinom i 1865—70. s Paragvajem. U drugoj polovini XIX st.,

uporedo s razvojem privrede, rastao je i broj useljenika iz Evrope. Kada je 1888. ukinuto ropstvo,

nezadovoljni veleposjednici pridružili su se republikancima i vojsci, koji su 15. XI 1888. svrgnuli

cara Pedra II i proglasili republiku s predsjednikom maršalom Manuelom Deodorom da Fonseca

(1889—91).

Zemlja je dobila novi federativni ustav (24. II 1891) po uzoru na ustav SAD. God. 1896.

osnovana je Socijalistička partija Brazila, a organizuju se i radnički sindikati. Brazil je stupio u I

svjetski rat 1917. na strani sila Antante

Rezime

Španske kolonije su izvojevale svoju nezavisnost: Paragvaj 1811.,Argentina 1816., Čile 1818.,

Kolumbija, Panama, Venecuela 1819., Meksiko i Peru 1821, Brazil 1822. Španiji ostaju samo Kuba i

Puert Rico.

Glavne karakteristike Latinoameričkih revolucija su:

- trajale su od 1808. do 1830. a u užoj formi do 1824. a težile su stvaranju latinoameričke

nacije, što je ipak bilo prerano.

- u revolucijama su do punog izražaja došli masoni

- riječ je uglavnom o zaostalim zemljama

- kolonije su oslobođene, ali nije stvorena zajednička nacija na principu parlamentarne

demokratije, a i nema građanstva koje bi nosilo tu ideju. Latifundisti koji su vodili revoluciju nisu

podijelili zemlju, a nisu ni robovi oslobođeni

- jedna od karakteristika je kaudiljizam

- katolička crkva je imala utjecaja na ove revolucije, a nije preporučivala stvaranje

demokratskih formi.

U toku XIX st. u Latinsku Ameriku sve više prodire strani kapital koji ovdje nalazi idealno poprište

za izvlačenje superprofita, jer ima na raspolaganju obespravljenu jeftinu radnu snagu. Do poč. XX st.

neke latinskoamer. zemlje gotovo su ekonomske kolonije Velike Britanije; ekon. dominacija zatim

prelazi na SAD

Borba za političku nezavisnost nije, međutim, unijela bitnije promjene u društveno-ekonomski sistem

latinskoameričkih zemalja. Velike latifundije i teška eksploatacija radne snage, siromaštvo,

nepismenost, bolesti, gladovanje širokih slojeva naroda, drastične klasne razlike problemi su koji tište

latinskoameričke zemlje nakon stjecanja nezavisnosti dajući im svoj pečat još i danas.

Ratom za nezavisnost maknuti su španski gospodari u korist domaćih kreola i malog broja mestika;

mase stanovništva, posebno indijanski domoroci ostale su žrtve društveno-ekonomskih privilegija

vladajućih slojeva i kolonijalnog mentaliteta. S druge strane, političku stabilizaciju onemogućavao je

stalni sukob između konzervativaca (veleposjednici i kler) i liberala (trgovačko građanstvo i

radikalna inteligencija), između unitarista i federalista. U toj situaciji vojni element, sazrevši kao

snaga već u ratu za nezavisnost, postaje odlučujući politički faktor s dvojakom ulogom: on osigurava

dominaciju tankog sloja povlaštenih nad eksploatiranim masama, a istodobno je glavna poluga u

borbi za vlast između tih slojeva. Sporovi koji nastaju ne rješavaju se brojenjem glasova, već

njihovim gušenjem; puška postaje vrhovni argument, nasilje osnova političkog života, što utire put

vojnim vodama (caudillos) ; generali koji su se borili za oslobodenje od Španaca okreću se protiv

oslobodenih.

Osvajanje vlasti pomoću udara vojnih hunti ostat će obilježje političke scene u većini, koje su

već potkraj XIX st. izvršile oružane intervencije u Srednjoj Americi i prostoru Antila. Interesi

monopolističkih kompanija SAD utječu kobno na polit. život tih zemalja sve do najnovijeg vremena;

to se, među ostalim, očitovalo u obaranju demokratske vlade predsjednika J. Arbenza u Gvatemali

1954, u desantu antikomunističkih emigranata na Kubu 1961, svrgavanju brazilskih predsjednika

Quadrosa (1961) i Goularta (1964), koji su se zauzimali za program socijalnih i ekon. reformi; taj se

smjer razvoja očitovao nadalje u intervenciji amer. trupa u Dominikanskoj Republici 196S, te

napokon u sudjelovanju amer. reakcionarnih snaga i ulozi organa CIA pri obaranju predsjednika S.

Allendea u Čileu 1973.

Protuimperijalistički pokret u Latinskoj Americi, koji počinje već nakon Oktobarske

revolucije 1917, znatno je ojačao i postao utjecajan nakon II svj. rata. Pokušaji predsjednika F. D.

Roosevelta da monopolističko presizanje u južnoameričke poslove zamijeni politikom »dobrog

susjedstvae, te nastojanja predsjednika J. F. Kennedyja u obliku njegova »Saveza za napredak«, nisu

dali rezultata. Neophodne strukturalne promjene u društveno-ekonomskom sistemu bile su suzbijene.

Ostvarene su jedino na Kubi, i to borbom samog kubanskog naroda. Veleposjed feudalnog tipa i s

njime povezani režim monokultura, zadržan još iz doba kolonijalne eksploatacije, simbioza

povlaštenog vladajućeg sloja sa stranim monopolima koji izvlače velike dividende iz bogatstava

južnoameričkog kontinenta, uzroci su da u geografskoj karti gladi i bijede u svijetu zemlje Latinske

Amerike — kako je to prikazao Josué de Castro, bivši direktor FAO (Geopolitika gladi) — još uvijek

imaju porazni udio.

AZIJA U XIX STOLJEĆU

Sredinom XIX stoljeća otprilike polovina svetskog stanovništva živjela je u

Aziji. To su uglavnom bili seljaci, a azijska industrijska proizvodnja je bila

ograničena na ručno izrađivanu robu. Do kraja XIX stoljeća polovina

azijskog stanovništva je potpala pod evropsku i američku vlast. Ono je kupovalo

jeftinu industrijsku robu proizvedenu u evropskim i američkim fabrikama, a

poslije izvjesnog vremena bilo je izloženo utijecaju demokratskih i naciona-

lističkih ideja čiji su plod pokreti za nezavisnost u XX stoljeću. Međutim,

domaća industrija se slabo razvijala, čak i u Indiji u kojoj je britanska uprava

unijela revoluciju u saobraćaj izgradnjom ogromne železničke mreže. Mada su

Britanci dali osnove zakona i reda, tradicionalni način indijskog života nije

pružao podstrek ličnoj preduzimljivosti. Osim toga, evropskim gospodarima nije

bilo u interesu da potpomažu konkurenciju vlastitoj domaćoj industriji, pa su na

kolonijalne teritorije gledali kao na unosna tržišta i veliki izvor sirovina za

vlastite fabrike.

Za Aziju je najznačajnija posledica industrijske revolucije bilo jačanje nacija

koje su već izgradile carstva u Aziji i onih koje su to želele da učine. Britanci,

Francuzi i Rusi su proširili svoje imperije, a Amerikanci i Nijemci su ušli u

imperijalističke borbe krajem stoljeća.

Indija

S brzim razvitkom brit. industrijskog kapitala I. je dobila novo značenje kao

tržište i izvor sirovina. Pedesetih godina XIX st. sistem kolonijalne

eksploatacije u Indiji prilagođen je interesima brit. kapitalizma. Prodor jeftine

brit. industrijske robe u Indiju izazvao je propadanje indij. zanatstva.

Izdavanje zemlje u zakup koje je provodila država, razorilo je stare indij. seoske

1

zajednice, a seljake pretvorilo u bespravne najamnike. Sve veći nameti

uzrokovali su progresivno osiromašenje i razaranje društveno-organizacijske

baze seljaštva. Javili su se glad, bijeda i zarazne bolesti. Prvi znatniji otpor

brit. kolonijalizmu izbio je 1857. među domorodačkim oficirima i vojnicima

indij. vojske, sepojima, koji je pokrenuo široke nar. mase na ustanak. Središte

ustanka bio je Delhi, a vođa mu je bio potomak Mogula, Bahadur Šah II.

Ustanak je slomljen 1858. zauzećem Delhija, iako su borbe mjestimično trajale

do 1859. Represalije protiv ustanka bile su nadasve okrutne. Ukinuto je

Carstvo mogula, likvidirana je Istočnoindijska kompanija (1858), poslije

čega je Indija stavljena pod neposrednu upravu engl. krune. Izvršena je

nova administrativna podjela zemlje. Područja koja su stvorili i anektirali

Britanci razdijeljena su u provincije pod upravom brit. guvernera. U onim

državama koje su priznale brit. suverenitet formalno su na vlasti indij.

kneževske dinastije, ali vrhovnu je vlast držao brit. generalni guverner, koji je

nosio naslov potkralj Indije. Otvaranje Sueskog kanala 1869. bilo je povod

za još jače podvrgavanje Indije interesima Britanskog imperija. Trgovačka se

razmjena između Indije i Velike Britanije učetverostručila. U Indiji su se

povremeno javljale strahovite gladi od koje su pomrli milioni stanovnika. God.

1877. Engleska kraljica Viktorija proglašena je caricom Indije. Od sredine

XIX st. brit. kapital sve je življe prodirao u Indiju. Gradile su se željeznice i

luke, uvodio telegraf, podizale plantaže, osnivale banke, a uskoro je stala

nicati i domaća kapitalistička proizvodnja, posebno industrija pamuka i

jute. Tada se javio nacionalni građanski pokret s mladim indijskim građanstvom

i naprednom inteligencijom na čelu. Indijski nacionalni pokret karakterizirale

su konfesionalne, regionalne i kastinske suprotnosti. Važnu ulogu u pokretu

protiv brit. gospodstva imale su i vjerske hinduske i muslimanske organizacije.

U XIX st. stvarali su se prvi indij. reformistički pokreti. Godine 1828.

osnovao je rāja Rammohun Roy u Bengalu organizaciju, koja je kasnije, pod

imenom Brahma Samaj, zahtijevala ustavne i društvene reforme. Sličan je bio

2

i pokret Mahadeva Govinda Ranadea u Maharashtri. God. 1875. započeo je

Dayanand Saraswati pokret Arya Samaj, koji je tražio istovremeno ukidanje

kastinskih barijera i postavio zahtjev »Indija Indijcima«. Pokret

Ramakrishnana Paramahansa posebno se zalagao za vjersku toleranciju. U

nadi da će nezadovoljstvo i latentan revolt masa uspješno kontrolirati,

kolonijalna uprava odobrila je formiranje Indijskog nacionalnog kongresa u

Bombayu (1885).

Najviše se promijenio položaj Kine i Japana zbog izvanrednog jačanja moći

stranih imperija koje su ih okruživale. Kinesko Carstvo se stoljećima izdizalo

iznad ostalih azijskih zemalja. Ono je bilo velika i moćna centralizovana

država u kojoj je ponikla jedna od najvećih svjetskih civilizacija.

Srednjovekovna Evropa je mnogo pozajmljivala od kineske nauke i tehnologije,

koja je tada bila najnaprednija na svijetu. Vlastita naučna revolucija u XVII i

XVIII stoljeću omogućila je Evropi da konačno pretekne Kinu, ali sve do XIX

stoljeća Kina nije imala razloga da se uznemirava zbog posledica revolucije. Do

tada su kineski carevi sebe smatrali središtem svjetskog poretka.

Između 1833. i 1860. Velika Britanija je prisilila Kinu da napusti svoj tradicionalni

stav prema spoljnom svijetu i da prihvati pravila međunarodnog ponašanja koja su

odgovarala evropskim i američkim trgovačkim interesima. Potražnja za kineskim

čajem, porculanom i svilom bila je velika i bntanski trgovci su osigurali

najveći udio u toj unosnoj trgovini.

Situacija se promijenila kad su strani trgovci otkrili da u Kini postoji

gotovo nezasita potražnja za opijumom. Do tridesetih godina opijum je činio

više od polovine britanskog izvoza u Kinu, Uvoz opijuma je bio zabranjen u

Kantonu, ali davanjem bogatih »poklona« mjesnim mandarinima bilo je

moguće da se droga pokrijumčari pored službenika čiji je posao bio da to

spriječe.

Posledice su za kinesko stanovništvo bile strašne. Ostavljajući po strani

troškove, ova trgovina uništava je zdravlje čitavog naroda. Car Tao Kuang je

3

odlučio 1839. da postavi visokog komesara koji bi riješio situaciju u Kantonu.

Bio je to sposobni službenik Lin Ce-hsu, vicekralj Hunana. Na veliko

iznenađenje britanskih trgovaca, on ih je natjerao da predaju sav opijum koji su

posjedovali, a zatim je milion čina (oko dva miliona kilograma) ove droge

uništio u jamama za gašenje kreča iskopanim na obalama Biserne rijeke.

Ova oštra akcija je uskoro dovela do rata. U ljeto 1840. u Kantonu se pojavila

jaka britanska vojnopomorska jedinica, u kojoj su neki brodovi bili na parni

pogon. Pošto je zatvorila luku, zauzela je obližnji grad Tingaj i tako unijela zbrku

u carsku odbranu. Car nije mogao mnogo da učini protiv najveće pomorske sile na

svijetu. Pošto je britanska vojska napredovala uz Jangce do Nankinga, car Tao

Kuang je zatražio mir i opijumski rat je završen mirovnim ugovorom u Nan-kingu

1842.

Ovo je bio prvi od »ugovora između nejednakih«, zaključen između Kine i

Zapada; njime su britanskim trgovcima dati svi ustupci koje su željeli. Oni su

dobili prava na slobodnu trgovinu u pet luka, od kojih su najvažnije bile Šangaj i

Kanton. Hongkong je ustupljen Britaniji i plaćena je odšteta od 5,000.000

funti. Odmah nakon ovog, slična ugovorna prava data su Amerikancima i

Francuzima. Opijumski rat je jasno pokazao da Kina više ne može da se nada da će

odbiti moć Zapada. On se čak može smatrati za najvažniju prekretnicu u 2000 godina

dugoj kineskoj historiji.

Najopasnija prijetnja s kojom se dinastija Mandžuraca morala da suoči

došla je od tajpinga, koji se smatrao prvim savremenim nacionalnim

pokretom u Kini. Taj pokret je imao i mnoge odlike tradicionalnog seljačkog

ustanka. U svakom slučaju, držao je carsku vojsku u stavu odbrane tokom

trinaest dugih i krvavih godina, od 1851. do 1864.

Mirom u Tjencinu 1858. Britanija i Francuska su dobile nove velike

povlastice. Otvoreno je još jedanaest luka i odobrena je slobodna plovidba

Jangcekjangom. Trgovačko središte Kine je sad ležalo nezaštićeno, a strani

4

trgovci su dobili i prava na naročitu jurisdikciju koja ih je štitila od kineskog

građanskog i čak krivičnog zakona.

Žalostan položaj Mandžuraca je uskoro postao još gori. Poslije novih

sukoba lord Eldžin je napredovao do Pekinga i opustošio Zimski dvorac

Mandžuraca. Kasnijim pekinškim mirom zapadnjacima je dozvoljeno da drže

izaslanstvo u kineskoj prijestonici, što im se u prošlosti uvijek odbijalo. Sada

su mogli da se neposredno obraćaju carskoj vladi da bi iznudili povlastice

kakve su željeli. Kina se predala pred Zapadom.

Evropski narodi su mogli da trguju u Kini prema uvjetima koje su sami

odredili, a stare nade Mandžuraca da se mrski strani varvari mogu izdvojiti u

samo nekoliko luka raspršile su se. Veliki dio priobalne Kine je u stvari

postao evropska kolonija i njeni glavni gradovi su bili otvoreni za svakog

stranca koji je želio da ih posjeti. Povećavao se broj zapadnih trgovačkih

preduzeća, čak i stotinama kilometara duboko u zemlju. Zapadnjaci su se prema

Kinezima odnosili prezrivo, kao prema potčinjenoj rasi koja je poražena u

otvorenoj borbi. Na nekim evropskim preduzećima su čak stajali natpisi

»Zabranjeno za pse i Kineze«.

Preobražaj Japana

Kao i u Kini, u Japanu se prijetnja sa zapada javila u vrijeme kada je

stari poredak već bio potkopan iznutra. Od ranog XVII stoljeća šoguni su

bili iz porodice Tokugava. Oni su Japanu dali dva i po stoljeća unutrašnjeg

mira održavanjem strogog nadzora nad velikom feudalnom vlastelom,

dajmi-oima, i njihovim vojnim vazalima, povlašćenom ratničkom kastom

zvanom samuraji. U vrijeme mira samuraji su podsticani da budu učeni

ljudi isto koliko i ratnici, ali to je postalo opasno kad su učeni samuraji

počeli da postavljaju pitanje zakonitosti vladavine Tokugava i da li je vrijeme

da sam car povrati svoju moć. Proučavanje evropskih knjiga, koje su mogle da

5

se uvoze ukoliko ne propovedaju krsćanstvo, pobudilo je sumnju u to koliko je

mudro da se Japan izoluje od svijeta. Pored toga, ojačao je sloj bogatih tr-

govaca, razvio se gradski život (Jedo, budući Tokio, imao je u XVIII

stoljeću milion stanovnika). Carski dvor se preselio u šogunov zamak u Jedu,

koji je kasnije postao poznat kao Tokio. Uspostavljanje vlasti Mejdžija je bilo

potpuno lako je ovo po obliku bila restauracija - stvarne vladare Japana

predstavljala je grupa mladih i srčanih samuraja riješenih da ožive japansku

moć putem revolucije odozgo, koju su izveli vješto i odlučno. Ukinuli su

feudalizam pošto su ubijedili vodeće dajmioe da je to u interesu države. Uveli su

opću vojnu obavezu prema francuskom uzoru, da bi zamjenili ratničku kastu

kojoj su i sami pripadali. S ovom vojskom su mogli da skrše pobunu samuraja

koju je predvodio Saigo Takamori, koji je vjerovao da reforme koje ruše sa-

murajske tradicije štete Japanu. Samuraji su preuredili državne finansije

prema zapadnom uzoru i izgradili su državnu mrežu škola i univerziteta s

ciljem da stvore vjerne, rodoljubive i sposobne građane iz svih društvenih

slojeva- Svoj zakonodavni sistem su približili zapadnim uzorima, pokušavajući

da izbjegnu neravnopravne trgovačke ugovore na koje su pristali i koji su

strancima davali nadzor nad carinama i izuzimali ih iz pravne nadležnosti

japanskih sudova. Pored ovih korjenitih mjera, mladi samuraji su doveli do

industrijske revolucije. Pošto su japanski trgovci oklijevali. da oprobaju sreću

ulažući kapital u industrijske pothvate, vlada je izgradila železničke pruge,

uvela poštansku i telegrafsku službu... Tek nakon nekoliko pobuna samuraja

oligarhija je prihvatila ideju o japanskom ustavu. Godine 1881. ustav je obećan, a

1889. je konačno proglašen; bio je izrađen prema pruskom ustavu; caru je davao

kontrolu nad spoljnom politikom i oružanim snagama i činio ga vrlo

nezavisnim od skupštine u novčanim pitanjima. Samo mali dio stanovništva je

trebalo da učestvuje u izboru skupštine. Prava podanika su samo neodređeno data u

ovom ustavu koji se nije mnogo razlikovao od ustava koji je Nikola II dao

ruskom narodu 1906.

6

U toku dvadeset godina Japan je stekao osnovna oruđa industrijske civilizacije, a s

njom su došli i neizbežni zahtjevi za demokracijom. Do početka XX stoljeća poja-

vila se čak i mala ilegalna socijalistička partija. Kao i pruski i ruski, i japanski

vladari su suzbili ove zahtjeve veoma ograničenim ustavom i sjajnom spoljnom po-

litikom. Neobičan uspjeh njihove spoljne politike omogućio im je da ustav iz 1889.

održe sve do 1946, osim što su 1925. uveli opšte pravo glasa.

Japanska pobjeda nad Kinom

Japan je stekao glas velike sile porazivši i Kinu i Rusiju tokom deset

značajnih godina rata i diplomatije između tri zemlje oko Koreje. Kraljevina

Koreja je bila jedna od država koja se graničila s Kinom i priznavala kinesku

vrhovnu vlast plaćajući redovni danak Pekingu. Ostale takve države su bile

Burma, Sijam i Laos. Koreja se najvećim dijelom graničila s Kinom, ali je

dodirivala i jugoistočni kraj Ruskog Carstva u blizini Vladivostoka, a

Japan je bio samo 150 km odvojen morem. Još od XVI stoljeća Koreja,

koja je bila pod jakim uticajem kineske civilizacije, ograničila je svoje

odnose sa spoljnim svijetom na Kinu, a Japan je pod carem Mejdži riješio da

otvori Koreju na isti način na koji su bili otvoreni Japan i Kina. Jedan sukob, u

koji su bili uključeni japanski ratni brodovi pored korejske obale, doveo je 1875.

do opasnosti od japanskog napada. Korejska vlada je popustila i potpisala

trgovinski ugovor kojim je tri svoje luke otvorila japanskim trgovcima. Kina

se nije umiješala, ali je narednih godina njen ministar inostranih poslova Li

Hung- Čang pokušavao da potvrdi kineski uticaj na korejsku prestonicu Seul.

Tada je započela borba za prevlast nad Korejom. U njoj su se suparničke

političke grupe okretale ka Pekingu ili Tokiju. Izgledalo je da je Kina u boljem

položaju od ostalih jer je zadržavala sve jače rusko i japansko prodiranje.

Rusija je 1891. počela da gradi veliku transsibirsku železničku prugu što je

Japan smatrao kao prvi korak u ruskom planu imperijalističkog širenja u

istočnoj Aziji i zaključio da mora brzo da deluje ako hoće da ostvari vlastite

planove u toj oblasti. I u samom Japanu je na vladu dugo vršen pritisak da

7

preduzme agresivniju politiku. Japanske nove političke stranke su uprkos

vladinim pokušajima da ih stiša stvarale nevolje u parlamentu. Najodgovorniji

u vladi su shvatili da će pobednički rat kojim će se preduhitriti Rusija ujediniti

narod i koristiti nacionalnim interesima.

Izgovor za rat je lako nađen. U Koreji je 1894. izbio ustanak koji se, kao i

tajpinški ustanak u Kini, razvio iz vjerskog pokreta. Tong Hak je bilo društvo

čiji je cilj bio očuvanje duhovnih tradicija Istoka od zapadnih utjecaja,

pomirenjem budizma, konfucijanizma i taoizma. Pokret je postao politički

usmeren i privukao je ugnjetavane seljake u zemlji. Kada korejska vojska nije

uspela da skrši pobunu, Kina i Japan su poslale svoje jedinice, ali Kina je odbila

japansku zamisao o udruženoj akciji za reformu Koreje. Krajem jula 1894.

Japan je postavio u Seulu projapansku vladu, potopio brod koji je nosio

kinesko pojačanje i napao kineske snage koje su bile u Koreji. Kina je

uhvaćena na prepad.

Japan je nadmoćno pobedio i na kopnu i na moru. Kineska ratna

mornarica je poražena, što je omogućilo japanskim komandantima da

pošalju gomile vojnika u Koreju i susjednu kinesku pokrajinu Mandžuriju.

U proljeće 1895. japanska vojska je išla na Peking. Li Hung-Čang je brzo

sklopio mir. Mirovni ugovor u Simonosekiju je bio izuzetno značajan

događaj u azijskoj historiji kada je Kina, koja se jedva pomirila s vojnom

nadmoći Zapada, morala da shvati kako je zapadnjački recept uspjeha

preobrazio njenog malog ostrvskog suseda u veliku opasnost. Odredbe

mirovnog ugovora u Šimonosekiju zahtijevale su od Kine da plati veliku

odštetu Japanu za ratne gubitke, da da Japanu nova trgovačka prava,

odrekne se Formoze i Peskadorskih ostrva i ustupi Japanu najjužniji deo

Mandžurije, poluostrvo Ljao-tung. Tu je bila značajna vojnopomorska baza

Port Artur i njenim zauzimanjem Japan bi se opasno približio Pekingu. Odredbe

sporazuma se nisu svidjele Rusiji koja je smjerala da sama zagospodari

Mandžurijom i odmah je počela diplomatsku akciju spašavanja kojom bi po-

8

mogla Kini da zadrži poluostrvo Ljaotung. Francuska se, kao ruski

saveznik, složila a Njemačka je bila više nego voljna da podrži Rusiju u

pothvatima tako daleko od njemačkih granica. Japan je bio iscrpljen ratom,

uprkos pobjede, i nije bio u stanju da se odupre pritisku iz Evrope. On se

odrekao svojih prava na poluostrvo i Kina je morala da plati cijenu

operacije svog »spašavanja«, koja je bila viša od one koju su iznudili

Japanci. Osim Britanije, velike sile nisu ozbiljno shvatale Japan

pretpostavljajući da je njegova laka pobeda jednostavno pokazivala da je zrelost

Kine da se njome zagospodari. Kinezi, koji su oklijevali da uvezu strani

kapital radi brze modernizacije, nisu više imali izbora i morali su tražiti strane

zajmove, što je neminovno proširilo moć Evrope nad Kinom. Odbrambeni

savez s Rusijom (1896) imao je cijenu: Rusiji je dozvoljeno da izgradi deo

transsibirske pruge preko Mandžurije. Tada su i druge sile nasrnule na Kinu.

Njemačka je 1898. zauzela zaliv Kjao Čao pod izgovorom da su u toj oblasti

bila ubijena dva nemačka misionara. Rusija je zauzela poluostrvo Ljaotung i

Port Artur, odmah pošto je prisilila Japan da ih vrati Kini. I Francuska i

Britanija su stekle vojnopomorske baze i prisilile Kinu da im da dugoročne

zakupnine za ove teritorije. Sile su počele da se međusobno nagađaju oko

svojih »uticajnih sfera« u Kini, da bi mogle da je eksploatišu bez

međusobnih sukoba. SAD su shvatile da je izostavljena iz jagme za

teritorijama, pokušala da ubijedi druge sile da prihvate politiku »otvorenih

vrata« u svojim uticajnim sferama tako da mogu učestvovati svi strani trgovački

interesi. Dobila je nejasan odgovor.

Iako se činilo da će Kina biti rasparčana, ona je preživela kao i

Osmansko carstvo, jer su njeni neprijatelji bili u velikoj međusobnoj

zavadi. Britanija i Japan su bili riješeni da spriječe Rusiju da dobije lavovski

deo u Kini. To su i uspeli.

9

U početku se činilo da događaji idu naruku Rusiji. Nakon jagme 1898.

došlo je do novog vrenja u Kini, koje je opet dovelo stranu vojsku u Peking.

Kada se bura stišala, činilo se da je Rusija bila korak bliža ostvarenju svoje

ambicije da postane naj-uticajnija sila u Aziji.

Nemiri poznati pod nazivom bokserski ustanak bili su narodni pokret protiv

stranaca i, naročito, protiv hrišćana. Ovaj naziv nastao je po tajnoj organizaciji

Društva složnih pesnica, popularno nazvanih Bokseri. Društvo je ranije

napadalo mandžursku dinastiju, a sada je usmjerilo pažnju na zapadni

imperijalizam i hrišćane. Medu seljacima severne Kine javilo se neprijateljstvo

prema evropskoj trgovini i pripajanju severnih teritorija, a vlada ga je potajno

podržavala.

Tokom nekoliko mjeseci 1898. izgledalo je da će Kina najzad krenuti putem

korjenite reforme. Car Kuang Hsu, užasnut nesrećama Kine koje su obilježile

njegovu vladavinu, pridobijen je za predloge o osavremenjivanju. Najuticajniji

medu reformatorima bio je Kang Ju-vej, koji je uspeo da pomiri ovu težnju s

učenjima konfucijanizma.

Događaji vezani za bokserski ustanak ojačali su položaj Rusije u

Mandžuriji, koju je Rusija* zauzela u okviru strane »akcije održavanja reda«. Njene

»pripreme« da povuče svoje trupe nakon ugušivanja ustanka stalno su se

odugovlačile raznim izgovorima, koje je koristila do * krajnosti.

Rusija je 1903. izbjegla da ispuni svoju obavezu da se povuče, i time je jasno

stavila na znanje da želi Mandžuriju pod ruskim protektoratom. Japan bi

možda bio voljan da pristane na to da je Rusija prihvatila japansku prevlast u

Koreji. Nezavisnost Koreje je bila utvrđena sporazumom u Šimonosekiju

1896, a Japan je bio dovoljno vješt u imperijalističkoj terminologiji da

pretpostavi da će druge sile ovo razumjeti kao uvod u korejsku zavisnost od

Japana. Rusija nije pokazala takvo razumijevanje, pa su njeni vladari, isto tako

skupo kao i kineski, platili potcenjivanje japanske moći.

10

Tokom 1902. i 1903. Japan je nastavio da pregovara s Rusijom. Vrijeme je

radilo za Rusiju. Izgradnja transsibirske pruge se bližila kraju i Rusija je uskoro

mogla da okrene sve svoje snage ka Dalekom istoku. To je bila ona situacija

koje se Japan pribojavao, i uskoro je postalo očigledno da Rusi ne namjeravaju

da daju Japanu odrešene ruke u Koreji.

Krajem 1903. Japan je odlučio da se bori i njegov iznenadni napad na

rusku flotu u Port Arturu februara 1904. bio je znak za rat. Japanci su se nadali

da će moći zadržati rusku flotu u Port Arturu i Vladivostoku, da bi nesmetano

prebacili svoju vojsku iz Japana u Koreju i Mandžu-riju. Njihov plan je bio da

Rusiji brzo nanesu težak poraz, jer su ruske snage bile daleko veće i Japan nije

mogao da očekuje pobedu u ratu iscrpljivanja, nego se nadao brzoj pobedi

kakvu je odneo nad Kinom. rusku flotu natrag u Port Artur, dok je druga

japanska pomorska pobeda prisilila eskadni Vladivostoka da ostane u fio! tog

trenutka Japan je imao nadzor na moru a Rusija je izgubila priliku da ugrozi

japanske komunikacije. Opsada Port Artura je trajala skoro godinu dana i obe strane

su trpele teške gubitke. Ruski pokušaji da oslobode bazu nisu imali uspeha.

Posle velikog japanskog napada pod generalom Ojamom januara 1905, Rusi su

predali Port Artur.

Vijest o porazu je zadala težak udarac carskom ugledu, i to je bio jedan od

značajnih uzroka revolucije 1905. Građanski j sukobi unutar granica vlastite zemlje

oslabili su borbenost ruske vlade, a još dve japanske pobede naterale su Rusiju

da napusti borbu. Marta 1905. Japan je dobio veliku i skupo plaćenu bitku kod

Mukdena. Posle toga, admiral Togo je u maju uništio Baltičku flotu koja je oplovila

oko sveta u očajničkom pokušaju da povrati rusku ratnu inicijativu. Rat je

opasno iscrpeo Japan koji je predložio izmirenje. Rusija se s tim složila.

Sporazum u Portsmautu davao je Japanu pravo da zagospodari Korejom i da

preuzme nadzor nad poluostrvom Ljao-tung, Port Arturom i južnim delom pruge,

koju su Rusi izgradili u Mandžuriji. Dobio je i pravo da upravlja polovinom ostrva

Sahalin.

11

Japanske pobede iz 1895. i 1905. pokazale su kako moć države može da

se dramatično poveća čak i u ranim fazama industrijalizacije. Kao i francusko-

britanska pobjeda nad Rusijom u krimskom ratu, i japanska pobeda nad Kinom

je pokazala da jedna mala zemlja može da porazi veliku ako je njena privreda

naprednija. Japan i Rusija su dostigli sličan stepen industrijalizacije, mada su još

i 1914. obe zemlje bile više poljoprivredne nego industrijske. Razlikovale su se,

međutim, u tome sto je japanski politički sistem posle restauracije Mejdžija

izgledao po-dobniji da da sposobne vojne i političke rukovodioce nego zastareli

carski sistem. Pobeda je, ipak, bila isto toliko opasna za Japan koliko i za carsku

Njemačku. Ona je prikrila dugotrajnu slabost države i pothranjivala preteranu

samouverenost. Mir u Portsmautu je pokrenuo Japan na opasan put ka Perl

Harburu i Hirošimi. Rusko-japanski rat je bio značajan događaj u svetskoj

historiji. Jedna azijska država je porazila veliku evropsku silu i objavila kraj

evropske dominacije nad svetskim poretkom. Privredna i vojna moć

potpomognuta industrijalizacijom prestala je da bude isključivo pravo bjelaca.

12

1

Doba tehničkih otkrića

Industrijska revolucija se na evropski kontinent širila iz Velike Britanije. Najsnažnije se

razvila u Njemačkoj, Belgiji i Francuskoj gdje su bila područja bogata ugljem i željeznom

rudom. Koristeći se britanskim iskustvima i izumima a i kapitalom industrijska revolucija se na

evropskom kontinentu brže razvijala.

Primjena parnog stroja je revolucionisala promet. Tako je 1814. Đorđ Stefenson konstruisao

lokomotivu čiji je izum ubrzao i pojeftinio promet. Lokomotivom se u početku prevozio ugljen i

ostale rude a kasnije se njima vršio prevoz putnika. U SAD Robert Fulton je 1807. godine sagradio

prvi komercijalno iskoristiv parobrod Clermont koji je rijekom Hadson plovio na redovnoj liniji

New York- Alabany i prvi ratni parobrod.

Drugu polovinu XIX stoljeća su obilježila brojna nova otkrića i izumi. Sredinom pedesetih

godina Henri Besemer je usavršio postupak proizvodnje kvalitetnijeg i jeftinijeg čelika od

rastopljenog sirovog željeza. Britanac Thomas pronašao je 1879. jeftiniji postupak obrade

željeznih ruda sa velikim primjesama fosfora čije se iskorištavanje do tada nije isplatilo. Njegovo

otkriće su usavršili Simens i Marten. Ta otkrića su omogućila povećanje proizvodnje čelika i

njegovu sve veću primjenu u različitim industrijskim granama, posebno u proizvodnji strojeva,

brodova, željeznica i u ratnoj industriji. Radi povećanja proizvodnje čelika otvaraju se novi rudnici,

podižu se nove ljevaonice čelika. Godine 1870. proizvodnja čelika u svijetu je iznosila pola miliona

tona a u 1895. 14,6 miliona tona. Sredinom XIX stoljeća u proizvodnji čelika je prednjačila V.

Britanija, ali krajem XIX st. zaostaje za SAD,i Njemačkom.

Osnovni strojevi za obradu metala – brusilice, glodarice, tokarilice konstruisane su u SAD

od 1854-1867. kada je pronađen način mehaničkog brušenja pomoću zraka. Godine 1873 je

izumljena bušilica.

Električna indukcija koju je otkrio Faradey 1861. omogućila je dobivanje električne energije

visokog napona. Zahvaljujući tome radnik Gram je 1870. izradio dinamo mašinu a Etien Lenoar je

1861 konstruisao prvi motor s komprimiranim zrakom kao pogonom. Godine 1866. je otkriven

princip pretvaranja mehaničke energije u električnu. Izumom dinamo mašine i motora sa

unutrašnjim sagorijevajem omogućena je primjena električne energije za pogon strojeva, rasvjetu

ulica i domačinstava te u transportu.

Tomas Edison je 1879. izumio električnu sijalicu s ugljenom niti. Godine 1882. pronađen je način

prenošenja električne energije vodovima na veliku daljinu što je omogućilo izgradnju

termoelektrana na ugljen na mjestu njihovog iskopavanja. Taj je pronalazak omogućio i

ikorištavanje vodene energije hidrocentralama.

2

Pronalazak izmjenične struje 1887, za šta je posebno zaslužan bio Nikola Tesla omogućen je

prenos električne energije na veću udaljenost. to je podstaklo izgradnju elektrana i sve veće

korištenje električne energije u industriji i u domaćinstvima. .

Do kraja XIX stoljeća je otkrivena većina elemenata za koje zna savremena nauka. Sljedeći

je zadatak bio da se oni klasifikuju. To je učinio Dimitrij Ivanovič Mendeljejev 1869 koji je

grupisao elemente prema njihovoj atomskoj težini 8od vodonika do žive). Ova klasifikacija je dala

osnovu moderne hemije i možda je najznačajniji dio nauke XIX stoljeća.

Do isto tako značajnih otkrića je došlo i u fizici gdje su njemački naučnici Kirhof i Bunzen

otvorili cijelo polje astrofizike. U svojih istraživanjima fizičkih svojstava svjetlosti oni su razvili

tehniku spektralne analize koja se kasnije primjenjivala u hemiji.

Njemački naučnik Rudolf Klausius koji je u 28. godini postao profesor na Berlinskom

univerzitetu pokazao je 1850. vezu između toplote i energije. Škotlanđanin Džems Maksvel

postavio je 1862/63 hipotezu o elektromagnetnoj prirodi svjetlosti. Dvadeset godina kasnije

ogledima je dokazano postojanje elektromagnetnih talasa i to otkriće je primjenjeno u radio

transmisiji.

Osnove savremene organske kemije je postavio franscuski naučnik Žan Batist Dima svojim

istraživanjima alkohola.

Na prelazu iz XIX u XX stoljeće dolazi do velikih promjena na političkom, ekonomskom,

naučno-tehnićkom, kulturnom i socijalnom polju. Razvijaju se i razne grane prirodnih nauka: fizika,

hemija, biologija, medicina, elektrotehnika..

Para i strojevi su već u XIX stoljeću unijeli revolucionarne promjene u transport.

Zahvaljujući željeznici i parobrodu, čovjek se prvi put oslobodio ograničenja što su ih njegovoj

pokretljivosti nametnule vlastite snage, snaga teglećih životinja i silina vjetra. Milion kilometara

željezničkih pruga koje su proširile brz, jeftin i siguran i pouzdan transport do gotovo svih

nastanjenih područja Zemljine kugle, otvorile su izvore sirovina i tržišta i stvorile temelj moderne

industrije.

Govoreći o utjecaju motornog vozila u idustrijaliziranim zemljama, teško da će se išta

preuveličati. Ono što je u prvim godinama stoljeća bilo tek eksperimentalno vozilo koje je zanimalo

tehničke stručnjake, entuzijaste utrka i nekoliko bogatih ljudi, postalo je milionima ljudi životna

potreba, kamen temeljac na kome je sagrađen njihov način života.

Izum motora sa unutrašnjim sagorijevanjem omogučio je iskorištavanje nove pogonske snage

– nafte i njenih derivata. Potreba za njom uveliko je povećala njenu proizvodnju. Diesel motor

(Dizel ) omogućio je konstrukciju automobila i aviona, koji se na početku druge decenije XX

stoljeća masovno proizvode.

3

Na polju fizikalnih nauka, za koje se činilo da su već vrlo blizu svome savršenstvu,

dogodilo se da su u dugim nizovima jedna za drugom iskrsavale nove činjenice i pojavljivali se novi

pojmovi koji su prelazili ograde za koje se mislilo da postavljaju granice daljnjem napretku.

Našlo se da osnovna jedinica materije, atom, za koji se pretpostavljalo da je nedjeljiv, ima

svoju strukturun i dijelove.

Džozef Džon Tomson (1856. – 1940.) konačno je 1897. godine dokazao ono što su drugi

već prije njega bili gotovo dokazali., da su katodne zrake čestice, a pokazao je i to da one moraju

biti više od hiljdu puta lakše od najlakšeg atoma.

Tomson je u tobože nedjeljivom atomu otkrio elektron. Kasnije su njegovi učenici, pod

vođstvom Ernesta Rutherforda ( 1871 – 1937. ) pronašli strukturni odnos jednih njegovih dijelova

prema drugima. Dokazali su da elektroni u velikom broju putanja kruže oko teške atomske jezgre.

Nils Bor (1885. – 1962.) još je posebno dokazao da skok elektrona iz jedne putanje u drugu uvijek

oslobađa jednaku količinu energije; tako je on novu, kvantnu fiziku iskoristio za bolje

razumijevanje atomske strukture.

Dž. Dž. Tomson je zajedno sa mladim istraživačem Ernestom Ruterfordom otkrio da razrađeni

gas postaje elektroprovodljiv ukoliko ga izlažemo rentgenskim zracima. Tako je Tomsom počeo da

razmišlja o katodnom zracima i uskoro je dokazao da su oni sastavljeni od elektrona, prvih

subatomskih dijelova koji su otkriveni. Time je dokazao da atomi nisu najmanji dijelovi materije.

Za svoje otkriće 1901. godine je dobio Nobelovu nagradu. Nils Bor (1885. – 1962.) još je posebno

dokazao da skok elektrona iz jedne putanje u drugu uvijek oslobađa jednaku količinu energije; tako

je on novu, kvantnu fiziku iskoristio za bolje razumijevanje atomske strukture.

Sama jezgra još uvijek kao da je bila nedjeljiva, ali je Anri Bekerel (1852 – 1908.) već 1896.

godine pokazao da neki atomi mogu promijeniti svoju kemijsku prirodu sasvim spontano i bez

poznatih uzroka. On i drugi nakon njega, među njima i Marija Kiri), pronašli su radioaktivnost,

koja je u osnovi bila raspadanje atoma. Godine 1896. otkriveno je da uran stalno emituje talase koji

su prodorniji od rentgenskih zraka, a da gasovi pod njihovim utjecajem postaju elektroprovodljivi.

Ovo područje istraživali su Pjer i Marija Kiri. Otkrili su da uran emituje takve zrake ( gama ), ali i

izvjesne teške supstance. Zatim su analizirali uranovu smolu i otkrili da ona sadrži polonijum i

radijum koji emituje veliku količinu gama zraka. Utvrdili su da uzrokn toga emitovanja mora biti

ponašanje atoma u materiji i to ponašanje su označili radioaktivnošću.

Wilchelm Conrad Röntgen (Vilhelm Konrad Rentgen) otkrio je po njemu nazvane

rentgenske zrake, za šta je 1901. godine dobio Nobelovu nagradu. Njemački naučnik Albert

Einstein (Ajnštajn), objavio je 1905. godine Specijalnu teoriju relativiteta a 1916. godine Opću

teoriju relativiteta. Te su teorije prouzrokovale revoluciju u fizici i otvorile put novim izumima.

4

Rasprava Alberta Ajnštajna 1905. o specijalnoj teoriji relativnosti dokazala je da sve fizičke

količine nije moguće apsolutno izmjeriti ukoliko su relativne u odnosu na koordinatni sistem.

Ajnštajn je 1916. objavio opću teoriju relativiteta proširujući je na težište i ubrzano kretanje.

količine. Ova teorija imala je ogroman utjecaj na savremene prirodne nauke. Za svoje otkriće

Ajnštajn je 1921. dobio Nobelovu nagradu.

U drugoj polovini XIX stoljeća poseban značaj za razvoj čovječanstva imalo je korištenje

električne energije i nafte. Izumom elektromotora, pronalaskom električne sijalice i gradnjom

gradskih centrala, počela je upotreba električne energije za pogon mašina, rasvjetu ulica i

domaćinstava. Izum izmjenične struje Nikole Tesle 1887. godine omogučen je prenos električne

energije na veće udaljenosti, što je podstaklo gradnju elektrana.

Tesla ( Smiljan kraj Gospića 10. juli 1856.- Nju Jork 1943. ), fizičar. Elektrotehniku je

studirao u Gracu i Pragu. Godine 1884. odlazi u SAD i već 1887. prijavljuje niz patenata koji su

sadržavali konstrukcije električnih strojeva za proizvodnju i prenos eletrične energije. na daljinu u

obliku višefaznih izmjeničnih električnih struja a jednako i asihronih motora.Otkriće da

visokofrekventne struje djeluju u prostoru izvan metalnih vodića vodi ga problemu bežičnog

prenosa električne energije na daljinu. Već 1893. rješava taj problem, a idućih godina konstruiše

uređaj za taj prenos. Godine 1897. uspio je poslati bežičnim putem signale na daljinu od 35 km, a

1899. i na 1.000 km. Pokazao je mogućnost bežićnog upravljana uređajima na daljinu, pa tako

1899. upravlja brodom na moru. Vrhovni američki sud je 1947. godine poništio Markonijev patent

za bežičnu telegrafiju, s obrazloženjem da je to Tesla pronašao prije njega.

Izumom motora sa unutrašnjim sagorjevanjem (Diesel motor) počela je primjena nafte i

njenih derivata. Koristi se kao pogonsko gorivo u cestovnom saobraćaju, brodogradnji i brojnim

drugim industrijskim granama.

Do novih otkrića došlo je i u oblasti medicine. Bakteriolog Robert Koh otkrio je uzročnike

tuberkuloze i kolere. Time je u velikoj mjeri unaprijedio medicinu. Luj Paster (1822-1895.) je u

nauci poznat kao kemičar i biolog. Koristeći svoja znanja hemičara i prednosti vladanja

mikroskopom riješio je praktične probleme vinara, pivara i mljekara. Ispitujući pod mikroskopom

pokvareno vino u pjeni je našao žive organizme koji su izazivali fermentaciju. Zaključio je da te

bakterije prouzrokuju raspadanje i šire zarazu na ljude i životinje. On je mogao da razvije proces

pasterizacije u kojem se dugotrajnim zagrijavanjem tečnosti uništavaju bakterije - prenosi–ci

zaraze. Također je otkriveno da se opasnost zaraze među domaćim među domaćim životinjama

može umanjiti unošenjem u njih malih doza bakterija.

5

Od Pasterovih pronalazaka pa do razvoja antibiotika za borbu protiv mikroorganizama koje

uzrokuju tuberkulozu bio je samo mali korak. Džozef Lister profesor kirurgije na Glazgovskom a

kasnije univerzitetu u Edinburgu je te teorije primijernio u kirurgiji.

Sredinom XIX stoljeća Darvin je tvrdio da je život počeo na najnižem nivou i da su

preživjele samo one vrste koje su se prilagodile svojoj sredini. Pomisao na to da vodimo porijeklo

od majmuna nije bila prijtna i zbog toga je Darvin žigosan. Sveštena lica širom svijeta su bila

užasnuta i pisale su se učene rasprave u odbranu biblijske priče o stvaranju svijeta za sedam dana.

Otkrića koja su Darvinovu tezu činila neoborivom su ostala nezapažena. Istraživački rad

opata Gregora Mendela priznat je tek 1900. Mendel je vrijeme od 1858. do 1866 proučavao biljke

graška, generaciju za generacijom i otkrio da se nasljedne osobine javljaju u određenim intervalima

između generacija.

Iz ovoga se razvio mendelov zakon nasljeđivanja. Trideset godina kasnije nizozemski

naučnik Igo de Fris je otkrio njegov rad i potvrdio njegova otkrića. Tako je osnovana nova nauka-

genetika.

U isto vrijeme psi ruskog biologa Pavlova su ulazili u historiju. Ovaj ruski biolog je otkrio

da kada se naviknu na zvuk zvona neposredno prije hranjenja psi počinju da luče pljuvačku na sam

zvuk zvona i kad im se ne donosi hrana. Ova istraživanja su dovela do teorije uslovnih refleksa koja

je bila prvi korak ka razvoju današnje psihologije.

Krajem XIX stoljeća Zigmund Frojd i njegov britanski popularizator Hevlok Elis počeli su

da pišu o seksualnoj psihologiji i značaju seksualne motivacije u ljudskom ponašanju.

Pošto se moglo tvrditi da se psihološke odlike isto kao i fizičke vjerovatno prenose s

generacije na generaciju pripremljen je teren za rasprave koje su se potom dugo vodile među

velikim naučnicima- o značaju sredine nasuprot nasljeđu.

Primjena željeza i čelika u izgradnji saobraćajnih sredstava u velikoj mjeri je pojačala

promet putnika, robe i sirovina. Izgradnja željeznica dostigla je najveći razvoj u tri posljednje

decenije XIX stoljeća. U tom periodu svjeska željeznička mreža se učetvorostručila. Počelo je

korištenje automobila i aviona.

Historija automobila počela je izumom benzinskog motora. U Njemačkoj je Dajmler

(Daimler) 1885. ugradio benzinski motor na bicikl i tako napravio prvi motocikl. Karl Benc (Benz)

je 1886. godine projektovao novi motor koji je ugradio u svoj tricikl i to je u stvari bilo prvo vozilo

sa benzinskim motorom. Istraživanja Gotliba Dajmlera omogućila su 1891. godine da se sagradi

prvi automobil sa benzinskim pogonom.

6

Problem letenja prvi su riješili brača Orville i Wibur Wright ( Rajt ) u SAD, sa avionomm vlastite

konstrukcije. U njega su ugradili benzinski motor od 12 KS. Orville je 17. XII 1903 godine izvršio

nekoliko uspješnih letova u trajanju od 12 - 59 sekundi preko livade duge 300 m. Dvije godine

kasnije ista mašina se održala u zraku 38 minuta. Do općeg oduševljenja je došlo kada je Blerio

1909. preletio Lamanš od Kalea do Dovera.

U znatnoj mjeri napredovala je ratna tehnika. Oružja izgrađena primjenom naučne tehnologije

već su na početku XX stoljeća dala prednost industrijskim narodima i dovela ih u nadmoćan

položaj. Mašinska puška dala je vojniku strahovito oružje u ruke i povećala razaračku snagu. U

sastav ratne mornarice ulazili su oklopljeni brodovi, a pronalaskom podmornica pojavila se prijetnja

brodovima na površini. Poljska artiljerija dostigla je veliki domet i postigla veliku preciznost.

Veliki napredak postignut je u mehanizaciji poljoprivrede. Počela je primjena parnih

plugova, traktora sa diesel (dizel) motorom, parnih vršilica i kombajna.

Ubrzano se razvija i željeznički saobraćaj. Sirovine, robe i ljudi se brže prevoze što povezuje

svijet. Raniji izumi se sve više usavršavaju (telefon, telegraf, radio...)

Povećanjem industrijske proizvodnje poboljšavao se prevoz robe na dugim relacijama, što je

zadovoljavalo zahtjeve industrije. Do 1914. su izgrađeni Kilski i Panamski kanal koji su sa već

postojećim Sueckim kanalom činili najveće svjetske vještaćke vodene puteve. Brodovi sa

propelerima i čeličnim trupovima preuzeli su najveći dio svjetskog prekookeanskog saobraćaja.

Poboljšan je željeznički saobraćaj posebno u SAD kada su 1869. povezane obale Atlantskog i Tihog

okeana. Evropski željeznički sistem se naglo počeo širiti od sredine XIX stoljeća. Najveći projekat

je bio dovršenje transsibirske željeznice kojom je prvi voz prošao 1904. godine. Dugi put od

Moskve do Vladivostoka koji se nekada prevaljivao za nekoliko mjeseci sada se željeznicom

prelazio za četiri dana.

Tehnička otkrića su u znatnoj mjeri utjecala na usavršavanje proizvodnje. Dotadašnju sitnu

sve više zamjenjuje masovna proizvodnja. Američki industrujalac Henry Ford razvio je masovnu

proizvodnju automobila izgradivši u Detriotu tvornicu za njihovu proizvodnju na montažnoj traci.

razvio je masovnu proizvodnju automobila izgradivši u Detriotu tvornicu za njihovu proizvodnju na

montažnoj traci.

7

RADNIČKI POKRET, politička strujanja, organizacije i djelatnosti što nastaju u krilu radničke

klase i teže njenom materijalnom i kulturnom razoju i oslobođenju - ukidanju svake eksploatacije i

stvaranju novog društvenog poretka. Osnovu radničkog pokreta čini industrijsko radništvo koje je

lišeno vlasništva nad sredstvima za proizvodnju.

Radnički pokret je društveni i povijesni fenomen: s jedne strane, izraz je klasne cjelovitosti,

strukovne, nacionalne, regionalne pa i idejne raznolikosti industr. radništva, a s druge strane, on je

sam dinamički moment radništva kao klase, izraz njegove borbenosti i organiziranosti, kako na

nacionalnom tako i na međunarodnom planu. Sve spontane i organizovane težnje radništva

ostvaruju se i potvrđuju u okviru radničkog pokreta kroz raznolike oblike: političke stranke

(partije), sindikate, strukovna, kult.urna, potporna, sportska i druga udruženja, društva i ustanove.

Kao društvena pojava znatnih razmjera, radnički pokret nastaje u epohi industrijskog razvoja

društva, kada se javlja nevlasnička klasa radništva. U razdoblju nastanka industr. proletarijata r. p.

predstavlja pretežno spontane i stihijske pobune protiv surovog iskorištavanja, pobune koje još ne

karakterišu nikakva organizovane akcija, rukovođena i inspirisana sviješću o historiijskoj ulozi

radničke klase.

Taj pokret prije svega teži za poboljšanjem životnog standarda radnika, za boljim uvjetima rada,

za skraćivanjem radnog vremena i sl. U tom razdoblju (koje traje otprilike od kraja XVIII st. do

osnivanja Prve internacionale, 1864) u V. Britniji je najznačajniji tzv. ludistički radnički pokret, čiji

su protagonisti (N. Ludd) smatrali da treba uništavati strojeve jer dovode do masovne

nezaposlenosti; tako su od 1811. do 1816. priređivali prave rušilačke pohode kako bi onemogućili

industr. proizvodnju i spriječili otpuštanje radnika. Oštrijom polarizacijom klasa i razvojem

kapitalističkog načina proizvodnje, proletarijat postaje sve svjesniji svoje historijske uloge te

prelazi i na otvorenu političku borbu. - Lyonski ustanak (1831) i ustanak šleskih tkača (1844)

predstavljaju već samostalnije i svjesnije istupe radničke klase, ali tek čartistički pokret u Velikoj

Britaniji označava pravi početak organizovane borbe za politička prava radnika. Teški materijalni i

bespravni politički položaj radnika, spoznaja o jalovosti i bezuspješnosti isključivo ekonomske

borbe i iskustvo iz prvih bitaka radništva uvjetuju pojavu revolucionarnog pokreta čartizma koji je

imao veliko značenje za razvitak međunarodnog radničkog pokreta.

Na ideološkom planu u to vrijeme se pojavljuju mnoge socijalutopističke teorije (Saint-Simon,

Owen i dr.), koje razumnim uvjeravanjem nastoje ostvariti razne ideje o humanom i pravednom

društvu i državi.

Stoga se tek stvaranjem Saveza komunista (1847), pod direktnim utjecajem Marxa i Engelsa,

javlja prva radnička organizacija rukovođena stvarnim potrebama i istinskim interesima radničke

klase.

8

Pojava Komunističkog manifesta (1848) značila je prelaz na potpuno novo shvatanje historijske

uloge radničke klase i završetak neorganizirane i samo povremene borbe za njena elementarna

ekonomska i politička prava:

Osnivanjem Prve internacionale (1864) započinje druga faza borbe, u kojoj se radnička klasa ne

organizuje samo unutar pojedinih zemalja, već i u međunarodnim relacijama. Već 1865. u

Internacionalu je učlanjeno oko 20.000 radnika. God. 1871. dolazi do proklamiranja Pariske

komune, koja će uvijek biti primjer ne samo herojstva, samoprijegora i revolucionarnosti, već i

sposobnosti radničke klase da u praksi rješava sve probleme rukovođenja prvom proleterskom

državom i da sama upravlja svojom sudbinom.

Specifični uvjeti borbe radnika u pojedinim zemljama, dovode 1876. do odluke o prestanku

djelatnosti Prve internacionale, koja je »udarila temelje međunarodnoj organizaciji radnika da bi ih

pripremila za revolucionarni napad na kapital« (Lenjin). Nakon snažnog revoluc. razdoblja (1848-

71) nastaje razdoblje relativne stagnacije i okupljanja snaga za buduće odlučujuće okršaje radničke

klase.

U ovoj se »mirnoj« fazi širi sve više marksizam, stvaraju se masovne radničke organizacije, a

parlamentarni i sindikalni rad postaju glavni oblici borbe radničkog pokreta. Istovremeno dobno se

javljaju i štrajkaški pokreti, pa dolazi i do otvorenih oružanih sukoba. Tako se 1886. razvio u SAD

veliki štrajk koji je doveo do čikaškog krvoprolića

Druga internacionala nije uspjela u svom osnovnom cilju: osigurati radničkom pokretu

odgovarajuću strategiju mirnog razvoja društva u pravcu socijalizma i odgovarajuću složnu i

organiziranu međunar. snagu socijalizma nasuprot ekon. dominaciji kapitalizma i kapitalističkog

drž. i društvenog poretka. Zato su pokušaj i politika Druge internacionale doživjeli slom u trenutku

izbijanja I svj. rata. Većina vođa socijaldemokratskih partija prešla je na stranu svog nacionalnog

građanstva i glasala za ratne kredite, a neki su čak ušli i u građanske i imperijalističke vlade.

Unutar radničkog pokreta javljaju se razne struje koje odstupaju od marksizma: revizionizam,

anarhosindikalizam, nacionalšovinizam.

Dileme što ih je nametnuo I svj. rat još je više zaoštrila Oktobarska revolucija. Tako je došlo do

dubokog rascjepa te su se u međunarodnom radničkom pokretu stvorile dvije fronte:

socijaldemokratska i komunistička (boljševička); prva je ostala u staroj, Drugoj internacionali, a

druga se okupila - pod Lenjinovim vodstvom - u Trećoj internacionali što je osnovao 1919.

Diferencijacija je nastala na osnovnim pitanjima rata, revolucije i perspektiva socijalizma, a

pojedini dijelovi radničkog pokreta opredjeljivali su se u ovisnosti o uvjetima u kojima su djelovali

9

Biologija

B. obuhvaća danas nepregledno mnoštvo znanja i naučnih podataka prikupljanih tokomhistorije

čovječanstva, kako iz temeljnih bioloških naučnih istraživanja tako i iz istraživanja koja su tražila

odgovore na brojne izazove i probleme iz medicinske nauke, poljoprivrede, šumarstva i drugih

primijenjenih bioloških nauka. Nevjerojatno brz i uspješan razvitak molekulske biologije i

molekulske genetike nesumnjivo je pokazao da današnja genetika predstavlja jedinstvo sveukupne

suvremene biologije, uključujući tu i biologiju čovjeka, antropologiju i medicinu kao vrlo razvijeno

i diferencirano područje suvremenih znanosti o životu

Što je život? Postoje razne definicije života, a među njima vjerojatno je najsažetija i jednoznačna:

jedinstveno svojstvo cjelokupne žive materije jeste njezina sposobnost vlastite reprodukcije,

popraćene mutacijskim promjenama. Živi sistemi su oni sistemi materijalne prirode koji se

umnažaju, koji se mutacijama nasljedno mijenjaju i koji reproduciraju svoje mutacije. Nakon što se

nakupi određeni broj takvih mutacija, živi organizam može evoluirati u neki novi, dobro definirani

životni oblik, novu vrstu (lat. species).

Reprodukcija i varijabilnost organizama konačni su rezultat izbora, svojstava i ponašanja gena, koji

se u svom sveukupnom sastavu, genomu, reproduciraju u svakoj novoj generaciji organizama.

Danas znamo da su geni odsječci, vrlo dugačke informacijske molekule koju zovemo deoksiribonu-

kleinska kiselina (DNK) (-> *nUkLEinSke kiSElinE). Osim DNK, sve stanice sadrže još i

ribonukleinsku kiselinu (RNK). Iako ona u velike većine organizama ne vrši funkciju ishodišne

genetske upute, postoje sustavi poput biljnih virusa i animalnih tumorskih virusa, gdje RNK

predstavlja njihov genetski materijal, kao npr. kod ljudskog virusa HIV (engl. human

immunodeficiency virus), uzročnika pandemije -> sindroma stečene imunodeficijencije ili AIDS.

Obje vrste nukleinskih kiselina, DNK i RNK predstavljaju u malim dimenzijama stanica vrlo velike

molekule, makromolekule, kojima je osnovna zadaća da omoguće sintezu trećoj vrsti staničnih

velikih molekula, proteina ili bjelančevina. Sa stanovišta funkcija svake stanice, proteini

predstavljaju prvu, najvažniju vrstu molekula, koje izgraduju njene strukture i omogućuju

cjelokupni metabolizam. DNK, RNK i bjelančevine predstavljaju dakle ključne molekule organske

tvari cjelokupne žive materije. Zahvaljujući svojstvima ovih triju makromolekula mogući su

fenomeni života: dioba stanica, reprodukcija organizama, rast i razvitak mnogostaničnih

organizama, održavanje i evolucija života u širokoj lepezi raznolikih oblika.

10

*Molekulska Biologija. Tri prethodno nabrojene ključne makromolekule, prisutne u obliku

beskrajnog mnoštva informacijski različitih permutacija svojih struktura, međusobno surađuju i

tvore genetski aparat stanice koji omogućuje sintezu proteina specifičnih za tu stanicu. Svi drugi

aspekti, manifestacije i fenomeni života koje će pokazivati ta stanica jesu posljedica prisustva i

funkcije određenog izbora proteina, tako odabranih i genetski određenih u toj stanici. Molekulska b.

predstavlja onaj dio suvremene biologije koji proučava ove tri ključne makromolekule živih sustava

i njihove međusobne interakcije. Ovu informacijsku međuovisnost Francis Crick naziva centralnom

dogmom molekulske biologije.

U eukariotskim stanicama, tj. u stanicama viših organizama koje imaju dobro oblikovanu jezgru,

ova centralna dogma počinje se ostvarivati u jezgri: DNK »prepisuje« svoju genetsku informaciju

prilikom sinteze RNK, koja će zatim nakon obrade u jezgri izaći u citoplazmu i tu na sitnim

zrncima, ribosomima, omogućiti »prevođenje« genetske upute prilikom sinteze bjelančevina (->

*KÔD).

Bjelančevine predstavljaju glavnu masu velikih molekula svih živih stanica i one obavljaju široki

raspon funkcija u živoj materiji. Najvažnija njihova funkcija jeste katalitička aktivnost koju imaju

oni proteini koji u stanici djeluju kao enzimi, kontrolori sveukupnih biokem. promjena u živom

svijetu, cjelokupnog staničnog metabolizma. Proteini izgraduju sve stanične strukture i omogućuju

sve njezine funkcije, osim zapisa ishodišnog informacijskog sadržaja nasljedne osnove živih

organizama, funkcije ili skupa složenih funkcija koje ostvaruju nukleinske kiseline, ali i opet uz

pomoć proteina. Proteini su izgrađeni od dvadeset raznih aminokiselina koje se povezuju u

specifične, genetski određene, redoslijede koji im daju sposobnost usvajanja vrlo raznolikih struk-

tura viših redova, konačnih oblika i potencijalnih funkcija.

Razvoj bioloških istraživanja i disciplina. Iako molekulska biologija predstavlja simbol suvremene

biologije, a znanja i spoznaje iz ove biol. discipline od osnovne su važnosti za sve druge biol.

znanstvene discipline, b. se u povijesti i sve do danas bavila i bavi širokim spektrom drugih

specifičnih pitanja i problema koje pred nas postavljaju fenomeni života. Takva pitanja postavljaju

stručnjaci raznih biol. disciplina koji u skladu s razvojem metodologija i instrumentacije iz svih

područja prirodnih znanosti postižu sve točnije i preciznije odgovore. B. kao jedna od prirodnih

znanosti, jeste eksperimentalna disciplina u kojoj istraživači dobrim dijelom ovise i o razvitku

mogućnosti njihovih eksperimentalnih alata i mjernih instrumenata. Žive stanice, toliko su malene

da su tek razvojem svjetlosnog mikroskopa prvi citolozi primijetili da se radi o malim,

membranama omedenim prostorima u kojima se zapaža nešto gušća jezgra. Razvoj elektronskog

mikroskopa prikazao je u stanici neslućeno bogatstvo subcelularnih struktura i membranskih

sustava. Tehnike za izolaciju čistih proteina razvijene su između 1930. i 1940., ali upoznavanje

11

njihovih struktura tada je još izgledalo daleko i nevjerojatno. Analitičke tehnike poput ->

*elektroforeze, ultracentrifugiranja (separacija čestica na temelju razlika u masama) i ->

*kromatografije, omogućile su upoznavanje linearnog redoslijeda aminokiselina u proteinskom

lancu, tj. njegovu primarnu strukturu. Za određivanje trodimenzionalnih struktura velikih

pcoteinskih molekula bio je potreban razvoj metoda kristalografskih analiza rendgenskim zrakama i

matematičke obrade mnoštva brojčanih podataka. Na sreću u to se vrijeme pojavljuju i brza

digitalna elektronička računala koja omogućuju tu obradu podataka, tako da se rezultati o

trodimenzionalnoj strukturi proteina pojavljuju kao konačni korak i uspjeh na kraju čitavog lanca

prethodnih napora i ostvarenja na tehn. i znanstvenom planu.

B. je mnogim ovakvim i sličnim primjerima postala danas zrela i razvijena znanstvena oblast čiji su

rezultati mjerljivi i precizni. Biol. istraživanja danas nisu ništa manje ovisna o svojem znanstvenom

instrumentariju i aparaturi nego što su to istraživanja nekog fizičara ili kemičara. Ipak biolozi danas

u tome radu ne koriste neke svoje, specifično biol. aparate i instrumente, već prema potrebi

upotrebljavaju široki raspon aparata od fiz. do kem., od spektrometara do nuklearne magnetske

rezonancije, od telemetrijskih uređaja do infracrvene fotografije, ovisno o karakteru biol. problema

kojeg izučavaju.

Razvojne faze moderne biologije počinju od skupine pitanja morfološke prirode, prema

funkcionalnim i biokem. pitanjima, pitanjima molekularne organizacije stanica i organizama, te

pitanjima o gradi, strukturi, funkciji, udvostručavanju i djelovanju, rekombiniranju i pregradivanju,

mutiranju i popravljanju informacijskih molekula naše genetske osnove, o njihovoj distribuciji u

populacijama i njihovim promjenama u toku evolucije i uvjetima života u sve zagađenijem

životnom i radnom ambijentu, te kobnim posljedicama za ukupni genofond (zaliha gena) biosfere i

zdravlje ekosistema.

Citologija je u toku svoje duge povijesti uspjela odgovoriti na mnoga pitanja iz biologije stanice,

njene strukture i funkcije. Tu međutim ima još uvijek pitanja bez zadovoljavajućih odgovora. Koji

sve faktori utječu na diobu stanica, kontroliranu dinamiku tih dioba, za razliku od nekontroliranog

rasta stanica, zloćudnih transformacija različitih vrsta stanica koje dovode do 180-ak različitih vrsta

malignih neoplazmi? (-> *TUMORI). Histologija postavlja pitanja o načinu organiziranja stanica u

tkiva, a liziologija o funkcioniranju organa i koordiniraniu tih aktivnosti radi ostvarivanja

metabolizma i životnih funkcija cijelog organizma. Anatomija tumači gradu tijela biljnih,

životinjskih i ljudskog organizma. Kako će se ovi višestanični organizmi razvijati iz svoje oplodene

jajne stanice, zigote, proučava biologija razvitka, koja uz embriološka pitanja postavlja danas i

mnogobrojna onkološka pitanja o embrionalnoi osnovi raka, o genetskim mehanizmima

karcinogeneze, o mehanizmima diferencijacije i normalizacije malignih stanica. Embriologija, koja

12

se donedavno razvijala nezavisno od genetike, danas se intenzivno povezuje s njom u nastojanju da

se upoznaju mehanizmi razvojne kontrole djelovanja gena, koji određuju plan i organizaciju tijela u

embriogenezi. Za razliku od ovih višestaničnih organizama mikrobiologija proučava svijet mikroba,

npr. bakterija i virusa, čiji kontrolni genetski mehanizmi pokazuju visok stupanj organizacijske

složenosti. Upravo vrlo brzi razvoj mikrobne genetike, biokemije i fiziol. genetike omogućava

integraciju potrebnih znanja i metoda za eksplozivni razvitak molekulske biologije i -> *molekulske

genetike. Imunologija danas također koristi genetičke spoznaje i metode pri tumačenju obrambenih

mehanizama koje imaju najrazvijeniji organizmi. Patofiziologija proučava patološke aspekte fiziol.

procesa i danas se također pridružuje u kolo oko molekulske biologije, kao što to čine

radiobiologija, toksikologija, -> neurobiologija, ekologija i evolucija. Tu se danas postavljaju

aktualna pitanja: Koji faktori usmjeravaju evoluciju? Da li se evolucija još uvijek dogada? Evoluira

li dalje i čovjek i može li on kontrolirati svoju evoluciju? Kakav utjecaj na njegovu zalihu gena

imaju radijacija, kem. mutageni i karcinogeni? Kakve su ovisnosti između različitih vrsta biljaka,

životinja i čovjeka u nekom životnom prostoru? Što određuje brojeve jedinki neke vrste u tom

staništu? Kako izgleda rast ljudske populacije na Zemlji i čime raspolaže današnja medicina i

društvo u cjelini za kontrolu rasta te populacije? Kakvim tehnologijama misli čovjek nahraniti tako

veliku ljudsku porodicu? Kakve će posljedice po zdravlje biosfere, a time neminovno i zdravlje

čovjeka imati neminovna degradacija -> *biosfere? Mnoga od ovih teških i odgovornih ekoloških

pitanja ostaju bez odgovora, unatoč sve prisutnijoj spoznaji da se odgovori moraju naći što prije ako

želimo razumno gospodariti prirodom, proizvoditi prijeko potrebnu energiju i osigurati opstanak

sebi i budućim pokoljenjima.

Veliki se zahtjevi očito postavljaju pred ljudski mozak, tu najveću enigmu današnje medicine,

biologije i neurobiologije. Koje su fiziol. osnove ponašanja? Što se zna o molekularnim

mehanizmima percepcije, emocija, učenja, pamćenja? Istraživanje mozga postavlja mnogobrojna

pitanja i ostavlja ih još uvijek otvorenim. Zaista za mali broj prethodno postavljenih pitanja

možemo reći da postoje definitivni odgovori, ali i ovi djelomični odgovori kojima b. danas

raspolaže predstavljaju slijed vanrednih uspjeha u upoznavanju životnih procesa od velikog značaja

za medicinu, poljoprivredu, šumarstvo, proizvodnju hrane i brojne industr. tehnologije.

Citologija. Područje istraživanja biologije stanice je polazna pozicija svih biol. istraživanja i brzo se

je razvilo od posve akademske discipline ograničene na citološke laboratorije, do razine na kojoj

ima odsudan med., proizvodni i društveni značaj u planiranju strategije ekon. i energetskog razvoja.

Od vremena koncipiranja -> *stanične teorije M. J. Schleidena i T. Schwanna (1838), porastao je

interes za kem. prirodu staničnih struktura koje su se mogle vidjeti svjetlosnim mikroskopom. Za

niz struktura koje su se nazirale u stanici vjerovalo se da su nerealne, umjetne tvorevine, artefakti,

13

nastali prilikom fiksiranja i bojenja stanica. R. Feulgen tvrdi 1924. da jezgre biljnih stanica i

bakterije pokazuju pozitivnu citokemijsku reakciju za DNK, koju su tada nazivali timonukleinskom

kiselinom i za koju se vjerovalo da se nalazi samo u životinjskim stanicama. Citokemijski rad J.

Bracheta (1933—1945) pomogao je raščistiti zablude i dileme o staničnoj lokalizaciji dviju glavnih

vrsta nukleinskih kiselina. Već 1929. on pokazuje da se DNK nalazi u rastegnutim petljama tzv.

četkastih (engl. lamp-brush) kromosoma, u jajnim stanicama mnogih životinjskih vrsta i da se

jednoliko raspoređuju u obje stanice kćeri prilikom dioba jaja. Ova citokemijska opažanja ohrabrila

su ideju Thomasa H. Morgana da se, tada hipotetski, geni nalaze u kromosomima, koje je u toku

mitoze prvi opazio i precizno opisao Walter Flemming. God. 1941. T. Caspersson i J. Brachet

dvjema različitim metodama utvrduju da sve stanice kako biljnog tako i životinjskog svijeta sadrže

RNK u svojoj citoplazmi i nukleolima. Nadalje utvrdena je veza između količine RNK u nekoj

stanici i njezine sposobnosti za sintezu proteina. Citokemijski podaci četrdesetih godina naznačili su

elemente osnovne dogme molekulske biologije, koju je F. Crick opisao istom 1963. godine ovako:

DNK <— DNK <— RNK <— PROTEIN replikacija prepisivanje prevođenje

Iako su kem. studije stanica ponudile sve elemente za ovaj tok staničnih informacija, kritične

dokaze za ova zbivanja pružili su istom rezultati genetičara, biokemičara i kristalografa, koji su

počeli koristiti znatno jednostavnije i efikasnije eksperimentalne sustave bakterija i virusa.

U drugoj pol. XIX i na poč. XX st. došlo je do naglog napretka medicine, koji su s jedne strane uvjetovali društveni i ekon. preobražaji, a s druge brz procvat osnovnih prirodnih nauka (fizike, kemije i biologije). Razvitak citologije (J. E.'Purkyně, M. J. Schleiden, Th. Schwann) omogućio je R. Virchowu da revolucionira poglede na karakter i značenje bolesnih promjena u ljudskom tijelu. Veliko značenje imala je i teorija o evoluciji Ch. Darwina i razvoj genetike. Kirurgija je potpuno izmijenjena pošto je suzbijena bol (J. H. Jackson, W. T. G. Morton, W. S. Halsted), uvedena antisepsa (J. Lister) i asepsa (E. Bergmann). Najveći je trijumf medicine upoznavanje i suzbijanje živih uzročnika bolesti. Pronađene su metode za otkrivanje, izoliranje i uzgajanje patogenih klica (L. Pasteur, R. Koch), pronađeno je zaštitno cijepljenje (E. Jenner, L. Pasteur, A. Calmette), dobiveni su ljekoviti serumi (E. Behring), kemoterapijska sredstva (P. Ehrlich, G. Domagk) i konačno antibiotici (A. Fleming, H. W. Florey, S. A. Waksman). M. se u velikoj mjeri okoristila napretkom moderne kemije. Otkriveni su vitamini, hormoni i enzimi, pa je proučeno njihovo djelovanje u organizmu. Izolirani su i sintetizirani djelotvorni lijekovi te usavršene laboratorijske biokemijske metode koje služe u dijagnostici i praćenju razvoja bolesti. Fizikalna su otkrića također obogatila medicinu, npr. rendgenske zrake (W. K. Röntgen) i radij (M. Curie-Sklodowska). Karakterističan je za modernu medicinu ne samo nagli znanstveni napredak nego i probuđena svijest o njenu soc. značenju, koja je liječniku nametnula posve nove dužnosti.

Jugoistočna Evropa 1878.-1914.

ALBANIJA

Nakon srpsko-crnogorske objave rata Osmanskom carstvu 2. jula 1876. godine Mirditi

odbijaju upis u osmanske trupe, a pod njihovim utjecajem i susjedno Maljisorsko pleme počinje

izražavati kolebljiv stav u davanju podrške osmanskoj politici, pa se i njihovo učešće u ratu svelo na

formalnost. Kada su crnogorske vojne operacije nakon ulaska Rusije u rat aprila 1877. godine

koncentrirane na pravac prema sjevernoj Albaniji, ipak je došlo do žestokih sukobljavanja

crnogorskih trupa sa Albancima, naročito sa plemenima Gruda i Hoti.

U hegemonističkim kalkulacijama Srbije i Crne Gore zahtjevan je albanski teritorij do rijeke

Drim, pri čemu su se crnogorski zahtjevi kretali od minimalnih (Plav, Gusinje i primorje do rijeke

Bojane) do izrazito maksimalističkih (Metohija, sjeverna Albanija, Skadar). Početak političkog

organiziovanja i buđenja nacionalističkih težnji Albanaca bio je Sanstefanski mir 1878. godine,

prema čijim odredbama bi teritoriji naseljeni Albancima pripali susjednim novopriznatim državama.

To se odnosilo na ustupke Bugarskoj, Crnoj Gori (Maljesija) i Srbiji (Vranjski okrug). Berlinskim

kongresom je spriječena ideja o stvaranju Velike Bugarske, ali su Bar, Plav i Gusinje trebali pripasti

Crnoj Gori.

Inicijativu za otpor odstupanju teritorija naseljenih Albancima imao je Centralni komitet za

odbranu prava albanske nacije, osnovan od strane skupine intelektualaca i visokih osmanskih

službenika porijeklom Albanaca u Istanbulu 1878. godine. Taj Komitet sazvao je skupštinu u

Prizrenu, kojoj su se odazvala 43 delegata iz sjeverne Albanije, Kosova i Makedonije, a koja je 10.

juna 1878. godine donijela odluku o stvaranju Svealbanske lige, po mjestu saziva prozvane

Prizrenskom ligom

Za njenog predsjednika je izabran Iljaz Dibra.

Nakon završetka Berlinskog kongresa objavile su istanbulske novine Tercüman-i şark, čiji je

urednik bio Albanac Sami Frašeri (Sami Frasheri), program autonomije Albanaca prema kojem bi se

«Vilajet Albanija» sastojao od Skadarskog, Kosovskog, Bitoljskog i Janjinskog vilajeta.

Odluke Berlinskog kongresa morala je Porta sprovoditi silom. U svrhu regulisanja granice sa

Crnom Gorom, iz Istanbula je otpremljena komisija na čelu sa njemačkim obraćenikom Mehmed Ali-

pašom, kojeg su u Đakovici ubili pripadnici paravojnih snaga Prizrenske lige. Problem u

implementaciji razgraničenja bio je sadržan u ličnosti Bošnjaka Ali-paše Gusinjskog, koji je držao

velike posjede u Plavsko-Gusinjskoj nahiji. U augustu 1879. godine zatražila je Crna Gora da se

1

osmanske trupe povuku iz Plava i Gusinja, ali odmah nakon povlačenja Osmanlija, položaje u i oko

gradova zauzeli su vojnici Prizrenske Lige pod vođstvom Ali-paše Gusinjskog. Crnogorci su odlučili

da u zimu 1879-1880. preduzmu vojnu intervenciju u cilju zauzimanja tih oblasti, ali je i taj pokušaj

završio neuspjehom.

U međuvremenu je italijanski veleposlanik u Istanbulu, grof Luiđi Korti (conte Luigi Corti),

predložio kompromisni prijedlog koji se sastojao u ustupanju Crnoj Gori krajeva oko rijeke Cijevne

umjesto Plava i Gusinja, ali tom rješenju usprotivili su se pripadnici sjevernoalbanskih katoličkih

plemena Gruda, Hota i Klimenata. Te krajeve zauzele su snage Lige i lokalnih plemena na isti način

kao i u Plavu, prethodno se okupivši u Tuzima. Kada je postalo jasno da će i taj prijedlog rješenja

ostati neispunjen, intervenirala je britanska diplomatija sa prijedlogom da Crna Gora osim Bara,

dobije i grad Ulcinj sa priobaljem do rijeke Bojane. Na vijest o pristanku Osmanlija na predaju

Ulcinja u ljeto 1880. godine, u gradu je formiran Komitet Lige i organizovan vojni otpor. Nakon

otvorene prijetnje zapadnih sila, Porta je iz Skadra uputila vojsku i osvojila Ulcinj 23. novembra, a

26. novembra 1880. u grad ulaze crnogorske postrojbe.

Time je bio utvrđen jedan dio buduće albanske granice prema Crnoj Gori, i to od ušća Bojane,

uključivši Adu Bojanu, do Sv. Đorđa, te od sela Poprat iznad ruba kanjona Cijevne (Cijevnë), preko

Rikavačkog jezera, potoka Vrmoš, pritoka Ljuče-Lima, uključivši sela Velipolje i Vrmoš, do Iline

glave (2165) u Komovima.

24. maja 1881. završeni su i pregovori o novim granicama, prema kojima su Grčkoj pripale

Tesalija i oblast Arte u Južnom Epiru. Nakon što inicijativa Samija Frašerija iz 1878. godine nije bila

prihvaćena na Porti, Liga je započela jednostrano preuzimanje uprave u provincijama. 1880. godine

zauzete su pozicije u Prizrenu i drugim gradovima Kosovskog vilajeta. Snage Lige ušle su u Skopje

4. januara 1881. godine, a zatim i u Prištinu, 18. januara, čime je preuzimanje vlasti u Kosovskom

vilajetu bilo izvršeno. Porta je na ta događanja odgovorila slanjem Torgut-paše, koji je proljeća

1881. godine ušao sa vojskom u Skopje, osigurao željezničku prugu do Mitrovice, i zauzeo Prizren,

Đakovicu i Peć do kraja maja. Vođe Lige bile su tom prilikom pohapšene i prognane u azijski dio

Carstva, a Albanija se ponovo našla pod upravom središnje vlasti.

Period koji je uslijedio nakon raspada Prizrenske lige bio je uglavnom obilježen pojedinačnim

pružanjima oružanog otpora centralnoj vlasti. U maju 1883. godine dolazi do ustanka plemena

Kastrati, Hoti, Gruda i Škrelji zbog neprihvatanja nove demarkacione linije prema Crnoj Gori, a u

proljeće 1885. stanovnici Prizrena pružaju otpor pokušajima vlasti da ubere nove namete. Godine

1889. osnovana je Pećka liga, koja je zastupala uglavnom interese Albanaca sa Kosova i iz

Makedonije. Taj pokušaj obnavljanja Prizrenske lige ugušile su osmanske vlasti 1900. godine.

Obzirom da su ustanci bili lokalnog karaktera, osjetila se među albanskom inteligencijom potreba, da

2

se osnuju tajni komiteti, koji bi djelovali na političkim ciljevima. Prvi takav komitet osnovan je 1905.

godine u Bitolju. Cilj komiteta bio je organizovanje oružanog ustanka za nezavisnost Albanije, pa su

uskoro slični komiteti osnovani u Korici i Đirokastru. Od tada počinje gerilska borba Albanaca protiv

osmanske vlasti, ali i susjednih, nealbanskih naroda koji su tim četovanjima bili pogođeni.

Iako su Albanci učestvovali u Mladoturskoj revoluciji 1908. godine, podržavši je masovnim

učestvovanjem u mješovitim političkim tijelima – Komitetima, želje Albanaca za kulturnom ili

političkom autonomijom nisu bile uvažene. Zbog toga je došlo do ujedinjenja interesa nacionalista i

konzervativnih albanskih muslimana sa Kosova. Ipak, nakon donošenja Ustava raspisani su i izbori

za Parlament, koji je formiran u decembru 1908. godine, a u kojem su Albanci imali 26 poslanika

Politička aktivnost na zadobijanju kulturne i političke autonomije nastavila se i nakon

revolucije. U Debru je 1909. godine albanski klub Mladoturaka proglasio sebe za «Osmansku

albansku ustavnu komisiju». Taj kongres izglasao je neke odredbe koje se odnose na upotrebu

albanskog jezika u školama. Već u jesen 1909. godine održan je Kongres u Elbasanu, kojem su

prisustvovali delegati iz središnje i južne Albanije. Kongres se uglavnom bavio pitanjima jezika i

pisma, kao i Kongres u Bitolju, održan u proljeće 1910. godine.

Zbog ustrajnosti osmanskih vlasti u sistematskom otporu kulturnoj emancipaciji Albanaca,

počevši od 1909. godine ustanci i oružani otpor Albanaca neće prestajati sve do izbijanja Prvog

balkanskog rata. Već u proljeće 1909. godine izbija ustanak Albanaca u Kosovskom vilajetu, u rejonu

Đakovice, a zatim Peći i Ljuma. U septembru dolazi do pobune Albanaca u oblasti Mati i oko Debra.

Protiv ustanka u Prištini marta 1910. godine bila je Porta prisiljena poslati vojsku, koja se sa

ustanicima sukobila kod Kačanika, a zatim i kod Gnjilana, a Isa Boljetinac pružao je otpor pred

Prizrenom. Šefket Torgut-paša zauzeo je zatim Prizren, a odatle napredovao prema Skadru, u koji je

ušao 25. jula 1910. godine. Iz Skadra, Torgut-paša je preduzeo još jedan pohod prema Debru, gdje je

sproveo opće razoružanje

Oružani ustanci i pobune Albanaca u četiri vilajeta Osmanskog carstva u Evropi nastavljeni su

i u 1911. godini. Istovremeno u Italiji, Bugarskoj i Crnoj Gori nastaju albanski nacionalni komiteti, u

Rimu je tako osnovan komitet «Pro Albania». I lokalni komiteti u Albaniji započinju obnovu

djelovanja odlaskom Šefket Torgut-paše. Krajem 1911. godine izbjegli katolički Albanci u Podgorici

počinju sa napadima na pogranični pojas. Zbog toga je Porta ponovo u Albaniju i na Kosovo odaslala

Šefket Torgut-pašu, koji nije imao većeg uspjeha u pacifikaciji. Crnogorski kralj Nikola I. podržavao

je katoličke Albance i bio je spreman da 1911. godine objavi rat Osmanskom carstvu, što je

spriječeno intervencijom stranih sila. 27. aprila 1911. godine izbija na ustanak plemena Mirdita, gdje

je italoalbanski advokat Terenc Toči proglasio nezavisnost Albanije i formirao privremenu vladu.

Ipak, taj ustanak je završen u pomirljivom tonu sa Portom. Na novim izborima za Parlament, koje je

3

Porta raspisala decembra 1911. godine, nisu bili izabrani oni albanski predstavnici koji nisu bili po

volji Mladoturskoj opciji.

Nekoliko hiljada naoružanih Albanaca sastalo se u selu Junik kod Đakovice 20. maja 1912.

godine pred bivšim poslanicima u Parlamentu Hasanom Prištinom i Nedžipom Dragom. Donesena je

odluka da se Mladoturska vlast obori oružanom silom. Taj ustanak brzo se proširio sa središnjeg

Kosova i Prištine na Peć, katolička plemena na sjeveru Albanije, Kruju, Tiranu, Bitolj, Koricu i

Ohrid. Krajem juna 1912. godine ustanici su se okupili u Skopju, odakle su sultanu Mehmetu V.

Reşatu uputili svoje zahtjeve, a u međuvremenu zauzeli sve važne strateške tačke u Kosovskom

vilajetu. Kako je Porta odugovlačila sa dostavljanjem odgovora na zahtjeve Albanaca, ustanici su 11.

augusta 1912. godine zauzeli Skopje. Ipak, vlast je popustila i prihvatila zahtjeve Albanaca, na što su

Albanci napustili grad.

U skladu sa smjernicama ranije sklopljenih saveza i pravno važećih sporazuma, Srbija, Crna

Gora, Bugarska i Grčka bile su suglasne u započinjanju rata i rasparčavanju preostalog osmanskog

teritorija u Evropi. Prva je Crna Gora, bez prethodne objave rata, napala Carstvo (Albaniju) 9.

oktobra 1912. godine šaljući Zećanski odred u pravcu Tuzi i Skadra, a Primorski odred ka Bojani i

Anamaljima. Ove je teritorije su ubrzo okupirane, a prodor je nastavljen prema rijeci Drim dok se

Skadar našao u okruženju. 13. oktobra 1912. godine uputile su zemlje Balkanskog saveza ultimatum

Osmanskom carstvu zahtijevajući od Porte reforme u vilajetima i demobilizaciju vojske. Budući da je

Porta to odbila, 17. oktobra objavljuju joj rat Bugarska i Srbija, a dan kasnije i Grčka.

Do kraja oktobra su Crnogorci, spojivši se prethodno sa Srbima, započeli opsadu Skadra, te

prodrijevši preko Plava i Rožaja u Metohiju zauzeli Peć i Gnjilane. Srpska je vojska značajnije

uspjehe postigla na Kosovu (23. novembar), Novom Pazaru, Prištini i Kumanovu (do 24. novembra),

te ka sjevernoj Albaniji do Skadra i sjevernoj Makedoniji preko Skopja (26. novembar) stigavši do

Bitolja.

Još 3. novembra 1912. godine osvojili su Grci Prevezu, a zatim i cijeli Epir, na sjever do

Korice. U međuvremenu, u Bukureštu se okupljaju albanske emigrantske organizacije, pod vodstvom

Ismail Ćemal-bega Vljora i Luiđa Gurakućija pripremaju albanski nacionalni kongres te zahtijevaju i

od velikih sila priznavanje albanske autonomije. Dok je srpska vojska zauzimala Lješ, Ismail Ćemal-

beg je nakon sastanka sa ministrom spoljnih poslova Bertoldom (Berthold) preko Trsta doputovao

20. novembra 1912. godine u Drač, gdje je lokalni nacionalni komitet već preuzeo vlast. 27.

novembra grčke snage zauzimaju Sarandu, a 28. novembra 1912. godine održan je u Valoni albanski

nacionalni kongres u kojem je učestvovalo 37 delegata iz raznih dijelova zemlje. Sutradan, 29.

novembra proglašena je nezavisna albanska država, dok istovremeno, srpske trupe zauzimaju Drač.

4

Iako je 3. decembra 1912. godine posredstvom velikih sila sklopljeno primirje, u južnoj Albaniji Grci

su i dalje izvodili vojne operacije.

Šesnaestog decembra 1912. godine sazvana je međunarodna konferencija u Londonu, na

kojoj je, 27. decembra, na insistiranje Austro-Ugarske i Italije, donijeta odluka o formiranju

nezavisne albanske države. Pregovori su prekinuti 29. januara a neprijateljstva obnovljena 3. februara

1913. Janjina je pala u grčke ruke 6. marta, a srpskocrnogorska opsada Skadra je nastavljena. Iako su

velike sile ponovo zahtijevale od crnogorskog kralja Nikole I. da obustavi opsadu Skadra, koji je

trebao pripasti novoj albanskoj državi, ona je nastavljena, pa je na koncu Esad-paša Toptani predao

grad Srbima i Crnogorcima 22. aprila 1913. godine, a zatim u Tirani formirao provizornu vladu.

Narednog dana su nastavljeni mirovni pregovori u Londonu, 14. maja međunarodne vojne snage

preuzimaju Skadar a 30. maja 1913. godine sklopljeno je novo primirje, u kojem je pitanje albanskih

granica ostalo neriješeno.

Albanski teritorij je bio pošteđen Drugog balkanskog rata, koji se vodio uglavnom zbog

podjele teritorija, ali se u Londonu razgovaralo o granicama buduće albanske države. Nakon

završetka pregovora o albanskim granicama, nastavljeni su razgovori o statusu buduće države. Nakon

što je na inicijativu Italije i Austro-Ugarske određeno da osmanski vladar neće imati nikakva suvrena

prava na novu državu, 31. jula 1913. je iznađeno rješenje prema kojem bi Albanija bila suverena

kneževina. Pravo odabira novog albanskog kneza zadržale su velike sile, a do tog trenutka sigurnost i

red obavljala bi strana neutralna žandarmerija. Kandidata za albanski prijesto bilo je mnogo,

italijanski markiz Đovani Di Auleta čiji je otac bio oficir u albanskom konjičkom puku u Napulju i

španski plemić don Huan Aladro Kastriota i Perez i Velasko

U junu 1913. godine pod izgovorom odbrane od albanskih bandi Srbija zatvara granice,

onemogućavajući tako Albancima pristup trgovištima u Debru i Đakovici. Velike sile protestvovale

su protiv narušavanja ekonomske stabilnosti novouspostavljene albanske države, ali su upadi bandi

nastavljeni. Srbija je zbog toga upozorila velike sile da će preduzeti defanzivne mjere u slučaju da se

upadi nastave. Inkurzije Albanaca su nastavljene pa je Srbija uputila vojsku prema granici. Zauzete

su strateške pozicije unutar albanskog teritorija, dok su velike sile priznavale i formalno albansku

nezavisnost, 19. jula 1913. godine. Srbija je ovaj potez okupacije albanskog teritorija objasnila

samoodbranom, zbog čega je Austro-Ugarska isprva «prijateljski» protestirala protiv narušavanja

albanskog državnog prostora, šaljući 18. oktobra 1913. godine ultimatum Srbiji da povuče trupe u

roku od osam dana, što se nikada nije dogodilo.

Tridesetog oktobra 1913. godine Austro-Ugarska i Italija uputile su oštar protest grčkoj vladi

jer je teror grčkih trupa i lokalne grčke manjine onemogućavao rad Komisije za određivanje albanske

granice, navodeći da će u slučajevima ponavljanja terora Komisija smatrati dotično mjesto ipso facto

5

albanskim, i konačno zahtijevajući da se evakuiraju grčke trupe sa albanskog teritorija najkasnije do

1. decembra 1913. Grčka je 3. novembra 1913. godine odbacila navedene optužbe i na protest

odgovorila tvrdnjom da je problem zapravo nastao uključivanjem grčkih sela u Albaniju. Velika

Britanija je 13. decembra 1913. godine pokušala posredovati u tom problemu tražeći odgađanje

povlačenja grčke vojske, podjelu spornih teritorija bez čekanja na završetak rada Komisije, te

kompenzaciju za Grčku u Egejskom moru. Taj prijedlog su prihvatile Francuska i Rusija, a 31.

decembra i Austro-Ugarska i Osmansko carstvo. I Grčka je u svom pismu prihvaćanja iznijela

zahtjeve da se garantira vjerska autonomija Grka u Albaniji, da se izmijeni granica i da se vrši

slobodan upis Grka iz južne Albanije u žandarmeriju, kao mjera zaštite. Prihvaćeni su svi grčki

zahtijevi osim ispravke granica pa je problem ostao neriješen.

I Mladoturci su planirali izazivanje nemira u Albaniji i ustoličenje muslimanskog kneza, pa

su 7. januara 1914. godine odaslali 200 oficira i agitatora u civilu, brodom preko Trsta ka Valoni. Taj

pokušaj završen je neuspješno, a oficiri su vraćeni u Istanbul.

Od strane velikih sila, a prije svega zahvaljujući angažmanu rumunske kraljice Elizabete,

izabran je za albanskog kneza njen nećak, protestantski njemački princ Vilhelm Hajnrih Vid Kako je

24. januara 1914. godine Ismail Ćemal-beg dao ostavku na mjesto premijera, prijelazna vlada u

Valoni se raspala. Ostatak zemlje osvojile su bande Esad-paše Toptanija pa je upravo na njega pao

izbor da 12. februara 1914. godine bude na čelu delegacije koja će pozdraviti novog kneza Vida.

U međuvremenu, 28. februara 1914. godine, u Đirokasteru je pod vođstvom Georgiosa

Zografosa bila oformljena prelazna vlada Autonomnog Sjevernog Epira čiji je cilj bio priključenje

Korice i Đirokastra Grčkoj. Knez Vid je za prijestolnicu Kneževine Albanije odabrao Drač kojeg je

pod kontrolom imao Esad-paša, i parobrodom «Taurus», u pratnji italijanske, britanske i francuske

krstarice isplovio iz Trsta i u Drač stigao 7. marta 1914. godine. Prvi zadatak kneza Vida bio je

formiranje vlade. Deset dana po Vidovom dolasku, 17. marta 1914. godine ona je formirana, a prvi

predsjednik (premijer) i ministar spoljnih poslova bio je bivši osmanski diplomata Turhan-paša

Permeti, odbrane Esad-paša Toptani, pravde i kulture Mufid-beg Libohova, poljoprivrede Aziz-paša

Vrioni (Aziz-paşa Vrrionë), pošte Hasan Priština, finansija Galji Adhamidi (Gali Adhamidi) i

prosvjete i zdravlja Mihalj Turtuli (Mihal Turtulli). Prenk Bib Doda odbio je ponudu za ministarsko

mjesto.

Najteži zadatak vlade bilo je pitanje Epira, pa je bio angažiran nizozemski komandant

albanske žandarmerije, Ledevijk Tomas, da sa svojim trupama osvoji sporne oblasti koje su Grci

držali pod okupacijom. Tomas je uspio zauzeti Koricu, ali ne i Đirokaster, gdje je Zografos u

međuvremenu formirao paravojne snage od lokalnih Grka i «bivših» grčkih vojnika. Zbog toga je

Vid opozvao Tomasa, a pitanje Epira ostalo je neriješeno i nakon odlaska grčkih trupa 27. aprila

6

1914. godine. Tek 17. maja 1914. godine posredovanjem velikih sila na Krfu je potpisan protokol

kojim je sjevernom Epiru garantirana jezička, crkvena i upravna autonomija.

Istovremeno, u Šijaku i Kavaji je izbio ustanak albanskih muslimana pod vođstvom Hadži

Ćamilja a 18. maja ustanici su osvojili Tiranu. Taj ustanak podsticao je Esad-paša Toptani, pa ga je

Vid 20. maja 1914. protjerao iz zemlje. Nemiri nisu prestajali ni nakon izgnanstva Esad-paše, pa je

Vid, na savjet italijanskog veleposlanika barona Aliotija (Alliotti), sa porodicom privremeno iz Drača

prešao na italijanski ratni brod «Misurata» koji se nalazio u Dračkoj luci.

Knez se ubrzo vratio na kopno, ali je njegov ugled tim činom bio kod Albanaca umnogome

poljuljan i ustanici su zahtijevali da knez abdicira i da se Albanija ponovo priključi Osmanskom

carstvu. U takvim okolnostima u pomoć knezu Vidu došli su Prenk Bib Doda, koji je preuzeo mjesto

ministra spoljnih poslova i Isa Boljetinac sa nekoliko stotina naoružanih kosovskih Albanaca. Ni to

nije pomoglo knezu Vidu, ustanak je postajao sve jači, a komandu nad ustanicima preuzeo je bivši

osmanski oficir Hadži Ćamilj Fejza (Haxhi Qamil Fejzë) i mjesta su osvajana jedno za drugim.

Napad ustanika na Drač 5. juna 1914. godine bio je odbijen, ali su ustanici do12. jula zauzeli Berat.

Izbijanjem Prvog svjetskog rata zemlje članice Međunarodne kontrolne komisije povlače

svoje snage iz Albanije: Britanci 1. augusta, Austrijanci i Nijemci 4. augusta a slijedećeg dana

evakuiran je i nizozemski žandarmerijski korpus. U zemlji su do 21. augusta ostale još francuske i

italijanske trupe. Nakon što su ustanici 1. septembra zauzeli Valonu, knez Vid se našao u teškoj

situaciji. Princ Vid nikada nije formalno abdicirao, nadajući se povratku na albanski prijesto nakon

završetka rata. Odmah nakon njegovog odlaska, ustanici su zauzeli Drač i istakli osmanske zastave.

Međunarodna kontrolna komisija (Francuska, Velika Britanija, Italija, Austrougarska i Rusija) je u

Valoni, u međuvremenu, formirala Vladu Regentstva Albanije. Sredinom septembra 1914. godine

Esad-paša Toptani se u Nišu susreo sa predsjednikom srpske vlade Nikolom Pašićem, koji je vojno i

finansijski pomogao Esad-paši da osvoji Drač od ustanika. Već sredinom oktobra 1914. godine

umarširale su grčke postrojbe u Sjeverni Epir, a u Valonu dolazi jedan italijanski sanitetski korpus

koji je trebao da pomogne u zbrinjavanju izbjeglica, ali i regimenta «Bersaglieri». Pravdajući se

zaštitnim mjerama, Italijani 30. oktobra 1914. zauzimaju nenaseljeni otočić Sazan na ulazu u

Valonski zaljev. U Draču je došlo do sukoba između Hadži Ćamilja i Esad-paše, jer je Osmansko

carstvo početkom novembra 1914. ušlo u rat na strani sila Osovine i sultan Mehmet V. Reşat je

pozvao sve muslimane u svijetu na borbu protiv Antante. Esad-paša se povukao u Skadar, gdje su ga

pod opsadom držali pobunjeni Albanci. Do kraja 1914. godine (26. decembar), Italijani su zauzeli i

Valonu sa zaleđem.

7

Bugarska

Početkom 1879. godine sazvana je skupština bugarskih prvaka, Ustavotvorna Skupština

Kneževine Bugarske u Trnovu, da elaborira i usvoji novi Ustav zemlje. Ruski pravnik Lukianov je

sastavio radni primjerak, koji je pod utjecajem belgijskog, bio jedan od najliberalnijih ustava u to

vrijeme. Dvije političke frakcije nastale su kao rezultat skupštinskog zasjedanja – liberalna i

konzervativna. Konzervativci su inzistirali na jakoj monarhiji, uz još neka krajnje reakcionarna

rješenja. No, ovi su zahtjevi odbijeni i Trnovski Ustav je izglasan većinom glasova.

U aprilu 1879. godine Prva Velika Narodna Skupština je izabrala njemačkog princa

Aleksandra od Battenberga za bugarskog kneza. On je učestvovao u rusko-osmanskom ratu kao oficir

i kod Bugara stekao visoku reputaciju. Odmah nakon stupanja na prijesto, knez Aleksandar je

pokazao nastojanja da donese ustav na nedemokratski način. To je dovelo do podjela u bugarskom

društvu i na izborima 1879. i 1880. većinu dobija Liberalna partija. Nakon dvogodišnjeg konflikta sa

liberalnom vladom koju je predvodio Dragan Cankov knez Aleksandar dobija rusku podršku za

smjenu Cankova. Ipak, postepenim sporazumima između kneza Aleksandra i Cankova, Trnovski je

ustav restauriran 1883. godine.

Godine, 1879, 26. aprila donijeta je Osnovna uredba o upravljanju Istočnom Rumelijom.

Upravljač je trebao biti kršćanin i upravljati uz pomoć ministara sudstva, prosvjete, trgovine,

poljoprivrede i javnih radova, koji su takođe bili kršćani. Sultan je dalje morao imenovati evropske

službenike u područjima finansija, žandarmerije i milicije. Uspostavljena je i Pokrajinska skupština,

sastavljena od 56 članova. Službeni jezici bili su turski, bugarski i grčki.

Prvi upravljač pokrajine bio je Aleko-paša Vogoroides, sin grčkog upravitelja Samosa, koji je

na sve važne pozicije postavljao Bugare, radeći pritom svim silama na uklanjanju muslimanskog

stanovništva iz pokrajine. Ni sultan Abdulhamit II. ni Rusija nisu bili zadovoljni njegovim držanjem,

pa su 1883. godine na njegovo mjesto doveli Bugarina Gavril-pašu Krstеvа (Гаврило Крстев).

Kada je 14. septembra 1885. godine nakon skovane zavjere bugarskog majora Panice izbio

unionistički ustanak u Plovdivu, Gavril-paša je krenuo sa trupama da uguši ustanak. Njega su,

međutim, presreli bugarski poslanici na čelu sa Stefanom Stambulovim koji je Gavril-pašu uhapsio i

proglasio ujedinjenje sa Bugarskom u ime Skupštine, te pozvao kneza Aleksandra da dođe i preuzme

vlast.

Bugarski knez Aleksandar I. i vlada odmah su prihvatili proglašenje ujedinjenja, ali s malo

izgleda za međunardnu podršku, jer se i Rusija izjasnila protiv tog čina. Ujedinjenje dvaju zemalja

dovelo je do međunarodne političke krize. Povrh svega, Rusija je povukla svoje oficire iz bugarske

vojske.

8

U Carigradu je tim povodom održana konferencija veleposlanika na kojoj je trebalo riještiti to

pitanje. U takvoj situaciji, očekivalo se da Osmansko carstvo napadne Kneževinu, ali je jedino Srbija

učinila konkretan potez i 2. novembra 1885. godine dolazi do dramatičnog preokreta. Srbija,

finansijski i diplomatski podržana od Austro-Ugarske, iznenada napada Bugarsku. Iako je većina

bugarske vojske bila raspoređena na osmanskoj granici, i glavni grad Sofija bio gotovo nezaštićen,

bugarski su odredi uspjeli 19. novembra 1885. godine poraziti Srbe kod Slivnice, 50 km od Sofije.

Srbijanska vojska je bila u rasulu a put ka Beogradu je bio otvoren. Ipak, Bugari nisu iskoristili ovu

pobjedu zbog oštrog stava Austro-Ugarske, koja je zahtijevala primirje. Sa Srbijom je zatim 1886.

godine sklopljen mirovni ugovor, a zatim i sa Portom, 3. marta 1886. godine, kojim su definisani

odnosi u Istočnoj Rumeliji. Bugarskoj je pripojena Istočna Rumelija, ali je knez morao priznati

vrhovnu vlast Osmanskog carstva i zadovoljiti se upravljanjem Istočne Rumelije na pet godina, čime

je zapravo upostavljena personalna unija između Bugarske i Istočne Rumelije.

U ljeto 1886. godine ruski car Aleksandar III. započinje diplomatske napore za uklanjanje

bugarskog kneza. Krajem augusta 1886. godine skupina oficira izvršila je vojni prevrat. Knez je bio

uhapšen, ali je predsjednik skupštine Stefan Stambolov uz pomoć lokalnih garnizona odanih knezu

izvršio kontraudar, vračajući kneza u Sofiju. Ipak, pod pritiskom Rusije, knez Batenberg je ubrzo

abdicirao.

Tokom 1886. i 1887. godine nastala je politička kriza zbog problema izbora novog kneza.

Ruski političari predlagali su za bugarskog kneza kavkaskog princa Mingrelija, čovjeka poznatog po

lošoj reputaciji. Ipak, u julu 1887. godine, bez prethodnog odobrenja Rusije ili Osmanskog carstva,

Narodna skupština je u augustu 1887. godine izabrala kneza Ferdinanda od Saks-Koburg-Gote,

njemačkog plemića koji je služio u austrougarskoj vojsci. Francuska, Njemačka, Rusija i Osmansko

carstvo objavili su izbor nelegalnim, dok su ga podržale Velika Britanija i Austro-Ugarska.

Stambolov je tada iskoristio svoj utjecaj da slomi rusofilske frakcije i učvrsti kneževu vlast.

Stambolov je tada započeo svoju sedmogodišnju vlast kao premijer, u kojoj je često

zaobilazio Ustav, ali donio stabilnost. 1890. godine dolazi do zavjere protiv Stambolova, a razlog joj

je bio njegovo odbijanje da posreduje kod Porte za nezavisnost Makedonije. Ipak, Porta je tada

zauzvrat pripojila tri najveće makedonske mitropolije Bugarskom egzarhatu, a njemu omogućilo da

osvoji novi mandat. Legitimitet bugarskog prijestolja ostalo je važno pitanje u 1890-tim godinama.

Stambolov je za Ferdinanda pronašao katoličku suprugu, Mariju-Luizu od Burbon-Parme i 1893.

ubijedio Bugarsku pravoslavnu crkvu da podrži njihovo vjenčanje u cilju dobivanja nasljednika koji

bi stabilizirao tron. Slijedeće, 1894. godine, rođen je taj nasljednik, kojem je simbolički dato

prabugarsko ime Boris Taj događaj označio je i početak kraja Stambolova, kojeg je Ferdinand

9

smijenio u cilju učvršćivanja sopstvene vlasti. Slijedeće, 1895. godine, makedonski radikali su

izvršili atentat na Stambolova.

Rusija i velike sile sve do 1896. godine nisu priznavale Ferdinanda kao zakonitog kneza.

Knez Boris, sin kneza Ferdinanda i prestolonasljednik, bio je kršten 1896. godine u Bugarskoj

pravoslavnoj crkvi. U vrijeme osnivanja Bugarske države, gotovo trećina stanovništva bila je

islamske vjere – Osmanlije i Pomaci (bugarski muslimani). Bugarskim ustavom osigurana je sloboda

vjeroispovjesti i zabranjena je vjerska diskriminacija, ali je kulturni pritisak bio nezadrživ. Pod

pritiskom nasilja mnogi su napustili zemlju i otišli u Osmansko carstvo.

Godine 1904. službeno je otvoren univerzitet Sv. Kliment Ohridski, čiji je rad započeo još

1888. godine. Nakon mladoturske revolucije u julu 1908. godine vidjeli su Bugari šansu za ostvarenje

ujedinjenja i potpune nezavisnosti. 5. oktobra 1908. godine proglasio je Ferdinand i službeno

nezavisnost i ujedinjenje Bugarske u Trnovu, što je predstavljalo povredu Berlinskog ugovora i

sizerenskih prava Osmanskog carstva. U veoma napetoj atmosferi odvijali su se u Carigradu mučni

pregovori o ovom pitanju, koji su rezultirali osmanskim priznanjem Bugarske u aprilu 1909. godine.

Ferdinand je uzburkao situaciju na Balkanu još jednom provokacijom - 1911. godine je uzeo naslov

Cara, i koristeći ustavne okvire proširio svoje ovlasti na račun Subranija i premijera. Tajni pregovori

kojima je formiran Savez između Bugarske, Srbije, Grčke i Crne Gore održani su krajem 1911. i

početkom 1912. godine.

Već u aprilu 1911. godine kontaktirao je grčki premijer Venizelos bugarskog kolegu

Gjuešovog i Cara u vezi sa međusobnom podrškom u pitanjima koja se tiču Makedonije. Shvatajući

da će vojna podrška Srbije biti nezamjenjiva u savezu protiv osmanskog carstva, bugarska se vlada

pobrinula da sa Srbijom sklopi ugovor prije pregovaranja sa Grčkom. Srbija je, pod ruskim

pokroviteljstvom već pregovarala s Grčkom, zainteresirana za ankesiju Niškog okruga i

Novopazarskog sandžaka.

U trenutku izbijanja italijansko-osmanskog rata, bugarski ministar vanjskih poslova Teodorov

i veleposlanik u Rimu Rizov održali su u Beogradu i Sofiji sastanke sa srbijanskim premijerom

Milovanovićem, gdje je dogovoreno da se održi razgovor na nivou premijera, što se i dogodilo, u

vozu između Beograda i Niša. Dogovoreno je da se otpočne sa pregovorima o makedonskom pitanju

sa preliminarnim određenjem interesnih sfera. Glasine o osnivanju Saveza balkanskih zemalja počele

su kružiti u evropskim prijestolnicama već oktobra 1911. godine, a definitivni pregovori održani su u

decembru 1911. u Sofiji, gdje je postavljen novi srbijanski veleposlanik, dr Spalajković.

Krajem februara 1912. godine su otpočeli i pregovori sa Grčkom, koja je zahtjevala konkretne

teritorijalne aranžmane. Ipak, Grčka je pristala da se ova pitanja razjasne naknadno. Najprije je

donesen srpsko-bugarski sporazum, kojeg su potpisali Milovanović i Gjuešov 13. marta 1912.

10

godine. Dogovoreno je da se Srbiji treba pripojiti Novopazarski sandžak, Kosovo, Metohija i Niški

okrug, dok Bugarska treba dobiti zemlje zapadno i istočno od Rodopa, te u slivu rijeke Strume.

Teritorij koji se nalazi u sredini (Makedonija) treba dobiti autonomiju. Ako bi se s vremenom

pokazalo da je autonomija neodrživa, Makedonija bi bila podijeljena arbitražom ruskog cara. Krajem

aprila 1912 su Teodorov, Rizov i Danev održali konferenciju sa crnogorskim premijerom u Beču,

prilikom posjeta kralja Nikole II. Postignut je dogovor o savezništvu bez potpisivanja formalnih

dokumenata. Potom je sklopljen i grčko-bugarski sporazum, a potpisali su ga veleposlanik Grčke u

Sofiji Panas i premijer Gjuešov, 29. maja 1912. godine. Istog mjeseca je specijalni bugarski izaslanik

Danev obavijestio ruskog ministra vanjskih poslova Sazonova o sklapanju Balkanskog saveza i

potrebe za vojnom akcijom, ali on je savjetovao samo umjerenost i oprez. Austrougarska je reagirala

14. augusta 1912. kada je ministar vanjskih poslova grof Bertold poslao notu silama tražeći

«progresivnu decentralizaciju» vlasti u Makedoniji, održanje statusa quo na Balkanu i jačanje

osmanske pozicije. Bertold je potom posjetio Rumuniju kako bi preduzeo mjere za moguće

obuzdavanje balkanskih saveznika.

Uskoro su uslijedili i vojni sporazumi zemalja Balkanskog saveza: bugarsko-srpski (29. april

– 12. maj), i bugarsko-grčki (22. septembar – 5. oktobar). Ugovori i vojne konvencije objavljene su u

Parizu, 26. novembra 1912. godine.

Krajem septembra 1912. godine odlučila je Porta održati vojne manevre kod Jedrena. Članice

Antante su protestvovale, plašeći se da bi taj potez mogao netjerati i članice Balkanskog saveza da

učine isto. Porta je odgovorila 27. septembra notom kojom odbijaju suspenziju manevara, ali

obećavaju smanjenje broja vojnika. Tri dana kasnije, 30. septembra, mobilizirala je i Bugarska snage,

a evropske se sile sastaju u Parizu u pokušaju da zaustave rat. Među zemljama Balkanskog saveza

Bugarska je bila poznata kao «Prusija istoka», jer je posjedovala najmoćniju, dobro opremljenu i

uvježbanu vojsku. Mobilizirano je ukupno 310.000 ljudi pod nominalnim zapovjedništvom cara

Ferdinanda I. Bugarski ciljevi bili su Trakija i Makedonija uključivši Solun. Već 8. oktobra 1912.

godine poslana je jedna austrougarska nota svim zemljama Balkanskog saveza, u kojoj se zahtijeva

maksimalna suzdržanost i održavanje statusa quo-a. Tek nekoliko sati prije čitanja note u Cetinju,

objavio je crnogorski kralj Nikola II. rat Osmanskom carstvu. U međuvremenu, 10. oktobra, upućena

je iz Pariza kolektivna nota Porti u kojoj se zahtijevalo sprovođenje reformi u Makedoniji u skladu sa

zakonom iz 1880. Ostale članice Saveza su odgovorile 13. oktobra, odbacujući posredovanje stranih

sila i objavljujući rat Porti, a 14. oktobra Porta je obećala sprovođenje reformi, ali je odbila da

demobilizira vojsku. Balkanske saveznice su odmah objavile rat Osmanskom carstvu, 18. oktobra

1912. godine. Prve bitke desile su se na odbrambenoj crti Jedrene-Kirk Kilise. Bugarska vojska

porazila je Osmanlije kod Gečkenlija, Seliolua i Petre. Jedrene je bilo opkoljeno, a Kirk Kilise je

11

zauzeto bez borbe. Bugarski vrhovni štab je zatim donio odluku da sačeka nekoliko dana,

dozvoljavajući Osmanlijama da zauzmu defanzivne položaje na crti Lileburgaz-Karaagač-Bunarhisar.

Međutim, i tu su crtu ubrzo probile bugarske snage, izbivši tako na Mramorno more. Osmanlije su uz

pomoć pojačanja iz Anadolije zauzeli najjaču defanzivnu poziciju u Čataldži, tvoreći tako crtu obrane

poluostrva na kojem je Istanbul.

Istovremeno, bugarske trupe su porazile osmanske u Egejskoj Trakiji, Rodopima i istočnoj

Makedoniji. Krajem oktobra i početkom novembra 1912. godine bugarska vojska je odaslala jednu

diviziju iz Makedonije prema Solunu, ali je tamo stigla prekasno, Grci su već zauzeli grad. 17.

novembra bugarska vojska otpočela je svoj napad na Čataldža-crtu, ali je bila odbijena. Primirje je

nakon toga moralo biti potpisano, u periodu od 20.novembra do 3. decembra i mirovni pregovori

započeli su u Londonu. Zemlje Balkanskog saveza tražile su na konferenciji da se Osmanlije povuku

iz svih evropskih zemalja sve do linije Midija-Enos. Takvo nešto Porta nije mogla prihvatiti, a u

međuvremenu je u Istanbulu došlo do smjene vlasti. Nakon isteka primirja, 16. februara 1913.

godine, neprijateljstva su nastavljena. Nove osmanske snage iskrcale su se kod Bulaira i Šarkeja ali

su nakon teških borbi suzbijene i poražene od novoformirane Četvrte armije pod zapovjedništvom

generala Stilijana Kovačeva. Osmanska protuofanziva na Čataldži nije uspjela. 11. marta 1913.

godine započeo je i finalni bugarski napad na Jedrene. Pod zapovjedništvom generala Vladimira

Vazova Bugari su 28. marta uspjeli osvojiti grad. Londonskim sporazumom je 17. maja 1913. godine

okončan Prvi balkanski rat, ali su teritorijalna pitanja između zemalja saveza ostala neriješena.

Bugarska se osjećala zakinutom u raspodjeli teritorija u Makedoniji, pa je odlučeno da

bugarska vojska napadne svoje dojučerašnje saveznike. Glavni bugarski napad Prve, Treće, Četvrte i

Pete armije planiran je protiv srbijanske vojske, dok je Druga armija trebala napasti grčke položaje u

smjeru Soluna. Bugarska je nakon jednog incidenta u Makedoniji, napala srpske trupe 16. juna 1913.

godine, ali su napadnute grčke snage ubrzo prešle u kontranapad 19. juna 1913. godine i bugarske

postrojbe odmah su povučene sa položaja sjeverno od Soluna na defanzivne položaje u Kukušu. Plan

da se brzom akcijom uništi srbijanska vojska u središnjoj Makedoniji također nije uspio i Bugari su

na svim frontovima bili zaustavljeni. Bugarska Druga armija u južnoj Makedoniji, kojom je

komandovao general Ivanov zaposjela je crtu Dojran-Langaza/Koronija-Bešik/Volvi-Kavala. Kod

Kukuša su Bugari podigli jaku obranu, koja je uključivala i zarobljene osmanske topove. 30. juna

bugarski prepad na Bregalnici nije uspio i vojska je bila prisiljena na povlačenje, ali istovremeno

otpočinje prodor trupa prema srbijanskom gradu Pirotu, a zatim i prema Nišu. 3. jula grčke snage su

napale Kukušku visoravan i probile linije, pa se bugari povlače iz Nigrice, Lahane, Đevđelije i

visoravni Macikova, koji padaju u ruke Grka. Bugarska vojska morala se nakon ovih poraza povući

prema Strumici. Grci su zauzeli Dojran 5. jula, a 11. jula grčke i srbijanske trupe napreduju uz rijeku

12

Strumu. Ipak, kod sela Kalimanci, 18. jula 1913. godine uspjela je bugraska vojska zaustaviti

napredujuće srbijanske trupe, a Grci se 24. jula zaustavljaju kod klanca Kresna. Grčki kralj je odbio

ponuđeno primirje i 29. jula konsolidirana bugarska armija otpočinje kontranapad potiskujući Grke

niz rijeke Strumu i Mestu. Grci su pretrpjeli teške gubitke i bili su prinuđeni da potpišu primirje, ali

su upravo u tom trenutku Rumunija i Osmansko carstvo ušli u rat.

Bez otpora su Rumuni okupirali sjevernu Bugarsku, a Osmanlije istočnu Trakiju. Sada je

Bugarska molila za mir. Mirovni ugovor je potpisan u augustu 1913. godine. Bugarska je ipak dobila

izlaz na Egejsko more i Pirinsku Makedoniju, ali je izgubila dio Dobrudže koji je predat Rumuniji.

Kada je izbio Prvi svj. rat Bugarska je još uvijek trpjela posljedice svoga poraza u Drugom

balkanskom ratu. I Antanta i Centralne sile željele su na svojoj strani kralja Ferdinanda, zbog jake

Bugarske vojske i značajne strateške pozicije. Upravo prije početka rata, Njemačka je odobrila

Bugarskoj kredit, a kralj Ferdinand, i sam njemačkog porijekla, opredijelio se za politiku neutralnosti.

Prema bugarskom Ustavu, vanjska politika bila je u nadležnosti kralja, a Subranije nije imalo prava

raspravljati o ovim pitanjima. I Antanta i Centralne sile obećale su Bugarskoj proširenje ukoliko se

svrsta na jednu od strana. Antanta je nudila Osmanski teritorij i neka odstupanja u Grčkoj i Srbiji.

Centralne sile nudile su više – cijelu Makedoniju.

Grčka

Kada je izbio rusko-osmanski rat 1877. godine, Grčka je stala uz Rusiju, ali bez efektivnih

akcija na terenu. Sanstefanskim ugovorom obevazala se Porta na uvođenje novog sistema upravljanja

u Epiru i Tesaliji. Ipak, Berlinskim kongresom 1878. godine određeno je da Tesalija i dijelovi Epira

pripadnu Grčkoj, ali je preciziranje granice ostavljeno nagodbi s Portom, koja je ovo pitanje

odugovlačila zbog velike izmješanosti muslimanskog i pravoslavnog stanovništva.

Još 1875. godine izbio je na Kritu novi ustanak Grka, ponovo na poticaj Vlade iz Atine.

Sultan Abdülhamit je zatim poslao na Krit svoga savjetnika, Grka Karateodori-pašu, za namjesnika

otoka. On je sa konzulima evropskih sila u Halepi potpisao ugovor, oktobra 1878. godine, u kojem je

obećao Kritu zastupničku skupštinu sa grčkom većinom. Međutim, dobrovoljci iz Grčke i dalje su se

prebacivali na Krit i terorizirali muslimansko stanovništvo.

Juna 1880. godine predloženo je veoma povoljno teritorijalno rješenje za Grčku, koje je

uključivalo teritorij sjeverno do planine Olimp. Kada se Porta oštro usprotivila ovom rješenju, grčki

premijer Harilaj Trikupis je zaprijetio mobiliziranjem grčke vojske. Ovaj potez iziritirao je velike

sile, osobito Veliku Britaniju, koje su zatim dogovorno dodijelile Grčkoj cijelu Tesaliju, ali samo

manji dio Epira do Arte. Kada je pala Trikupisova Vlada, novi premijer, Aleksandar Kumonduros

nevoljko je prihvatio nove granice.

Konačna granična linija povučena je tek 1882. godine.

13

Dok je Trikupis nakon 1882. godine vodio uglavnom umjerenu politiku, dotle je njegov

oponent, vođa Nacionalne partije Teodor Delijanis, koristio svaku priliku da pobuni Grke protiv

Osmanske vlasti. Tako je bilo i 1885. godine, u vrijeme bugarskog pripajanja Istočne Rumelije.

Nakon što je na izborima odnio pobjedu nad Trikupisom, Delijanis je mobilizirao grčku vojsku. Na

taj čin reagirala je Velika Britanija, ponovo blokirajući grčke luke. Admiral flote koja je ovog puta

blokirala Grčku bio je princ Alfred, prvi izbor Grka iz 1863. godine.

Sultan Abdulhamid je zbog neizdrživog stanja na Kritu 1891. godine ukinuo «Organičku

uredbu» i sporazum iz Halepe i uveo direktnu vlast, što je na otoku prouzročilo nove nerede. Grčki

nacionalisti i dalje su na otok slali ljude, oružje i municiju, te podsticali nasilje nad muslimanima.

Međutim, na poticaj Rusije evropske su sile izvršile pritisak na Portu i sultan Abdulhamid je morao

obećati novi Statut otoka, sazivanje Narodne skupštine i postavljanje kršćanskog upravljača.

Međutim, sukobi između kršćana i muslimana na otoku nastavljeni su.

Godine 1893. je prokopan Korintski kanal, kojeg je gradila jedna francuska kompanija,

skraćujući time putovanje iz Jadranskog mora do Pireja za 150 nautičkih milja, a 1896. godine

održane su u Atini Olimpijske igre.

Krajem 1896. godine ponovo je izbila pobuna Grka na Kritu. Početkom januara 1897. godine

grupa Grka sa kopna došla je na otok kako bi pomogli ustanicima, a 21. januara se na otok iskrcala i

Grčka vojska, kako bi otok izuzela iz osmanske kontrole i ujedilnila ga s Grčkom. Vojsku je

predvodio sin kralja Đorđa I., knez Đorđe. Grčka vojska je zatim opustošila otok, pobivši na hiljade

preostalih muslimana. Nakon što je preuzeo kontrolu nad otokom, knez Đorđe je proglasio pripojenje

otoka Grčkoj. Kriza je nastavljena a osmanske snage opsjele su Haniju i Kandiju.

Velike sile su odbile priznati teritorijalnu ekspanziju Grčke i 25. februara 1897. godine

objavile odluku o uspostavljanju autonomne administracije na Kritu i naredile povlačenje grčkih i

osmanskih redovnih i paravojnih jedinica sa otoka. Porta se sa ovom odlukom složila, ali je grčki

premijer Delijanis odbija i šalje na Krit još 1500 dobrovoljaca.

Kada su velike sile objavile da će ponovo blokirati grčke luke, grčka vojska je 10. aprila 1897.

godine prešla preko grčko-osmanske granice u Makedoniji i sultan je bio prisiljen objaviti Grčkoj rat.

Objava rata dočekana je sa oduševljenjem u većim grčkim gradovima, a kolone dobrovoljaca

pridruživale su se redovnim trupama na sjeveru, pod komandom prijestolonasljednika kneza

Konstantina.

Već 18. aprila osmanske trupe su započele sa opsadom Arte, ali nisu mogli zauzeti grad, pa su

se utvrdili kod Filipijade. Grčka vojska je u Makedoniji pokušala izazvati ustanak, pa je Porta

velikom brzinom mobilisala trupe i poslala ih u Epir i Makedoniju. Grčka je vojska pretrpjela

strahovit poraz kod Matija, i povukla se u pravcu Larise, koja je u međuvremenu evakusiana. Kod

14

Farsale se grčka vojska pregrupisala i planiran je kontranapad, međutim, osmanske snage su zauzele

Terhalu, Larisu i Tirnavos i prodrle ka zaljevu Volos, 5. maja 1897. godine, a 15. maja predala se i

Arta. U Atini je zavladala panika, ali Grci su bili spašeni jer je 20. maja 1897. godine sultan

Abdulhamid proglasio jednostrani prekid vatre i osmanske su trupe povučene sa grčkog teritorija. Uz

posredovanje Velike Britanije, mir je sklopljen 20. septembra 1897. godine i zaštitio je Grčku od

plaćanja visoke odštete. Međutim, ovim mirom obuhvaćeno je i pitanje iseljavanja preostalih

muslimana iz Epira i Tesalije, pa je Grčka ponovo postala etnički čista država, a Osmanskom carstvu

vraćen je manji pojas zemljišta na granici Tesalije.

Devetnaestog decembra 1897. godine velike sile su prisilile sultana Abdulhamida da

uspostavi novi, samostalni režim na Kritu, pod osmanskim suverenitetom ali sa pravoslavnim

namjesnikom, kojeg bi imenovala Porta, a potvrdila Vlada u Atini. Osmanske snage povučene su sa

otoka, zajedno sa većinom preostalog muslimanskog stanovništva. Velike sile su pritom dodatno

iznenadile Portu, imenujući kneza Đorđa za namjesnika Krita.

U Grčkoj je osjećanjke ratnog gubitništva prevladalo u političkim krugovima, koji su smatrali

kralja Đorđa I. odgovornim, pa je na njega pokušan atentat, u februaru 1898. godine, ali bez

posljedica za kralja. Međutim, premijer Delijanis je ubijen u atentatu, 1904. godine.

Kritske Grke predvodio je početkom XX. stoljeća Elefterije Venizelos, koji je knezu Đorđu

svojom političkom i paravojnom aktivnošću sa skupinom istomišljenika učinio boravak na otoku

nepodnošljivim. Knez je napustio otok 1906. godine, a Venizelos je ubrzo zatim izazvao oružanu

pobunu na otoku. 1908. godine je Venizelos izazvao novu krizu, objavljujući ujedinjenje Krita sa

Grčkom. Premijer Dimitrije Ralis dao je ostavku u maju 1909. godine, jer je stanje u Atini bilo

nesređeno i skupina armijskih oficira formirala je vojnu ligu zahtijevajući da se kraljevskoj porodici

oduzmu vojne nadležnosti. Dvor je to odbio i smijenio oficire sa dužnosti, našto su oni 28. augusta

1909. godine izvršili puč, poznat kao «Gaudi Pronunćamento» (Goudi Pronunciamento), i kralj je

morao insistirati na podršci novoizabranom parlamentu kao odgovor pučistima. Naposljetku, vojna

liga udružuje snage sa Venizelosom, te zajedno traže od Narodne skupštine reviziju Ustava. Nakon

političkog manevrisanja, knez Konstantin je reinstaliran na dužnost vrhovnog zapovjednika vojske, a

Venizelosa sa Krita u Atinu dovode liberali, i on postaje premijer 17. oktobra 1910. godine.

Venizelos i kralj Đorđe I. su bili ujedinjeni u nastojanjima da modernizuju grčku vojsku. Pod

nadzorom kneza Konstantina poboljšano je stanje u vojsci i naručeni su novi brodovi za mornaricu. U

međuvremenu, Venizelos je pojačao diplomatsku aktivnost kako bi u svojim planovima našao

podršku u drugim balkanskim zemljama.

Krajem 1911. godine na Dodekaneškim ostrvima (Afantou, Arhangelos, Astipaleja, Ataviros,

Halki, Dikajo, Jalisos, Irakleides, Kalitea, Kalimnos, Kameiros, Karpatos, Kasos, Kos, Leipsoi,

15

Leros, Lindos, Kastelorizo, Nisiros, Patmos, Petaludes, Rodos, Simi i Tilos) Grci podižu ustanak i

proglašavaju nezavisnost kao Federacija Dodekaneških ostrva, međutim, nakon zauzeća Tripolija

italijanske su snage nastojale prisiliti Portu na prihvatanje postojećeg stanja i u tom cilju okupirale

Dodekaneze od 20. aprila do 20. maja 1912. godine i ugušile nezavisnost ostrva.

Italijanska okupacija Dodekaneza potakla je stvaranje saveza balkanskih zemalja. Prvi takav

ugovor potpisala je Grčka sa Bugarskom, 29. maja 1912. godine, koji nije razmatrao problem

Makedonije, već je samo odredio da se zemlje potpisnice uzajamno pomažu u slučaju osmanskog

napada. Bugarska je također obećala neutralnost ukoliko Grčka zarati sa Portom zbog Krita.

Na osnovu ovih ugovora, zemlje saveznice uputile su 13. oktobra 1912. godine ultimatum

Porti, u kojem se zahtijeva demobilizacija osmanske vojske i nove reforme. Porta je odbila ultimatum

i zemlje saveznice objavljuju rat Osmanskom carstvu 18. oktobra, čime je započeo Prvi balkanski rat.

Grčka je smatrana najslabijom od zemalja saveznica, jer je ranije već pretrpjela poraz od

Osmanlija, 1897. godine. Sa samo 110.000 raspoloživih vojnike, Grci nisu očekivali postizanje većih

uspjeha na kopnu, ali je zato snažna mornarica bila od vitalnog značaja za Balkanski savez, budući da

je mogla spriječiti dopremanje osmanskih pojačanja iz Azije. Vojska, koju je ranije reorganizovala

francuska vojna misija, grupirana je nakon mobilizacije u dvije armije. Armijom «Tesalija»

komandovao je prijestolonasljednik Konstantin, brojala je oko 100.000 vojnika i od nje se očekivalo

zauzimanje osmanskih utvrđenja uz granicu i prodor u zapadnu i središnju Makedoniju. Oko 13.000

ljudi brojala je armija «Epir», kojom je komandovao general Konstantin Sapuncakis, i čiji je zadatak

bio prodor u Epir. Bez nade da će zauzeti teško utvrđenu Janjinu, prvobitna misija bila je vezivanje

osmanskih snaga dok se ne dovedu pojačanja iz tesalijske armije, nakon završetka operacija u

Makedoniji. Grčka mormarica je u međuvremenu trebala zauzeti Egejska ostrva koja su još uvijek

bila pod osmanskom kontrolom i osigurati premoć na moru. Flotom «Egej» zapovjedao je

kontraadmiral Pavle Kunturiotis.

Grčka Tesalska armija napredovala je prema Solunu sa juga, nakon što je uspješno savladala

osmanski otpor kod Sarantapora i Đanice. Grad je zatim i zauzet, nakon što se osmanski garnizon

predao, 9. novembra 1912. godine. Sada je dobar dio grčkih snaga prebačen iz Makedonije u Epir.

Generala Sapuncakisa je zamijenio prijestolonasljednik Konstantin, koji je nadzirao opsadu Janjine.

Zemlje članice saveza potpisale su sa Osmanskim carstvom primirje 20. novembra, ali ga je Grčka

odbila potpisati. Vojne operacije u Epiru su nastavljene i 3. decembra, kada je sazvana konferencija u

Londonu, ali je diplomatsko izaslanstvo Grčke prisustvovalo i učestvovalo u konferenciji. Pregovor

su prekinuti kada je u Istanbulu svrgnuta Vlada Ćamil-paše, pa su neprijateljstva obnovljena 16.

februara, a 6. marta Grci zauzimaju i Janjinu, nakon savladavanja osmanske obrane kod Bizanija.

16

U osvojeni Solun su u martu 1913. godine, odmah nakon zauzeća Janjine, došli

prijestolonasljednik Konstantin i premijer Venizelos, a nekoliko dana kasnije u grad dolazi i kralj

Đorđe I. Prilikom kraljevog defilea ulicama Soluna, 18. marta 1913. godine, poremećeni učitelj i

anarhist Aleksandar Skinas je krlaju pucao u leđa i ubio ga. Kraljevo tijelo odmah je premeseno u

Atenu, gdje je tri dana bilo izloženo na atenskom Akropolisu, a zatim sahranjeno u palači Tatoi.

Novi kralj Grka bio je sin ubijenog kralja Đorđa I., Konstantin I. kada je 17. maja 1913.

godine potpisano primirje između Osmanskog carstva i zemalja Balkanskog saveza.

Međutim, Bugarska je bila nezadovoljna raspodjelom teritorija i bugarski vojni vrh je odlučio

da napadne grčke i srbijanske položaje u Makedoniji. Međutim, grčka vojska je nakon bugarskog

napada na Solun prešla u kontranapad duž cijele linije razgraničenja. 19. juna 1913. u bici kod Lahise

grčka vojska je porazila Bugare, koji su bili primorani na povlačenje u Kukuš, zazuzet već 3. jula. U

međuvremenu, Grci zauzimaju Nigricu i Đevđeliju, te visoravan Macikovo. 5. jula zauzet je Dojran,

a 11. jula, dan nakon ulaska Rumunjske u rat, Grci i Srbi potiskuju bugarske snage uzvodno uz rijeku

Strumu sve do 24. jula, kada bivaju zaustavljeni u klancu Kresna. Opće primirje potpisano je 31. jula

i razgraničenje između zaraćenih strana regulirano je ugovorima sklopljenim u Bukureštu i Istanbulu.

Sveukupno, Grčka je pripojila Krit, Epir (Arta, Janjina, Igumenica, Preveza, Bondica, Doljana,

Konjica), jugozapadni (Srbica, Sjatišta, Kožani, Kostur, Lerin, Voden) i južni dio Makedonije (Solun,

Kukuš, Serez, Kavala), te poluostrvo Halkidiku.

Tridesetog oktobra 1913. godine Austro-Ugarska i Italija uputile su oštar protest grčkoj vladi

jer je teror grčkih trupa i lokalne grčke manjine onemogućavao rad Komisije za određivanje albanske

granice, navodeći da će u slučajevima ponavljanja terora Komisija smatrati dotično mjesto ipso facto

albanskim, i konačno zahtijevajući da se evakuiraju grčke trupe sa albanskog teritorija najkasnije do

1. decembra 1913. Grčka je 3. novembra 1913. godine odbacila navedene optužbe i na protest

odgovorila tvrdnjom da je problem zapravo nastao uključivanjem grčkih sela u Albaniju. 13.

decembra 1913. godine Velika Britanija je pokušala posredovati u ovom problemu tražeći odgađanje

povlačenja grčke vojske, podjelu spornih teritorija bez čekanja na završetak rada Komisije, te

kompenzaciju za Grčku u Egejskom moru. Ovaj prijedlog su prihvatile Francuska i Rusija, a 31.

decembra i Austrougarska i Turska. Grčka je u svom pismu prihvaćanja iznijela zahtjeve da se

garantira vjerska autonomija Grka u Albaniji, da se izmijeni granica i da se vrši slobodan upis Grka

iz južne Albanije u žandarmeriju, kao mjera zaštite. Prihvaćeni su svi grčki zahtijevi osim ispravke

granica, pa je problem ostao neriješen.

U međuvremenu, 28. februara 1914. godine, u Đirokasteru je pod vođstvom Georgiosa

Zografosa oformljena prijelazna vlada Autonomnog Sjevernog Epira čiji je cilj bio priključenje

Korice i Đirokastra Grčkoj. U međuvremenu je novoformirana albanska žandarmerija uspjela od

17

Grka osvojiti Koricu, ali je Zografos u Đirokastru formirao paravojne snage od lokalnih Grka i

«demobiliziranih» grčkih vojnika. Pitanje Epira ostalo je neriješeno i nakon odlaska grčkih trupa iz

Sjevernog Epira 27. aprila 1914. godine. Tek 17. maja 1914. godine je posredovanjem velikih sila na

Krfu potpisan protokol kojim je sjevernom Epiru garantirana jezička, crkvena i upravna autonomija.

U ljeto 1914. godine izbio je Prvi svjetski rat. Grčka je sada morala birati između neutralnosti

i priklanjanja nekom od saveza. Otvoreno učestvovanje Grčke na strani Centralnih sila nije bilo

moguće, budući da je grčke luke mogla opet blokirati britanska flota i da je Osmansko carstvo,

tradicionalni neprijatelj Grčke, u oktobru 1914. godine ušlo u rat na strani Centralnih sila. Za politiku

neutralnosti zalagali su se pronjemački Grci, a situaciju je dodatno komplikovalo nekoliko faktora –

kraljica Sofija bila je sestra njemačkog cara Vilhelma II., dok je kralj Konstantin i sam bio školovan

u Njemačkoj, te upravo sklopljeni vojnoobrambeni ugovor sa Srbijom, članicom Antante. Sam kralj

bio je uglavnom naklonjen Centralnim silama, ali je smatrao da je u najboljem interesu Grčke da

ostane neutralna, barem dok pobjednik ne postane izvjestan. Sa druge strane, premijer Venizelos

zalagao se za ulazak u rat na strani Antante.

Rumunija

Devetnaestog aprila 1881. godine Jon K. Bratianu je prestao biti premijer, a na njegovo

mjesto je došao nakratko Dimitrije Bratianu, da bi 21. juna 1881. Jon K. Bratianu ponovo vratio.

Od smrti princeze Marije 1874. godine pitanje prijestolonasljednika postalo je od iznimne

važnosti ponovno 1881. godine. Donesena je odluka da se pitanje nasljednika riješi usvajanjem.

Najprije je za prijestolonasljednika izabran princ Vilhelm Hohencolern-Sigmaringen, stariji sin

Karlovog brata princa Leopolda, nesuđenog kralja Španije iz 1870. godine. Međutim, Vilhelm je

odbacio ponudu svoga strica i Karol se morao zadovoljiti drugim Leopoldovim sinom, princom

Ferdinandom. Princ Ferdinand imao je samo 16 godina kada je knez Rumunije odlučio da ga učini

svojim nasljednikom, čemu se protivila Ferdinandova majka, portugalska princeza Antonija, znajući

za vojničku narav Karola I.

Kralj je 1883. godine mogao potpisati tajni sporazum, koji je povezao Rumuniju sa Trojnim

savezom iz 1882. i mogao je biti aktiviran jedino napadom Rusije na Rumuniju ili neku od zemalja

potpisnica. Protiv volje Rumuna, kralj Karol I. je smatrao da je pitanje časti podrška Njemačkoj.

Skupština je tada izvršila pritisak na liberale da se odreknu diskriminatornih zakona, pa je

Vlada dozvolila Jevrejima i dobrudžanskim Turcima i Tatarima da se prijave za državljanstvo, ali je i

dalje bilo zabranjeno strancima posjedovati nekretnine u Rumuniji. Bratianuaova Vlada reformisala

je administraciju, obrazovanje, ekonomiju i vojsku. Međutim, Vlada je slavila svoj najveći uspjeh

18

1883. godine, kada su liberali prihvatili ustav povećavajući broj izabranih poslanika i stvarajući treći

izborni korpus, koji je dao pravo predstavljanja seljacima i zanatlijama. Ovaj potez nije bio radikalan

i obezbjedio je liberalima veoma dug ostanak na vlasti. Prvi izbori održani nakon amendiranja ustava

donijeli su liberalima apsolutnu većinu u parlamentu. Nakon toga je Bratianu bio jedini partijski

lider, ali je njegov dugi mandat umnogome doprinjeo njegovoj nepopularnosti među Rumunima.

Međutim, svi pokušaji usmjereni protiv Bratianua shvaćani su od strane dvora kao napad na kralja,

koji je bio umnogome zaslužan za njegovu politiku, i on je ostao na dužnosti sve do 13. aprila 1888.

godine, kada je na njegovo mjesto došao pisac i član Liberalne partije Teodor Roseti

Godine 1886. je u Rumuniju stigao novi prijestolonasljednik, princ Ferdinand. On je tada

imao 21 godinu i kralj Karol I. ga je imenovao i zvanično proglasio nasljednikom prijestolja, a zatim

je tu odluku potvrdio i rumunski parlament.

Jedanaestog aprila 1889. godine premijer postaje oprobani konzervativni političar Laskar

Katardžiu, koji je dotada bio u opoziciji. Međutim, zbog radikalnih poteza, njegova je vlada pala

nakon sedam mjeseci. U Vladi, koju je formirao Jon E. Floresku u martu 1891. godine, Katardžiu je

bio ministar unutarnjih poslova.

Floreskuova vlada potrajala je nešto duže, ali je u međuvremenu kralj Karol I. uspio u

naporima da prijestolonasljedniku Ferdinandu osigura suprugu. Putem preporuke njemačkog cara

Vilhelma II. došlo se do mlade vojvotkinje Marije od Edinburga, unuke kraljice Viktorije. Britanski

dvor bio je protiv tog braka, ali je putem spletki 16-godišnja Marija vjerena za Ferdinanda krajem

1892. godine i udata u Bukureštu januara 1893. godine. Za rumunsku monarhiju je ta ženidba bila

zapravo neočikavana sreća da se pridruže prvim redovima evropskih monarhija zbog tijesnih veza

nove princeze nasljednice i dinastija starog kontinenta.

Rumunija je 1906. godine slavila 40-godišnjicu stupanja na prijestolje Karola I. Za 40 godine

njegove vladavine Rumunija je značajno napredovala i na ekonomskom planu. Putevi, željezničke

pruge, te riječni i pomorski transport ubrzano su se razvijali. Poljoprivreda je donekle

modernizovana, a industrija nafte postala je druga u Evropi, za potrebe rastućeg tržišta tog energenta,

koji će se pokazati od presudne važnost i za sudbinu Rumunije. Međutim, godinu dana nakon

obilježavanja kraljevog jubileja, desilo se nešto što je zaprepastilo rumunsku i evropsku javnost.

Većina velikih zemljoposjednika preferirala je život u gradovima i nije se željela baviti

administracijom svojih posjeda. Zbog toga su izdavali svoje domene u zakup posrednicima

(arendaşi), u zamjenu za fiksnu rentu (arendă). Posrednici su zauzvrat administrirali zemlju i iz toga

izvlačili profit u veoma kratkom vremenu. U to vrijeme seljaci su činili oko 80% stanovništva

Rumunije i oko 60% njih imalo je veoma malo ili nimalo zemlje, dok su latifundije posjedovale više

od polovine obradive zemlje. Činjenica da najveći broj zakupaca uopće nije bio rumunskog porijekla

19

(većina su bili Jevreji i ponešto Grka) također je doprinijela razvoju tenzija. Najveća seljačka pobuna

od 1881. godine izbila je na zemlji posrednika Mošetra Fišera, u selu Flamanci (Flămânzi) čije ime u

prijevodu znači „gladni ljudi“, jer je odbio da potpiše ugovore sa lokalnim seljacima. Austrijsko-

jevrejska obitelj Fišer bila je zakupac oko 75% obradive zemlje u tri rumunjske oblasti u Moldaviji.

Ti posjedi su podrugljivo nazivani „Fišerland“. Seljaci su se, bojeći se da će ostati bez posla i hrane,

počeli ponašati nasilno. Moše Fišer je uplašen pobjegao kod prijatelja u Černovce, u austrijsku

Bukovinu, ostavljajući seljake bez potpisanih ugovora. Sve to dovelo je do revolta, koji se brzo

proširio na gotovo cijelu Moldaviju, gdje je uništeno nekoliko veleposjeda a nekoliko zakupaca

ubijeno. Konzervativna Vlada nije mogla kontrolirati situaciju i dala je ostavku, pa su liberali

Dimitrija Sturdze preuzeli vlast. 18. marta 1907. godine proglašeno je stanje uzbune u državi, a zatim

i generalna mobilizacija. Regrutovano je oko 140.000 vojnika do 29. marta 1907. godine. Rumunska

armija započela je tada paljbu na seljake. Navodno, ubijeno je 11.000 seljaka a više od 10.000 je

uhapšeno. Stvarni broj žrtava nije nikada utvrđen, budući da je Karol I. naredio da se unište svi

dokumenti koji imaju veze sa tim događajima unište, kako liberali ne bi kasnije bili odgovorni pred

mogućom konzervativnom vladom.

Nakon seljačke bune događaji na međunarodnoj sceni kreirali su rumunski politički program.

Kada je 1908. godine Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu, bilo je jasno da je Srbija, s

kojom je Rumunija imala dobre odnose, bila cilj daljnje austrougarske ekspanzije. Godine 1909.

Jonel Bratianu (Ion I. C. Brătianu), sin pokojnog lidera Liberalne stranke, postao je rumunski

premijer. Bratianu se bojao da bi ekspanzija Bugarske mogla poremetiti odnos snaga na Balkanu i

nastojao osigurati teritorijalnu kompenzaciju za Rumuniju ukoliko se Bugarska proširi na račun

Osmanskog carstva. Kada je u oktobru 1912. godine izbio Prvi balkanski rat, i Istanbul bio pred

padom, Rumunija je od Bugarske zatražila predaju Silistrije. Bugarski ministar vanjskih poslova, je

međutim predložio samo minorne izmjene granice, koje nisu uključivale Silistriju, kao i uvjerenje da

će Bugarska poštovati prava Kucovlaha i drugih Aromuna u Makedoniji i sjevernoj Grčkoj. Bilo je

očito da je bugarsku ekspanziju moguće spriječiti samo združenom vojnom i diplomatskom akcijom

balkanskih zemalja, pa je kralj Karol I. uključio Rumuniju u ratna zbivanja u Drugom balkanskom

ratu 1913. godine.

Kada se rat završio, Rumunija je zaprijetila okupacijom bugarskog teritorija, ali je britanski

prijedlog za arbitražu spriječio neprijateljstva. Rezultat protokola potpisanog u Sankt Petersburgu

maja 1913. godine bio je dodjela Silistrije Rumunjskoj, ali to nije zadovoljilo teritorijalne apetite

Bukurešta. Zvanična Sofija je ocijenila dodjelu Silistrije Rumuniji kao pretjeranu.

Bukureštanskim ugovorom, zaključenim 10. augusta 1913. godine, Bugarska je morala

Rumuniji ustupiti čitav dio Dobrudže, sjeverno od linije Tutrakan na Dunavu – Ekrene na zapadnoj

20

obali Crnog Mora. Taj teritorij uključivao je tvrđavu Silistru, te gradove Tutrakan i Balčik. Bugarska

je još morala uništiti svoje postojeće tvrđave i obavezati se da neće podizati nove utvrde kod Ruščuka

ili Šumle, kao ni u radijusu od 20 kilometara od Balčika.

Kada je 15. januara 1914. godine Jonel Bratianu ponovo postao premijer, saznao je da je kralj

Karol I. obnovio tajni ugovor sa Centralnim silama 1913. godine uprkos činjenici da je kralj znao da

obnvaljanje ugovora neće naići na podršku u narodu, posebno zbog nastojanja Mađara da na svaki

mogući način mađariziraju Rumune u Erdelju. Kada je Gavrilo Princip izvršio atentat na

prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, 28. juna 1914. godine, nestalo je i jedinog člana habsburške

kraljevske kuće koji je davao podršku nacionalnom pokretu Rumuna u Erdelju. Već nakon nekoliko

dana Austro-Ugarska je Srbiji predala ultimatum kojim je učinjeno da rat bude neizbježan. Isprva,

kralj Karol I. je osjećao da obnova tajnog ugovora ne obavezuje Rumuniju da objavi rat Srbiji.

Centralne sile su, željne da Karol I. mobilizira svoje trupe protiv Rusije, probudile kraljev osjećaj

njemačkog porijekla i pripadnosti, kao i da pridobije podršku naroda mogućom aneksijom

Besarabije. Istovremeno, Rusija je ponudila Rumuniji Erdelj, ukoliko ona uđe u rat na strani Antante.

Na sastanku Vlade i opozicije, na kojem se trebao odrediti spoljnopolitički kurs Rumunije, kralj

Karol I. je savjetovao rat na strani Centralnih sila. Ali nakon što se pročulo za kraljev tajni, neustavni

ugovor, gotovo svi članovi Vlade i političkih partija odbili su kraljev savjet i optirali za politiku

„sjediti i čekati“. Međutim, rumunska javnost bila je ta koja je velikom većinom podržala Francusku i

narod Bukurešta klicao je francuskoj pobjedi na Marni.

Konzervativci su nakon toga ubrzo počeli oscilirati između neutralnog položaja i učestvovanja

u ratu na strani Centralnih sila, dok su liberali pozivali na savez sa silama Antante. Takvo svrstavanje

Rumunije u ratu blokirao je još samo stari kralj Karol I. sve do svoje smrti, u oktobru 1914. godine.

Nakon toga, na prijestolje je stupio usvojeni Karolov sin Ferdinand I., koji je ujedno bio i Bratianuov

istomišljenik, i vlada je započela tajne pregovore sa Antantom, kako bi se utanačili uvjeti rumunskog

učestvovanja u ratu i teritorijalni zahtjevi Rumunije u Banatu, Ugarskoj, Erdelju, Bukovini i drugdje.

U novembru 1914. godine Ugarska je pokušala otkloniti rumunsko neprijateljstvo dajući neke

povlastice erdeljskim Rumunima, ali čak je i Njemačka ocijenila te ustupke nedovoljnim. Oktobra

1915. godine je tradicionalni rumunski rival Bugarska ušla u rat i zajedno sa Njemačkom i Austro-

Ugarskom napala Srbiju. Međutim, ruske pobjede u Galiciji i saveznička obećanja o teritorijalnom

proširenju konačno su odlučili ulazak Rumunije u rat na strani Antante.

21

Prvi svjetski rat 1914.-1918.

Od sredine XIX stoljeća izgradnja kopnene vojske krenula je ubrzanim tempom. U mnogim

zemljama uvodi se opšta vojna obaveza, čime se stvaraju osnove za angažovanje velikih ljudskih i

materijalnih potencijala u slučaju rata. Istovremeno sa organizacijskim vršene su značajne promjene u

naoružanju i opremi. Nagli razvoj nauke i tehnike i sve ja

ũ utjecaj vojne sile u unutrašnjopolitičkim zbivanjima-

Prvi svjetski rat 1914.-1918.

Od sredine XIX stoljeća izgradnja kopnene vojske krenula je ubrzanim tempom. U mnogim

zemljama uvodi se opća vojna obaveza, čime se stvaraju osnove za angažovanje velikih ljudskih i

materijalnih potencijala u slučaju rata. Istovremeno sa organizacijskim vršene su značajne promjene u

naoružanju i opremi. Nagli razvoj nauke i tehnike i sve jači utjecaj vojne sile u unutrašnjim i

međunarodnim odnosima, utjecao je na činjenicu da se izgradnji vojske posvećuje posebna pažnja.

Opća vojna obaveza koju prihvataju gotovo sve države postaje stvarno opća. Od nje se oslobađa samo

socijalno najslabiji slojevi da ne bi u pitanje došla egzistencija njihove porodice. Zahvata se sve veći

broj godišta. Vojna služba se idealizira, pa se proglašava časnom obavezom prema domovini. Vojni

krivični zakon predviđao je isključenje onih koji su iz bilo kog razloga izgubili građansku čast. Malo

je država koje su sve mladiće prispjele za služenje vojnog roka mogle angažovati dvije ili više godina

u kasarnama. Zbog toga je iz svakog godišta uzimano žrijebom onoliko regruta koliko su dopuštale

finansijske mogućnosti zemlje a ostalo ljudstvo je raspoređivano u rezervu sa kratkom obukom

najčešće do 10 sedmica.

Operativnoj vojsci pripadale su stajaće trupe i nekoliko najmlađih klasa rezervista čiji se broj stalno

povečavao da bi se imala što veća operativna armija. Starija godišta formirala su posadne i pozadinske

jedinice za osiguranje vlastite ili osvojene teritorije, odnosno za pozadinsku službu. Sa mirnodopskog

na ratno stanje prelazilo se prema mobilizacijskom planu koji je precizno po danima i satima

određivao ulogu svake jedinice, svakog pojedinca i svih organizacija, posebno transportnih. Da bi se

postigla maksimalna brzina prihvatan je princip teritorijalnog popunjavanja ratnih jedinica iz najbliže

okoline, što je jedinicama davalo regionalno obilježje.

Uz pješadiju, konjicu i artiljeriju inženjerija je također sebi osigurala atribut roda vojske. Saobraćajne

trupe su se prije 1914. nalazile u njenom sastavu. U toku Prvog svjetskog rata osamostalilo se i

vazduhoplovstvo u poseban rod, pošto se izdvojilo iz inženjerije kojoj je u prvo vrijeme bilo pridodato.

Nagli razvoj oružanih snaga vidljiv je najjasnije u pješadiji, u broju jedinica i njihovoj brojnom stanju.

Artiljerija se množila i jačala u operativnoj vojsci, posebno u aktivnim jedinicama. To se odnosi i na

druge tehničke trupe kako su drugi rodovi nazivani u odnosu na pješadiju i konjicu. Razvijaju se i

službe, koje poslužuju sve veći broj vojnika sa povečanim zahtjevima. Pojam linijske pješadije nestaje,

ponegdje se zadržao za razliku od jedinica tipa lovca različitih naziva, sastava i namjena. Lovačke i

ekvivalentne jedinice imale su određene privilegije: probrano ljudstvo, bolju obuku gađanja i

kvalitetnije oružje.

Glavno oružje pješadije bila je puška sa bajonetom i na nivou bataljona nije bilo drugog oružja. Od

velikih sila samo je Rusija uvela ručne bombe u pješadiji, kao lično naoružanje vojnika pored puške.

Od 1907. u zajedničku vojsku uvedeni su mitraljezi. Svaki pješadijski puk imao je u svom sastavu po 3

mitraljeska odjeljenja sa po 2 oruđa. Neposredno pred Prvi svjetski rat u sastavu pukova formiraju se

mitraljeska odjeljenja (čete) od 4 do 8 oruđa.

Mehaniziranje rata naglo je napredovalo na koncu XIX stoljeća. Veliki ubojni efekat postignut je kada

su izumljene puške repetirke kojima je teoretski 1.000 vojnika moglo da ispali u minuti 10.000 metaka

na udaljenosti od 3.9 km. U roku od pola stoljeća udvadesetostručila se brzina paljbe, a domet puške

povečao se šesnaest puta

Razvijala se i artiljerija. Nakon 1914. godine izvanredna njemačka oruđa u posljednjim godinama rata

imala su već domet od preko 100 km, dok je prosjek iznosio 10-20 km. U toku rata upotrijebljena su

nova oružja. Kod pješadije se od 1915. godine koristi ručna bomba. Nijemci su upotrijebili bojne

otrove, protiv kojih je izumljena zaštitna maska. Britanci i Francuzi su konstruisali prve tenkove.

Avioni, koji su u početku bili malobrojni i koristili se uglavnom za izviđanje, krajem rata su se sve

više angažuju za bombardovanje protivničkih položaja. Vode se i zračne borbe. Osim aviona,

upotrebljavaju se se i zračni baloni ( cepelini). U mornarici su se počeli koristiti prvi nosači aviona i

podmornice.

U sastavu puka nalazili su se i novouspostavljeni telefonski vodovi. U komorama pukova nosio se

veliki šančani alat, s ručnim alatom (ašovčić i sjekirica) snabdjeven je dio vojske, negdje i polovina.

Vojnik je nosio 120 metaka, za manje kalibre čak i više, čime se njegovo opterećenje povećavalo na 25

do 30 kg.

Sarajevski atentat - varnica koja je zapalila svijet

Suprotnosti i borba interesa između dva suprotna bloka, Antante i Trojnog saveza, dostigle su vrhunac

u nizu političkih kriza i lokalnih ratova. Ti sukobi su 1914. godine prerasli u otvoreni sukob i rat.

Nakon manevara kod Tarčina 26. i 27. juna 1914., u kojima su učestvovale trupe sarajevskog XV i

dubrovačkog XVI korpusa, prijestolonasljednik nadvojvoda Franc Ferdinand je 28. juna, na

pravoslavni Vidovdan, stigao u službenu posjetu u Sarajevo. Pored zvaničnika, očekivali su ga

atentatori, a nadvojvodino obezbjeđenje je bilo nedovoljno. Bomba koju je bacio Nedeljko Čabrinović

nije pogodila cilj, ali je prvi metak Gavrila Principa smrtonosno pogodio najdvojvodu Franca

Ferdinanda, a drugi namijenjen zemaljskom poglavaru generalu Potioreku, ubio je njegovu suprugu

Sofiju, vojvotkinju od Hoenberga.

Na kasnije organizovanom suđenju optuženi Gavrilo Princip koji je prije četiri godine izišao iz

tuzlanske gimnazije i od tada pohađao gimnaziju u Beogradu, izjavio je da se “ ne kaje za svoj čin i da

nije zločinac, jer je htio samo zlo da odstrani. ” U društvu u kojem se kretao postao je osvjedočeni

srpski nacionalista. Austriju je mrzio jer je držao da “ od nje Južnim Slovenima može doći samo zlo.

” Nadvojvodu Franca Ferdinanda smatrao je “najvećom pogibelji za ideju ujedinjenja Srba i uopće

Južnih Slovena pod srpskim vođstvom.” Po njegovom mišljenju “ Srbija je imala misiju da Bosnu i

Hercegovinu otrgne od Austrije, pa da tako misli svaki čestiti čovjek.” Ta misao potakla ga je da

počini atentat.

Sarajevski atentat izgledao je mjerodavnim vojnim i političkim krugovima u Beču i Berlinu kao

izuzetan povod za obračun sa Srbijom. Na memorandum cara Franje Josifa, koji je naglašavao

riješenost bečkog dvora da Srbiju izoluje, umanji i isključi kao faktor sile, njemački car Vilhelm II je

u slučaju sukoba sa Rusijom obećao bezuvjetnu pomoć. Ministar spoljnih poslova grof Berhtold je 7.

jula sazvao sjednicu Ministarskog savjeta na kojoj su se svi prisutni složili da diplomatski uspjeh

Monarhije, čak i kada bi se završio porazom Srbije, ne bi imao veću vrijednost. Zbog toga je

zaključeno da Srbiji treba uputiti zahtjev u formi ultimatuma, koji unaprijed pretpostavlja odbijanje i

time otvara put za radikalno rješenje. Nakon odluka Ministarskog savjeta uslijedio je rad Beča i

Berlina na izradi memoranduma, koji je držan daleko od javnosti.

Diplomatski predstavnici Monarhije u Petrogradu, Parizu, Londonu, Rimu i Carigradu upoznali su 24.

jula njihove vlade sa poduzetim koracima Monarhije i sadržaju ultimatuma. Nakon što je predsjednik

Ministarskog savjeta Srbije Nikola Pašić predao notu da srpska vlada odbija da se izvrši istraga o

atentatu na njenoj teritoriji, austrougarski poslanik u Beogradu je kratko nakon predaje srpskog

odgovora saopćio da sadržaj note ne zadovoljava i da će poslanstvo isti dan napustiti Beograd. Nakon

isteka ultimatuma, Srbija je počela sa mobilizacijom, jer se očekivalo da će objava rata uslijediti za

nekoliko sati.

Austro - Ugarska je 28. jula objavila rat Srbiji. Nakon toga Rusija je objavila rat Austro - Ugarskoj,

Njemačka Rusiji i za kratko vrijeme našle su se u ratu sve evropske velike sile osim Italije, koja je još

uvijek bila neutralna. U oktobru 1914. godine Njemačkoj i Austro-Ugarskoj prilazi Osmansko

carstvo. Od tada se taj vojni savez naziva Centralne sile.

Noću, 4. avgusta 1914., kada je istekao britanski ultimatum i počeo svjetski rat, Sir Edward Grey (

Edvard Grej ), britanski državnik, stojeći na prozoru svoje sobe u ministarstvu rekao je jednom

prijatelju: “ Svijetla se gase svugdje u Evropi. Za našeg života nećemo vidjeti da će se ponovo upaliti.

”

Slika je manje ili više, bila jednaka u Beču i Berlinu, u Londonu i Petrogradu... Nisu nezanimljive ni

fotografije iz prvih dana avgusta 1914. godine, jer one dokumentiraju kako se slijepo išlo u nepoznato.

Upada u oči, koliko žena maršira uz kolone; kolika su usta raširena od pjesme, kako koračaju i mašu.

Od miliona onih koji su se oduševljavali za buduću pobjedničku slavu, i gorjeli od optimizma, zacijelo

su bili u u neizmjernoj manjini oni koji su doživjeli rat i vidjeli sliku ratišta.

... Vjerski dostojanstvenici blagosiljali su vojnike koji odlaze u rat bez jasnog cilja, a vojne koračnice

su trebale biti putokaz za njihov put u nepoznato.

Psihološko oružje bilo je 1914. nepoznato Vrhovnim komandama. Stvorila ga je i lansirala politička

vlast, improvizovali sami događaji a najuspješnije izazivali sami protivnici. To psihološko oružje bila

je ideja koja je trebala povuči mase u rat i biti dokaz njihovog pristanka, u jednoj paroli zgusnut

smisao zbog kojeg treba ginuti.

Niko tada nije ni slutio da su razrješene neslućene historijske snage, a stotine miliona ljudi dobile

nove oblike života. Od tih dana, u svim zemljama većina ljudi služila je i patila radi nesebičnih ciljeva

koje nisu potpuno razumjeli. Kad su se snage historije pokrenuke, svi su vjerovali da tako mora biti, te

da će konačno stići u bolji svijet. Bilo je i onih koji su se snašli i vjerovali da će doći do prednosti ne

samo za njihovu zemlju, nego još više i za njega samog. Takvi su pazili na vlastitu glavu, težeći da

dožive bolju budućnost. Šta više, bilo je takvih koji su žalili da je rat prestao...

Ratni plavovi

Njemačka je bila najbolje pripremljena zemlja za rat. Sile Antante su bile tehnički slabije, ali

jače u ljudstvu i imale su više izvora sirovina. Njemačka flota je bila blokirana, kao i austrijska. što je

otežavalo položaj Centralnih sila. Ali je Njemačka zatvorila Baltičko more, a Osmansko carstvo Crno

more. Ukupni potencijal sila Antante je bio jači.

Osnova njemačke strategije bio je plan feldmaršala Šlifena, završen 1905. Predviđao je rat na

dva fronta, rat koji će biti kratkotrajan. Glavne snage trebalo je usmjeriti prema Francuskoj a manje

prema Rusiji, koje bi se povečale nakon poraza Francuske. Front prema Francuskoj trebao je imati

desno važnije i lijevo manje važno krilo. Prodor sa desne strane trebao je ići preko neutralne Belgije,

do francuske obale, zatim bi se zaobišao Pariz sa zapada da se francuske snage potisnu na jugoistok.

Njemačka bi izašla na Lamanš i onemogučila britansku pomoć Francuskoj. Ipak, situacija je bila

drukčija 1914. nego 1905., kada je taj plan dovršen.

Šlifenov nasljednik Moltke ml. je izmjenio plan pa je prema Rusiji okrenuo više snaga, oslabivši front

prema Francuskoj. Smanjio je i odnos lijevog i desnog krila francuskog fronta. Moltke je ojačao lijevo

krilo i uspostavio odnos 3:1. Predviđao je da će Francuska brzo kapitulitrati, najkasnije za tri mjeseca.

Francuski plan se zasnivao na dvije pretpostavke: da će se njemačke snage koncentrisati duž

graničnih utvrđenja, dakle na lijevom krilu, a druga da će na zapadni front manje snaga nego što se

očekuje. Obje pretpostavke su bile pogrešne. Francuska je namjeravala obratiti više pažnje ka

Lotaringiji, nego prema Belgiji. Kasnije se ovaj plan morao mijenjati. Ruski front je imao

sjeverozapadno i jugozapadno krilo. Preko prvog krila ruska vojska se trebala prebaciti do Visle, a

preko drugog da dođe do austrijske granice i prodre unutar Monarhije. Tako su se obrazovala tri

fronta.

Zapadni front se protezao od Sjevernog mora do švajcarske granice, u dužini 700 km. Drugi front je

išao istočno od Baltika do Rumunije. Treći front- balkanski, protezao se duž Save, Dunava i Drine.

Vojne operacije

Njemačka je već 4. augusta narušila neutralnost Belgije. Francuska koncentriše snage u pravcvu

Lotaringije, ali je tamo pretrpjela poraz. Nijemci prelaze u sjevernu Francusku i počinju napredovati

prema Parizu.

Moltke je odmah poslao dio vojske u Istočnu Prusku, zbog snažnog ruskog prodora, u nadi da će

doći do brzog uspjeha u Francuskoj. Ali, Francuska je prebacila snage i pružila jači otpor pa Njemačka

nije mogla usmjeriti snage prema Parizu.Ipak, Nijemci su prešli rijeku Marnu pa je počela borba na

širokom prostoru pariskih utvrđenja do Verdena. Francuzi se prebacuju na desnu obalu Marne,

uspijevajući u borbama vođenim od 6.-13. septembra 1914. izvojevati pobjedu. Francuzi su imali oko

20, a Nijemci oko 40 hiljada poginulih. U bici je učestvovalo oko 1,5 miliona vojnika. Bitka na Marni

je bila izuzetno važna, a njemački prodor je bio zaustavljen.

Bitka je bila odlučena prelaskom jakih francusko-britanskih snaga preko Marne. Njemačka vojska se

povukla na rijeku Enu. Brojna snaga mnogih njemačkih jedinica je svedena na 50-60 % punog brojnog

stanja.

Njemačka je morala da prihvati vođenje bitke na dva fronta. Borbe na zapadnom frontu dobijaju

karakter pozicionog rata. Generala Moltkea je zamijenio general Falkenhajn. Došlo je do trke komora

na obali Lamanša. U posljednjoj nfazi te trke došlo je do borbi u Flandriji kod Izera i Ipra, 16. oktobra

do 15. novembra 1914. u kojima je njemačka vojska prošla nešto slabije.

Ruska vojska je vršila prodor u dva pravca., prema Istočnoj Pruskoj i Galiciji. Zadatak prve je bio da

presječe odstupnicu 8. njemačke armije prema Visli i da je razbije, a druge da spriječi povlačenje

njemačkihb trupa iza Dnjestra i prema Krakovu. Međutim, ofanziva u Istočnoj Pruskoj vođena od 17.

avgusta do 23. septembra je propala, a galicijska operacija je završena bitkom kod Rave Ruske 6-11.

septembra i teškim porazom austrougarske vojske ali i uz velike gubitke Rusa. Kasnije je

austrougarska vojska poražena kod Ivangoroda, nakon koje su se Rusi pripremili za duboki prodor u

Njemačku preko Gornje Šlezije. To je tražila i Francuska, kako bi se rasteretio sopstveni front.

Od 17. do 25. novembra 1914. kod Lodža se razvila najdinamičnija bitka Prvog svjetskog rata, uz

obostrano velike gubitke. Zaustavljena je ruska ofanziva, ali ni plan generala Hindenburga da obuhvati

ruske snage sa sjevera nije uspio.

Krajem novembra austrougarska vojska se našla na Istočnom frontu u kritičnoj situaciji. Na snage sa

srpskog fronta se nije moglo računati jer je kolubarska bitka bila u odlučujućoj fazi.

Prisustvo Britanije u Egiptu i na obali Arabije je upućivalo Osmansko carstvo u savez sa Njemačkom.

Bez objave rata Osmansko carstvo je bombardovalo Sevastopolj i Odesu, dok su britanci

bombardovali Dardanele. Osmansku vojsku su reorganizovali Nijemci, ali je ona ipak imala slabije

naoružanje.

Krajem decembra je i na Kavkazu došlo do ogorčenih borbi, gdje je ruska armija uništila osmansku.

Pet mjeseci rata u 1914. godini nisu donijeli odluku, a propala je teorija da se rat može dobiti jednom

velikom bitkom. Shvatilo se da će rat biti dugotrajan, što je više odgovaralo saveznicima. U nekim

zemljama se javio i antiratni pokret. Stečena su prva praktična iskustva o upotrebi avijacije. U ratu na

moru se izbjegavala odlučna bitka. U dotadašnjem toku rata obje strane su pretrpjele velike gubitke.

1915.

Na početku 1915. prevladalo je mišljenje generala Hindenburga da se glavni austro-njemački

napori usmjere protiv Rusije, a da se na zapadnom frontu ostane u defanzivi. Plan Francuske i Velike

Britanije se svodio na strategijsku defanzivu, da se iscrpi protivnik koji ima manje potencijala.

Ruska vojska je imala velike gubitke, ali je ipak planirala prodor prema Berlinu, jer joj je

Njemačka postala glavni protivnik. Vojska je krenula ali bez čvršćeg plana u 2 pravca: na Istočnu

Prusku i Karpate. Početkom marta Istočna Pruska je postala polazna baza za njemačka ofanzivna

dejstva, jer se nije ostvario ruski plan o njenom zauzimanju. Na Karpatima se nisu ostvarili planovi

obiju strana, a gubici su bili veliki.

U toku 1915. Njemačka je prenijela težište ratnih operacija na istočni front, očekujući da će tamo lakše

postići definitivnu pobjedu. Zbog toga je već od januara 1915. započela veliku ofanzivu i od marta

ruska vojska je definitivno potisnuta iz istočne Pruske. Značajan uspjeh ruska vojska postigla je

zauzimanjem Pšemisla, kojom prilikom je austrougarska vojska izgubila oko 100.000 vojnika i 900

topova. U kritičnoj situaciji austrougarskoj vojsci u pomoć je pristigla njemačka vojska. Početkom

maja 1915. započela je velika ofanziva ausrougarskih i njemačkih snaga bitkom kod Gorlica u Galiciji.

U toku maja i juna ruska vojska je potisnuta iz Galicije i odbačena preko rijeke Sane. Potiskivanje

ruske vojske je nastavljeno u toku ljeta i jeseni 1915. Rusi su izgubili Kovno, Gradno, Vilnu, i dijelove

pribaltičkih zemalja i povukli se sve do Pripjetskih Baruština, gdje je konačno zaustavljeno

napredovanje Nijemaca. Krajem 1915. stišale su se borbe na istočnom frontu, koji se pružao od Riškog

zaliva do Dnjestra i nastavljen je pozicioni rat

Na zapadnom frontu Francuska je težila ofanzivi radi oslobađanja svog teritorija. U bici kod

Šampanja to nije uspjelo a gubici su bili veliki. Njemačka odbrana je bila prejaka. Na zapadnom frontu

kod Ipra, Nijemci su upotrijebili bojne otrove.

Saveznička ofanziva koja je trajala do sredine jula, nije dala očekivane rezultate. Jesenja

ofanziva je dovela do druge bitke u Šampanji, ali je malo teritorija osvojeno. A gubici su bili veliki.

Krajem oktobra 1915. borbe na Zapadnom frintu su se stišale. U zimu vođene su samo lokalne

operacije.

Na Balkanu je srpska vojska bila premorena i prorijeđena. Zatišje na početku 1915. je iskorišteno

za odmor i pripremu. Plan generala Makenzena je bio da se na Srbiju krene sa sjevera – Srema i

Banata i sa istoka iz Bugarske.

Srbija je namjeravala da poduzme preventivnu ofanzivu prema istoku, a da na sjevernom frontu

ostane u defanzivi. Ipak, promijenila je plan prelazeći u defanzivu.

Bugarska je čekala povoljnu priliku da stupi u rat na strani Centralnih sila, koje su u julu pojačavale

napore u tome smislu. Pošto je Srbija odbila ponudu Njemačke i Austro-Ugarske za sklapanje

separatnog mira (kojim joj je ponuđena Albanija, ispravka granice prema Bosni i drugo), one su

odlučile da napadnu Srbiju. U duhu te odluke one su 6. septembra u sjedištu Njemačke Vrhovne

komande u Plesu potpisale sporazum sa Bugarskom o njenom učešću u zajedničkom napadu na Srbiju

i Crnu Goru početkom oktobra. Kao protiv-uslugu, Bugarska bi od Osmanskog carstva odmah dobila

maričku oblast, a od porobljene Srbije Makedoniju i srpske oblasti do Velike i Južne Morave.

Austrougarski napad na Srbiju brižljivo je pripreman od maja 1915. Vrhovna njemačka komanda

nije željela slijediti Potiorekov plan iz 1914 i izvršiti napad forsirajući teške prelaze preko Drine.

Napad je započeo preko Save i Drine s četrnaest divizija grupisanih u dvije armije. Krajem novembra

1915. operaciije za osvajanje Srbije završene su tako da je Srbima odsječen put na jug, ostavljajući

samo mogućnost povlačenja prema Crnoj Gori i Albaniji. Na širokom frontu od Užica do Leskovca tri

austrougarske armije potiskvale su srpsku vojsku na liniju Nova Varoš-Mitrovica-Priština. Poslije

izbijanja na Kosovo, maršal Makenzen je prekinuo operacije, smatrajući da je rat u Srbiji gotov.

Srpska vojska je izbjegla okruženje na Kosovu i odlučeno je da se preko Crne Gore i Albanije povuče

na Jadransko more radi odmora i popune.

Poslije izbijanja na Kosovo, maršal Makenzen je prekinuo operacije, smatrajući da je rat u Srbiji

gotov. Srpska vojska je izbjegla okruženje na Kosovu i odlučeno je da se preko Crne Gore i Albanije

povuče na Jadransko more radi odmora i popune.

Poslije dolaska u Skadar i Drač morali su da odu do Valone, gdje su ih prihvatili saveznici.

Zatim je odlučeno da se vojska prebaci na Krf pa odatle na Solunski front.

Najvažnija saveznička operacija na azijsko – osmanskom ratištu je izvršena 19. februara 1915. –

do 9. januara 1916., sa ciljem proboja kroz Bosfor i Dardanele i zauzimanje Carigrada, ali ta operacija

nije uspjela.

Iako je bila u savezništvu sa Njemačkom i Austro-Ugarskom, Italija je odmah nakon izbijanja rata

objavila neutralnost, tumačeći to nespremnošću za rat i ističući da Trojni savez i vojna konvencija iz

1913. imaju defanzivan karakter. Pri tome je uvjeravala Njemačku i Austro-Ugarsku u svoju

blagonaklonost, postavljajući i dalje svoje teritorijalne zahteve, naročito na Balkanskom poluostrvu,

čemu se Austro-Ugarska energično suprotstavljala. Istovremeno je pregovarala i sa silama Antante,

tražeći da svoju neutralnost ili pristupanje jednom od zaraćenih blokova što bolje iskoristi za

ostvarenje svojih aspiracija. Koristeći se porazima austrougarske vojske na balkanskom ratištu,

zaposjela je 25. decembra 1914. ostrvo Sazan i Valonu. Početkom januara 1915, oslanjajući se na

pokret iredente zatražila je Trst i južni Tirol. Na intervenciju Njemačke i zbog bojazni da se spor

nepovoljno odrazi na stav Rumunije, Austro-Ugarska je bila spremna da udovolji italijanskim

zahtevima. Međutim, Italija je 10. aprila proširila svoje zahteve u Tirolu, Istri, Slovenačkom primorju,

tražeći od Austro-Ugarske, također da se odrekne svih pretenzija u Albaniji.

Pregovori između Italije i sila Antante, koji su istovremeno vođeni u Londonu, završeni 26. aprila

1915. potpisivanjem ugovora, po kojem je Italija trebalo u roku od mesec dana da stupi u rat protiv

Njemačke i Austro-Ugarske, a kao kompenzacija za to obećani su joj južni Tirol do Brenera, Trst,

Gorica i Gradiška, Istra, sjeverna i srednja Dalmacija sa Trebinjem, važnija jadranska ostrva, Valona i

ostrvo Sazan i učešće u posljeratnoj raspodeli teritorija u Maloj Aziji i Sjevernoj Africi. Italija je 3.

maja 1915. istupila iz Trojnog saveza, a 23. objavila rat Austro-Ugarskoj. Njemačka se u početku

ograničila samo na to da prekine diplomatske odnose s Italijom, da ne bi izgubila uvoz sirovina i

hrane, naročito pamuka iz SAD, koji je vršila preko Italije, da ne bi izazvala nepovoljnu reakciju

Rumunije.

Talijansko ratište obuhvatalo je na austrougarskoj teritoriji Tirol, Korušku, Kranjsku i Primorje, a na

talijanskoj dio Lombardije, Veneciju i Furlaniju, tako da su ga sačinjavala dva fronta bojišta-Alpski i

Sočanski. Na Alpskom frontu obe strane zatvorile su pravce, koji prelaze preko grebena s jedne na

drugu teritoriju objektima stalne fortifikacije; Sočanski front bio je slabo ili nikako utrđen. Jezgro

austrougarske odbrane u Tirolu činila je tvrđava Trento. Ratne operacije, uglavnom, lokalnog značaja,

počele su noću, 23/24. maja 1915. Talijanske trupe zauzele su dio teritorija pred austrougarskom

glavnom odbrambenom linijom. Ofanziva talijanske vojske počela je tek mjesec dana kasnije (23.

juna) udarom 2. i 3. armije u pravcu Gorice i visoravni Doberdoba. Tim udarom počela je prva od

dvanaest sočanskih bitaka. Do kraja 1915. na Sočanskom frontu su vođene 4 bitke. Uprkos

angažovanja jakih snaga, koje su na obe strane stalno narastale, masovne upotrebe artiljerije i

obostrano velikih gubitaka, talijanske armije nisu uspjele da probiju front austrougarske 5. armije i

zauzmu Goricu. Ipak, ulaskom Italije u rat vezane su jake austrougarske snage, koje su polovinom

novembra brojale već 20 divizija; a osim toga, prekinut je uvoz i tranzitni saobraćaj sa Njemačkom,

koji se početkom britanske blokade vršio preko Italije.

1916.

O daljem vođenju rata došlo je do neslaganja u njemačkoj Vrhovnoj komandi kao i između nje i

austrougarske Vrhovne komande. Falkenhajn je odlučio da težište rata prebaci na Zapadni front. Ideja

o eliminisanju Rusije nije po njegovom mišljenju bila ostvariva. Za napad je izabran sektor gdje se

nalazila francuska tfvrđava Verden. Njenim zauzimanjem bi se otvorio put prema Parizu.

Podmorničkim ratom trebalo je oslabiti Veliku Britaniju. Austrijska komanda je smatrala da treba prvo

napasti Italiju, pa onda Francusku. Tako su one odvojeno pripremale snage za napad.

Na strani Antante je koordinacija komandovanja predstavljala problem. Usvojeno je gledište da

se glavni napori usmjere protiv Njemačke. Odlučeno je da se obustave operacije u Dardanelima.

Francuska i Britanija su planirale opću ofanzivu od 1. jula sa obje strane rijeke Some. Početkom 1916.

su pojačane ratne pripreme . Velika Britanija je uvela opću vojnu obavezu.

Na Balkanu je Austro – Ugarska napala Crnu Goru. U sastavu 48. pješadijske divizije od ukupno

19,5 bataljona koji su na početku januara 1916. učestvovali u osvajanju Crne Gore, 8,5 je bilo iz

bosanskohercegovačkog kontingenta. Nakon što je V bataljon 3. bosanskohercegovačkog puka, 9.

januara 1916. zauzeo Solar i probio crnogorske položaje, ishod bitke za Cetinje je odlučen. Nakon

ulaska na Cetinje kralj Nikola je zatražio primirje., a 16. januara je crnogorska vojska kapitulirala.

Srpska vojska je sa Krfa prebačena u Solun, da bi odatle krenula prema na srpsko-grčku granicu.

Sve savezničke snage na Solunskom frontu stavljene su pod komandu generala Saraja. Probijeni su

bugarski položaji kod Gorničeva i oslobođen je Bitolj, a zatim je nastalo zatišje.

Krajem februara njemačka vojska je krenula na Verden. General Peten je branio tvrđavu, a

stizala su mu pojačanja. Postepeno su Francuzi izborili prednost u zraku. Sredinom jula njemačka

vojska je prešla u odbranu a do kraja godine se povukla.

Na rijeci Sommi je 1. jula 1916. počela do tada najveća bitka u ratu. Glavni udar je izvršila

britanska vojska, jer su francuske trupe bile vezane za Verden. Prioboj je trebalo ostvariti postepeno. U

drugoj fazi bitka se pretvorila u bitku materijala. Ratna tehnika je dobila prednost nad manevrima. Na

njemačkoj strani se sve više osjećao nedostatak municije. U jesen kriza njemačkih trupa je dostigla

vrhunac. Situacija je za njih bila teška i zbog ruske ofanzive u Galiciji, talijanske na Soči i ulaska

Rumunije u rat na strani sila Antante. Zahvaljujući tenkovima Britanci su prodrli naprijed, ali ipak

nedovoljno daleko.

Njemački front ipak nije u potpunosti probijen. Gubici su bili veliki, ali su to Centralne sile više

osjećale. Strategijska inicijativa prelazi na stranu Antante.

Austrijska vojska je počela ofanzivu u Tirolu i bila vrlo uspješna. Dok nije došlo do krize na

Istočnom frontu usljed Brusilovljevog prodora. Ofanziva je obustavljena, a talijanska vojska je prvo

osvojila veći dio izgubljenih oblasti. Počeli su i napadi prema Gorici, pa i prema Trstu. Poslije 4.

Sočanske bitke talijanska vojska je zauzela Goricu. Zima je prekinula vojne operacije.

Na Istočnom frontu je počeo Brusilovlev prodor, nakon čega je bio otvoren put prema Lavovu i

Karpatima. Njemačka i austrougarska komanda su morale povući dio trupa sa drugih frontova, radi

zaštite Ugarske.

Krajem augusta ruske trupe su obustavile ofanzivu. Rumunija je bila podstaknuta da uđe u rat, a

general Falkenhajn je smijenjen. Zamijenili su ga Hindenburg i Ludendorf.

Rumunija se nadala dobijanju Transilvanije, dijela Banata i Bukovine. Uloga njene vojske ostala

je ograničena na ofanzivu u Transilvaniji. Sporo je djelovala, pa su njemačko-austrougarske trupe

poduzele kontraofanzivu i zauzele Bukurašt. Tu su i dalje morale držati jake snage.

Na Kavkaskom frontu je došlo do stabilizacije položaja a situacija Osmanskog carstva se znatno

pogoršala.

Odnos snaga se postepeno mijenjao u korist Antante. Do kraja 1916. na njenoj strani je ratovalo

14 država. Ipak, nije nanijet odlučujući poraz Centralnim silama. Znatno je pojačana ratna industrija,

ali Njemačka nije stigla popuniti rezerve i proizvoditi potrebnu količinu oružja i municije. Krajem

godine njena vlada je ponudila mir, ali je prijedlog odbijen.

Njemačka je do 1916. postigla veće uspehe, zadobila veći ratni plijen i pokazala se jačom nego što su

to očekivale sile Antante. Frontovi su se protezali daleko od njemačkih granica. Ali ipak se odnos

snaga mijenjao u korist Antante, koja je snagu crpila i iz kolonija, prijateljskih zemalja i ogromnog

potencijala SAD. Samo u 1916. Antanta je dobila od SAD ratni materijal u vrijednosti od 1,29

milijardi dolara. Osim toga, do kraja 1916. na strani Antante već je ratovalo 14 država. Na drugoj

strani Centralne sile bile su upućene na sopstvene, vrlo ograničene unutrašnje rezerve, na ratom

opustošene okupirane oblasti, i u izvjesnoj mjeri, na uvoz iz neutralnih zemalja (Švedska, Norveška,

Danska, Nizozemska). Strategijska inicijativa prešla je na stranu Antante, mada Centralnim silama nije

nanijet nijedan odlučujući poraz. U jesen 1916. Antanta je raspolagala sa preko 14. 000 000 vojnika,

3.000.000 nemobilizanih rezervista, 19.400 poljskih i 11.400 teških topova, 67.000 mitraljeza i 3.100

aviona, a Centralne sile sa 9.500 000 vojnika, 1.100.000 nemobilisanih rezervista, 14.700 poljskih i

9100 teških topova, 20.000 mitraljeza i 1200 aviona

Dok su na obje strane napori oružja ostajali uzaludni, moral u pozadini je sve više slabio. Sa sve

većom nestrpljivošću javnost je tražila odgovor na pitanje koliko će još dugo trajati sve nevolje,

stavljajući se na stranu onih koji su savjetovali da se što prije prekine sa uzaludnim žrtvama. Usljed

teškoća sa snabdijevanjem kod Centralnih sila poraslo je nezadovoljstvo stanovništva u pozadini

Smrt cara Franza Josepha 22. novembra 1916., otvorila je u političkoj historiji Monarhije novu epohu.

Inauguracija novog prošle su praćene ravnodušnošću i umorom. Stanovništvo u Monarhiji imalo je

drugih briga. Ratna euforija je već davno prošla, sva pažnja posvećena je svakodnevnoj borbi za

preživljavanje.

Nasljednik car Karlo je imao program, ali ne i dovoljno energije da ga provede u cjelini. Čim je došao

na vlast učinio je kraj režimu pritiska koji je gušio javni život. Monarhija je već bila umorna od rata.

Iako zahtjevi nacionalnih manjina još nisu bili istaknuti, car Karlo je osjećao opasnost koju su oni

nosili. Ekonomske teškoće su se pogoršale, a Ugarska, koja je mogla pružiti pomoć, više je voljela za

sebe zadržati zalihe. Solidarnost više nije postojala između obje polovine Monarhije. Caru Karlu isto

tako nije pošlo za rukom da uspješno završi pregovore koje je vodio sa Francuskom i Britanijom, pa

se rat nastavljao sa sve sumornijim perspektivama.

Dolaskom cara Karla na prijesto Austro – Ugarska je povela pregovore sa Njemačkom za separatni

mir. Vrhovna komanda je također nastojala da postigne mir, ali uz što povoljnije uvjete.

Podmorničkim ratom je nastojala oslabiti Veliku Britaniju, a na kopnu je nastojala preći u defanzivu.

Položaj sila Antante je bio povoljniji. Antanta je nastojala poduzeti ofanzivu na svim frontovima

i to istovremeno. Težište rata trebalo je biti na Zapadnom frontu. Komandovanje je povjereno

generalu Nivelu.

U Rusiji je februarska revolucija utjecala na ratne planove. Ovo je dobro došlo Njemačkoj i Austro-

Ugarskoj. Privremena vlada u Rusiji je pripremala novu ofanzivu. Ponovo je započeo general

Brusilov. Dobitak teritorija, oko 25 km je zadržan. Bilo je i pobuna jedinica protiv Privremene vlade.

Centralne sile su pripremale protivofanzivu u Istočnoj Galiciji. Krajem augusta ruske trupe su

potisnute gotovo iz cijele Ist. Galicije i Bukovine. Zauzeta je i Riga.

Rusko-rumunska vojska započela je ofanzivu u Vlaškoj, ali prodor nije doovoljno iskorišten.

erenski je tražio da se ofanziva obustavi zbog nepovoljne situacije na ruskom jugozapadnom frontu.

Zato su austrougarsko-njemačke snage poduzele protuofanzivu da bi se front postepeno stabilizovao.

Do kraja rata na rumunskom ratištu nije bilo značajnijih vojnih operacija.

Na zapadnom frontu njemačke trupe su se povukle na Zigfridovu liniju. Britanska ofanziva se

svela na bitku kod Arasa. Front njemačke odbrane nije probijen, uprkos naknadnom jurišu francuskih

trupa. I u francuskoj vojsci je bilom pobuna, naročito u kolonijalnim trupama.

U toku 1917 najveći broj bosanskohercegovačkih jedinica angažovan je na talijanskom frontu, gdje su

u jesenjoj ofanzivi Centralnih sila imale važnu ulogu. U sastavu 50. pješadijske divizije 1.

bosanskohercegovački puk izvršio je prodor u pravcu Volarja, gdje su na tri mjesta probili talijanske

položaje i prodrli duboko u pozadinu njihovih jedinica pa su uskoro zauzeti svi važniji položaji koje su

držali Talijani. Rezultat 12. sočanske bitke je da je za 4 dana probijen front od 160 km, uništene 2

talijanske armije i zarobljeno 60.000 vojnika, 500 topova, a talijanska vojska se spasila povlačenjem

preko Tagliamenta. Nakon što je 4. bataljon 3. bh puka izvršio prodor preko mosta na Tagliamentu,

omogućen je prodor brojnih austrougarskih i njemačkih divizija i osvajanje talijanskih položaja sve do

Piave.

1918.

Izlazak Rusije iz rata i uspješna ofanziva na talijanskom ratištu davali su određene šanse

Centralnim silama, ali je njihov ratni potencijal bio slab. Nastojalo se krenuti u ofanzivu prije nego što

američke trupe stupe u dejstvo. Saveznici su osnovali Vrhovni ratni savjet i odlučili da sačekaju

njemačku ofanzivu, ostajući pri taktici iscrpljivanja.

Rusija je prihvatila Brestlitovski mir. Nakon što je Trocki prekinuo pregovore, njemačka vojska

je zauzela Kijev. Zaključen je mir po kome je Sovjetska Rusija morala da napusti Poljsku, Letoniju,

Litvaniju i Estoniju. Ukrajina i Finska su postale posebne države. I Rumunija je potpisala mir, a

Njemačka je preuzela kontrolu nad njenom privredom.

Izlazak Rusije iz rata i uspješno izvedena ofanziva austrougarskih i njemačkih armija na

talijanskom ratištu pružali su u strategijskom pogledu prednosti Centralnim silama za vođenje vojnih

operacija u toku 1918. godine. Ratni zamor, teška politička i ekonomska situacija i iscrpljenost svih

ljudskih i materijalnih potencijala donijeli su odsudnu prevagu silama Antante.

Na početku 1918. godine u zapadnim zemljama i u Italiji parola je glasila “ pobjeda po svaku cijenu

”. U Monarhiji govorilo se samo “ o miru po svaku cijenu. ” Mirovne manifestacije našle su idealnu

klimu u industrijskim oblastima Monarhije, tamo gdje su vladale zima, glad i bolesti, a uprava bila

nemoćna pred švercom i korupcijom.

Nakon junske ofanzive u Venecijanskoj dolini, političko i privredno stanje u pozadini odrazilo se na

armiju. Juli i august 1918. bili su za front pravi mjeseci gladi. Danima jedinice nisu vidjele ni komadić

mesa niti su primile grama masnoće. Nakon žetve stanje se donekle popravilo jer je tada bar hljeba

bilo u dovoljnim količinama. Ipak, često se dešavalo da kompletne jedinice u prvim redovima sa

opremom dezertiraju, u nadi da će na drugoj strani dobiti koji gram hrane više. U rovovima 82.

pješadijskog puka jedno jutro dezerter je ostavio poruku: “ Do sada od nas nitko nije ustuknuo pred

neprijateljem, sada od gladi više ne možemo izdržati ”… Jedno službeno mjesto izračunalo je da je

prosječna težina ljudstva iznosila oko 50 kg.

Još lošije bilo je sa garderobom. Vojnici u košuljama bez rukava bili su sasvim normalna pojava.

Teško bolesni od malarije morali su stajati goli na vjetru, čekajući da im se osuši oprana odjeća.

Uniforme i cipele bile su od lošeg materijala i raspadale su se kao da su od papira.

Jedan generalštabni oficir, neposredno iza prve linije, je naišao na odjeljenje obučeno samo u donji

veš, koje se spremalo za službu. Uniforme su bile dodijeljene samo onima koji su se nalazili na prvoj

liniji. Čak su i oficiri, koji su išli na odsustvo pozajmljivali uniforme od prijatelja. Pothranjeno

ljudstvo je bilo podložno bolestima. Na donjoj Piavi i u Albaniji, malarija je desetkovala ljudstvo, a

kasnije španska gripa. Čete od 100 vojnika predstavljale su sretne izuzetke, dok su u pravilu bile upola

manje. Može se pretpostaviti sa kakvim ogorčenjem su vojnici, upućeni na odsustvo, dolazeći iz ovog

pakla, gledali na nove bogataše- ratne profitere. Takvo tijelo bilo je lako podložno psihičkom

djelovanju. Neprijatelj je nastavljao svoju propagandu, u čiju mrežu su svakim danom sve više padala

dopunska tijela.

I u socijalno-političkom smislu vojnik je dolazio pod utjecaj zbivanja u pozadini. Na jednoj strani

nalazile su se slike nevolja civilnog stanovništva, žena koje stoje u dugim redovima za namirnice, za

hljeb, a na drugoj slike onih koje rat nije pogodio i koji su na njemu dobro zarađivali...

Na Zapadnom frontu je donekle ostvaren uspjeh njemačkih trupa, ali uz velike gubitke. Pariz je

bio neposredno ugrožen. I francuski gubici su bili veliki. Slom pete njemačke ofanzive je bio

prekretnica rata. Francuska protivofanziva na rijeci Marni, uz učešće američke vojske je to potvrdila.

Ni posljednje rezerve njemačke vojske nisu mogle popraviti to stanje.

Opća saveznička ofanziva počela je u jesen. Zbog situacije na drugim frontovima zatraženo je

primirje od strane Njemačke. Novembarska revolucija je zahvatila i vojsku.

Austrougarska ofanziva na talijanskom ratištu se završila neuspjehom. Ovo se odrazilo na moral

vojske i na cijelu zemlju.

U toku 1918. godine počeo je raspad u taboru Centralnih sila. Nezadovoljstvo naroda, dezerterstvo i

pobune u vojsci i mornarici, slaba ishrana i loše naoružanje, učinili su bezizglednim dalje vođenje rata.

Na opadanje morala u vojnim snagama Centralnih sila utjecale su i “ 14 tačaka “ američkog

predsjednika Thomasa Woodrow Wilsona (Tomas Vudro Vilson), u kojima je predložio

samoopredjeljenje naroda Evrope i trajni mir. U njima je dao plan posljeratnog uređenja svijeta i

načela međunarodnih odnosa.

U toku avgusta saveznici su izvršili opći napad i natjerali Nijemce na povlačenje. U roku septembra

probijen je solunski front, pa je Bugarska kapitulirala. Krajem oktobra 1918. godine raspao se

talijanski front i 4. novembra je Austro-Ugarska kapitulirala. U Njemačkoj je izbila revolucija i car je

uklonjen s vlasti, a u zemlji je proglašena republika. Njemačka je kapitulaciju potpisala 11. novembra

1918. godine

Rezultati i posljedice rata

.

Gubici ljudstva i materijala, kao i civilnog stanovniaŴva u Prvom svjetskom ratu dostigli su ogromne

razmjere. Tome su doprinijeli anga~ůvanje masovnih armija, kao i upotreba novih tehni

ūih i borbenih sredstava (mitraljez, artiljerija, tenkovi, avioni, bojni plinovi...) Osim toga veliki gubici

uzrokovani su odlaskom u zarobljeniaŶo, epidemijama i nedostatkom namirnica. Od oko 70 miliona

mobilisanih, ubijeno je ili umrlo od rana i bolesti i gladi oko 20, a ranjeno 18 miliona vojnika.

Država

poginuli

ranjeni

Austro-Ugarska

1.200.000

3.260.000

Francuska

1.385.000

3.044.000

Italija

460.000

947.000

Njemačka

1.808.000

4.247.000

Rusija

1.700.000

4.950.000

SAD

115.000

206.000

Osmansko carstvo

325.000

400.000

Versajski mirovni ugovor

Nakon završetka Prvog svjetskog rata počele su pripreme za održavanje mirovne

konferencije i njenim uvjetima. Glavne sjednice konferencije održane su u Versaju, gdje je

28. juna 1919. godine, tačno pet godina nakon Sarajevskog atentata potpisan Versajski

mirovni ugovor. Bio je to ugovor o miru između Njemačke i sila Antante. Mir sa ostalim

poraženim državama sklopljen je kasnije.

U vrijeme u kojem je zasjedala Konferencija u Evropi su se širile socijalne revolucije,

najvećim dijelom sa socijalnim ciljevima, koje su potresale Evropu od Rusije do Njemačke i

imale priličan utjecaj na stavove učesnikak konferencije. Glavna ličnost na konferenciji je bio

američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson (Tomas Vudro Vilson), koji je na zasjedanje

došao uvjeren da će se rad konferencije odvijati pod zastavom građanske demokratije, koju

je on godinu dana ranije usvojio u svojih 14. tačaka, koje je Evropa u to doba oduševljeno

pozdravila. Osim definiranih političkih koncepata, u koje treba ubrojiti i ideju o osnivanju

Društva naroda, Wilsonov je autoritet povećavala i činjenica što je nastupao kao predsjednik

SAD, koje su na kraju rata imale u rukama gotovo polovinu svjetskog kapitala i kod kojih su

bile do grla zadužene i najmoćnije države Antante. Teškoću je predstavljalo već i pitanje

kako organizovati konferenciju na kojoj je sudjelovalo 25 država sa pet kontinenata, ali bez

Sovjetske Rusije. Stvarne odluke donosilo je najprije Vijeće desetorice, sastavljeno od po dva

predstavnika velikih sila, a potom kad se Japan, čiji su zshtjevi prihvaćeni povukao, Vijeće

četvorice, tj. predstavnici vlada SAD, Velike Britanije, Francuske i Italije. Uz njih su radili još i

odbori, i povremeno su se održavali povjerljivi razgovori.

Najprije je zaključen mirovni ugovor saveznika sa Njemačkom u Verseillesu (Versaju)

28. juna 1919.

Versajski mirovni ugovor sadržavao je odluke koje su se odnosile na ekonomsko-

finansijska, vojna i političko-teritorijalna pitanja. U roku od 30 godina Njemačka je morala da

isplati odštetu za štete počinjene ratom. Od toga je trebala isplatiti saveznicima iznos od 20

milijardi zlatnih maraka, u raznoj robi i brodovima i vratiti sva zapljenjena dobra na

okupiranim teritorijama. Njemačka je morala isporučiti veći dio svoje trgovačke, ratne i

ribarske flotile. Pored toga, morala je pet godina graditi trgovačke brodove za pobjednice u

ratu.

Donijete su i brojne mjere kojima je trebalo oslabiti vojnu moć Njemačke. U njoj je

ukinuta vojna obaveza, a armija je mogla imati najviše 100.000 osoba. Ratna flota je bila

svedena na mali broj brodova. Istovremeno je Njemačkoj bilo zabranjeno da drži podmornice

i avijaciju

Ugovor je zapravo bio diktat Antante pobijeđenoj državi, koju su proglasili jedinim

krivcem za rat. Njemačka delegacija nije mogla sudjelovati u izradi mirovnog ugovora, već

su joj uručili gotov ugovor i ostavili joj svega nekoliko dana da ga potpiše. Mirovni su uvjeti

bili vrlo teški, a na njima je najviše insistirala Francuska. Njemačka nije smjela imati veću

vojsku niti uvesti opću vojnu obavezu. Morala je Antanti predati većinu svog teškog

naoružanja i obavezati se da će uništiti veliki broj pušaka. zabranjeno je da ima ratnu

mornaricu i gradi podmornice. Mirovnim ugovorom oduzeti su joj Elzas i Lotaringija, koje je

ponovo dobila Francuska... Na rok od 15 godina Njemačka je morala ustupiti Saarsku i

demilitarizirati Rajnsku oblast, u koje je Antanta poslala svoju vojsku. Ipak je najteža

odredba mirovnog ugovora bila velika ratna odšteta što ju je Njemačka morala isplatiti

savezničkim zemljama... Svojim strogim odredbama mirovni ugovor se usjekao u svijest

njemačke javnosti kao “ versajski diktat” i već je nosio u sebi klicu budućih sukoba.

Verseilleski mirovni ugovor postao je obrazac za sve daljnje ugovore Antante s ostalim

pobijeđenim državama: sa Austrijom u St. Germainu (Sern Žermenu), u Trianonu s

Mađarskom, u Neuillyju (Neiju) s Bugarskom i u Sévresu (Sevru) s Osmanskim carstvom.

Sistem što ga je stvorila Pariška mirovna konferencija ( po mjestu zasjedanja nazvan i

versailleski (versajski) sistem ) bio je daleko od toga na šta je pretendovao. Posljeratni svijet

je isuviše uređivan s gledišta pobijeđenih i pobjednika a da bi taj svijet mogao živjeti u miru i

bez revanšističkih težnji. Tako je versajski sistem od samog početka nosio u sebi klicu

budućih kriza i novog svjetskog sukoba.

Radi učvršćenja nacionalističkih dogmi trebalo isključiti njemačku

odgovornost za Prvi svjetski rat U tu svrhu je od 1923. služio časopis “Pitanje ratne

krivice” (Die Kriegschuldfrage), koji je tridesetih godina promijenio ime u “Berlinski

mjesečnik”, ostajući vjeran koncepciji i zadatku da objavljuju dokumenta i članke

koji su isključivali njemačku odgovornost za Prvi svjetski rat.

U vrijeme održavanja Mirovne konferencije, na inicijativu američkog predsjednika

Wilsona stvoreno je Društvo ili Liga naroda, sa sjedištem u Ženevi. Njegovo osnivanje imalo

je za cilj da se osigura mir i ojača međunarodna saradnja. Osnovni dokument Društva

naroda bio je Pakt od 26 članica, koji je priložen Versajskom mirovnom ugovoru. Na osnovu

njegovih odredbi članice su se obavezale da će poštovati nezavisnost i integritet i da će sve

sukobe pokušati riješiti na miran način.

U početku Društvo naroda imalo je uspjeha u rješavanju manjih sukoba i spječavanju

lokalnih ratova. U toku svog djelovanja (1919-1939) Društvo naroda nije uspjelo u svom

glavnom zadatku da očuva mir. Najveći nedostatak društva naroda bio je u tome što

donesene odluke nisu bile obavezne za zemlje koje nisu bile njegove članice.

I pored svih nedostataka, Društvo naroda je predstavljalo značajnu etapu u razvoju

međunarodne zajednice. Njime su udareni temelji stvaranju efikasnije organizacije-

Organizacije ujedinjenih nacija.